Korona-kriza: Što dalje?

Hrvatska je, čini se, uspjela dovesti situaciju s koronavirusom pod  kontrolu. Stopa smrtnosti u Hrvatskoj je jedna od najnižih u Europi. Postavlja se pitanje što dalje? Austrija je započela popuštanje mjera i obnovu dijela gospodarske djelatnosti. O tome koje bi putem trebala krenuti Hrvatska komentiraju: Stipe Kutleša, Matko Marušić i Osor Barišić.

Stipe Kutleša: Ova kriza može biti spasonosna zato što nam otvara oči, ako ne želimo ostati slijepci i Kissingerove ovce

Koliko je situacija s koronavirusom (COVID-19) u Hrvatskoj pod kontrolom još će se vidjeti. Svakako je dobro da nismo na dnu ljestvice kao obično u mnogim stvarima nego smo među boljima, ako je vjerovati statistikama. Kao npr. u nekim sportovima. Gdje je god manje politike i političara to je bolje. Zato ni u ovoj situaciji ne treba prevelike zasluge pripisivati ni Stožeru za civilnu zaštitu, a još manje političarima u njemu i inače političarima. To je dužnost koju bi svatko obavio jednako dobro. Iako njihov rejting izgleda raste oni su u svemu tome kao Pilat u Vjerovanju. Uspješnost u borbi protiv COVIDA-19 treba pripisati spontanosti hrvatskog puka koji instinktivno reagira kada se pokaže opasnost kao npr. u ovoj krizi. Nije li tako bili na početku u tijekom Domovinskog rata? Gdje su onda bili današnji, ali i mnogi ondašnji političari? Skrivali se po mišjim rupama, a kada je opasnost prošla kao štakori prigrabili ono za što nikakvih zasluga nisu imali. One koji su im omogućili da uopće dođu u priliku da se bore za vlast marginalizirali su do poniženja i do izvršenja samoubojstava. I danas se branitelji ubijaju zbog poniženja koje im nanose vlastodršci. Kada smo u posljednje vrijeme (ali uopće ikada u posljednjih 20 godina) od režimskih medija čuli informaciju o samoubojstvima branitelja? Nikada.

Ako se i kada se Hrvatska izvuče iz korona krize to će biti ne zahvaljujući političarima nego unatoč političarima. Krize su ono što nitko ne želi, ali se događaju mimo volje svih pa čak i bogova ovoga svijeta. Ni oni nisu gospodari povijesti što god oni htjeli postići i što god o sebi mislili. Krize, dakle, pokazuju i ono dobro, a još više ono zlo, koje se tajilo za vrijeme tzv. „normalnog“ življenja i funkcioniranja društva. U krizama se prilično očituje ono da „ništa nije skriveno, što se neće otkriti ni tajno što se neće doznati“ (Mt 10,26). U krizama dolazi na vidjelo, iako ne u svojoj punini, istina koja se skrivala i krivotvorila. Pokazuje se, na razini pojedinaca, struktura, što je dobro a što zlo, što je istina, a što laž, tko su zločesti, a tko plemeniti i solidarni.

„Zločesti“ i „zatucani nacionalisti i ognjištari“ Bad blue boysi pokazali su pravo plemenito lice pomažući nakon potresa u Zagrebu, a „napredni“ uhljebi iz bezkorisnih (dapače štetnih) udruga tzv. civilnog društva sakrili su se u sigurnost svojih privilegija kao i njihovi predhodnici i istomišljenici u Domovinskom ratu. Kada se sve smiri oni će sebe prikazati herojima bez ikakva pokrića. To nije ni važno, važno je da će novčići curiti u njihove džepove i to opet za pljuvanje po Hrvatskoj. Neće biti važno ni to da se novčići zovu kune.

Da je to deal štetočina društva, parazita koji ne mogu živjeti od svoga rada nego sisaju drugoga gore od korona virusa, sa šefovima koji ih obilato plaćaju, vidi se po mnogim slučajevima, i ovom najsvježijem u vezi s orkestriranim napadom na svećenika u Splitu don Josipa Delaša. S kojim su to pravom režimski novinari bez odobrenja za snimanje pokušali uletjeti u crkvu? Tko im je to dopustio? Ili bolje, tko ih je poslao? Novinari su ometali svećenika u njegovoj službi i umjesto da se njih kazni, optužen je svećenik. Ni crkveno vodstvo nije se udostojalo stati uz svoga svećenika. Kako i bi kad im je važnija svjetovnost nego duhovnost. Ako ništa drugo, kako se nisu zapitali kako je moguće da ista pravila ne vrijede za vjernike na misi u crkvi i saborske zastupnike na sjednicama. U oba slučaja se poštuju mjere predostrožnosti vezane uz fizičku udaljenost od dva metra. Zašto su vjernici diskriminirani, a saborski zastupnici ne? Ili horda novinara koji u bijesu nalijeću na crkvena vrata udaljeni jedni od drugih tek nekoliko desetaka centimetara? Ili zašto se ne optuži ljude koji čekaju u redovima za kupovinu hrane? Zašto nalogodavac nije novinare poslao na tržnice i u trgovine što su daleko sigurnosno riskantnija mjesta nego kada vjernici dođu u crkvu. Ono što je opasnije se dopušta, a ono manje opasno se zabranjuje. Treba li pametnima i čestitima dodatno objašnjenje?

Kriza s COVIDOM-19, bila ona prirodna ili naručena (da je u pitanju ovo potonje već je gotovo svima jasno; sljedećih dana, tjedana i mjeseci otkrit će se još puno stvari pa ćemo se vjerojatno zgražati nad naivnošću naših svjetovnih i duhovnih vođa kao i masa), otkrila je svu neorganiziranost zdravstvenog sustava kao i sustava u cjelini. Hrvati (tu izuzimam političare i njihove slijepe poslušnike) najbolje funkcioniraju kada je opasnost na djelu. Zato ova kriza može biti spasonosna. Ona je mnogima dala priliku da malo mućnu svojom glavom i da uvide da je tzv. „normalno“ doba zapravo doba najvećih laži, obmana i prijevara. U ekstremnim kriznim situacijama ne vrijede ni novci, ni automobili, ni vile, ni jahte ni mnogo štošta drugoga. I svjetski i domaći bodovi su jedna velika nula. Ali u krizama se očitovao i onaj ološ društva; ništa ih ne sprečava da u krizi vide svoju prigodu da ustraju na lažima, manipulacijama, prijevarama.

U ovoj korona krizi umrla je ne samo demokracija, ljudska prava nego i razum i znanost. Ova kriza nije takve vrste da bi se zabranilo drugačije mišljenje, a to se pokazalo na djelu kada su verbalno napadnuti doktori Lidija Gajski i Srećko Sladoljev zato što su rekli da se pretjeruje sa svakodnevnim medijskim maltretiranjem javnosti u vezi s COVIDOM-19. Čak je, navodno, Hrvatska liječnička komora prijetila L. Gajski izopćenjem iz medicinskoga ceha. A ovih dana, kako je prenijela HRT, ako joj je vjerovati, ministar zdravstva Vili Beroš je izjavio da mnogi stariji umiru od kroničnih bolesti ne zbog COVIDA-19 nego s korona virusom što su upravo tvrdili, nekoliko dana prije, „optuženi“ i „opasni“ neistomišljenici Glavnog stožera za civilnu zaštitu. Hoće li sada Liječnička komora biti dosljedna i optužiti ministra zbog njegove izjave? Ako drže do svoga liječničkog i ljudskog dostojanstva hoće. Ili se barem ispričati onima koje su nepravedno napali? Neće vjerojatno ni jedno ni drugo.

To su samo neki od mnogobrojnih paradoksa s kojim se susrećemo. Kako će nam npr. netko znanstveno objasniti podatke da je od 1.1. 2020. do 5. 4. 2020., dakle u malo više od tri mjeseca u svijetu od COVIDA-19 umrlo 67 910 ljudi, od sezonske gripe 127 507, od malarije 257 218, od gladi 2 325 000 ljudi, što je preko 34 puta više ili 34000% više. Jesu li režimski mediji izvijestili o tome? Ili o silovanju djevojčice u Velikoj Gorici od afganistanskog „prosperitetnog“ i Hrvatskoj „poželjnog“ tzv. izbjeglice? To nije zanimljiva vijest za protuhrvatske medije. Je li i to dio dogovora ili premijerove naredbe režimskim medijima? Posve anonimni ljudi s preko 90 godina života (uz svo poštovanje prema njima i njihovim obiteljima) postaju medijski glavni događaji dana iako su umrli s korona virusom, ali ne i od korona virusa. Tko stvara paniku, tko maltretira ljude, novinari, režimski mediji ili svećenici i ljudi koji hoće na misu u crkvu?

Pitanje je što dalje kada se sve ovo smiri? Hrvatska i tako ne odlučuje o tome, tj. njezini vlastodržci. Čeka se naredba iz centra. O COVIDU-19 i svime s njim u vezi ne odlučuje ni medicina kao struka, ni u Hrvatskoj ni na svjetskoj razini. Još jedna istina otkrivena COVID krizom je da su mnogi znanstvenici šaptom pali pred naletom svjetskih zlikovaca koji više i ne kriju da im je cilj smanjiti broj ljudi u čovječanstvu na svega dvije milijarde, neki kažu na jednu, a neki i na petsto milijuna ljudi. Koji su to svjetski bogovi sebi uzeli za pravo to provesti? Veliki broj znanstvenika je došao do moralnog dna i sve, pa i plemenitu znanost, podvrgnuli su vlastitom profitu i sluganstvu najvećem svjetskom ološu. Zato u najvećem broju slučajeva daju naručene izjave, a to znači da skrivaju istinu pa i lažu. Što je npr. običan čovjek doznao o koroni virusu od „režimske“ medicinske znanosti osim da treba prati ruke. Koje revolucionarno otkriće?! A dužnost je u kriznim situacijama pučanstvu dati razložna objašnjenja.

Na početku krize COVID-19 govorili su da maske ne koriste, a onda da koriste pa su i samo nosili maske. Zašto nisu koristile u početku, a kasnije jesu? Zato što ih nije bilo ni u jednoj ljekarni ili drugom prodajnom mjestu. Eto to je spremnost sustava za izvanredne situacije. To pokazuje manipulaciju ljudima. Bolje je iskreno priznati istinu kakva god bila nego lagati. Ali laž je, nažalost, modus vivendi mnogih pojedinaca i institucija.

Umjesto pouzdanih informacija, samo se malo strpimo, čeka nas novo cjepivo, a ono samo što nije tu. To su obećanja. Koliki bi, danas, da se kaže da se već sutra možemo cijepiti protiv COVIDA-19, oduševljeno pristali na cijepljenje? A to je upravo ono što hoće postići Bill Gates, Henry Kissinger, Soros i ostali svjetski bogovi kojima su se poklonili i katolički biskupi s papom na čelu.

Znamo da u Crkvi nema demokracije (što možda i nije najveći problem), ali da vlada jednoumlje to ipak Crkvi ne bi trebalo biti svojstveno. Biskupima nije lako s papom, a svećenicima nije lako s biskupima. Razboritih, prihvatljivih, „bezopasnih“ rješenja u vezi s održavanjem misa tijekom tzv. krize bilo je i ima ih kad bi ta rješenja zanimala one koji donose odluke. Bez obzira na sve biskupi su izigrali svoj ugled i povjerenje i pitanje je kada i kako će ga uopće vratiti. Radije su pristali iz svjetske moćnike, najčešće zloduhe obučene u ovčje kože, nego uz svoje stado.

Bill Gates, žestoki pobornik ideje o smanjenju svjetskog pučanstva, sada se pokazuje kao veliki „humanist“ i „spasitelj“ čovječanstva, a u biti sotonist koji će, navodno, veliki dio svoga novca upotrijebiti za pronalaženje cjepiva protiv COVIDA-19. Kako to da on ne poštuje „socijalnu distancu“ od dva metra ako je COVID-19 opasan ili ako se već on nije cijepio protiv njega? On se već davno distancirao od čovjekoljublja. Zar to nije malo čudno? Kako to on sada spašava ljude koje bi htio lišiti života? Nešto tu smrdi. Nadopunjava ga Kissinger koji je 2009. kazao: „Jednom kada stado prihvati obavezno prinudno cjepivo, igra je završena“. Eto to su ti „humanisti“ koji većinu čovječanstva smatraju ovcama. Kome može, osim sotoni(stima), pasti napamet da odlučuju o životu i smrti Božjeg stvorenja, čovjeka?

Za vrijeme izolacije u tzv. COVID krizi kao da se zaustavio život, barem onaj normalni. Gospodarstvo svih zemalja će pretrpjeti veliki udarac. U Hrvatskoj neće u toj mjeri jer je već davno uništeno što se uništiti moglo. Uništili su ga gotovo svi političari i prije COVIDA-19. Hrvatskoj dodatno prijeti doslovna glad jer vlast nije sposobna osigurati da za sebe proizvedemo više od 40% hrane. A to je još jedna istina koja nikada ne bi postala toliko vidljiva da nije izbila ova nazovi kriza. Kako će i u svijetu biti najveći problem prehrane stanovništva moguće je očekivati da će zemlje iz kojih uvozimo hranu smanjiti ili posve obustaviti izvoz svojih prehrambenih proizvoda. Što će onda hrvatski državljani jesti kada ni danas, najvećim dijelom zahvaljujući vlastima, nismo u stanju proizvesti čak ni suhu šljivu nego je uvozimo iz Srbije. A o drugim stvarima da i ne govorimo.

Poljoprivrednici već desetljećima upozoravaju vlasti, ali one ih smatraju ovcama, stokom sitnog zuba. Sada sve dolazi na naplatu. I dolazit će sve više. Na naplatu dolazi i ignoriranje građevinskih stručnjaka o lošem stanju starih zgrada u središtu Zagreba. I ta bi se činjenica zataškavala da je potres nije iznio na vidjelo. Koliko je samo milijardi gradskoga novca pokradeno a trebalo ga je upotrijebiti za sanaciju, obnovu, uređenje važnih zgrada, spomenika kulture i sl.? Tko će za to odgovarati? Naravno, po hrvatskom običaju nitko.

Budući da Hrvatska ni u normalnom razdoblju nije bila sposobna sačuvati svoje gospodarstvo, koliko toliko samostalnim kako očekivati da u ovim kriznim vremenima to učini. Ipak nada postoji jer su krizna vremena općenito dobra prilika za promjenu mentaliteta i ponašanja. To neće omogućiti vlada, pogotovo sadašnja, koja je ispraznila Hrvatsku. Samo Slavonija može zdravom hranom prehraniti barem pet puta stanovništvo Hrvatske. Kad bi to briselski poslušnici bili u stanju shvatiti! A i ne zanima ih.

Zato puk treba uzeti stvari u svoje ruke. Prvi korak bila bi prilika povratka velikog broja odseljenih, otjeranih ljudi koji više nisu sigurni ni na tzv. Zapadu koji se pokazao truliji i nesposobniji nego što smo mogli pomisliti. Bolje je vratiti se na svoja imanja i proizvoditi zdravu hranu nego da ta ista imanja jeftino pokupuje „neki ljudi čudna imena“. Istina, postoji jedna opasnost, a to je hoće li nam svjetski bogovi određivati kada treba sijati sunce i kada treba padati kiša, pa i doći poplava? Bez obzira na to treba gospodarstvo u svim segmentima pokrenuti. Sada nema izlike. Jasno je da nam nitko neće ništa dati ako sami ne odlučimo raditi što je za nas najbolje. Ne treba slušati ni briselske sluge ni svjetske moćnike. Stvari treba uzeti u svoje ruke. Kako? To je domaća zadaća dok tzv. kriza ne prođe.

Ne treba, i ne smije se, gubiti nadu ako hoćemo opstati, ali doslovno. Ova kriza može biti spasonosna zato što nam otvara oči, ako ne želimo ostati slijepci i Kissingerove ovce. Zato obratimo se i promijenimo, kako god to shvatili. Promjene nismo htjeli kad su nam se nudili. Bilo je sigurnije ostati kod egipatskih lonaca. Sada smo prisiljeni ići u promjene. Pokazalo se da gotovo ništa ne treba vjerovati onima koji, bilo svjetovno bilo duhovno, jedno govore, a rade drugo.

Matko Marušić: Sve je dobro što se dobro svrši

Ovaj članak i nisam trebao pisati. Zapravo nitko nije trebao pisati o tome kako će se epidemija virusa SARS-CoV-2 razvijati nakon Uskrsa godine 2020. Razlog tome je jako dobro znanje, promišljanje i izvješćivanje hrvatskih stručnjaka i Vlade. Oni su sve rekli i rekli su tako da ja ne znam bolje reći. U ime Nacionalnog stožera savršeno su govorili gospoda Beroš, Capak i Markotić (Krunoslav Capak ima tri scenarija: Opisao kako bi epidemija mogla izgledati idućih godinu dana), u ime Vlade premijer Plenković (u „1 na 1“ 14. travnja 2020., v. Plenković o pandemiji, uvođenju eura, gospodarstvu, digitalizaciji, reformama…) a u ime temeljne znanosti dr. Dragan Primorac (u Večernjem listu). Oni koji se prave da znaju bolje, uključivši i protivnike cijepljenja i „borce za zaštitu ljudskih prava“, ušutkani su otvorenošću, jasnoćom i stručnošću Stožera i Vlade i na njih više ne treba trošiti vrijeme. Jer odgovor je da ćemo suzbiti epidemiju. Jako smo je dobro nadzirali i uspjeli suzbiti njezino rasplamsavanje do razine urušavanja kapaciteta zdravstvenog sustava. Dalje je samo stvar mirnog i pametnog nastavka vođenja zdravstva države.

Kad će epidemija proći?

Nema razloga da ovdje ponavljam ono što sam na Portalu HKV.hr objavio 5. travnja 2020.:  – osim jedne jedine stvari. Držim da vrijedi ponoviti razloge zašto se ne može očekivati skori kraj problema s epidemijom virusa SARS-CoV-2, jer su ti razlozi intelektualno i psihološki važni kao argument za nastavak discipliniranog ponašanja stanovništva.

Osim neke sreće, npr. da virus odluči izumrijeti sam (što nije nepoznato), trenutni odgovor na pitanje završetka brige s COVID-19 nije blistav. Dok ne bude cjepiva. Lijek će se teže stvoriti, a da se i stvori, bez cjepiva bi se opet stvaranje kolektivne otpornosti svelo na razbolijevanje.

Za različite su zarazne bolesti izračunati postotci zaraženih ljudi („prokuženosti“) pri kojima se zaustavljaju odgovarajuće epidemije, jer dovoljno mnogo ljudi razviju otpornost na virus (imunizacija, v. dolje). U toj točki neotporni mogu oboljeti, ali bolest ne može zahvatiti otporne pa oni niti boluju niti bolest prenose. Imunizacija se postiže cijepljenjem ili bolešću; cjepiva nema (barem još godinu dana), dakle zaraziti se i jače ili slabije se razboljeti treba toliko ljudi da (zbog tako proširene otpornosti) virus ne može izazvati epidemiju (lavinu širenja zaraze i bolesti). Nažalost, broj otpornih koji je potreban za sprječavanje („prevenciju“) epidemije nije mali nego velik. On se izražava kao postotak (%) stanovništva koje je otporno (imunizirano).

Uzmemo li da je za COVID-19 razina imunizacije (stvaranja otpornosti zbog obolijevanja) koja bi zaustavila epidemiju 75% (tj. da se razboli i onda ozdravi 75% stanovništva) to bi značilo da bolest treba preboljeti oko tri milijuna Hrvata da bismo se prestali bojati epidemije i sloma zdravstvenog sustava. Postotak od 75% sam izmislio prema podatcima o nekim drugim uzročnicima bolesti; vjerujem da nije točan, ali i netočan je prije premalen negoli prevelik. Neki stručnjaci procjenjuju da je danas broj zaraženih 20 puta (ili više) veći od broja koji dobivamo na osnovi simptoma i testiranja na prisutnost virusa; to nas straši, ali u konačnici bi moglo biti dobro: mnogo se ljudi brzo imunizira bez velikog pritiska na zdravstveni sustav. Pa ako danas znamo za dvije tisuće zaraženih, to znači da je zaraženo njih (nas) čak 40.000. A moramo doći do tri milijuna! I to sa stalnim usporavanjem širenja bolesti održavanjem mjera sprječavanja razbuktavanja epidemije – da zdravstveni sustav ne krahira.

A i kad tri milijuna budu otporni, ostaje pitanje onog jednog milijuna neotpornih. Ne treba lakomisleno pomisliti da virusa više nema – on tinja u nekim zaraženim ljudima koji to znaju ili ne znaju, ali mogu zaraziti neotporne. Starije ljude i kronične bolesnike trebat će i tada čuvati, a to znači da će morati ostati u kućama. Mladi će moći vani jer njih bolest ne ubija, pače im donosi i otpornost. Glavno je da broj oboljelih ni u jednom času ne slomi zdravstveni sustav.

Imunologija i otpornost

Otpornost (imonootpornost) na viruse ima dva oblika – humoralni i stanični. Pisanja stručnjaka u medijima nisu dala dovoljno pozornosti staničnoj imunosti nego razmjerno više humoralnoj. A u imunootpornosti na viruse važnija je stanična negoli humoralna imunost.

Humoralna imunost je stvaranje protutijela protiv virusa. Njih stvaraju bijele krvne stanice koje se zovu limfociti B. Protutijela su bjelančevine koje se specifično (samo za njega ) vežu na virus i ubijaju (sljepljuju, neutraliziraju) ga. No to vrijedi samo za čestice virusa koje plivaju u krvi, jer protutijela ne mogu dosegnuti virus koji je ušao u stanicu. A dok se u tijelu ne ubiju sve virusne čestice, čovjek je i potencijalni bolesnik i prijenosnik virusa.

Stanična imunost ubija virus u tjelesnim stanicama, tako što „ubilački limfociti T“ (podvrsta bijelih krvnih stanica) ubiju zaraženu stanicu vlastitog organizma. Time virus opet dospije u krv gdje ga ubiju protutijela i drugi čimbenici („humoralne“) obrane. Problem je u tome što ispada da vlastite bijele krvne stanice (ubilački limfociti T) ubijaju – zaražene stanice vlastitoga tijela. U načelu (ne znam točno za ovaj virus), to upravo i jest glavni uzrok nastanka oštećenja i bolesti tijekom virusne infekcije, više nego izravno štetno djelovanje samoga virusa. Stanična imunost je, dakle, puno važnija od humoralne i u obrani od virusa i u „pamćenju“ njegove nazočnosti – koja se u ponovnom susretu s virusom očituje kao brza i jaka imunoreakcija. Medicina, međutim, mjeri razinu („titar“) protuvirusnih protutijela u krvi, jer je razinu stanične imunosti jako teško mjeriti. Ipak imamo pravo pretpostaviti da je razina protutijela u krvi dosta dobra mjera razine borbe organizma protiv virusa.

Ponašanje do sretnoga kraja epidemije

Naš pojedinačni i zajednički interes je da se mjere ograničenja kretanja što prije ublaže ili ukinu, ne zbog „ljudskih prava“ nego da se ljudi vrate na posao i u škole. Istodobno nam je pojedinačni interes da se ne zarazimo. No, kao što malo preotvoreno rekoh, u interesu nam je i da se zaraza širi i tako se stvara otpornost koja će se postupno proširiti toliko da ne može izbiti veća epidemija. A proširenje otpornosti će sve više otvarati mogućnosti normalizacije rada i života.

Dakle, ukupno gledajući, mjere ograničavanja će se zasigurno dozirano smanjivati. Ne treba sumnjati da će oni koji vode borbu protiv virusa to činiti znalački i mudro. Držim ipak da će opuštanje i stezanje mjera ići u skokovima („sinusoidalno“) gore-dolje, odnosno da će se mjere pooštravati (uključivši i testiranja, izolacije, ograničavanje kontakata i hospitalizacije) tamo gdje se bolest pojavi, a popuštati tamo gdje je ne bude (dok se ne pojavi). Drugim riječima, borba protiv virusa će se „decentralizirati“ na županije i gradove. I dalje će se strogo čuvati slabije otporne skupine poput starijih i onih koji boluju od drugih bolesti.

Više ne će biti jače i opasnije epidemije i panike. Velika dodatna korist mogla bi se naći u tome da ćemo naučiti discipliniranije živjeti i da ćemo uvidjeti da je to korisno i dobro i kad nema opasnosti od epidemije.

Stariji i gripa

Mogu mi neki stručnjaci koji o virusima znaju više od mene zamjeriti, ali ipak ću reći: mislim da bi bilo korisno starije i slabije koji nisu cijepljeni protiv gripe – cijepiti. Moje razumijevanje imunologije kaže da cijepljenje od jednog virusa može pojačati otpornost na druge. Tko nije suglasan neka prouči koncept idiotipskih-antiidiotipskih mreža (interakcija). Izgubiti se nema što: cjepivo protiv gripe je sigurno i ja ovdje ciljam na ljude koji se nisu cijepili a cijepljenje im je bilo ponuđeno.

Škole i matura

Povratak učenika i studenata na nastavu vrlo je osjetljivo i teško pitanje, jer je tu teško izbjeći bliske dodire (npr. u vrtićima). No i tu se mogu naći modeli postupnosti, primjerice otvaranjem i zatvaranjem pojedinačnih škola (ovisno o pojavi zaraze), smanjenjem skupina uvođenjem višesmjenskoga rada, pa i zadržavanjem (obnavljanjem) određenih oblika nastave na daljinu za pojedine škole ili skupine školaraca.

Siguran sam da se matura ne smije ni ukinuti niti odgoditi! Razloga je više i sasvim su logični: regularna matura ima dalekosežne koristi jer održava normalnost rasporeda (npr. početak nove školske godine), sprječava varanje i korupciju (što je jako važno!) i vraća mir i osjećaj reda učenicima i roditeljima. Odgodu mature traže oni koji vjeruju da se za maturu treba spremati, najčešće plaćenim instrukcijama. Ne! Filozofija postojanja državne mature je da se testira znanje učenika koje su oni stekli u tijeku četiri godine školovanja, a ne u mjesec dana grozničave, plaćene pripreme koja (možda) donosi bolji upis ali ne i bolje znanje. Uostalom, tko je slabo učio u četiri godine škole slabo uči i na pripremama. Pripreme su bačen novac koji podržava mladenačku nesamostalnost, lijenost i kampanjsko učenje. Da ne spominjem sindikalnu mantru da siromašne obitelji („na rubu egzistencije“) to sebi ne mogu priuštiti, ni komunističku strepnju od klasne nejednakosti.

Gospodarstvo

Ne znam dovoljno o gospodarstvu da bih o njemu korisno govorio. Mogu iznijeti samo dojam. On mi je da su Vladine mjere stvarno veličanstvene i primjerene, a koliko će pomoći ne znam. Oni koji slabo rade uvijek slabo rade, a oni koji dobro rade ne mogu propasti. U dubini svoje domoljubne duše nadam sa da će se disciplina koju su donijele mjere za suzbijanje epidemije barem malo prenijeti i na radnu etiku i svagdanji život. Moguće je da se vrlo ugodno iznenadimo brzinom gospodarskog oporavka.

Najviše će stradati turizam. Međunarodni monetarni fond je, primjerice, Srbiji predvidio 3% smanjenja bruto domaćeg proizvoda (BDP), a Hrvatskoj i Italiji 9%. Budući da su Hrvatska i Srbija imale slično intenzivne epidemije a Italija mnogo težu, moramo zaključiti da sniženje BDP-a ne ovisi o epidemiji nego o strukturi gospodarstva. Zajedničko Hrvatskoj i Italiji je da razmjerno velik udio u gospodarstvu čini – turizam. I o turizmu je hrvatski ministar g. Gari Cappelli govorio mudro u skladu sa svojom Vladom: teže će biti hotelima negoli privatnim iznajmljivačima, jer će turisti, bude li ih uopće, birati osamljenija mjesta gdje je lakše držati udaljenost od nepoznatih ljudi koji mogu biti zaraženi.

Možda bi g. Cappelli i naša država mogli organizirati nešto s domaćim turistima – da im ponude jeftinije ljetovanje koje bi uključilo primjerene državne poticaje, turistima ili turističkim poslenicima. To bi smanjilo gubitke u turizmu i povećalo domoljublje upoznavanjem naše lijepe domovine i zemljaka u drugim krajevima. Disciplina u održavanju propisanih mjera čuvanja od zaraze mogla bi se uvesti kao neki oblik uvjeta za poticaje, pa se i nju tako može povećati, što bi bilo dragocjeno.

Kome će biti najgore?

Ne će starijima biti najgore. Oni su ionako mirni, imaju svoju rutinu koju je lako disciplinirati, starački (iskustveno) su mudri, i imaju dobre supruge (u starosti je ljubav veća) koje će umjesto njih ići u nužnu kupovinu a i inače uživaju u kuhanju dijetne hrane.

Na bolesne će bolje paziti doktori, a i oni sami na sebe, jer će se objektivno bojati zaraze.

Nastradat će samo nedisciplinirani – partijaneri, noćobdije, ovisnici o druženju, igrama i tjelesnim užitcima, te zgubidani koji toliko malo rade (i uče) da moraju „iskoristiti slobodno vrijeme za život“. Oni će se razbolijevati i širiti zarazu (koja će, kao što smo rekli, biti brzo suzbijena). No to je dobro i za nas i za njih. Za nas je dobro jer će oni povećavati zalihu otpornih (koji su preboljeli bolest), a za njih je dobro jer će se brzo oporaviti i onda legalno nastaviti svoje zabavne živote, a k tome će se, s pravom, moći hvaliti da su zaštitili cijelu populaciju.

Sve je dobro što se dobro svrši.

Osor Barišić: Važno je bilo reagirati na vrijeme

Aktualna hrvatska vlast pravodobno je reagirala prema nadolazećoj zdravstvenoj krizi uzrokovanoj koronavirusom, naše je stanovništvo bilo na vrijeme informirano kroz redovite, profesionalno odrađene konferencije za medije i donesene su brojne operativne odluke koje su u konačnici dale vrlo dobre rezultate. Broj zaraženih i, što je još važnije, broj smrtnih slučajeva ostao je malen, i to je velik uspjeh. Hrvatski sustav zdravstva ni u jednom trenutku nije se našao ugrožen u svojem osnovnom djelovanju. Nemamo žrtava među medicinskim osobljem ili među astmatičarima, kao u nekim zemljama.

U podatcima za cijeli svijet, Hrvatska se po zdravstvenim pokazateljima nalazi u grupi s brojnim drugim istočnoeuropskim zemljama, da ne kažem članicama Višegradske skupine. S druge strane, u nekim zapadnoeuropskim zemljama situacija je eskalirala, a dnevno umiru tisuće ljudi, među kojima i mlade osobe. Koji su tomu razlozi, posebno je pitanje; postoji više vrlo zanimljivih objašnjenja, no konačan sud treba prepustiti stručnjacima nakon što se skupi statistički dovoljan broj relevantnih podataka. U svakom slučaju, kao što to obično biva s krizama, važno je bilo reagirati na vrijeme.

Politički kapital

Hrvatska, s dobrom epidemiološkom slikom, sada ima i početne prednosti pri normalizaciji života i ekonomije, dakako u mjeri u kojoj će to dopuštati razvoj epidemiološke situacije. Zaustaviti Hrvatsku i većinu zaposlenih držati u izolaciji bio je jedan problem, no pokrenuti se ponovno mnogo je složeniji i zahtjevniji proces. Tijekom korona-krize vidjeli smo kako se začas mogu relaksirati određene administrativne prepreke, produžiti rokovi trajanja raznih potvrda, informatički ubrzati procesi i općenito olakšati život fizičkim i pravnim osobama. Zašto nam je trebala globalna zdravstvena kriza da se u to uvjerimo, ne znam.

Hrvatska sada ima priliku izvesti i određene strukturne promjene, odnosno posvetiti se sama sebi, pogotovo dok su granice zatvorene i karantene u mnogim drugim zemljama još na snazi i dok svi brinu svoje brige. Razni podsustavi u Hrvatskoj u sljedećem će razdoblju morati funkcionirati kroz posebno reguliranje, s novim startom, i to je prilika za njihovo preslagivanje i racionalizaciju. Štoviše, Vlada Andreja Plenkovića skupila je tijekom ove krize i mnoge političke bodove, tako da je premijerova pozicija možda jača nego ikad ako se u Hrvatskoj želi nešto stvarno promijeniti.

Trebaju nam stvarne reforme

Čitamo neki dan kako su se nered i anarhija u sektoru proizvodnje hrane sa stvarnih tržnica sada, za vrijeme krize s koronavirusom, preselili na one virtualne na internetu. Nemali broj kupaca bira hrvatske proizvode i spreman je za njih platiti višu cijenu. No mjerodavni nikako da već jednom stanu na kraj prekupcima i uvoznim mešetarima, koji stranu robu lažno deklariraju i prodaju je pod hrvatske proizvode. Šteta je dvostruka, prevareni su kupci koji zbog toga gube povjerenje u domaće proizvode, domaći proizvođači ne mogu do kupaca, a u konačnici kao rezultat imamo iseljavanje iz najplodnijih dijelova Hrvatske i domaće tržište na kojem je pola hrane uvozno. Dok za pokretanje proizvodnje hrvatska administracija opterećuje poduzetnike nebrojenom količinom papira i rigorozno kažnjava svaku pogrješku, ista ta administracija godinama nije sposobna provjeriti valjanost deklaracija na domaćim proizvodima. Ako ove trenutačne, praktički izvanredne okolnosti nisu dovoljne da se to neodrživo stanje riješi, što još onda treba?

Problemi s deklaracijama, dakako, samo su jedan mali segment problema s kojima se Hrvatska svakodnevno suočava i koji se uporno ne rješavaju. Kriza s koronavirusom ujedno je pokazala i pravo lice međunarodnoga poretka, gdje se prioriteti ostvaraju na nacionalnoj razini. To je tako i do sada bilo, pa su pojedine zemlje unutar Europske unije poput Njemačke, Francuske i Velike Britanije prvenstveno štitile svoje interese, jedino što je to ova kriza sada jasno izbacila na površinu. Naravno da Njemačkoj najviše odgovara zajedničko europsko tržište kada ima najjaču ekonomiju, i kada bez ikakvih problema iz zemalja poput Hrvatske može uvoziti besplatno radnu snagu, koju je netko drugi odgojio i školovao.

To ne znači da zemlje poput Hrvatske od Europske unije nemaju koristi i ne mogu izvući nešto za sebe, no sve je to prvenstveno stvar uspješnosti lokalnih upravljačkih elita. Isto vrijedi za život s koronavirusom. Prvenstveno ovisi o sposobnosti naših čelnika kad i kako će se Hrvatska snaći s izlaskom iz ove situacije. Odluka da se do daljnjega odgodi proces nabave višenamjenskih borbenih zrakoplova bila je potpuno brzopleta, posebice zato što brzina rada Vladina povjerenstva u tom poslu nije ulijevala nadu da će proces biti završen u bilo kojoj skorijoj budućnosti. Ili, spomenimo posljednje mjere potpune zabrane zapošljavanja i obustave svake javne nabave. One ne odaju dojam da hrvatska vlast kontrolira situaciju, nego upravo obrnuto – da ne kontrolira i da ne zna kako bi ju kontrolirala, pa zato uvodi potpuna ograničenja. Na taj način, odustajanjem od svega, kao i do sada, ne ćemo daleko doći.

hkv/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo