Šutnja je zlo – Z. Miliša: Opsadno stanje s koronavirusom – izazovi u odgoju

0
2

Opsadno stanje s koronavirusom – izazovi u odgoju

Suvremeni je svijet pred velikom krizom svijesti i savjesti. Način na koji ćemo reagirati na ovu zdravstvenu krizu će otkriti jesmo li dio problema ili dio rješenja. Prepustiti se pitanju zašto se baš to sve događa meni znači predati se u ruke drugima da odlučuju u naše ime. Umjesto takvog pitanja koje demotivira važnije je Milišapotražiti odgovor kako iz neugodne situacije pronaći rješenje. Društvene krize i osobne patnje jesu “izvor saznanja” (F. Dostojevski, Zapisi iz podzemlja).

Ljudski rod je po tko zna koji put u velikom problemu, kojemu je sam doprinio. Priroda nam odgovara na ljudske eksperimente, od ratova, uništavanja prirode do pohlepe, oholosti, hedonizma, epidemije suvremenih ovisnosti…

Hans Jonas u knjizi Princip odgovornost upozorava da će “sagledavanje razaranja čovjeka pomoći da dođemo do onoga što može čovjeka sačuvati od razaranja”. Koronavirus nas podsjeća da se pitamo jesmo li išta naučili od padova ili utrke za stvarima i materijalnim prestižem. Indijski duhovni učitelj Osho jednom je izjavio da nas vremena katastrofa „žele probuditi. Ako to ne razumijemo možemo poludjeti; ako to razumijemo, možemo se probuditi“. Koronavirus je upozorenje da je svijet globalno selo i da problem drugih nužno dotiče sve nas.

Tvrdnju da (osobne) katastrofe mogu postati temelj osobnog razvoja otkriva psiholog Kazimierz Dabrowski u knjizi Personality shapingPersonality Shaping (Oblikovanje osobnosti), u podnaslovu “Through Positive Disintegration” (Kroz pozitivnu dezintegraciju). Osobne traume, padove, boli.. mogu voditi lošim posljedicama dezintegracije. No, takve situacije potencijalno vode i do preispitivanja vlastitog života i ranijih iskustava. Tek se tada otkrivaju novi prioriteti ili nova reintegracija, kojoj pojedinci pridaju novu dimenziju životu.

Svjedoci smo da je 2014. u katastrofalnim poplavama u BiH, Hrvatskoj i Srbiji dobro opet pobijedilo. Nebrojena djela suosjećanja, solidarnosti i humanosti ne pitaju za naciju ili vjeru. Vodene bujice su nadjačane bujicama solidarnosti prema ljudima u nevolji. Velike su nesreće upozorenja i društveno otriježnjenje. U nesrećama se lakše odvaja važno od nevažnoga. Nevolje potencijalno zbližavaju. Ovdje citiram jednu od najboljih misli (nepoznata autora) : “Ljudi su stvoreni da se vole. Stvari su stvorene da se koriste. Svijet je u neredu zato što se stvari vole, a ljudi koriste.” Odatle se vrijedi sjetiti Pitagorinog poučka: “Čovjek je mjera svih stvari.”

Artur Jores, u knjizi Čovjek i njegova bolest, tvrdi da čovjek današnjice “ne voli trpjeti i stoga mu promakne moć dozrijevanja koju mu donosi patnja. Najradije ne bi ni umro. Htio bi ne oboljeti, ne starjeti, ništa ne riskirati. I tako mu promakne život kao smjelost. Sve se to odvija u tamnici njegova Ja… Nezadovoljno Ja tada bježi u bolest.”

Korona virus kao izazov i upozorenje

Koronavirus nas je upozorio da ne smijemo podcjenjivati države poput Rusije, Kine, Turske kao rigidno tradicionalne i kao takve stigmatizirati a veličati tzv. suvremene demokracije. Služeći se metodom „idealnih tipova“ (M. Webera) Koronasmatram da se ovako mogu detektirati osnovne razlike između tradicionalno – kolektivističkih i suvremeno – individualističkih kultura. Kod prvih je više pomažućeg ponašanja i temeljna orijentacija na razvoju općeg dobra, dok je kod drugih fokus stavljen na razvoj osobnosti. Kod prvih je znatno više odricanja za druge i daje se naglasak na poštovanju tradicije i normi, a kod drugih je veći naglasak na samorealizaciji i privatnom vlasništvu. Kod prvih je suradnja temelj međuljudskih odnosa i podrške zajednice, a kod drugih se naglasak više stavlja na osobna prava i/ili na konkurenciju. Immanuel Kant u svoji djelima je gotovo proročanski isticao da će gubitak osjećaja za zajedništvo odrediti razne psihičke poremećaje. To potvrđuje jedan od najcitiranijih psihijatara današnjice Manferd Spitzer u knjizi Usamljenost – nepoznata bolest, iznoseći podatke da su suvremeni oblici ovisnosti i duševnih bolesti u visokoj korelaciji s društvenom izolacijom. Tomislav Ivančić krizu ovoga doba je za života detektirao kao krizu smisla. I Richard J. Leider u knjizi Moć svrhe otkriva da se naš život sastoji od “faza progresivnog buđenja “… „tijekom kriza, stresnih razdoblja, bolesti, boli i patnje”. Tibetanska poslovica poručuje: “Nema beznadnih situacija. Postoje samo ljudi koji se u određenim situacijama osjećaju beznadno.” S koronavirusom smo trebali konačno shvatiti da možemo WHObiti fizički izolirani a ne osjećati se usamljeni, a možemo se osjećati usamljeni i kad nismo socijalno izolirani. I jedno i drugo djeluju na individualno i društveno zdravlje!

Svjetska zdravstvena organizacija definira zdravlje kao odsustvo bolesti i prisustvo tjelesnog, psihičkog i socijalnog blagostanja. Ako nismo bolesni to ne znači da živimo zdravo. Pitam koliko ljudi živi u blagostanju? Tko ostaje “zdrav”? Psihijatri se znaju šaliti kako nema zdravih nego samo nepregledanih. Uživanje u materijalnom blagostanju nije u nužnoj korelaciji sa srećom, a oni koji imaju sve, često ni s tim nisu zadovoljni. Neki psihijatri “mentalno zdravlje” definiraju kao odsustvo predznaka psihičkih poremećaja” (Robert Torre u knjizi Istina o psihijatriji). Seneka je proročanski izjavio da “što su nekad bili poroci, danas su običaji”.

Znanstvenici Nacionalnog instituta za zdravlje (N.I.H.) iz New Yorka, ispitujući duševno zdravlje studenata, zabilježili su da je dvije trećine studenata izjavilo kako im je primarni cilj naći smisao života. To je ključ poimanja ZDRAVLJA na Zdravljeosobnoj i društvenoj razini. Život u svim uvjetima, čak i u najjadnijim, ima smisao. U jednom razgovoru Dalaj Lamu su upitali što ga na svijetu najviše iznenađuje, a odgovorio je više nego poučno: “Čovjek. Zato što žrtvuje svoje zdravlje da bi zaradio novac. Zatim žrtvuje taj isti novac da bi povratio izgubljeno zdravlje. Ujedno je i toliko zabrinut zbog svoje budućnosti da ne uživa u sadašnjosti. Rezultat je da živi kao da nikada neće umrijeti, a onda umre kao da nikad nije živio” .

Elizabeth Lukas, psihoterapeutkinja u knjizi Duhovna psihologija opisuje slučaj redovnice stare 58 godina koja je s nešto manje od 30 godina rada u školi dobila moždani udar. Godinu dana je bila na različitim terapijama te gotovo bez vidljivih posljedica. Mogla je govoriti i hodati kao ranije, jedino što je bila sporija u kretnjama. Oslobođena je nastavnih obveza, dobivši znatno manja zaduženja u školi. Lukas ju je upitala zašto je depresivna i uvrijeđena, a ona joj odgovori. “Kako me to možete pitati, zar je moždana kap dječja igra? Moj čitav život je ruiniran! Ja nisam više ona stara i nisam više od nikakve koristi. Nemam više nikakvih obveza u školi. Dali su mi lagane poslove. Sve je to više nego jadno! Bilo bi bolje da sam odmah umrla…” Lukasova joj je u mahu odgovorila: “Milijuni žena umiru prije vaših godina. Milijuni gladuju, nemaju krova nad glavom. Milijuni nisu mogli dobiti zaposlenje primjereno njihovoj školskoj spremi. Milijuni žena vaše dobi su osamljene i bez nužne pomoći.“ Naglasila joj je nove životne izazove koji su sad pred njom. Ubrzo nakon toga redovnica se posvetila prikupljanju povijesnih podataka i stvorila obimnu kroniku njihova reda – posvetila se pisanju, što joj je omogućila energija dugogodišnjeg učiteljskog poziva.

Tzv. škola života ignorira aktualni život djece i mladih

Svjetski stručnjaci upozoravaju da će nakon epidemije korona virusom biti daleko izraženija epidemija krize mentalnog zdravlja. Djeci i roditeljima treba objasniti da je od epidemije koronavirusa važnija pandemija panike. Djeci Škola za životsmo trebali objasniti posljedice panike, koju stvaraju nepouzdani medijski izvori. Djeci nismo objasnili važnost strukturiranja vremena u kriznim situacijama. Nismo im, osim pojedinih entuzijastičnih pojedinaca i udruga, objasnili načine suočavanja s ovom situacijom. Naša ministrica znanosti obrazovanja nije se obratila roditeljima i učenicima u ovom izvanrednom stanju, a jedino njezino ministarstvo ima pristup školskoj djeci i njihovim obiteljima u cijeloj Hrvatskoj. Za razliku od nje ministar obrazovanja u kanadskoj provinciji Ontario, Stephen Lecce koji je roditeljima i učenicima napisao otvoreno pismo kako se snalaziti u situacijama kućne izolacije. Upozorio je o važnosti emocija po mentalno zdravlje kako roditelja tako i djece. U pismu je naveo pogubne primjere medijskog senzacionalizma u ovim kriznim vremenima. To je osobito traumatično kada se navode smrtni slučajevi od virusa ubojice – a zapravo radi se o starijim ljudima – onkološkim bolesnicima ili onima koji pate od kroničnih bolesti. Objasnio je važnost roditeljskog razgovora s djecom o koronavirusu. I njemački liječnik Claus Köhnlein upozorava na posljedice stvaranja panike i senzacionalizma, na čemu se kroz reklame zarađuje. Sve to je trebalo mladima objasniti u ovim iznimno osjetljivim vremenima. Čak je i norveški ministar zdravstva imao jednu tematsku konferenciju posvećenu isključivo djeci i kako se nositi s izazovima vremena kućne izolacije. Sada, kao nikada ranije, mladima je važno naglasiti važnost odgovornosti,(samo)discipline i/ili izbora kojim se ugrožava ili Školespašava zdravlje drugih. Ne smije se ostaviti sve roditeljskoj intuiciji… To su pitanja koja mlade interesiraju u ovim izvanrednim okolnostima a ne da ih se u Školi života, na primjer u srednjim školama iz psihologije ili sociologije prisiljava učiti gradivo koje se ne dovodi u vezu s izazovima ovih iznimno kriznih vremena! Jučer mi je prijateljica rekla kako je njen sin imao nastavu iz psihologije s nastavnom jedinicom percepcija. Učili su definicije percepcije, a da se uopće nisu dotaknuli načina na koji djeca i mladi percipiraju ovu zdravstvenu krizu niti sto im može pomoći u suočavanju s njom. Toliko o školi života, na koju ću se još jednom osvrnuti…

Moja gostovanja po školama i razgovori s mladima snažno su obogatili moje iskustvo. Jedna mi je učenica svojevremeno uputila znakovito pitanje: “Zašto mi stalno moramo slušati što odrasli nama govore, a nas nitko ne pita niti nas sluša?” Mladi kažu: “Ako pričamo o vama starijima kao problemu, mi postajemo problem”. Kvalitetan nastavni program daje veću težinu vrednotama kojima učenici moraju ovladati nego činjenicama koje moraju znati. “Jedna od stvari koja je djeci odmah očita u svezi s odraslima jest da su zaboravili kako je to biti dijete” (Randall Jarrell).

Petersen i Takanishi, prema Weitenu i suradnicima, iznose da adolescenti koji se teško nose s izazovima krize postaju skloniji depresiji, delikvenciji, zlouporabi alkohola i droga te suicidalnom ponašanju ( Psychology Applied to Modern Life: Adjustment in the 21st Century).

Škola na daljinu pokazala se dobrom u obrazovnom procesu. Ali to je daleko od škole života! Tko je uputio (iz resornog Ministarstva) smjernice kako nositi sa stresnim situacijama, kako osnažiti komunikaciju kada su ukućani 24 sata zajedno, kako rasteretiti djecu od izloženosti tabletima, prijenosnim računalima, mobitelima i drugim ekranima… Nemali broj učenika i roditelja u Zagrebu osjećaju se zanemareno jer imaju iste obveze kao i oni u ostalim dijelovima Hrvatske gdje nije bilo potresa. Ni na ovu situaciju nije reagirala resorna ministrica obrazovanja! Djecu uznemirava neizvjesnost i nepredvidivost ove situacije, a psiholozi naglašavaju da svaka kriza zahtjeva jasna i dobo primjerena obrazloženja odraslih. Iz meni dostupnih informacija ovo su samo neka od pitanja koja muče djecu i mlade: Kome se mladi mogu obratiti ako trebaju (žurnu) psihološku pomoć? Što ako im se roditelji, djedovi ili bake razbole i ostanu sami u kući? Kako se družiti s prijateljima bez „normalne“ komunikacije? Kako osmisliti dan kada čitav dan nije dopušten izlazak iz stana? Zašto neke države nemaju online nastavu? Zašto oni koji su morali biti u karanteni izlaze vani, ugrožavaju zdravlje drugih pa neki plaćaju kaznu, a učenici moraju biti doma jer će ih roditelji kazniti? Koliko će dugo trajati karantena i zna li se otprilike koliko ćemo dugo biti u izolaciji? Kako znamo da je netko potpuno oporavljen od virusa? Što mladi mogu učiniti ili pomoći starim i bolesnim susjedima?

Tko u Hrvatskoj, osim Ministarstva znanosti i obrazovanja, ima mogućnost pristupa svim učenicima, putem državne televizije?! Odgovor je: Nitko. Zašto nisu angažirani stručnjaci iz službi škola, koji bi učenicima u školi za život, dali odgovore na njihova, u ovom momentu, životno najvažnija pitanja? Koliko puta trebamo ponavljati da škola nije samo obrazovna, već i odgojna ustanova?!

Kriza odgoja može se povećati kao rezultat promjene vrednota koje ne prati odgovarajuća promjena socijalne okoline, i obrnuto. Osim toga, kriza odgoja nastaje uslijed raskola proklamiranih vrednota i samog života. Lori Gottlieb, klinička psihologinja u američkom magazinu Atlantic iznosi zanimljiva zapažanja sa svojim klijentima. Navodi brojne primjere djece koja nisu sposobna nositi se s lošim iskustvima i ne mogu razviti “psihološki imunitet”. Kada odrastu teško se suočavaju s problemima kao izazovima, pa upadaju u depresivna stanja. U svojoj knjizi Raskrižja struke i politike iz 2005. godine zapisao sam: “Većina katastrofa proizlazi iz društvene nebrige za idealne slike mladog čovjeka, a to je ono što razara svako zdravo tkivo jer se svakodnevno ponižavanje izražava nemirima.”

Zaključno

Koronavirus je donio kućnu izolaciju ali i opomenu da su prijetvornost, konformizam i lažna društvenost pogubni u Izolacijasocijalizaciji i odrastanju. Koronavirus je svojevrsna škola života. Zašto? Omogućio je mladima da vide koliko je potrebna pomoć starijima, svima da poslože životne prioritete, zrak se od virusa pročistio a priroda „prodisala“, radoholičarima je omogućio kraće radno vrijeme, roditeljima da konačno in vivo razgovaraju s djecom. Virus je smanjio cijenu goriva, mlade udaljio iz kladionica i kafića, naučio da je sve materijalno prolazno, da je najveća vrijednost pomaganje ili briga o najpotrebitijima. Virus nas je naučio da veću pažnju dajemo mentalnoj i fizičkoj higijeni, da su problemi drugih i naši problemi… Virus nam je osvijestio koliko su mučni trivijalni razgovori i dao priliku da „rehabilitiramo“ važnost slušanja i iskrenog razgovora u obiteljskom odgoju.

Život je potraga za smislom, a opasnost je u čekanju i/ili nereagiranju na životne izazove kroz koje prolazimo. Nespremni za promjene su “poput stolice za ljuljanje. Neprestano će vas držati u pokretu, ali vas nikamo neće odvesti” (Lou Ann Snith). Zato je važno oživotvoriti stari apel: Iskoristi dan! – Carpe diem! (Horacije).

Ovo je trenutak za djelovanje. Sada, kao nikada ranije. Kairos, se smatra Bogom sretnog trenutka i zaštitnim znakom mog rodnog grada – Trogira. Kairos provocira izgledom i simbolikom vrlina, na primjer čuperkom koji mu pada niz lice, a može ga se uhvatiti jedino s prednje strane, hrabrim suočavanjem s izazovima i/ili istinom. Samo takav čovjek ima potencijala pobijediti vlastita ograničenja i pomoći drugome. Zadnji dio glave tog božanskog mladića je bez kose, što simbolizira prolaznost života, osobito za one koji nisu odvažni. Simbolika Kairosa otkriva važnost prepoznavanja pravog trenutka, važnosti (prioriteta) i odvažnosti. Oni koji su zarobljeni strahovima, ignoriraju ili zaobilaze probleme ne mogu uhvati taj sretan – Božanski trenutak. Zato W. H. Auden u knjizi Doba tjeskobe upozorava: “Radije bismo umrli u našim stravama nego se uspeli u vrh izazova i dali našim opsjenama da pomru.”

Prof. dr. sc. Zlatko Miliša

 

https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo

 

Facebook komentari

komentara