Mržnja

Kako rušiti snagu jedinstva našega naroda odavno je ustanovljeno i provjereno unazad stotinu i nešto godina: udari najprije po Crkvi, onda po povijesti i jeziku kao kulturološkom uporištu i identitetskom temelju te konačno zadaj udarac vojnoj snazi. To su oprobane metode i to je bit onoga što treba i danas prepoznati u djelima njihovim. Možda će netko reći da ima toga još, dakako, ali danas treba uočiti ove sinkronizirane atake, dirljivo umotane u lažne novinarske, znanstvene i političke oblande. O materijalnom opstanku naroda nakon uništenja poljoprivrede i industrije, neka razmišljaju drugi, možda se spasimo prodajom koncesija na vodu, šume, zrak i more. Od gladi se kod nas već dugo ne umire.

Korijeni su kao i uvijek duboki i nekima nevidljivi jer ih nisu doživjeli sami i na svojoj koži, pa laprdaju po slobodarskim portalima i novinama koješta i svašta, rubne probleme pretvaraju u značajne za opstanak, a one važne obesnažuju ne znajući da bačeno zrno u korijenu uvijek rađa samo sebe, a ne drugačije.

Nisu izumrli ni umrli svi oni koji su u osmom desetljeću prošloga stoljeća uništavali fasade naših crkava, sprejali skupim sprejevima po netom obnovljenim i dugo zapuštenim katoličkim bogomoljama kao npr. crkvi Svetoga Vinka Paulskoga u Frankopanskoj gdje su dragi crveni barbari već sutradan po obnovi fasade crvenim sprejevima iscrtali svoje simbole. Valjalo je sve iznova obnavljati. (Naravno da se uništenje fasada, koje su lice našega glavnoga grada, ostvarilo u punoj snazi na svim objektima! Nekoliko puta na Meštrovićevom Umjetničkom paviljonu. Nikada nitko nije bio kažnjen za tu djelatnost!) Isti ti se danas raduju srušenim crkvama i traže da se one ne obnavljaju.

Neki se nisu ni rodili koji sada uređuju TV-emisije o onim vremenima, a toliko su indoktrinirani da nemaju pojma o istini. Samo jedan ili dva primjera: kad je legendarno salunsko okupljalište zlatne mladeži „Crvena jabuka“ objavilo uoči Uskrsa početkom devedesetih (ili krajem osamdesetih – dozvoljavam si zaborav) prostački plakat i njime uresilo cijeli Zagreb: oni pozivaju mlade: dođite, zajedno ćemo bojati najsvetijim kršćanskim osobama…., moći ćete bludničiti sa svecima i sveticama itd… Povika kojom smo pokušali skinuti sa zidova ove prostačke plakate nije urodila plodom. Oni su i tada bili jači, glasniji, u utvrdama medija zidinama opasani, kao što su i danas.

Provociranje pred Katedralom

Onda su njihovi tatice ili tetkice uređivali emisije i rukovodili ourima i sourima svega i svačega, a danas njihova dječica. U sjećanju nas koji ovo pišemo je i provociranje pred Katedralom, o kojoj smo jadikovali u prošlom zapisu, negdje također u osmom desetljeću prošloga stoljeća, kada se darkeri i darkerice okupljahu pred našim najvećim svetištem i bacahu letke protiv Crkve, kao da je ona godina, za njih blažena, 1945. Nije to sve. Pred Katedralom su bile postavljene okrugle žardinijere u kojima cvijeće nije moglo preživjeti od brižnih ruku koje su ga čupale, ali te iste žardinijere oštrih rubova poslužile su i za druge svrhe. Slučajno ili ne tu su časne sestre sačekivali u crno odjeveni dragi djevojački i momački odredi i napadali ih. U jednom prolasku u društvu č.s. Imakulate Pranjić bile smo svjedokinje udarca što ga je primila nama nepoznata č. s. koja je pala glavom na taj oštri brid betona i prokrvarila na sljepoočici. Odveli smo je u Sakristiju Katedrale. Razbježali su se junaci poslije toga. Sada nam se rugaju i raduju što se oštetila i što nema svoje zvonike.

Naši na „stejđu“ uzvišeni kvaziknjiževnici i književnice, titani kulture, skidali su se u tome posljednjem desetljeću prošloga stoljeća goli, pokazivali spolne organe pred crkvom Svetoga Marka, isticali te fotose po izlozima i dobivali nagrade za „umetnička dela“. Jedna prodorna i slavljena „intelektualka“ odijevala se u časnu sestru i izgovarala gnjusne tekstove. Tu su bile i ostale instalacije ili ekpresionizmi. Kao u nedavnom izopačenom prikazu EPK. Isto, samo na novi način. Jednom riječju – artizam! Ništa nova nije ni plakat za predstavu, jednu u morbidnom nizu, gdje se Majka Božja prikazuje u lezbijskom zagrljaju sa samom sobom.

Netko će mi reći da su to sitnice, nevažne stvari, da je najvažnije kako smo ipak dobili rat i ostvarili svoju slobodnu i nezavisnu državu Hrvatsku. Da, slažem se. No od malih stvari sastoji se cjelina. Naša sloboda mora biti neprestano bdijenje nad njihovim zločinima, riječju i djelima jer oni, kako vidimo, ne posustaju. Nisu prestali napadi i poniženja, udarci izvana, udarci iznutra, od crvenokosih ljepojki tipa soka i rada koje ne bi rado da se obnove naše crkve; udarci od krvopija tzv. nevladinih udruga, udarci same vlasti i oporbe, toliko orkestrirani da ti pamet stane kako se znaju složiti. A najgore od svega je nažalost i naša podjela iznutra, u samom biću hrvatskoga naroda.

Jer, nisu tada pred Katedralom bili tamo neki Srbi, ne, bili su tu pretežito Hrvati od kojih je bar jedna drugarica darkerica postala ministarka u lijevoj vladi. Dakako, skinula je masku, iako ne posve. Tako je i danas. Maske su na licima, ali vrlo prozirne. Maskiranje je i promjena imena, mara u ingrid, emir u njemačkog Židova jer je to najsigurnije; neki kriju ne samo imovinu, nego i svoje trajne veze s nekadašnjoim „prestonicom“, ali ono najjadnije od svega su cajke koje imaju pune dvorane u tom urbanom vrlom glavnom gradu svih Hrvata.

Dakle, podjela nas samih koja opet kao u ludom kasu donosi sulude ideje i ispisuje sve crnje prognoze za ovu umornu zemljicu koju ne kosi samo COVID 19, nego i potresi o kojima još ne znamo kako će završiti. Ono što zaprepašćuje je bijesna nesvijest, amok, koji je obuzeo neke sveznadare, pa i iz samih crkvenih redova, koji gotovo proklinju sve pastire, tumače i prijete, postaju gromoviti glas naroda svojim ustima i mislima i sami se postavljaju kao Isus da budu izlječitelji ne samo duha i duše, nego i fizičkih bolesti.

Crni prognostičari

Onda se javljaju crni prognostičari, vidoviti milani, koji znaju posve pouzdano što misli tamo neki milijarder preko oceana u svojim osvajačkim snovima, a toga milijardera, koji je zaboravio da je smrtno biće, baš zanima da zavlada svijetom itd…itd. Faza urotničkoga i histeričnoga, divan spoj koji nas udara iznutra. A u biti uvijek se radi o novcu. Nobelovac koji je otkrio i analizirao virus hiva napisao je još prije nekoliko mjeseci znanstveni članak kojim opisuje detaljni postanak ovoga korona-virusa i konstatira: proizveden je u laboratoriju u prvozaraženom gradu, drugom od dva laboratorija u Wuhanu koji ima već dugo novčanu podršku SAD; možda je nekontrolirano ??? izišao iz laboratorija; ima sastojke već dugo poznatoga korona-virusa plus umjetno dodani virus hiva i nekih bakterija što mu daje posebna vrlo gadna svojstva. Nikada ne ćemo saznati jesu li Kinezi bili pokusni kunići, ili nisu. Mnogi se svađaju i nagađaju je li on namjerno pušten iz zaštićenoga labosa ili ne; jedni kriju ove već u znanstvenim radovima poznate činjenice koje se može pročitati na bar desetak jezika svijeta. I gdje je tu novac, pitate. U brzinskom stvaranju cjepiva za koje također nobelovci pišu da ga ne bi preporučili… Ali, ono će se prodavati.

Mi, pobožna raja čekamo s pouzdanjem u Boga dobre vijesti, a među njih spadaju i otvaranje naših crkvi. Naša evolucija nije završila pravocrtno od crva do ateista kojima je to svejedno.

Sada i o najavljenom problemu naše obrane. Razni klipani postavljeni na visoke položaje najavljuju uništenje naše vojske. Nema slučaja, gospodo. Nisu kupljeni zrakoplovi i ne će biti! Novac je potrebniji za nevladine udruge koje gutaju kao udavi milijune, a onda ih preživaju sa srodnim duhovima pruženih repova po balkanskim urvinama i ljupkim alpskim dolinama. Nad glavama dvojice očajnih ministara koji brinu o obrani Domovine lebdi giljotina. Slušaju kako treba baciti u smeće spomenike s uspomenama na hrabre branitelje! Upravo one koji su pokazali spremnost da brane tada umornu Hrvatsku, umornu od stoljetnih poniženja, borba i laži. Braniti i biti spreman za majku koja nije uvijek brinula o djeci, ali druge nisu imali. A sada eto opet one pete, šeste i sedme kolone koja želi ugasiti svaki trag uspomene na povijest, lagati i lagati do besvijesti.

Rušitelji

A onda valja reći i o onima koji u zanosu ruše sve što misle da je uzrok našim jadima- herostratski su rušili i bidnu Kolindu, rugali se, pljuvali, rekli da nema ni jedne dobre osobine ni vrline, pa sada imamo dostojnu zamjenu. Slavili su i uzdali se u novu zvijezdu, zvjezdana, pa sada možemo uživati. Ima raznih giganata koji su potvrdili svoju istospolnu (homoseksualnu) orijentaciju, koja danas daje dobro uporište, pa gaze po svakom tradicionalistu na najvulgarniji način, ali svoje gore listove ne tresu sa grana. Oni su mlađahni i već su odgajatelji naše studentarije! Oni imaju katedre na Pravu i Filozofskom fakultetu i drugdje, i dalje, diljem naše ponižene i iscrpljene zaplašene zemljice. Ima onih notornih koji bi najradije naše svećenike bacili u Kongo jer nisu dobri, a ti prokazatelji su poznati dobrice. Ponekad i Dobrice. Kao da naše misionare koji brinu o afričkim ili indijskim siromasima treba osuditi, poniziti, kao da oni nisu čak i nobelovci poput Majke Tereze, ili askete oca Ante Gabrića, pa blažene duše poput jednoga Ante Antića.

Čini se da se zbrkalo ono iz naslova s mnogim riječima u tekstu – ne, sve je to uvezano u klupko koje ima paralelni namot konca, dvaju konaca, jednoga dobroga i plemenitoga, drugoga rušiteljskoga i zlonamjernoga. Sve srušiti i na livadi ruševina zaigrati kozaračko kolo. Može i duj-duj. Stvoriti državu po uzoru na kimilsungovske idile – deset posto pravovjernih a ostalih nema. Tko zna gdje su im grobovi… Mi naše tražimo i nikada ne ćemo prestati. Crkve ćemo obnavljati, u „inat“ , u „dišpet“, u vjeri da hram Božji pruža najveću snagu i ljepotu.

Nevenka Nekić/HKV/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo