VINKO VUKADIN: Treba li u Bosni i Hercegovini Bogu zabraniti ljubav?

U jednom svojem razgovoru s novinarem o humanizmu kao novom božanstvu, sv. Otac Benedikt 16. – profesor Josef Ratzinger – odgovara da bez obzira na sve prisutniju težnju da se Boga nadomjesti humanizmom, taj pristup u sebi skriva nekoliko opasnih zamki. Čovjek sam sebe proglašava dostatnim, a očito je da on nije dostatan. Čovjek proglašava humanizam, dakle ljudsko, mjerilom morala, vertikalom, al očito je da je to nemoguće; čovjek je nadomjestiv, krajnje ograničen i ne može biti mjerilo sveobuhvatnih moralnih normi. To može biti samo Bog.

No, svjedoci smo neprestanog pokušaja da se Boga zamijeni navodnim humanizmom. Bog čovjeku, tako kažu, ne treba. Čitajući i slušajući bosansko hercegovačke bezumnike svih kategorija, čini mi se da bi Bosna i Hercegovina mogla postati prva država u kojoj se ozbiljno traži da se Bogu zabrani biti Bogom.

Odakle mi takva misao i iz čega izvlačim ovakav zaključak?

Povod je orkestrirana agresija i zahtjev takozvanih veledostojnika, intelektualaca, jugofašista, Židova, četnika, prvosveštenika i muftija iznesena u javnim medijima, političkim pritiskom i u ime navodnog antifašizma, humanizma, Bosne i Hercegovine i Bog te pitao koje klimave, al neupitne kategorije, da se Hrvatima katolicima zabrani Euharistijska molitva u Sarajevu za zvjerski umorene bleiburške žrtve.

U orkestriranom nastupu mržnje, blaćenja, ogovaranja, laži i podmetanja, nastupaju oni kojima je svaki Hrvat fašist, svaki katolik, koji drži do svoje tradicije, retardirani zatucanko i potencijalni neprijatelj.

Za izljev kolektivizirane mržnje, laži, objeda i agresije prema Hrvatima katolicima nema boljeg povoda od Bleiburga. Zašto?

Nije mi namjera ponavljati činjenice o Bleiburgu, osim podsjećanja da je Bleiburg postao sinonimom hrvatske Kalvarije, stradanja, muke, nemira, pitanja, nedoumica. Bleiburg je postao pitanje odnosa prema zločinu i žrtvama zločina, odnosa vjere naspram grijeha, oprosta i pomirbe. Ne treba nikoga podsjećati na zločin koji se dogodio za vrijeme i nakon drugog svjetskog rata, dakle u miru. Nije uopće potrebno ni spomenuti da je okrivljenima trebalo suditi, ako se radilo o ratnim zločincima. Iskreni vjernik je svjestan grijeha i nema primjedbu na zahtjev pokore, suda, osude zločina ili nečeg sličnoga.

Glavni problem Bleiburga i ocjene bleiburških žrtava nije dakle jesu li nakon rata zvjerski umoreni bili možda zločinci ili pravednici. Tko bi, uostalom, mogao o njihovoj pravednosti ili zločinu prosuđivati? Čovjek kojega spominje Ratzinger? Onaj sudac koji slavi svoju pobjedu ostvarenu atomskom eksplozijom? Onaj u čiji lažni humanizam su ugrađeni životi milijuna ubijenih po čitavom svijetu, sve u ime crvene fašističke ideologije? Onaj kojemu je palestinsko dijete manje vrijedno od židovskog? Onaj za kojega je jedino židovska suza opravdana? Onaj koji se promijenivši vjeru poziva na identitet osvajača kao svoj iskonski i zaboravlja da je njegova zadnja kraljica tu njegovu domovinu kao zalog vjere darovala baš papi?

Na kraju krajeva treba li o pravednosti i nepravednosti prosuditi čovjek koji zagovara tisuće različitih oblika zatiranja i ubijanja, od pobačaja do izgladnjivanja?

Ne, gore navedeni nemaju niti najmanje moralno pravo i autoritet u ime njihovog humanizma, antifašizma, židovstva ili velikobošnjaštva prosuđivati je li netko bio zločinac ili nije, a najmanje imaju pravo sve bleiburške žrtve proglasiti kolateralnom štetom ili zločincima.

Oni to znaju, oni su svjesni svoje nemoći, tim više jer svako malo na vidjelo izlaze činjenice koje dokazuju svu širinu njihove bijede, njihove diktature i zločina. Zato im je stalna uzrečica da nema revizije povijesti. Oni se u svojoj agresivnoj raspravi služe dokazanim nebulozama, povijest jeste stalna revizija na osnovu novo otkrivenih činjenica, ali to ih ne smeta das tim glasnije ponavljaju laži. Banalan primjer je laž da je Austrija prošle godine zabranila komemoraciju u Bleiburgu. No, činjenice njih ne smetaju, oni i dalje trube po svome. Oni to ponavljaju i ne srame se, čak ni kad je svakom jasno da lažu.

Razlog njihove agresije nije briga za istinu, zasnovanu na činjenicama ili briga za humanizam. Ne, razlog njihove agresije je strah i mržnja. Jugofašisti i četnici generacijama njeguju strah koji su osjećali slušajući da ih na bojnom polju čekaju ustaše i mržnju koju su osjećali dok su živu djecu trpali u rudnike. Naše bake su taj strah i mržnju nazivale „partizanskom bolešću“. A bosanski javni muslimani se valjda boje da netko ne objavi babinu sliku u odori Handžar divizije.

Stisnuti u ćošak takozvani antifašisti, u najvećem dijelu najobičniji crveni fašisti, njihovi vječiti saveznici srbski prvoborci i muslimanski sitnošićaroši ovih dana otkrivaju uvijek aktualnu matricu bosansko hercegovačkog prepucavanja, ratovanja i podmetanja.

Katolička Crkva kao organizacija, katolička vjera kao stav i Hrvati kao katolici; to je od turskog doba, preko Karađorđevića i Tite, pa do današnjih pristalica osmanlijskog identiteta, matrica po kojoj se uvijek može sudbina krojiti i u glavu udarati.

Poveznice koje izlaze na vidjelo su moguće jedino na Balkanu. Tako se u istom taboru nalaze balkanski Židovi i Srbi. Možda treba balkanske Židove podsjećati da je Beograd bio prvi grad „Juden frei“. Zaboravili oni da je Tito napao NHD tek nakon raspada saveza Hitlera i Staljina i nakon nekoliko milijuna prognanih Židova, koje je ovaj dvojac poslao u smrt ili izgnanstvo. No, balkanske Židove to očito ne smeta. Kad je protiv ustaša, onda su složni četnici, Židovi i jugofašisti.

Čudnija od ove koalicije je međutim muslimanska, bošnjačka, sljubljenost s antiustaškim saveznicima. Koliko moralne i intelektualne praznine moraš imati da ustaše proglasiš apsolutnim protivnicima muslimana, a najveći dio pripadnika tvojeg naroda je s ponosom na lijevoj ruci nosio hrvatski grb. Koje smeće od čovjeka moraš biti i pričati o privrženosti svojem narodu proklinjući ustaše, zabranjujući molitvu za bleiburške žrtve, a Bleiburg je bio i ostat će najveće stratište bosanskih muslimana u povijesti? Veće od Srebrenice! Koje ništavilo duše, morala, karaktera i intelekta!

No, pustimo mi njih, nek se oni sami snalaze u svojoj koži i svojem jadu. Nama Hrvatima te spoznaje ne će uljepšati dan. Ono što bismo mi trebali naučiti iz svakogodišnjih napada jest da se ne čudimo njihovoj mržnji, nego da pronalazimo inspiraciju za našu upornost u svjedočenju istine, vjere, ljubavi i nade. Koalicije mržnje nas mogu i moraju ohrabriti.

Kao prvo, očito je da jugofašisti i njihovi saveznici i dan danas žive u strahu od onih koje su tako masovno poubijali. Drugi svjetski rat je odavno prošao, ali ustaše su njihova svakodnevica. Oni s ustašama spavaju i bude se. Desetljećima su učinili sve da zataškaju svoje zločine, a svake godine se susreću su činjenicom da ti zločini izlaze na vidjelo. Zamislite ubojicu koji ne može spavati kad pada kiša; jer bi ona mogla sprati tanki sloj s humka nemarno zakopane žrtve. Oni su glasni i agresivni kao psi koji se boje, znajući da su na lancu istine, koja pomalo izlazi na vidjelo.

Židovi su s pravom osjetljivi na svaki pokušaj oživljavanja nacizma, tako da je njihov glas dobro došao da nas Hrvate podsjeti na naše grijehe. Mi se kao nacija imamo čega i sramiti, ali se možemo i ponositi na naš odnos prema Židovima. Nije naša povijest povezanosti sa Židovima niti crna niti bijela. Budimo dovoljno hrabri priznati grijehe i dovoljno ponosni zahtijevati objektivnost u ocjenama. Partner u tom razgovoru će nam teško biti balkanski Židovi, sve dok ne počnu primjenjivati iste aršine na sve druge. Imamo mi puno sličnosti, ali nas je povijest zarobila u svojim okvirima iz kojih ćemo kad tad morati izići. Možda zahvaljujući velikom kardinalu Stepincu. Osim toga mi smo kršćani, dakle po samoj našoj definiciji trebali bismo prema pripadnicima Isusovog naroda uvijek biti ponizni, dobrohotni i spremni na razumijevanje.

Meni kao iskrenom prijatelju mnogih bosanskih i hrvatskih muslimana je djelomično najčudnija uloga bošnjačkih zvaničnika. Koktel četnika, jugofašista, Židova i pokoje tragične figure kao đubre muhu primamilo je mnoge samoprozvane tumače muslimanskih interesa. Ima tu čak i velikodostojnika, koji se hvale dobrom međureligijskom suradnjom, ali po onoj turskih osvajača: dok šutiš dobar si.

No, danas nitko nikom ne šuti. Nema u Sarajevu više ni begova, ni aga, a ni paše. Ovom prigodom bismo mogli našim nekadašnjim sunarodnjacima preporučiti da prouče svoju vlastitu povijest pobune protiv Osmanlija. Možda uz svojeg velikana Gradaščevića otkriju i pokojeg pripadnika njegove bosanske vojske, ustašu. No, nije mi cilj biti sarkastičan naspram mentalno čudnovatih aktera ove hajke, samo podsjećam one koji imaju oči i uši. Svake godine na komemoraciji u Bleiburgu je jedna od nezamjenjivih sastavnica bila muslimanska molitva, javno izrečena, dirljivo Bogu poslana, a dozivala je nama katolicima u sjećanje toliko zataškivanu istinu, da su hrvatsku odoru nosili mnogi Hrvati muslimanske vjeroispovijesti, dakle Bosanci i Hercegovci muslimani, te da su bosanski muslimani doživjeli strašne pokolje od strane četnika i jugofašističkih partizanskih koljača. No, ako bošnjačka antiustaška (antihrvatska) politika ne smeta muslimanskom puku, nama može biti samo pokazatelj da s novokomponiranim muslimanskim političarima, do nedavno pripadnicima bezvjerničke jugofašističke ideologije, nema kruha.

Pored balkanskog mentaliteta javno izraženih stavova posebno je zanimljiv, možda i zabrinjavajući, pokušaj udruženih nekatoličkih snaga, četničkog unuka Komšića i jugofašista da se katolički obred molitve za žrtve pokolja proglasi rehabilitacijom njima neprihvatljivog režima i opravdavanjem bilo kakvih, dokazanih ili nedokazanih, zločina. Pristašama Titine diktature je ogavna i sama pomisao na režim koji nije demokratski!? Koja perverzija, silovanje logike, činjenica i zdravog razuma.

Bosna i Hercegovina bi proklamativno željela biti percipirana kao država tolerancije, suživota i različitosti. No, na primjeru ophođenja prema bleiburškim žrtvama je očito da BiH kao društvo nije ništa drugačija od Titine na zločinu zasnovane i u krvi raspale Jugoslavije.

Taman što je hrvatski kardinal Vinko Puljić najavio Euharistijsko slavlje za bleiburške žrtve čitava balkanski prokrvljena BiH javnost se digla na noge, traži zabranu molitve za poginule, ubijene, nestale, umrle na križnim putevima. Mitski tifusar Walter opet brani Sarajevo pokličem: Smrt katolicima, sloboda jugofašistima!

Da bi parodija bila balkanski perverznija zabranu molitve za umrle traže i navodni vjernici, pravoslavci, muslimani i Židovi. Vjernički predstavnici ove tri nekatoličke zajednice su se udružili kako bi Bogu zabranili da posluša molitvu katoličkih vjernika za duše svojih umrlih!

Političari i javni djelatnici ozbiljno, bez srama i s pjenom na ustima traže da se Hrvatu katoliku zabrani izricanje onoga što njegovu vjeru čini: molitve za ljubav i oprost.

Možda nekim „vjernicima“ treba malo pojasniti osnovne stvari iz kršćanskog poimanja Boga i vjere. Bog, kako ga vidimo mi kršćani, je Bog ljubavi i opraštanja, Bog milosti i Bog obraćenja. Bog posla svojeg sina da na križu skonča radi grješnika. Kršćanin, dakle, vjeruje u Boga koji mrzi grijeh, ali oprašta i voli grješnika. U tom i jeste sva ljepota i različitost kršćanstva: Bog nudi milost, ljubav i oprost, ako ga molimo za to. Bog daje prigodu obraćenja svakom grješniku. Čak i Titi, ako se molimo za njegovu dušu. Kad bi zapjenjeni antifašisti zamolili za Euharistijsko slavlje za spas duše ovog velikog krvnika, siguran sam da nitko od iskrenih vjernika ne bi imao ništa protiv. Molitva za umrle je dakle nešto duboko kršćansko, obveza, obećanje, poruka, tradicija… Pri tomu ne igra nikakvu ulogu ljudski proklamirana nevinost ili grješnost dotičnoga. Katolik je dakle po ovom pitanju izrazito tolerantan, nesebičan i oslanja se na spoznaju da Bog svakom čovjeku nudi svoju milost. Mogao bih biti malo provokativan i tvrditi, naravno bez dokaza da sam u pravu, da je ovaj duhovni katolički stav pokazatelj da Bosna i Hercegovina može opstati kao država samo ako narod ispuni molitvu zadnje bosanske kraljice, katoličke svetice Katarine, i vrati se u okrilje svete Rimske Crkve.

Molitva za umrle je neodvojivi dio katoličke vjere, katekizma, tradicije i nade. Mi smo uvjereni da naša molitva pomaže umrlima da nađu svoj miru u Bogu. Božja ljubav je neograničena i može spasiti svakoga, tko to želi, tko se pokaje i obrati. Ako se netko nije obratio za vrijeme života, Bog mu svejedno daje prigodu, a molitva za duše je sastavni dio svakog katoličkog katekizma. Za jugofašiste, nevjernike, uvjetno i za pravoslavce i muslimane: to je katolička početnica. Ne moraš biti dobar da bi te Bog volio! To je ono što našu vjeru čini tako atraktivnom, neponovljivom i vjerom nade, a ne kazne i straha. U katoličkom poimanju odnosa prema umrlima vlada zajedništvo Crkve na zemlji i Crkve na nebu, dakle kršćanin, katolik, je obvezan moliti se za duše grješnika i oprost njihovih grijeha. Mi molimo za svakoga grješnika da mu Bog bude milostiv. To je jedan od stupova naše vjere.

No, očito je da jugofašisti, novinarska polupismena piskarala, novokomponirani bošnjački antiustaše i balkanski Židovi to ne znaju ili ne žele znati. Siguran sam da vjernici pravoslavci to dobro znaju, al poučen iskustvom srbske interpretacije pravoslavlja počinjem sumnjati da bosanska inačica pravoslavlja ima ikakve veze s kršćanstvom.

Traženje zabrane molitve za bleiburške žrtve je nesumnjivo zahtjev da se Hrvati katolici odreknu onoga što čini njihovu bit. Motivi su različiti, ali je poruka jedinstvena. Kad prestanete biti Hrvati, mi ćemo vam dati mira.

Antihrvatska hajka, izljevi mržnje, protesti i slične akcije nam moraju otvoriti oči:

Ako težimo njima dokazati da nismo ustaše, morali bismo se odreći svega što mi jesmo. Opravdavanje nema smisla, prihvatimo to kao kompliment da još jesmo i da nas nisu uspjeli iskorijeniti.

Ako opravdavamo i objašnjavamo smisao molitve za bleiburške žrtve, upadamo u zamku koju nam postavljaju samoproglašene moralne veličine, ljudi zamjenjivi i nedorečeni. Nemaju oni legitimitet nama određivati što je ispravno, a što neispravno.

Molitva za bleiburške žrtve je izričaj naše svijesti o grješnosti naših predaka, koji svoj kratki život natovariše grijesima, manjima i većima, iz ljubavi ili mržnje, ali nepobitno grijesima. Ona je izričaj spoznaje da se odričemo svojih grijeha i molimo za oprosti njihovih. Naš vjerski zadatak i obveza je moliti Boga za oprost i ustrajno vjerovati da je božja milost jača od ljudske mržnje.

Naravno da nas iritiraju ovoliki izljevi neviđene mržnje, progona i kleveta, ali budimo sigurni da oni ne mogu Bogu zabraniti da oprosti, oni nisu Bog, njihov moral je rupav, skrpan i nevjerodostojan. Njihov humanizam, antifašizam i slične ispraznice su magla, opsjena i nadomjestive kategorije.

Bog je jedina vertikala istine, Njegova ljubav je jedino nenadomjestivo mjerilo za čovjeka.

Zato uputimo svoju molitvu Bogu, da hrvatskim žrtvama udijeli svoju milost, da im grijehe oprosti, da neutješne među nama utješi, a poljuljane nek malo ohrabri.

Naša molitva je naše oruđe, a njihova mržnja nek ostane njihovo ruho.

Vinko Vukadin/Hrvatsko nebo