Z. Miliša: Odgovornost, sloboda i mentalno zdravlje

Odgovornost, sloboda i mentalno zdravlje

Godinama nas se indoktrinira da je došlo “vrijeme krize” (gospodarske, zdravstvene, financijske, ekološke, političke, roditeljske, odgojne, moralne…). Savršen je to alibi za prebacivanje odgovornosti na druge, odnosno na opće “krizno stanje”. Ovo pitanje postaje kao nikada aktualnije danas s epidemijom koronavirusa. Strah i panika su glavno sredstvo pasivizacije građana/ki. Tada „svatko nastoji biti malen i nevidljiv….To je bio onaj veliki strah, nevidljiv i nemjerljiv, ali svemoćan…“ (Ivo Andrić, Travnička kronika)

Václav Havel je, kada je bio predsjednik Češke izjavio: “Glavna zadaća sljedećega razdoblja bit će radikalna obnova ljudske odgovornosti”. Cijena kraha suvremene civilizacije jest urušavanje odgovornosti na svim razinama. Ona je bit ljudskog postojanja. Planetarni problem današnjice je što su ljudi zaokupljeni sobom, svojim pravima i interesima. Zato je Viktor Frankl predlagao da se u SAD-u na Zapadnoj obali podigne Kip odgovornosti, kao protuteža Kipu slobode Istočne obale. “Sloboda bez odgovornosti vodi samovolji, a samovolja postaje nasilje nad tuđom slobodom” (Ante Periša). Biti odgovoran nipošto ne znači ograničavanje autonomije ili slobode pojedinca. “Preuzimanje odgovornosti jedna je od najboljih mjera nečije snage i zrelosti” (A. Robbins)

Koje su moguće posljedice kada je interes zajednice iznad prava pojedinca? Ako je ljudska bit društvena, onda čovjek njezino puno ostvarenje zahvaljuje zajednici u kojoj živi i izvan nje ne može ostvariti tu bit. Ako je tako, onda društvo, zajednica, ima prednost nad svojim članovima budući da joj oni zahvaljuju na svome ljudskom biću. “Viši interesi”, osobito u vremenima krize postaju imperativi (svakom) pojedincu. Tada prihvaćamo (pogubnu) društvenu predodređenost – da ja nemam istinu, nego istina ima mene, da je sve nametnuto ili nužno, svojevoljno pristajemo kako je Mi ugušilo Ja. Nema mirenja za nepoznato “opće dobro”, jer Ja govorim, Ja se pitam, a zajedno osviješteni odgovaramo za zajednička (ne)djela. Nije toliko problem kada ljudi žive na pogrešan način, ali je problem kada “žive na isti način.” (Daniel Quinn u knjizi Izvan civilizacije). Na primjer, s normalnošću i/ili društvenosti su pojmovi kojima se lako indoktrinira i/ili manipulira.

Mark Twain je zapisao: “Čim otkrijete da ste na strani većine, hitno morate učiniti nešto sa sobom”. U ovim uvjetima pandemije koronavirusa jedno od temeljnih pitanja je: Do koje mjere ograničavati prava svake osobe? Nije sve isto pratiti one koji su u izolaciji i sve građane. Ako se svi prate to izaziva nepotrebne sumnje i fobije. Ljude treba obavijestiti da su pod nadzorom. Diljem svijeta imamo bezbroj primjera koje upozoravaju da se države u borbi protiv širenja koronavirusa ograničile temeljne građanske slobode, poput slobode kretanja, ili kontrole praćenja građana putem njihovih pametnih telefona. Pod krinkom izvanrednog stanja imamo potencijalne opasnosti od masovnog upravljanja životima ljudi. Povodom epidemije koronavirusa ima jedan dobar grafit: „Perite ruke jer smo vam mozak već oprali“!

Vlastitu odgovornost nerijetko prebacujemo na druge. Pored toga, nerijetko ljudi jedno misle, drugo pričaju i treće rade. Ovo stanje Richrd Denny opisuje u knjizi Motivirani za uspjeh navodeći intrigantnu priču o četvorici dominantnih tipova ljudi: Svatko, Netko, Bilotko i Nitko: “Trebalo je obaviti jedan važan posao i Svatko je mislio da će ga Netko obaviti. Bilotko je to mogao učiniti, a Nitko nije htio. Netko se zbog toga naljutio jer je to bio posao za Svakoga. Svatko je opet mislio da bi ga Bilotko mogao obaviti, no Nitko nije shvatio da ga Netko ne želi obaviti. Na kraju je Svatko krivio Nekoga jer Nitko nije učinio ono što je mogao napraviti Bilotko.”

Danas u većini država nema socrealističkih sudova ni političkih progona, kao ni sadističkih zatvorskih čuvara, ali je diktatura itekako moguća gušenjem temeljnih prava u izvanrednim okolnostima pandemije koronavirusa. Je li nužna mjera zabrane kretanja zdravim ljudima koji mogu biti od koristi boravkom u prirodi, u svojim kletima i nužnim poljoprivrednim aktivnostima u potpuno „čistim“ područjima?! Mišljenja sam da je takva mjera štetna i nepotrebna. Ostajanje kući, a neimanje nikakvih sadržaja je krajnje opasno po mentalno zdravlje. S dosadom čovjek osjeća “svoje ništavilo, svoju izgubljenost, nedostatnost, ovisnost, nemoć i prazninu” (Pascal u Mislima). Danski filozof S. Kierkegaard najkraće je opisao posljedice dosade: “Ona je korijen svih zala.”

Tvrdim da će dugotrajna izolacija građana izazvati epidemiju depresije, nasilja u obitelji i (auto)destruktivnih ponašanja. Da je depresija „zarazna“ potvrđuju rezultati studije sa Sveučilišta Indiana. U njoj su znanstvenici šest mjeseci pratili ponašanje dragovoljaca koji su bili okruženi ljudima sa simptomima depresije i nezadovoljstva životom, te su zaključili da takvo okruženje negativno utječe i na psihu zadovoljnih ljudi. “Tko reagira negativno na stresne događaje u životu, svoj pesimizam i osjećaj nezadovoljstva prenosi na druge”, izjavljuje voditelj studije Gerald Haeffel. Stručnjaci su suglasni da su anksioznost, poremećaji pozornosti, tjeskoba i depresija oblici psihičkih smetnji. Tvrde da su zabrinutost za život, egzistenciju i nemogućnost ostvarivanja najosnovnijih životnih potreba okidači za depresivna stanja, tj. osjećaja beznađa. Njujorški psihoanalitičar Gerald Schoenewolf autor je pojma “osjećajna zaraza”. U knjizi pod istim nazivom objašnjava kako ljudi svoja emotivna stanja usklađuju s onima kojima se okružuju. Kada nemamo osobni cilj ili smisao, onda se utapamo u kolektivnom obredu nijekanja smisla. Ravnateljica Klinike za psihijatriju Vrapče Petrana Brečić, komentirajući porast uporabe psihoaktivnih lijekova, svojevremeno je izjavila: „Ljude ubija neizvjesnost i tjeskoba koja je u osnovi svih depresivnih i anksioznih poremećaja.” Jedan otac koji je neposredno prije mirovine dobio moždani udar, zamolio je sina da prestane s pretjeranim pušenjem i alkoholom, a ovaj mu je odgovorio:” Tata, znam da nezdravo živim, ali radije ću nastaviti s tim nego živjeti u strahu da ću umrijeti od stresa”.

Parafrazirajući Jordana Petersona iz knjige 12 pravila za život možemo konstatirati da svi koji su prošli vlastiti pakao, mogu odlučiti hoće li u njemu ostati ili izaći na svjetlo dana. Ogorčenost, prijetvornost i bešćutnost Peterson naziva “trijadom zla”. To su podloge širenja kolektivnih psihijatrijskih simptoma društvenih neuroza, depresije, psihoze do paranoje.

Dok imamo snažan motiv za razvoj i samoispunjenje, do tada živimo. Hans Jonas u knjizi Princip odgovornost upozorava da će “sagledano razaranje čovjeka pomoći da dođemo do onoga što može čovjeka sačuvati od razaranja”. Jedna od najčitanijih knjiga današnjice Jordana Petersona, kanadskog kliničkog psihologa pod naslovom 12 pravila za život : Protuotrov kaosu upozorava da je naš život “tanki led na kojemu svi kližemo. Kada je led na kojemu kližete čvrst, to je red. Kada se dno raspukne, led puca i vi propadate kroz njega, to je kaos”. Smatra da što prije trebamo prestati “raditi ono što znamo da je pogrješno”, upozoravajući na posljedice osjećaja odbačenosti, gubitka smisla, beznađa, ravnodušja, nespremnosti na žrtve i odricanja. Peterson apelira je da prestanemo sa saginjanjem: “Stajati čvrsto i uspravno znači širom otvorenih očiju prihvatiti odgovornost života.” Peterson u knjizi provlači ideju osobne odgovornosti: “Ako izbjegavate odgovornost da se suočite s neočekivanim i onda kada je neočekivano moguće podnijeti, sama će vam stvarnost postati neodrživo neorganizirana i kaotična.”

Viktor E. Frankl u knjizi Liječnik i duša navodi razgovor psihijatra i pacijentice koja ima dijagnozu shizofrenije. Na upit liječnika ima li ona slabu volju ona mudro odgovori: „Imam slabu volju kad hoću – a kad neću nemam slabu volju“! Frankl je to ovako komentirao: „Ova bolesnica bi mogla poučiti da je čovjek sklon skrivati pred sobom vlastitu slobodu volje iza svoje tobožnje slabe volje“.

Svi koji smo prošli tragediju rata svjedočili smo da je to bio bljesak ljudskog zajedništva (u nevolji). Sada nam se pruža nova prilika za odgovornost i solidarnost. Moj prijatelj prof. dr. Ante Periša je sjajno konstatirao: „Sloboda bez odgovornosti je samovolja i egoizam, a odgovornost bez slobode je nasilje i diktatura“.

Odgovornost nam treba radi svih onih koji nesebično rade s pacijentima u bolnicama. Moramo biti odgovorni u izolaciji i zbog onih koji su (u bolnicama) najizloženiji koronavirusu i onih koji su rizični zbog dobi i onih koji su rizični zbog već narušenog zdravlja. Svi oni koji možemo raditi iz svojih domova moramo biti zahvalni na onome što mi imamo, a drugi nemaju. Nemojmo zaboraviti sve one obitelji koje su prisiljene živjeti odvojeno, da bi spašavali živote drugih. Prema psihologu Lorencu Berkonwitzu, altruistično ili prosocijalno ponašanje treba postati mjerilo odgovornosti pojedinca i društva.

Darko Tadić, docent iz Banja Luke je na svom Facebooku objavio apel pod naslovom Povratak heroja. Evo najvažnijih dijelova njegova teksta: „Duboko se nadam da će jedan od pozitivnih efekata ove globalne katastrofe biti povratak heroja i revitalizacija pravih ljudskih vrijednosti u našoj civilizaciji. Ti heroji su svi oni obični ljudi koji u trenucima života i smrti pojavljuju kao primjer ljubavi za ljude, odlučnosti, moralnosti, visokih etičkih ideala, empatije, ustrajnosti, kao primjer visoke svijesti i lučonoše pravih vrijednosti… Umjesto sporta koji je prestao da bude sport i postao biznis, internet ratnika iz fotelje…, pohlepe, razvrata, parazitskog politikanstva – pojavljuju se svjetionici ljudske vrste da nam po tko zna koji put pokažu tko smo i što smo. Oni koji su bili gurnuti na margine života zaglušnom bukom općeg primitivizma. To su oni koji kao Feniks opstaju … i ponovo se pojavljuju u životu u trenucima velikih sudbinskih događaja, da nas izvuku iz duhovne bijede. Njima ne trebaju treneri života da im pokažu kako je biti čovjek. To su neznani junaci koji padaju s nogu po bolnicama liječeći ljude, nose hranu starima i nemoćnima, šiju maske i besplatno ih dijele kome treba, čuvaju granice i ulice grada, proizvode hranu, oni koji nesebično dijele svoje znanje, podršku i ljubav na tisuću i jedan konkretan način. Jer, život bez ovih istinskih heroja nije život već imitacija života. Zato, priključimo se ovim malim i velikim herojima, i uzmimo život u svoje ruke.“

Pametni telefoni i izvanredne situacije

Zahvaljujući tehnologiji i digitalizaciji, svijet je zakoračio u informatičku revoluciju, ali su se pojavile i neograničene mogućnosti (dragovoljne) kontrole svake osobe. Kada imamo pametne telefone, svaki vas bolji poznavatelj elektroničke tehnike u svakom trenutku može locirati. Tako nas Orwellov Veliki Brat posvuda prati i nadzire. Zar nas sofisticirana tehnologija najnovijim modelima mobitela, gdje su mikrofon i kamera stalno pri ruci korisniku, ne upozoravaju da čovjek tzv. suvremenog svijeta treba izgubiti iluziju da može imati svoju privatnost? Hiperprodukcija informacija mijenja načine komunikacije koje cinici nazivaju erom pametnih telefona i glupih ljudi.

Sada Vlada RH predlaže da operateri moraju dostavljati (u kontinuitetu) lokacijske podatke korisnika komunikacijskih mreža, zanemarujući temeljno pravo zaštite podataka i ljudskih prava. U prijedlogu zakona ne spominje se da bi se kontrolirali samo građani koji moraju biti u (samo)izolaciji, nego bi to bila odredba za sve građane. Ne navodi se rok trajanja mjera nadzora, čime se opravdano otvaraju sumnje o posljedicama nadzora za sve. Nadzirani ne bi morali znati da mjerodavni mogu promatrati njihovo kretanje u svakom trenutku, a dobiveni podaci mogu čuvati (i zloupotrebljavati) – neograničeno! Glupa je ideja da se može kontrolirati putem mobitela, kada ih vlasnici mogu ostaviti gdje žele, kada izađu iz izolacije ostaviti ga kući ili kupiti novi uređaj.

Kontrolu misli objašnjava Lippmannova teorija o proizvodnji pristanka, kojima se “kroje” stajališta građana. Jasno je da ostajanjem doma usporavamo širenje virusa no moramo biti svjesni svih posljedica po mentalno zdravlje. I Svjetska zdravstvena organizacija poručuje da to samo po sebi neće iskorijeniti epidemiju. Dapače, može voditi u opasno stanje apatije i pasivnosti. I to nas opet vodi ključnom pitanju poimanja suodnosa slobode, odgovornosti i mentalnog zdravlja. Ponavljam, preporučio bih najstrože sankcije za sve one koji svoju slobodu dokazuju bijegom iz izolacije, svjesno ugrožavajući živote drugih, a svoju neodgovornost tumače kao svoje pravo na slobodu. Podržavam drastičnije mjere prema onima koji nisu shvatili odgovornost kod samoizolacije. Takvima bi trebalo postrožiti financijske kazne! Dakle, temeljno je pitanje: Kako pronaći ravnotežu između slobode kretanja, zaštite ljudskih prava (na zdravlje, slobodu kretanja…) i pandemije koronavirusa?

Zaključno

Njemački filozof Urlich Horstmann u knjizi Unntier (u prijevodu Neživotinja, 2004.) objašnjava kako od prapočetaka filozofije (u Antici) do prosvjetiteljstva i danas vlada “antropofugalno mišljenje”, po kojemu ljudska misao u središtu razvoja prirode stavlja čovjeka kao racionalno biće. Takvom prevladavajućem mišljenju on se suprotstavlja tezom, po kojoj je čovjek nastao u sklopu prirode, ali je svojim umom nadilazio prirodu i postao “neživotinja”. Teško je oboriti njegovu tezu o čovjeku kao umstveno-neprirodnom biću koje ubija prirodu, druge i sebe. To objašnjava u knjizi dvjema premisama. 1. Čovjek više nije dio prirode, i, 2. Ljudski je um postao središte razvoja, ali i sredstvo uništenja prirode i vlastite slobode i odgovornosti!

prof. dr. sc. Zlatko Miliša