Zoran Čapalija – Čaplja: ZAVJERA, KAZNA ILI UPOZORENJE?

ZAVJERA, KAZNA ILI UPOZORENJE?

Sablasna praskozorja gotovo apokaliptičnih ulica bez žive duše u kojima čuješ svoje disanje pomiješano s otkucajima srca postaju svakodnevnica. Nestao je cvrkut ptica koje su odletjele negdje gdje ih grčenje napaćene zemlje neće plašiti. Nigdje žive duše. Kao da je vrijeme stalo. Iz mraka izviru prekrasni dani kakve možeš samo zamisliti, a ti u njima možeš uživati samo toliko koliko ti to dopusti veličina prozora i položaj trenutne ćelije. Ljepotu pogleda ipak ruže još uvijek po cesti razasuti crijepovi i komadi dimnjaka omeđeni trakama upozorenja.

Bože, što nas je to snašlo? Što se događa? Hrpa pitanja nadire ali i pregršt različitih odgovora.  Svakakve teorije kruže društvenim mrežama i to od onih o teoriji zavjere pa sve do onih koje ni sami autori ne razumiju. Teoretičari zavjera govore kako je virus namjerno ubačen, a potvrdu tome pronalaze u gotovo istovremenom pojavljivanju korona virusa u četiri gotovo jednako udaljena područja Azije i Europe.  Naime radi se o Kini, Iranu, Italiji i Španjolskoj. Prema tim teorijama ovakvo pojavljivanje zaraze trebalo je spriječiti kvalitetnu mogućnost obrane. Kako virus pogubnije djeluje na starije i bolesnije ljude rađaju se i teorije kako skriveni gospodari svijeta više ne žele hraniti stare i nemoćne jer im oni ne donose profit već samo trošak. Ostati će samo mladi radno sposobni s kojima se danas lako upravlja umjetnom inteligencijom. Oni drugi pak govore kako je sada stvarno došao kraj civilizacije i prethodi apokalipsa, a što je vidljivo iz silnih ratova, požara, potresa i poplava.

Jasno, moguće je postaviti još puno različitih i jednako ludih teorija no gdje leži istina. To, da je netko odlučio zatrovati cijeli svijet biološkim oružjem već i na sami spomen izgleda i zvuči suludo. No gledano kroz ne tako davnu povijest kako su moćnici pobili milione ljudi vlastitog i tuđih naroda kako bi ostvarili svoje zločinačke ciljeve ipak ostavlja trag sumnje. Oni koji se pojavljuju kao mesije govoreći kako će Bog uništiti civilizaciju u stvari ništa ne znaju o Bogu. Njihova je težnja istaknuti sebe pa čak i govoreći gluposti koje nemaju veze sa stvarnošću.

Istina je kako danas živimo životom prepunim raznih grijeha, hedonistički ne mareći za druge i sutra no ne zaboravimo kako je milosrdan i milostiv gospodin. Pa zar nije žrtvovao vlastitog sina za otkupljenje naših grijeha. Kako bi onda onaj koji nas toliko ljubi mogao kažnjavati nas tako surovo?

Ako stvarno pogledamo što nas je zadesilo onda vidimo da je to pandemija vrlo opasnog virusa koji odnosi tisuće života  i nije tako bezazlen kako se misli. Teorija, kako je manje opasan od gripe prava je bajka jer nikada do sada gripa nije napravila ovakvu pandemiju niti su epidemiolozi donosili ovako  rigorozne mjere za zaštitu od gripe. Normalno je da se nameće pitanje stvarnog broja žrtava kad mjere idu prema sve restriktivnijim i ne vidi se kraja. Mislite li da bi ovako stao cijeli život? Ne rade vrtići, škole, sveučilišta, restorani, većina dućana, a da ne govorimo o poljoprivredi i privredi. Bi li se donijele takve mjere za nešto bezazlenije od gripe. Gospodo, svjetska privreda soji i neminovno dolazi period ozbiljnih kriza pa čak i moguće gladi.

No pogledajmo sve ovo što nas je zadesilo drugim očima, očima vjere. Vrlo je interesantno kako sve započinje baš nekako s početkom korizmenog vremena. Sve dosadašnje Korizme odricali smo se gotovo farizejski sitnica uvjeravajući se kako će to učvrstiti našu vjeru, usavršiti našu ljubav i povesti nas putem Krista, a nakon korizmenog vremena vraćali se starom načinu života zaboravljajući naša obećanja.  U trci za materijalnim dobrima očevi i majke zanemarili su vlastitu djecu i obitelj pa su se  tako kod nekih kontakti s obitelji pretvorili u poruke na papiru ili pak SMS poruke. Poneke obitelji nisu čak i više godina zajednički sjele za ručak barem nedjeljom iako ih u tome ništa nije sprječavalo.  Ulica je preuzela odgoj mladih donoseći im čitav niz negativnih oblika ponašanja. Ono što se do jučer smatralo protuprirodnim danas se ističe kao napredno, a ono prirodno želi proglasiti zaostalim ili pak konzervativnim. Ljubav se tako pretvorila u blud i prostituciju, isto-spolne zajednice žele se proglasiti brakom, abortus koji nije ništa drugo do najsvirepije ubojstvo naj nevinih želi se legalizirati tumačeći kao je pravo odluke u rukama žene jer se navodno radi o ženinom tijelu. Iako je žena samo nositelj novoga života neki bi joj željeli dati pravo odluke o prekidu tog novog života.  Socijalizacija koja je trebala donijeti više standarde civilizacijskih dosega unakaradila je čak i naše fiziološke potrebe. Potrebu za disanjem pretvorili smo u pušenje, potrebu za vodom pretvorili smo u lokanje alkohola, potrebu za hranom pretvorili smo u prežderavanje, a potreba za seksom u razvrat. Naš nemoral postao je prijetnja opstanku naših obitelji, a time i našeg društva.

Zastanimo i upitajmo se nije li to ipak malo previše i kuda sve to vodi. U koliko tako počnemo razmišljati sve ovo što nam se događa možemo s punim pravom poimati kao jedno veliko upozorenje. Situacija u kojoj smo se našli prisilno nas je vratila u naš dom i obitelj. Ponovno smo kao obitelj zajedno za istim stolom. Danima smo u krugu obitelji i pružena nam je prilika da se bolje upoznamo i prihvatimo sa svim našim slabostima te konačno počnemo iskreno ljubiti svoje bližnje. Mir i tišina u kojoj smo se našli daje nam mogućnost dubokog pogleda u samog sebe i preispitivanja vlastitog ponašanja i stavova.  Preispitajmo koliko smo tolerantni prema drugima pa ćemo možda naći i  odgovor na pitanje o kvalitetnijem suživotu. Jedino ako vidimo svoje pogreške i grijehe imamo šansu promijeniti se. Jednom moramo shvatiti kako odgovor na sva naša važna pitanja leži u nama samima.

Kao vjernici u ovo vrijeme posvetimo se našoj moralnoj obnovi putem zajedničke, obiteljske molitve. Učvrstimo svoju vjeru koja nam je do sada uvijek bila garant opstojnosti, a svoj život predajmo u ruke dragog Boga. Molimo i za one koji ne vjeruju kako bi im Gospodin donio duševni mir i radost života. Nikad ne pomišljaje kako ste sami i napušteni jer Bog je uvijek sa nama. Poslušajte i čuti će te njegov glas i osjetiti njegovo milosrđe. Ne zatvarajte mu vrata.  Pustite ga da uđe u vaš život i vjerujte da će sve doći na svoje mjesto. Skrušeno i ponizno dočekajmo dan Gospodinovog Uskrsnuća i  vidjet će te kako dolaze velike promjene.

Zoran Čapalija – Čaplja

Hrvatsko nebo