Ima li Crkva važan „proizvod“ koji bi bio koristan u vrijeme epidemije?

Međutim, određena skupina unutar hrvatskoga društva ne može ili ne želi progledati u ovoj krizi izazvanoj korona virusom, a radi se o hrvatskom katoličkom kleru. U tijeku je medijski linč protiv vjernika i svećenika koji je počeo nakon zagrebačkog potresa kad se putem Facebooka jedne drugarice iznijela tvrdnja da je potrebno obnavljati bolnice, a ne crkve. Na taj anticivilizacijski ispad nije bilo reakcije ni od strane vladajućih „demokršćana“, ali ni od visokih crkvenih dužnosnika, iako je izjava potekla od zastupnice u zagrebačkoj Skupštini.

Što se drugo uopće moglo očekivati kad su se biskupi složili s Vladom da Crkva nema važan „proizvod“ koji bi bio koristan u vrijeme epidemije? Prvi put u dvijetisućljetnoj povijesti Crkve obustavljeno je služenje svetih misa. Zato i jesmo imali prilike čuti vijest da je policija uredovala u okolici Osijeka jer je u crkvi na Cvjetnicu bilo 30-ak ljudi, a u okolici Splita policija je također uredovala zbog vjernika koji su na poziv župnika došli na misu.

I dok se prijevoznici, poljoprivrednici, farmaceuti, trgovci, prodavatelji, skladištari, mesari i još mnogi drugi rukama i nogama bore, zalažu i trude svoje proizvode predstaviti i prikazati kao nezaobilazne, prijeko potrebne i nužne u ovoj kriznoj situaciji, Crkva i kler šute očito smatrajući pričest, molitvu, vjenčanje, davanje blagoslova, bolesničko pomazanje, ispovijed, euharistijsko slavlje nepotrebnim „proizvodima“.

Da stvar bude gora, otvaraju se tržnice, rade trgovački centri i trgovine uglavnom višestruko manje površine od prosječne hrvatske crkve, zasjeda Hrvatski sabor sa 151 zastupnikom, no zbog tuceta ili dva ljudi u crkvi se šalje policija?! A biskupi i nadbiskupi šute. Nekolicina svećenika koja se oglušila o ove protubožanske, protukršćanske mjere zabrane okupljanja u crkvama i zabrane euharistijskog slavlja biva medijski linčovana, proglašava ih se ekstremistima, štoviše, ugrozom po zdravlje i sigurnost ljudi, a biskupi i nadbiskupi šute.

U velikom smo tjednu te iščekujemo Uskrs, najveći kršćanski blagdan kad se slavi uskrsnuće onoga po čijem rođenju godine računaju kako vjernici tako i nevjernici. Koliko je puta taj naglasio da je On bog živih, a ne mrtvih, da je crkva Njegova zajednica, odnosno On sam boravi među nama upravo kad zajedno slavimo njegovu smrt i uskrsnuće, kad pristupamo pričesti. Za hindusa je možda dovoljno sjediti sam unutar četiri zida i meditirati, ali za kršćanina nije.

Biskupi su olako odustali od svojega „proizvoda“ kojeg „nude“ narodu. Zar nije nikomu palo na pamet da znatan dio ljudi zbog takvih odluka ne može primiti sakrament braka? A ako nema braka, prema crkvenom učenju, ne bi smjelo biti ni djece? Što je s bolesničkim pomazanjem i ispovijedi? Fraza „otići Bogu na ispovijest“ postaje doslovna, jer se svećeniku ne može na ispovijed.

Što je s krštenjem? Nije li krajnji cilj ne samo Crkve u Hrvatskoj, nego katoličke Crkve u cjelini pokrstiti i krstiti svakoga čovjeka na kugli zemaljskoj? Nije li upravo zato katolička Crkva pozdravila dolazak stotina i stotina tisuća migranata u Europu, kako bi ih pokušala privesti Kristu, kako bi ih pokušala krstiti, što je u svakom slučaju jednostavnije nego slati misionare po opasnim mjestima Afrike, Azije i bliskoga istoka? Domaća, novorođena djeca se ne mogu krstiti, dakle ne mogu ne biti nego ne mogu uopće postati kršćani.

Zar se nije moglo izboriti da se svete mise održavaju na otvorenom, ili da se mise održavaju za barem desetak po desetak, dvadesetak po dvadesetak itd. ljudi? Zar najstarija organizacija na svijetu nije mogla organizirati da ljudi u crkvi budu udaljeni 2 metra jedni od drugih? Ako se kardinal Stepinac mogao u mnogo opakijim i po hrvatski narod pogubnijim vremenima čvrsto boriti za svoju vjeru i pastvu, ako je kardinal Kuharić u najpogubnijem ozračju mogao biti glas nade i snage, kako je aktualni kler mogao bez imalo borbe, protivljenja i otpora pokleknuti pred influenza-like virusom čija smrtnost iznosi između 1-2%?

Svećenici su dovedeni u situaciju da moraju kriomice držati mise kao u doba najcrnjeg komunizma i bojati se policije te uvijek prisutnih cinkaroša, skrivati blagoslovljenu vodu ili pak obilaziti sela te dijeliti blagoslove jer je vjernicima ona hladno birokratski naloženo da svetu misu prate putem televizije. Zašto ne biti još progresivniji i napredniji pa neka se mise služe putem Vibera, Facebooka, Instagrama ili WhatsAppa? S druge strane, u Brazilu su sve crkve otvorene odredbom brazilskog predsjednika, a i u Sjedinjenim Državama se održavahu mise povodom Cvjetnice.

Misli se naš kler pozivati na papu, mora se odmah napomenuti da se papu ne mora poslušati; ne bi bilo ni prvi ni zadnji put. Uostalom, bila bi zanimljivo vidjeti eventualnu sankciju za svećenika koji je protivno naputku odlučio održati euharistijsko slavlje! Uzgred, što se tiče pape Franje, on je izjavio da je korona virus odgovor prirode na ljudsko nečinjenje po pitanju klimatskih promjena, dakle na istoj je valnoj duljini kao i poluretardirana djevojčica Greta Thunberg. Sapienti sat.

Naposljetku, kad ova korona ugroza jednom prođe, kako naš kler misli čista obraza opet stati pred javnost i vjernike te tumačiti da je važno primati sakramente, sklapati crkvene brakove, zadržati vjeronauk u školama, ne revidirati Vatikanske ugovore – isticati važnost i nužnost privrženosti Kristu – kad su se prvi nas odrekli upravo Krista koji se očituje i prožima nas upravo putem euharistijskog, misnog slavlja – i ne samo to, nego su to slavlje i življenje kršćanstva onemogućili svima nama.

Što su to prazne crkve, da parafraziramo Nietzschea, ako ne grobnice i nadgrobni spomenici Boga? Ne preostaje nam onda nego dati za pravo onima koji tvrde da je bolje obnavljati bolnice nego crkve jer prazne crkve ne trebaju nikome.

Za kraj možemo ustvrditi da je trenutna virusna ugroza raskrinkala i činjenicu da od Kuharićeve smrti hrvatski kler ne djeluje baš u interesu hrvatskoga naroda (čast izuzecima), što potvrđuje politička, gospodarska, ekonomska, demografska, moralna i općeljudska kaljuža u koju nas je vodila politička vrhuška od 2000. godine naovamo, uz prešutnu podršku službenoga Kaptola. Dva su desetljeća šutjeli dok se pljačkala i uništavala ova zemlja. Bilo bi naivno očekivati da će sad drukčije postupiti. No, zahvaljujući korona virusu sad to možemo otvoreno kazati i izraziti nadu da će nakon završetka ove pošasti i u njih doći do nekakvog „reseta“.

Mila Marušić/http://www.hrsvijet.net/Hrvatsko nebo