Što će biti s Južnom Amerikom poslije epidemije?

Južna Amerika i koronavirus

Covid-19 je našao u lošemu stanju čitavu Južnu Ameriku, kontinent na kojem znaju demonstrirati bolje od bilo koga. Ali što očekivati nakon prestanka pandemije? Jedno je sigurno: posljedice Covid-19 u Južnoj Americi bit će strašnije i od grozne epidemije. (…) Oduvijek sam tvrdio da bih radije živio slobodno u opasnom svijetu, nego u reguliranom ultrasigurnom, a ako postoji hashtag koji sam do danas svim srcem zamrzio, to je „ostani kod kuće“, ali nažalost model koji funkcionira u Švedskoj (ili na Malti) ne bi bio održiv svugdje. Na primjer, ne mogu zamisliti da ljudi prije ili kasnije neće početi tulumariti u Cartageni. Gabriel Garcia Márquez rekao je da će se, ako se barem šest Kolumbijaca, bez obzira na socijalni status, spol, starost negdje okupi, uskoro slijedi orbitalni party.

Ipak, unatoč tomu i istodobno: švedsko rješenje koje se zasniva na čovjeku kao neovisnom, slobodnom biću odgovornom za zajednicu, a temelji se na epidemiolozima, liječnicima i medicinskim sestrama umjesto na političarima, vojnicima i policajcima, jedino je rješenje koje ne daje preveliku moć za buduće zlouporabe nedostojnim vladama. (u različitoj mjeri, ali sve vlade su nedostojne toga, možda su Novi Zeland i Finska osvježavajuće iznimke) i Covid-19 i pandemiju koju uzrokuje vidi ne kao mitskog neprijatelja, ne ratno stanje ili kao nepovratnu mogućnost.

Uzalud je tišina, Latinska Amerika buči

Cartagena je stalno mirna – gotovo samo sve češći ulični prodavači voća i povrća i mačke lutalice koje su sada slobodnije nego bilo tko ispunjavaju trgove Getsemanija – Kolumbija je bučnija, Latinska Amerika bučna. Brazil, Ekvador i Meksiko daleko su najgori, a Kolumbija i Argentina su među boljima. Jair Bolsonaro, desno populistički brazilski predsjednik i López Obrador, lijevo populistički meksički predsjednik (a također lijevi nikaragvanski diktator Daniel Ortega) također su slijedili švedski model, ali su uzde u startu pustili bez švedske svijesti ili umjerenosti.

Njihovu neodgovornost ilustriraju tužne brojke – iako to nije slučaj s Nikaragvom, ali podaci iz tih zemalja otprilike su vjerodostojni kao oni iz Sjeverne Koreje. Sve više i više postavlja se pitanje što će se ovdje dogoditi, nakon što se sve ovo završi, kako osoviti na noge poljuljano gospodarstvo Latinske Amerike, što vlade trebaju učiniti s milijunima nezaposlenih, gladnih, socijalnim tenzijama koje se povećavaju do neizdrživosti. Već se smatra kako će posljedice Covida-19 biti i strašnije od užasne epidemije u Južnoj Americi.

Pandemija je našla Južnu i Srednju Ameriku u lošem stanju, u oporavku od višegodišnje ekonomske krize. Srećom, stigla je relativno kasno, nakon Europe, a regija ima ozbiljna epidemiološka iskustva (Zika, Denge, žuta groznica). Većina država poduzela je drakonske mjere u skladu s tim brzo. I dalje simpatiziram švedski model, ali mora se vidjeti da to zahtijeva i švedski zdravstveni sustav. Ovdje su standardi mnogo niži, a besprijekorne privatne usluge na svim razinama dostupne su samo nekolicini bogatih, a da je Covid-19 eksplodirao kao što je to bio slučaj u Lombardiji, svjetski bi mediji tjednima izvijestili o monumentalnom kolapsu, vidi Guayaquil.

Zbog političke i humanitarne krize koja muči Venezuelu od 2015. godine zemlju je napustilo 4,5 milijuna ljudi. Većina (1,5 milijuna) pobjegla je u Kolumbiju, ali od Paname do Čile, gdje god sam se okrenuo, svugdje sam sreo Venezuelce. Bježali su ljudi i iz Nikaragve, Hondurasa i El Salvadora, ali u mnogo manjoj mjeri i to uglavnom – preko Meksika – u SAD, možda Kostariku ili najamerikaniziraniju zemlju u regiji, Panamu.

Bit će razloga za demonstraciju

Pad cijena nafte pogoršava situaciju, ali ne samo u Venezueli, već na primjer i u Kolumbiji i Ekvadoru, koji su također pod jakim utjecajem vađenja i izvoza sirovina. Otežavajući faktor je da izvoz drugih sirovina već godinama stagnira, plus što ima malo dodane vrijednosti u izvoznim proizvodima. Lokalna proizvodnja droga, s druge strane, ponovno oživljava, jačaju sve vrste kartela (meksički, lokalni itd.) koji love u mutnom, a kvaliteta ovdašnjega kokaina jedan dan možda čak i dostigne onu velikog rivala Perua.

U drugoj polovici 2019. godine siloviti val nezadovoljstva prohujao je cijelim kontinentom, sa stotinama tisuća prosvjednika: u listopadu u Čileu i Ekvadoru, u studenom u Kolumbiji i Boliviji. Svugdje je ljudima dodijala vladajuća politička elita neovisno o stranačkoj pripadnosti, a stotine tisuća ljudi izašle su na ulice sa svojim društvenim zahtjevima. U Latinskoj Americi postoji duga tradicija i demonstracija i neselektivnog odgovora policije, srednja i istočna Europa bi imale puno toga naučiti. (…) Ipak, dobro je ako vlast ponekad dobije povratnu informaciju. (…) Čelnici i vlade Čile i drugih zahvaćenih zemalja oslabili su jedan za drugim, a bolivijski predsjednik Evo Morales, koji se ranije dokazao i kao uzgajivač koke, i njegovi ljudi srušeni su u protestima. (…)

U Kolumbiji se udara po bankama

U Kolumbiji se vlada na niskoj razini svoje popularnosti i ekonomija na klimavim nogama morala suočiti s pandemijom. Sve to na način da su, na pojednostavljenoj liberalno-konzervativnoj osi kolumbijske unutrašnje politike jasno desničarski predsjednik Duque i oporba podjednako snažno kritični prema bankama koje, po njihovu mišljenju, nisu pokazale suradnju u borbi protiv epidemije. Zbog izvanrednog stanja, predsjednik i njegov kabinet koji imaju izvanredne ovlasti pozvali su ih na veću solidarnost i veću fleksibilnost u svojim strogim uvjetima kreditiranja. (…) Gradonačelnica Bogote, Claudia Lopez, protivi se Duqueovu planu otvaranja. Prema njenvim riječima, previše je istodobno pustiti iz karantene i građevinske i proizvodne radnike. Prvi sektor može ići više ili manje, kod drugog će se koristiti postupnost. Strogost Kolumbije dosad je postigla svoj cilj, jer Covid-19 ne bjesni, nema katastrofe slične sjevernoameričkoj, talijanskoj, španjolskoj, francuskoj ili britanskoj.

Ali bit će je: trust mozgova Fedesarollo sa sjedištem u Bogoti predviđa pad kolumbijskog gospodarstva od 2,7 do 7,9 posto, a Goldman Sachs pad od 2,5 (3,8 posto). Ministar financija Alberto Carrasquilla, kojeg je oporba oštro kritizirala, kaže kako će 2020. biti najgora godina u ekonomskoj povijesti zemlje. Nezaposlenost skače s 10,5 na 16,8 posto po najoptimističnijem scenariju i u najgorem slučaju za 10 posto, što znači gubitak najmanje 1,4 milijuna radnih mjesta. Početkom godine očekivali su rast od 3,7 posto. Potpredsjednica Marta Lucia Ramirez rekla je da će Covid-19 poništiti rezultate postignute u borbi protiv siromaštva u dva desetljeća, dok UN očekuje masovno gladovanje venecuelskih izbjegličkih zajednica (oko 900.000 ljudi), a glad prijeti i 9,3 milijuna stanovnika Venezuele i 9,3 milijuna Venezuelaca u Ekvadoru. Zemlje domaćini sve su ograničenije, s gotovo nultim mogućnostima pružanja zaštite izbjeglicama bez strane pomoći. U Venezueli je u petak navečer bilo 318 službenih zaraženih (4881 u Kolumbiji), Madurovi podaci su, međutim, pouzdani kao i kineski podaci iz Wuhana ili brifinzi šefa WHO-a Teprosa Adhanoma Gebreyesusa o super narodnoj republici.

Prema UN-u, autohtonim zajednicama u Južnoj Americi također prijeti glad, ali sve više i više kuća u četvrtima Bogote stavlja crvene krpe na vrata kuća koja znači „nemamo što jesti“, dok vlada očekuje da će se turizam vratiti na razinu prije epidemije najranije 2023. godine. Malo je izgleda za inozemnu pomoć: dok je američki predsjednik Donald Trump obećao podršku Kolumbiji u borbi protiv epidemije – prema dosadašnjim podacima pomoć američkog prvaka u blebetanju više je poput Judina poljupca – ali oporavak gospodarstva sigurno neće financirati SAD ili EU. Vjerojatnije je da će i u Latinskoj Americi Kina, koja već i sada ima tisuću i jedan interes, biti ta, ali prije toga se mora oporaviti i ta dalekoistočna država, koja se sada već otvoreno prijavila za mjesto vodeće svjetske supersile.

Ferenc Kömlődi
Azzonali.hu

hkv.hr/ https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo