Marija Dubravac: USKRSNUĆE (Priča iz dijaspore. Isuse, uskrsnuo si Lazara, smiluj se i mojemu nevinom djetetu!)  

U travnju, godine 1977., nedjeljom ujutro budila sam svojih četvero djece neka doručkuju, a potom ću ih spremati u crkvu. Došavši do krevetića mojega dvije i po godine staroga sina, Josipa, dočekalo me je užasno iznenađenje. Dijete je bilo mrtvo, preokrenutih očiju. Vrišteći nekontrolirano, dozivah muža:

 »Jozo, Jozo, dođi, mali je mrtav!«

 Van sebe, u strašnom šoku, moj muž učini nešto što nikada prije nije učinio – opsova mi ružnu psovku, govoreći da sam luda. Otkuda bi dijete još sinoć zdravo i veselo, iznenada umrlo? Dotrkavši u sobu, uvjerio se je da govorim istinu. Zbog naglog živčanog napada jedva je stigao do kupaonice, povraćati. Okupljeni oko krevetića svojega hladnoga brace, troje moje dječice jako su plakali. U preteškoj majčinskoj muci, kroz suze i strah, po običaju naših starih zazivala sam Svetu Nedjelju, Svece Božje, a posebno Srce Isusovo. Sklopljenih ruku moljah:

 »Isuse, uskrsnuo si Lazara, smiluj se i mojemu nevinom djetetu!«

 U velikoj zbunjenosti nisam se sjetila pozvati liječnika, koji i onako ne bi mogao pomoći, već rekoh devetogodišnjoj kćeri, Mariji, neka brzo javi našoj kumi što se je dogodilo. U međuvremenu, premda sam znala da je dijete mrtvo, skinula sam s njega pidžamicu i počela snažno masirati njegovo hladno tjelašce dalmatinskim prošekom, živo vjerujući u čudo. Kuma je stigla. Provjerila je puls djeteta i plačući potvrdila da je mali već kod anđela. Videći me slomljenu bolom kako silom želim uskrsnuti plod utrobe svoje, reče mojoj kćeri Bernadi neka brzo donese svježe jaje iz kokošinjca. Munjevitom brzinom razbila je jaje i stavila žumanjak na puls djeteta. Ja i dalje masirah drago Josipovo tijelo moleći ga neka se probudi. Ne znam jesam li ikada zazivala Boga žarom duše kao tada. Dobrih četrdeset pet minuta kuma i ja nismo odustajale od masiranja čitavoga tijela, naročito grudi. Moliti nismo prestajale.

 »Isuse, Isuse, oživi ga, Isuse vrati mi plod utrobe moje«, jecala sam kupajući se u suzama.

 Nikada neću zaboraviti ono travanjsko jutro, krasni čarobni trenutak kad začuh slatki plač mojega zlatnoga mezimca, lijepoga maminog sina. Da, plakao je, a mile njegove oči gledale su u svoju majku, ne znajući što se oko njega događa. Ljudi Božji, ne postoji mjera kojom bi se mjerila moja radost! Mrtvo dijete uskrsnu pred mojim očima! Premda je mali normalno disao, lice mu je izgledalo čudno, a boja kože mrtvački blijeda. Hitro ga prevezosmo u bolnicu. Na pitanje što mu je, ispričala sam doktoru cijeli slučaj. Taj dobri čovjek, vjernik, reče mi da se uistinu radi o čudu s Neba, jer bolest koja naglo zahvati maloga Josipa, zove se Cot Death; godišnje od iste bolesti umire petsto do šesto djece.

 Dokle god je duše u meni, vjerovati ću da su moji žarki zazivi Srcu Isusovu i Svetoj Nedjelji, po volji Boga Oca vratili u život najveće moje blago, voljenog sinčića. Doktor napomenu kako nakon toga slučaja postoji mogućnost da mali ne ostane normalan. Uistinu, do desete njegove godine prošla sam s njim svega i svašta. Bio je krajnje zločest. Ali, jer je ljubav majke neizmjerna, strpljivo podnosih razne dječje nestašluke znajući da je to posljedica onoga nesvakidašnjega događaja. Josip se je konačno smirio i postao bolji. Danas je star četrdeset jednu godinu. Krasi ga zlatno srce. Vječno pamti priču svoje majke Anđelke kad je po žarkim molitvama, te po rukama njenim i kuminim, a voljom Božjom, uskrsnuo od mrtvih. Vjerujmo u moć molitve čak i onda kada mislimo da je prekasno. Hvala ti Isuse Kriste na darovanoj milosti!

Anđelka Mandić, Melbourne.

Priče iz dijaspore, upisane u knjigu ZNACI I MILOSTI S NEBA

Marija Dubravac/Hrvatsko nebo