Šutnja je zlo – Z. Miliša: Kada forma (posta)je važnija od sadržaja: istina ili upakirana laž!?

ustvrdio: “Zašto istina stvara mržnju, a ugađanje prijateljstvo? Zato što ljudi ne ljube istinu, nego svoje mišljenje kao istinu.”

Ukoliko nemamo potrebu za istraživanjem i/ili razumijevanjem istina onda postajemo lak plijen manipulacija živeći s mnoštvom nepoznanica, a ako nalazimo poveznice i suočavamo se s istinom, tada se, iako nam to ne mora biti ugodno, oslobađamo i „budimo“. Američki filozof iz 19 st. Ralpha W. Emerson je konstatirao: “Ljudi vide samo ono što su spremni vidjeti”. To je plodno tlo za različite manipulacije, od obiteljskih odnosa, preko medija i politike, pa do prijateljskih relacija. Tako npr Ch. Thruman u knjizi Laži u koje se uvjeravamo navodi primjer posljedica izbora dvaju prijatelja. “Kad su SAD zaratile s Meksikom, David je bio toliko protiv toga da je odbio plaćati poreze. Primjerom je pokazao kako se boriti protiv porezne presije. Odlučio se suočiti s posljedicama. Uhitili su ga i zatvorili. Njegov se prijatelj Emerson isto protivio ratu u Meksiku, ali nije reagirao ni prosvjedovao. To je bio njegov izbor. Jednog dana Emerson je posjetio Davida u zatvoru i upitao ga što mu je bilo pa se našao s onu stranu zakona. David mu odgovori: ‘Bolje je pitanje, Emersone, što ti radiš vani’.” Ova priča je iznimno aktualna i danas kada možemo izabrati hoćemo li se odlučiti za kukavičluk ili hrabro, hoćemo li govoriti ili šutjeti, kada nam naš krizni stožer, kao produžena ruka vladajuće stranke, sve više upravlja našim životima. Tvrdim da će Stožer od početne percepcije (osobito od strane medija) nacionalnih heroja doći do toga da budu percipirani kao praktičri “teorija zavjere” Naš život nije autentičan kada ga dajemo u ruke drugima, jer svoju istinsku osobnost formiramo tek onda kada o svom životu zrelo i hrabro sami odlučujemo.

Jeste li čuli za izreku po kojoj glasnici loših vijesti prvi stradavaju? Koliko smo puta doživjeli da se ljudi udaljuju od nas samo zato što im govorimo ono što ne žele čuti. Gotovo je pravilo da učenici, zaposlenici, političari napreduju kada su pokorni, kada povlađuju, kada su poslušni, laskaju ili šute. Ljudima se nameće rezigniranost i sudbinska predodređenost. Prešutjeti nepravdu i/ili neugodnu istinu vodi sluganstvu, poltronstvu i/ili strahu. Važan korak prema osobnom i društvenom oslobođenju jest osloboditi se “laži u koje sebe uvjeravamo” (Ch. Thruman)

Samo veliki mislioci su uvidjeli antropološku odrednicu snage i moći laži i obmana u ljudskom rodu. Pored njih, i svjetski priznati psihoterapeuti otkrivaju da ljudi radije zive u lagodi svojih obmana, nego u nelagodi svjetla (reflektora) istine. M. Selimović (nas) pita: “Ima li prijateljstva među ljudima koji drukčije misle?” Pascal ovo radikalizira: “Nitko ne govori u našoj prisutnosti onako kako govori u našoj odsutnosti. Kada bi svi ljudi znali što govore jedni o drugima, ne bi se našla četiri prijatelja na svijetu.”

Jestin Coler ne skriva da kao vlasnik internetske kompanije (Disinformedia.inc) namjerno obmanjuje građane. Njegov glavni moto je: “Na lažima se dobro zarađuje!” Njemačka poslovica kaže: “Istina je kao sveta voda: svatko je hvali, ali nitko ne voli da mu je u oči prskaju”. Latinska poslovica kaže Veritas odium parit – “Istina stvara neprijatelje”. Izmanipulirani pojedinac na stvari i na svijet oko sebe ne gleda svojim očima, nego mu je sve servirano (kao istina). Nije sposoban odvojiti zabludu od istine. Søren Kierkegaard je napisao da se na dva načina možemo zavarati: “Jedan je kad vjerujemo u ono što nije istina, a drugi je kad odbijemo povjerovati u ono što je istinito”.

Uloga medija

Kada urednike medija suočimo s kritikom o nedostatku pozitivni(ji)h sadržaja, istraživačkog novinarstva i provjerenih informacija, njihova obrambena reakcija glasi: “To ionako nitko ne čita, sluša ili gleda”. Lakovjerne hipnotiziraju skandalima, senzacionalističkim ili trivijalnim sadržajima, uz obrazloženje: “Oni to traže”. Postavljaju lažnu dilemu: “Najgora istina ili (naj)ljepša laž”. Vlasnici i urednici medija tvrde kako se dobro prodaju loše ili lažne vijesti i afere. Naravno, kada su prethodno “navukli” čitatelje ili gledatelje na scene nasilja i trivijalne i lažne sadržaje.

Svjetska zdravstvena organizacija (do ožujka 2020). nije proglasila globalnu epidemiju korona virusa, ali je po prvi puta u povijesti proglasila – infodemiju. To znači da se shvatilo moć dezinformacija javnosti o jednom virusu što je ugrozilo i rad liječnika, odnosno medicinskih službi. Panika i histerija oko korona virusa se šire matematičkom progresijom diljem svijeta, posljedice su višestruke, a osim rijetkih stručnjaka većina populacije lako im podliježe. Nedavno sam konstatirao da je takva vrsta medijske histerije pogubnija od samog koronavirusa! Kod ove najnovije epidemije Orwelijanski scenarij širenja panike i straha od oboljenja i nadzora svih kao jedine prevencije od koronavirusa nadišao je sve ranije primjere, kad su drukčije misleći pojedinci percipirani od vlasti kao opasni po režim(e)! Ovdje je zgodno parafrazirati svjetki priznatog pisca i svećenika Normana Vincenta Peale-a: “Jednom smo rikali kao lavovi za slobodu, sada blejimo kao ovce za sigurnost.” On u knjizi Moć pozitivnog mišljenja konstatira: “Nije pronađena tableta ni cjepivo koje bi nas zaštitilo od naših vlastitih emocionalnih sukoba”… osobito ako smo se odlučili za izbor prividne sigurnosti, gušeći svoje slobode! Izbor između prividne sigurnosti i slobode s odgovornošću prema drugima i sebi je pitanje osobnog izbora svakog od nas! Upravo ovih dana nas razni stručnjaci, koji priznaju da ne znaju baš puno o korona virusu, uvjeravaju da nam slijedi novi val epidemije na jesen. Kako to znaju? Zar to kod građana ne stvara novu paniku, s istim posljedicama zbog kojih prozivaju tzv. teoretičare zavjere? Ciljana publika medijskih manipulatora je “zbunjeno stado” koje radije bira upakiranu laž nego neugodnu istinu. Lakovjerne hipnotiziraju skandalima, senzacionalističkim ili trivijalnim sadržajima, uz obrazloženje: “Oni to traže”. Postavljaju lažnu dilemu: Nebitna istina ili upakirana laž? Smatraju da se dobro prodaju izmišljene priče i afere. Zanemaruju činjenice, a vidljive postaju tek (novinarske) interpretacije. “Obeshrabrujuće je vidjeti koliko se malo ljudi čudi kada čuju istinu, a koliko ih malo šokiraju laži (Noël Coward).

Posljedice skrivenih istina i/ili trauma

Postoje životne situacije koje su nam toliko bolne da ih ne želimo pamtiti, prihvatiti, niti znati pravu istinu. Priznata psihoterapeutkinja Alice Miller upozorava:”Istina o našem djetinjstvu pohranjena je u našim tijelima i dubinama naše duše. Naš intelekt se da obmanuti, naša osjećanja se daju umrtviti i izmanipulirati, naša percepcija zbuniti, naša tijela prevariti lijekovima, ali naša duša ne zaboravlja, nikad. I jednog dana naše tijelo će nam ispostaviti račun. Konačno, naše najdublje sebstvo ne prihvaća nikakav kompromis i nikakav izgovor, i neće prestati da nas tišti – sve dok ne prestanemo izbjegavati suočavanje sa istinom”.

Pascal Mercier u romanu Noćni vlak za Lisabon provocira konstatacijom da sve što činimo, činimo iz straha zbog izopćenja i usamljenosti, a čija je cijena prešućivanje. “Je li to razlog zašto tako rijetko govorimo što mislimo? Zašto se inače držimo svih tih uništenih brakova, lažnih prijateljstava, dosadnih rođendanskih proslava?… U tišini koja nastaje zbog neizrečenih primjedbi? U nedostatku nužnosti da se zaustavljena daha šuljamo minskim poljem bračnih laži i prijateljskih poluistina?”

W. H. Auden u knjizi Doba tjeskobe upozorava: “Radije bismo propali nego se promijenili. Radije bismo umrli u našim stravama nego se uspeli u vrh izazova i dali našim opsjenama da pomru.”

Osobno, radije biram ljude koji su svoji i autentični, a na marginama života nego one koji odabiru živjeti sa svjesnim obmanama, družeći se s prijetvornim ljudima, kojiim i dalje nude izlike za bjegove od istine

Poučne priče o istini i lažima

Aurelije Augustin u Ispovijestima (prvo) je upitao pa (lucidno) ustvrdio:”Zašto istina stvara mržnju, a ugađanje prijateljstvo? Zato što ljudi ne ljube istinu, nego svoje mišljenje kao istinu. “I Evo jednog sjajnog opisa kao potvrde Augustinove tvrdnje… Jorge Bucay u knjizi Ispričat ću ti priču navodi ovaj poučan primjer suočavanja s istinom. “Neki je čovjek šetao uličicama grada te ugledao Dućan istine. Prišao je gospođici koja je stajala za pultom i upitao:”Oprostite, ovo je dućan istine?’ “Da, gospodine. Kakvu istinu tražite? Djelomičnu istinu, relativnu istinu, statističku istinu, potpunu istinu?’” “Potpunu istinu”, odgovori bez razmišljanja. “Čistu istinu želim.” “Dobro, gospodine. Ali, oprostite, znate li koja je cijena?” “Ne. Koja je?” “Ako je kupite’”, rekla mu je, “cijena je da više nikada nećete biti mirni!” Čovjekovim su leđima prošli trnci. …”Hvala, hvala… Oprostite”, promucao je. Okrenuo se i izašao iz dućana. Osjećao se postiđen kad je shvatio da još nije spreman za potpunu istinu… “Možda poslije”, pomislio je.

Zar nije točno da većina radije odabire upakiranu laž nego neugodnu istinu? U ljudskoj prirodi je usađena znatiželja, ali je problem kada ljudi “žele saznati baš sve osim onoga što vrijedi znati” (Oscar Wilde). Turska narodna izreka kaže: “Da nema laži, istina ne bi bila dragocjena”. Nerijetko ljudi mrze ljude koji govore istine.

Sljedeću poučnu priču sam čuo u prpovjedi don Marinka Šljivića, a više je nego znakovita jer aktualizira razlikovanje sadaržaja od “ukrasnog papira” u koji je sadržaj zapakiran… Priča govori o uspješnim poslovnim ljudima, koji su posjetili njihova ranijeg profesora iz vremena studiranja. “Razgovor je ubrzo prerastao u pritužbe o umoru, iscrpljenosti, stresu na poslu i u obitelji. Profesor ih je slušao s punom pažnjom i suosjećanjem, te rekao: “Čini mi se da vam treba šalica dobre kave”. Nakon kraćeg vremena vratio se s loncem i kavom te cijelim asortimanom šalica. Svaka je bila drugačija. Bilo je tu porculanskih, plastičnih, staklenih, papirnatih, kristalnih, keramičkih … Neke su izgledale skupocjeno, druge su bile obične, treće su bile okrnjene ili kartonske … “Poslužite se”. Kad su svi bivši studenti imali šalicu u ruci, profesor je primijetio: “Lijepe i skupocjene začas su planule. Na stolu su ostale, nedirnute, ružne, obične i jeftine šalice. Za sebe želite samo najbolje, što vam je ujedno i izvor stresa. A, ipak, izgled šalice ne doprinosi okusu. Ljepša posuda obično je samo skuplja, a katkad i zamagljuje ono što ispijamo. Svima vam je u stvari bila potrebna dobra kava, a ne šalica. Ipak ste posegnuli za najboljom. A, onda ste nastavili mjerkajući tuđe šalice. Kad se uhvatite u vrtlog stresa i nezadovoljstva, sjetite se da je kava poput života. A posao, novac i položaj u društvu … poput šalice. Šalica ne definira, niti mijenja kvalitetu života koji živimo. Ponekad, koncentrirajući se samo na šalicu, propustimo uživanje u kavi. Pijete kavu, a ne šalicu. Najsretniji izvuku najbolje od svega…”

Ivica Ursić u svojoj knjizi Sva moja sidra opisao je posljedice koje se događaju kada čovjek današnjice postaje rob koncepcije da sve ima cijenu, a ništa vrijednost. Prepričao je jednu zgodu u kojoj su se poslije niza godina našli učenik i nastavnik. Ugledavši uglađenog i raspoloženog bivšeg učenika, a sada odrasla čovjeka, umirovljeni profesor upita ga: “Pretpostavljam da si uspio u životu jer si sav ozaren. Jesam li u pravu?” “Da”, odgovori učenik. No, odmah poslije toga rekao mu je formulu svoga uspjeha: “Učili ste nas da u životu nisu bitne korice, nego sadržaj, a ja sam uvijek davao značaj vanjskom izgledu (formi) jer to ljudi cijene”. Nastavio je: “Učili ste nas da valja biti iskren, a ja sam diplomatski zaobilazio iskrenost i ugađao drugima i uspio. Rekli ste nam da se treba vraćati korijenima. Ja se nikada nisam vratio u svoje rodno mjesto jer tamo nikada ne bih bio shvaćen.” Potom je uzeo je primjer Isusa Krista.” On je živio život duhovnosti, a ne forme, bio iskren i pred svojim neprijateljima te se vratio u rodno mjesto. Epilog je da su ga u rodnom kraju ti isti, lažni prijatelji zbog iskrenosti razapeli.” I ova priča, zorno pokazuje kako je mnogi ljudi u svom životu radije odabiru formu nego sadržaj, tražeći nalazeći razne izgovore za vlastiti kukavičluk i nedostatak građanske hrabrosti. Njih bih uputio na misao M. A. Šolohova: “Čovjeka primaju u društvo prema odjeći koju nosi, a ispraćaju ga prema duhu koji je pokazao”.

Zaključno

Jedan od najomiljenijih kardinala u Hrvatskoj Franjo Kuharić, za života riječima i djelom je svjedočio svoju maksimu da se od istine ne smijemo odstupiti! Nema predaje ni prepuštanja stihiji života. U svim našim usponima i padovima možemo pronaći određena značenja i/ili barem djelomične odgovore. Odgovore na sva pitanja možda i ne dobijemo, ali poveznice svakako – da. Laž je da nam je sve sudbinski predodređeno. Skrivanje iza te obmane predstavlja zapravo kukavičluk. Sudbina ima moć samo nad onima koji se skrivaju iza tog izmišljenog termina!

Čileanski književnik, pedagog i pjesnik Pablo Neruda je odavna konstatirao da svakodnevno nestaje onaj koji ne mijenja svoj život. Izdvajam samo neke misli iz predivne pjesme Lagano umiranje: ” Lagano umire onaj koji se pretvara u roba navika, postavljajući sebi svaki dan ista ograničenja… Lagano umire onaj koji ne mijenja svoj život…, onaj koji se ne želi odreći svoje sigurnosti i koji ne ide za svojim snovima…”

Život je potraga za smislom, a opasnost je u čekanju i/ili nereagiranju na životne izazove kroz koje prolazimo. Nespremni za promjene su “poput stolice za ljuljanje. Neprestano će vas držati u pokretu, ali vas nikamo neće odvesti” (Lou Ann Snith).

prof. dr. sc. Zlatko Miliša