Promjene na međunarodnoj sceni

Kada govorimo o glavnim svjetskim silama danas, onda obično mislimo na Sjedinjene Američke Države, Kinu i Rusiju. Neki analitičari tu ubrajaju i EU, no Europa kao kontinent već se više od stotinu godina nalazi usred eksponencijalnoga pada moći. Od središta svijeta i predvodnika poretka unutar kojega je SAD bio tek krhotina Europe s druge strane Atlantika, Europa je od Prvoga svjetskog rata do danas dovedena u poziciju da sve manje igra bilo kakvu ulogu u međunarodnim odnosima. Nakon izlaska Velike Britanije iz EU-a utjecaj Unije u međunarodnim odnosima dodatno opada jer je upravo London u bitnome kreirao europsku vanjsku politiku i diplomaciju. U geopolitičkome i sigurnosnom smislu Europa je od Drugoga svjetskog rata do danas de facto ovisna o SAD-u u okviru politike transatlantizma. Obrambeni kapaciteti Europe, ako presiječemo transatlantsku vezu i NATO, na najnižim su granama, a bivši predsjednik Europske komisije Jean-Claude Juncker u svome je završnom govoru upozorio kako je Europa najmanji kontinent i kako će do kraja stoljeća u ukupnom svjetskom stanovništvu sudjelovati tek s 4 posto (na početku dvadesetog stoljeća bilo je to 20 posto), a kako će u budućnosti izgubiti i ekonomsku moć. Njemačka je ponovno postala silom, prvenstveno ekonomskom, a posljednjih godina – udaljavajući se od SAD-a – želi postati i političkom silom, no kao i ranije: Njemačka je prevelika za Europu, ali premala da bi postala svjetskom silom. Francuska je nuklearna sila i članica Vijeća sigurnosti, no tu joj je poziciju osigurala poslijeratna arhitektura međunarodnih odnosa. Današnji sastav Vijeća sigurnosti UN-a ne održava stvarnu sliku moći u svijetu.

Put nepovratnoga gubitka moći

Korona-kriza – o čemu smo već pisali u Hrvatskome tjedniku – ponovno je pokazala nedovoljnu funkcionalnost EU-a u kriznim situacijama. U mnogim mainstream medijima posljednjih smo tjedana mogli čitati nekrologe posvećene Uniji. Pred koji dan, primjerice, austrijski Die Presse donosi članak pod naslovom „Europskoj uniji počinju zvoniti smrtna zvona“ u kojemu čitamo: „Svaka članica EU-a s početkom širenja Covid-19 od veljače je doista djelovala sama. Spuštale su se granične rampe, zaustavljane su pošiljke medicinske zaštitne opreme, svaka je država donijela svoje mjere zaštite stanovništva. Solidarnosti je bilo malo. Stoga ne čudi što izvan EU-a i u njemu mnogi tom jedinstvenom integracijskom projektu već zvone posmrtnim zvonom“. Pisac ovih redaka smatra da su teze o skorome raspadu EU-a pretjerane. EU se u nekome kraćem roku ne će raspasti, ali bi se – posebno ako se ne postigne dogovor o korona obveznicama ili nekom drugom djelotvornom sredstvu pomoći – mogla pretvoriti u nefunkcionalnu organizaciju poput UN-a. Odricanjem od svojih kršćanskih vrijednosti, koje su stoljećima ujedinjavale Stari kontinent, EU je krenula na put nepovratnoga gubitka i političke moći. Juncker je, kako smo istaknuli, upozorio i na opadanje ekonomske moći, a to bi dodatno mogli ubrzati migrantski procesi koji će dovesti u pitanje, a u nekim državama već danas dovode, i europsku sigurnost i europski identitet.

Na ekonomskome planu jedino Kina može parirati SAD-u

Pod Putinovim vodstvom Rusija je ponovno postala globalnom silom. Ta je država vojni i sigurnosni div, no problemi leže u ekonomiji. Ruska ekonomija nije dovoljno jaka da bi ta država mogla parirati SAD-u, posebno jer je velikim dijelom ovisna o prodaji nafte i plina, a ovih dana vidimo koliko je to nesigurno područje. K tome, Rusiju kao i Europu mori loša demografska perspektiva.

Ako apstrahiramo rusku vojnu snagu, dvije najsnažnije sile danas na svijetu su SAD i Kina. SAD i dalje ima mnogo snažniju vojsku (Kina posljednjih godina jača zrakoplovstvo i mornaricu, a krajem prošle godine pustila je u pogon drugi nosač zrakoplova koji je sama izradila), no na ekonomskome planu jedino Kina može parirati SAD-u. Na području visokih tehnologija Kina želi postati predvodnik i pobjednik četvrte industrijske revolucije (prijepori oko Huaweia i 5 G mreže). Kina još uvijek u velikoj mjeri ovisi o uvozu tehnologija, no plan je Pekinga da ta zemlja srednjoročno postane vodeća ekonomska sila i u kvantitativnom i u kvalitativnom pogledu.

Globalizacija sve više koristi Kini. Kina u okviru inicijative „Pojas i put“ širi svoj globalni utjecaj, a trgovina i izvoz omogućavaju joj ekonomski rast. Naravno, rast Kine nailazi i na američki odgovor, pa nije čudno da smo posljednje dvije godine svjedočili trgovinskome ratu. Prijepori, pak, Kine i SAD-a u Južnokineskom moru imaju i moguće vojne scenarije i nema nikakve dvojbe kako je riječ o jednoj od opasnih žarišnih točaka na sigurnosnoj razini.

Dok neki analitičari predviđaju kako će ova kriza ubrzati prijenos moći prema azijsko-pacifičkoj regiji i Kini, drugi smatraju da će zapadne zemlje razmisliti o rekonstrukciji međunarodne ekonomije i opskrbnoga lanca koji kod većine proizvoda započinje u Kini. Primjerice, većina maski i antibiotika proizvode se u Kini ili u Indiji. U Bundestagu smo mogli čuti mišljenje da bi Njemačka trebala ponovno proizvoditi neke proizvode, pa i pod cijenu da ta proizvodnja bude skuplja od kineske.

Živjet ćemo u lošijem svijetu?

Francuski ministar vanjskih poslova Jean-Yves Le Drian nedavno je izjavio kako aktualna pandemijska kriza produbljuje postojeće podjele u svijetu, posebno kinesko-američko suparništvo, a u konačnici slabi multilateralizam. Izrazio je bojazan kako će svijet nakon pandemije jako nalikovati prijašnjemu, s time da će biti lošiji. „Čini se kao da gledamo produbljenje lomova koji već godinama narušavaju međunarodni poredak. Pandemija nastavlja, drugim sredstvima, borbu između sila”. Henry Kissinger, o čemu smo pisali u prošlome broju, najavljuje potpunu promjenu svjetskoga poretka.

Nema nikakve dvojbe da je svijet danas prepun novih kriznih žarišta, a posebno je užareno pitanje američko-kineskih i američko-ruskih odnosa. Robert Kaplan, američki autor i viši savjetnik u Euroazijskoj grupi, u The Washingnton Postu ovako sumira trenutačnu situaciju: „Kina i Rusija će iz pandemije virusa COVID-19 izići s komparativnim prednostima u odnosu na Sjedinjene Države. Kineske državne kompanije mogu podnijeti teret ekonomskoga šoka, a kineski autoritarni sustav omogućio je uvođenje drakonske karantene. Rusija je, zbog sankcija kojima je godinama izložena, ugradila određeni stupanj samodovoljnosti u svoj ekonomski model, sa stotinama milijarda dolara u zlatu i rezervama čvrstih valuta kojima može ublažiti posljedice pada cijena energenata. Za razliku od njih, Sjedinjene Države, upletene u globalno slobodno tržište, trpe ozbiljnu štetu. Sustav globalnoga poretka koji su one izgradile i održavale za vrijeme mandata svakoga predsjednika od Harryja Trumana do Baracka Obame skoro leži u ruševinama budući da G-7 i druge institucije koje predvodi Zapad nisu u stanju koordinirati akcije zbog nedostatka smjernica iz Bijele kuće“.

Tukididova zamka

Potrebno je važno istaknuti kako Kina i Rusija posljednjih godina snažno surađuju na nizu područja (ostvarenje upozorenja Zbigniewa Brzezinskoga o „antihegemonskom savezu“ prevođenom Kinom), no ni ta suradnja nije neupitna. Danas-sutra, ako Kina previše vojno ojača, uopće nije isključena suradnja SAD-a i Rusije na ograničavanju te moći, tj. neka vrsta inverzije politike ograničavanja koja se sastojala u američko-kineskoj suradnji počevši od sedamdesetih godina 20. st. Pojedini stručnjaci u raskidu INF Sporazuma SAD-a i Rusije oko zabrane proizvodnje raketa maloga i srednjega dometa vide upravo kinesku opasnost budući da je kineska neuključenost u taj sporazum toj državi davala stratešku prednost.

Kratkoročno, Moskva i Peking mogu samo profitirati od suradnje, no pojedini ruski sigurnosni stručnjaci upozoravaju na loše strane pretjeranoga dugoročnog oslanjanja Rusije na Kinu. Kako god, čini se da će Tukididova zamka predstavljati glavno pitanje međunarodnih odnosa sljedećih nekoliko godina, a možda i desetljeća. Naime, postavlja se pitanje je li kao nekada prije između Sparte i Atene, kao sile u padu i sile u usponu, sada neminovan sukob SAD-a i Kine. U tom smislu, iako se neupitno krećemo prema stvaranju multipolarnoga svijeta, izgledno je kako će se većina svjetske moći u budućnosti koncentrirati oko SAD-a i Kine koje će nastojati graditi mrežu svojih saveznika i satelita.

Američka vanjskopolitička doktrina do sada se temeljila na postavci kako se nije smjelo dopustiti da niti jedna država dominira u bilo kojoj regiji svijeta, čime je Washington osiguravao svoj ekskluzivni utjecaj u zapadnoj hemisferi. To je dovodilo do povremenih trzavica sa zemljama koje su isticale vodstvo u regijama u kojima se nalaze i koje smatraju svojom zonom utjecaja kao što su Kina, Njemačka i Turska. I dok su Njemačka i Turska regionalne sile, Kina je izrasla u svjetsku silu. Otud toliki prijepori posljednjih godina.

Nova mirovna konferencija?

Ipak, treba imati na umu da su velike sile uvijek, pa i u doba najvećih kriza, imale otvorene kanale komunikacije. Današnja kriza – kao stanje u kojemu stari međunarodnih poredak umire, a novi se još ne uspijeva roditi – te će kanale, ako je političke pameti, dodatno proširiti. Tako se u posljednje vrijeme sve više govori o novoj podjeli moći, tj. o novoj Jalti. Primjerice, njemački povjesničar Jost Dülffer u razgovoru za Deutsche Welle pred koji je mjesec istaknuo kako bi bilo dobro da se i danas ponovno oživi format Jalte u novome obliku. Prema Dülfferu, bilo bi razumno da dođe do konferencije velikih sila i da se razvije zajednička svijest o tome da je moguć neki novi mirovni poredak.

Neku vrste takve konferencije – skup čelnika zemalja članica Vijeća sigurnosti – početkom je ove godine predložio Putin, a prijedlog je odmah prihvatio francuski predsjednik Emmanuel Macron. Zanimljivo, ruski profesor i politolog Igor Panarin smatra da bi se nova mirovna konferencija, na kojoj bi se stvarali „temelji novog i pravednijeg sustava međunarodnih odnosa“, trebala održati u Beogradu. Ruska Nezavisimaja Gazeta početkom ožujka donijela je sljedeće previđanje: „Ako Donald Trump bude ponovno izabran za sljedeći mandat, do 2024. ‘velika trojka’ – Sjedinjene Države, Kina i Rusija – najvjerojatnije će se dogovoriti o temeljima nove arhitekture međunarodnih odnosa u svijetu”.

Nedvojbeno je kako živimo u zanimljivim vremenima i nedvojbeno je kako nas sljedećih godina očekuju novi tektonski lomovi međunarodne scene. Nije isključeno da se nalazimo pred novom konferencijom velikih sila na kojoj će se krojiti pozicije za sljedećih nekoliko desetljeća. U takvim okolnostima, a posebno s obzirom na krizu EU-a, Hrvatska bi trebala pomno pratiti i analizirati što se kuha u svjetskim središtima moći, lobirati i zastupati svoje interese. Snažnije povezivanje s državama Višegradske skupine trebao bi predstavljati prvi korak u tome pravcu.

Davor Dijanović/Hrvatski tjednik/https://www.hkv.hr /Hrvatsko nebo