Ivica Ursić: Ja ću budan sanjati

Svaki put kada je neka obljetnica ili dan sjećanja na neki bitan datum ili događaj, iz naše povijesti od 1990 na ovamo, sjetim se ovog svojeg teksta od prije možda i desetak godina… koji je nažalost i dalje aktualan… jer rođendan IV. gardijske brigade za mene je jedinstveni dan u godini…

JA ĆU BUDAN SANJATI …

Ja jesam siromah i samo snove imam.
Pred noge tvoje polažem ih.
Nježno gazi, jer gaziš po snovima mojim.

(William Butler Yeats)

Sanjao sam noćas jedan san.
San o današnjem danu.

O najveličanstvenijem danu moje Domovine.

Sanjao sam kako glazba prolazi pod mojim prozorom. Ustao sam i pohrlio na ulice moga grada. Sve su prodavaonice bile zatvorene, jer su njihovi vlasnici žarko željeli da njihovi uposlenici odmorni i sretni proslave ovaj dan.

Jer danas je blagdan, a blagdanima se kao i nedjeljama u mojoj Domovini ne radi. Nije bilo prozora na kojem nije s ponosom bila istaknuta zastava pod kojom su pali brojni junaci.

Obični ljudi.

Neobične hrabrosti.

Ratnici.

Sanjari.

Ulice su bile prepune razdraganih lica. Ljudi su prilazili jedni drugima. Pružali su ruke. Čestitali. Dan pobjede. Dan Domovinske zahvalnosti. Ponos se vidio na svakom licu.

Počeo je mimohod veterana Domovinskog rata.
Mimohod legendarnih gardijskih brigada.

Pauci …

Pume …

Tigrovi …

Vukovi …

Gromovi …

Na njihovom čelu svi hrvatski generali koji su ih u ratu vodili do konačne pobjede.

Sa strane, među okupljenim narodom, vidim političare, izmješane među sobom, neovisno kojoj političkoj opciji pripadaju. Svi su zajedno.

Jer u mojoj Domovini o temeljnim stvarima vlada zajedništvo.
Jer u mojoj Domovini nema stranih uhoda, nema krivokletnika, nema sluganskih medija.

Postoje kritičari koji ukazuju na propuste, ali koji ne dižu glas samo kako bi srušili državu koju ne vole i koju ne mogu smisliti.

Sve je na svom mjestu.
Zemlja nije rasprodana.
Poništene su nepoštene privatizacije.
Agresor je priveden pravdi.
I posljednji nestali dostojanstveno je pokopan.

Dan pobjede i domovinske zahvalnosti se slavi dostojanstveno, jer imamo slobodu.

Istina je pobijedila laž.

Ljubav je pobijedila mržnju.

Život je pobijedio smrt.

I svjetlo je pobijedilo tamu.

Probudio sam se pripravan poći ulicama moga grada.

Što me tamo čeka? Što me tamo čeka od mog sna?

Uprkos svim teškoćama naši snovi nam daju poticaj za život. Uprkos što su nam ponekad naši snovi tako nerealni i neostvarivi mi od njih ne smijemo odustati, jer što bi nam inače preostalo?

Živjeti nametnute snove? Živjeti tuđe snove?

Mi sanjati moramo. Budućnost pripada onima koji vjeruju u ljepotu svojih snova. Onoga časa kada više nismo u stanju sanjati, mi umiremo.

Thomas Edward Lawrence kaže da svi ljudi sanjaju, ali ne jednako. Oni koji sanjaju noću u prašnjavim kutcima svojeg uma, bude se danju kako bi otkrili da sve je to samo gola taština. Ali, dnevni sanjari opasni su ljudi, jer oni mogu sanjati svoj san otvorenih očiju i učiniti ga mogućim.

Ja ne znam što me danas čeka na ulicama moga grada, ali znam da moram sanjati i dalje svoj san otvorenih očiju i da ću ga jedino tako učiniti mogućim.

Parafrazirati ću pjesnika Carla Sandburga: „Ja vidim Hrvatsku, ne u zalasku sunca mrkle noći očaja, koja je pred nama. Ja vidim Hrvatsku u grimiznom svjetlu sunca koje se rađa iz goruće ruke Božje. Velike dane vidim pred njom.“

Pobunjenim robovima na jedrenjaku „La Amistad“ su uzeli slobodu i dostojanstvo, ali snove im nisu mogli oduzeti. Zato su se pobrinuli da im se njihovi snovi nikada ne ostvare.

Zato pripazimo, prijatelji moji, jer i nama će to isto pokušati učiniti.

Ali, biti će im uzalud, jer sve nam mogu oduzeti.

I slobodu.

I dostojanstvo.

Ali, snove naše ne.

Jer mi možemo i – budni sanjati!

„Čvrsto se drži snova svojih,
Jer ako snovi umru
Život je ptica slomljenih krila
Koja letjeti ne može …“

Ivica Ursić
za GLAS DALMACIJE

Hrvatsko nebo