ZORICA VUKOVIĆ: SVETI MARKO – EVANĐELIST 

„Pođite po svem svijetu, propovijedajte evanđelje svemu stvorenju.“ (Mk 16,15) „Oni pak odoše i propovijedahu posvuda, a Gospodin surađivaše i utvrđivaše Riječ popratnim znakovima.“ (Mk 16,20) Tako završava najkraće evanđelje. Svetog Marka. 

Evanđelje je grčka riječ, a znači blagovijest – Radosna vijest, blaga vijest. Ono je usredotočeno na Isusa Krista pa o navjestiteljima, nakon Njegova uskrsnuća, ima malo podataka. Prvo Evanđelje napisao je sv. Matej. On je prikazao slijed od starog ka novom zavjetu. Isus Krist je obećani Mesija i njegov život je prikazan kao liturgijska svečanost.  U Markovu Evanđelju  Isus ‘putuje’ zelenim poljima Galileje i planinskim stazama Judeje po suncu i po kiši, po prašini i blatu, od poziva ribarima na Galilejskom moru da ga slijede, sve do smrti u Jeruzalemu. Razliku u pristupu uočio je Papija, Ivanov učenik i biskup Hierapolisa u Maloj Aziji, već u prvom stoljeću. On kaže: „Matej je sredio hebrejskim jezikom riječi (Isusove), …a Marko, tumač Petrov, zapisao je sve što je zapamtio, ali ne onim redom kojim je to Gospodin rekao ili učinio. On osobno nije Gospodina slušao ni pratio, nego kasnije Petra. A Petar je propovijedao Evanđelje ne kao da sastavlja povijest Gospodinovih govora, nego prema potrebi slušateljstva. Stoga Marko nije pogriješio što je pisao po sjećanju: nastojao je samo da ništa ne izostavi od onoga što je čuo i da ništa lažno ne dometne.“

Sv. Irenej, biskup u Lyonu gdje je podnio i mučeništvo oko 202. ili 203. godine, piše da je sv. Marko svoje Evanđelje napisao u Rimu. Pisao ga je prema onome što mu je sv. Petar kazivao i svjedočio. On pobliže određuje kad je sv. Marko to zapisao. Kaže da je to učinio nakon smrti sv. Petra (između 64. i 68. god) i sv. Pavla (između 64. i 67. god). 

Da je bio Petrov pratilac, potvrđuje sam sv. Petar u Pt 1,13: „Pozdravlja vas crkva u Babilonu izabrana skupa s vama, i Marko, moj sin.“

Što se tiče Babilona iz kojeg piše Petar i u kojem je Marko prisutan s njim, nema sumnje da je to Rim.  Poganski Rim – Babilon. Stav svetog Jeronima: „Sveti Petar također spominje ovog Marka u svojoj prvoj poslanici, dok figurativno spominje Rim pod naslovom Babilon.“ Prvi je protiv ovakvog stava bio Erazmus Roterdamski (1466. – 1536.), kojeg su slijedili brojni protestantski pisci, kako bi još spremnije zanijekali rimsku vezu svetog Petra. Dakle, Marka nalazimo u Rimu sa sv. Petrom u vrijeme kada je bio poznat crkvama Male Azije. 

Markovo Evanđelje nema literarnih pretenzija. On opisuje ono što je Petar vidio, doživio i kako je to prenio slušateljima. Bez uvoda, nakon kratkog opisa djelovanja sv. Ivana Krstitelja, Isusovog krštenja i kušnje u pustinji, on opisuje poziv Šimunu i Andriji. Ne opisuje nadugo Isusove govore, ali slijedi Isusove oči koje prate sugovornike: „Isus ga nato pogleda, zavoli ga i rekne mu…“ (Mk 10,21)… „Isus zaokruži pogledom pa će svojim učenicima…“ (Mk 10,23). „A on, ražalošćen okorjelošću srca njihova, srdito ih ošinu pogledom…“ (Mk 3,5) Stoga Marko, najviše od evanđelista, daje podatke o ljudskim psihološkim osobinama Isusovim. 

Julius Wellhausen (1844. – 1918.), njemački bibličar kaže za sv. Marka da je u pisanju „jednostavan i neposredan, sa stanovitom hrapavošću pučke umjetnosti“. On pripovijeda onako kako to čine jednostavni ljudi, kao oni koji ne posjeduju veliku kulturu. Evanđelje po Marku ili Markovo evanđelje, najstarije je od svih Evanđelja. 

Prema koptskoj tradiciji, Marko je rođen u Cyreni u sjevernoj Africi (danas Libija) oko 5. godine po Kristu. Nema podataka o tome kako se našao u Jeruzalemu. No jedino Marko opisuje mladića u Getsemanskom vrtu, pa povjesničari Svetog pisma smatraju da je to bio on: „A jedan je mladić išao za njima, ogrnut samo plahtom. I njega htjedoše uhvatiti, no on ostavi plahtu i gol pobježe.“ (Mk 14,51-52)

U Djelima apostolskim često se spominje Ivan, zvani Marko.

Nakon što je sv. Petar čudesno oslobođen okova, došao je u kuću majke Ivana Marka. „Kad je to učinio, zaputi se kući Marije, majke Ivana nazvanog Marko. Ondje se mnogi bijahu sabrali i molili…“ (Dj. 12,12) Prema nekim izvorima, bila je to ‘gornja soba’ gdje je Isus blagovao svoju Posljednju večeru. Marko je promatrao sve što je Isus učinio, kako je apostolima prao noge i kako je slavio Pashalnu žrtvu Novoga saveza. 

 „Riječ je pak Božja rasla i širila se. Barnaba i Savao, pošto obaviše služenje u Jeruzalemu, vratiše se, uzevši sa sobom Ivana, zvanog Marko.“ (Dj. 12,24-25) Bilo je to u doba prvog Pavlovog misijskog putovanja. „Poslani od Svetoga Duha, siđu u Seleuciju, a odande odjedre za Cipar. Kad se nađoše u Salamini, navješćivahu riječ Božju u židovskim sinagogama. Imali su i Ivana za poslužitelja.“ (Dj. 13,4-5)

No tada se nešto dogodilo što u Djelima ne piše. U Dj. 13,13: „Pošto se Pavao i oni otisnuše od Pafa, stigoše u Pergu pamfilijsku. Ivan ih napusti te se vrati u Jeruzalem.“ Zašto? Ne piše. Na drugo misijsko putovanje Pavao ga zbog toga nije htio voditi.

„Nakon nekog vremena reče Pavao Barnabi: ‘Vratimo se i pohodimo braću po svim gradovima u kojima smo navješćivali riječ Gospodnju, da vidimo kako su!’ Barnaba je htio povesti i Ivana zvanog Marko. Pavao pak nije smatrao uputnim sa sobom voditi onoga koji se u Pamfiliji odvojio od njih te nije s njima pošao na djelo. Spopade ih takva ogorčenost da se raziđoše: Barnaba povede Marka i otplovi na Cipar, a Pavao sebi izabra Silu pa od braće povjeren milosti Gospodnjoj proputova Siriju i Ciliciju, utvrđujući Crkve.“ (Dj. 15,36-39)

Hipolit, 3. st., tvrdi da je Marko bio Barnabin rođak. Oni su pripadali ‘sedamdesetorici učenika’, koje je Isus poslao da šire evanđelje (Lk 10,1-12) po Judeji.

Ipak, u Poslanici Kološanima, sv. Pavao piše iz Rima, tijekom prvog sužanjstva: „Pozdravlja vas drug moj u sužanjstvu Aristarh,  i Marko, nećak Barnabin – za koga ste primili upute; kada dođe k vama, lijepo ga primite!“ (Kol 4,10)

Sličan pozdrav šalje i u Poslanici Filomenu 1,23-24: „Pozdravljaju te Epafra, koji je sa mnom sužanj u Kristu Isusu, Marko, Aristarh, Dema i Luka, moji suradnici.“

U Drugoj poslanici Timoteju, koja se smatra i kao Pavlova oporuka, opet spominje Marka, tijekom drugog sužanjstva: „Uzmi Marka i dovedi ga sa sobom, jer mi je vrlo koristan za službu!“

Prema predaji Marko je u trećoj godini vladavine cara Klaudija (car od 41. – 54.), dakle 43. sastavio Evanđelje prema Petrovim propovijedima. Nakon toga je oko 49. godine otputovao u Aleksandriju i tamo osnovao Aleksandrijsku crkvu što u svojim spisima spominje Euzebije.  Nasljednice Aleksandrijske crkve su Koptska pravoslavna crkva, Koptska katolička crkva i Grčka pravoslavna aleksandrijska crkva. Koptska liturgija tako se može pratiti sve do Markova vremena. Sv. Marko utemeljio je kršćanstvo u Africi i bio je prvi biskup Aleksandrijske crkve. Sveti Marko se ponovo vraća u Rim, kako navode Pavlove i Petrova poslanica.

Koptska tradicija kaže da je Marko mučen 68. godine u Aleksandriji, tako što su mu pogani, tijekom bogoslužja, stavili konopac oko vrata i vukli ga ulicama dok nije preminuo.

Godine 828. relikvije, za koje se vjeruje da su posmrtni ostatci svetog Marka, ukradene su iz Aleksandrije (u to vrijeme pod kontrolom Abasidskog kalifata). Učinila su to dva venecijanska trgovca uz pomoć dva grčka redovnika. Posmrtni ostatci sv. Marka odvezeni su u Veneciju. Mozaik u Bazilici svetog Marka prikazuje mornare koji prekrivaju relikvije slojem svinjskog mesa i kupusnog lišća, kako bi ih sakrili i spriječili stražare muslimane da pretražuju brodski teret. 

U Veneciji je relikvije sv. Marka čuvao dužd Giustiniano Participazio (umro 829.) u svojoj palači. Dužd Giustiniano zatražio od svoje udovice da sagradi baziliku posvećenu sv. Marku što je i učinjeno tek između 1063. i 1073. godine. Relikvije sv. Marka smještene su u sarkofag u Bazilici. Tako je sv. Marko postao zaštitnik Venecije i simbol grada.

Kopti vjeruju da je glava sv. Marka ostala u crkvi koja je dobila ime po njemu u Aleksandriji, a dijelovi njegovih kostiju nalaze se u koptskoj pravoslavnoj katedrali sv. Marka u Kairu. 

Bazilika svetog Marka (tal. Basilica di San Marco a Venezia), najveća je i najpoznatija gradska crkva, primjer bizantske arhitekture u Europi. Nalazi se na Trgu sv. Marka u blizini Duždeve palače s kojom je povezana. Od 1807. sjedište je Mletačkog patrijarha (Patrijarha Venecije), kasnije nadbiskupa rimokatoličke arhidijeceze Venecije. Zbog dizajna, pozlaćenih bizantskih mozaika i  simbola mletačkog bogatstva i moći, od 11. stoljeća naziva se Chiesa d’Oro (Crkva od zlata).  

Blagdan sv. Marka evanđelista slavi se 25. travnja, jer se taj datum obilježava kao dan njegove smrti 68. godine. Prikazuje ga se kako piše ili drži svoje evanđelje, a njegov simbol, u kršćanskoj tradiciji, je krilati lav.  Lav se može povezati i s Isusovim uskrsnućem, jer se vjerovalo da lavovi spavaju otvorenih očiju, pa je to usporedba s Kristom u njegovoj grobnici i Kristom kao kraljem. ‘Lav iz plemena Judina’, kako se navodi u Otkrivenju 4,5: „A jedan od starješina reče: ‘Evo, pobjedi Lav iz plemena Judina, Korijen Davidov, on će otvoriti knjigu i sedam pečata njezinih’.“ Marko evanđelist može se prikazati i kao čovjek s kapuljačom oko vrata i kao spasitelj kršćanskih robova iz Saracena.

Prema nekima, simboli evanđelista nastali su na temelju viđenja proroka Ezekijela i Izaije, te Otkrivenja. Prema tom tumačenju, sv. Marko ima simbol krilatog lava, jer svoje Evanđelje počinje s Ivanom Krstiteljem, koji je ‘glas što viče u pustinji’ u kojoj obitava lav. 

Sveti Marko je zaštitnik od nepristojnosti. Njemu se utječe kada prijeti nevrijeme, munje, tuča. Priziva ga se protiv nepripravne smrti te za dobro vrijeme i dobru žetvu. Moli mu se u slučaju uboda insekata. Zaštitnik je odvjetnika i pravnika, javnih bilježnika, zarobljenika i zatvorenika, zidara, staklara, pletača košara, Egipta i Venecije. 

Molitva sv. Marku: 

Svemogući Bože, koji si rukom svetog Marka evanđelista

svojoj Crkvi dao Evanđelje Isusa Krista, Sina Božjega, 

zahvaljujemo ti na njegovu svjedočenju 

i molimo da budemo čvrsto utemeljeni u njegovoj istini, po istom Kristu, 

Gospodinu našemu, koji živi i kraljuje s Tobom i Duhom Svetim, u vijeke vjekova. 

Amen.

U našim krajevima svetom Marku su posvećene dvije katedrale: u Korčuli i Makarskoj, a u Zagrebu na Griču je starodrevna Crkva sv. Marka, simbol Gornjega grada i crkva koja je, možda, najviše ušla u razna povijesna zbivanja hrvatskoga naroda. Smještena između sjedišta izvršne i zakonodavne vlasti, često puta je bila svjedok protunarodnog djelovanja tih vlasti.

Zorica Vuković/Hrvatsko nebo