Korona ekonomija u vrijeme zagrebačkog potresa

Ne veseli me potres – ne u mom stanu. Uvijek je dugo tresti se desetak sekundi i gledati kako padaju knjige ili posuđe. No, zgrada nije stradala, crijep nije otklizio s krova, dekorativni fasadni elementi nisu otpali. Ironija je da nam već neko vrijeme rade na fasadi, a došli su i danas na posao. Jučer nisam išao po gradu, jer nisam želio nepotrebno izazivati sreću.

Koliko god potres ima prvenstvo, ipak se pokušavam fokusirati na širu sliku. U ovom trenutku čini mi se da i prije potresa i prije korona virusa, treba pisati o ekonomiji. Sanirat će se šteta od potresa (to je užasno stresno za ljude kojima su oštećeni domovi – ali će, ipak, pogurati građevinu), sanirat će se zdravstveni problem (naravno, ako ja umrem to mi neće puno značiti, ali još jednom, idemo pogledati širu sliku).

Šira slika nam kaže, zaustavljanje ekonomoskih aktivnosti na globalnoj razini, nezamislivo je razoran događaj. Naime, Sjedinjene američke države, licitiraju s količinom novca kojeg država treba ubrizgati u ovom trenutku. Krenuli su s bilijun dolara (1.000 milijardi), da bi zadnje brojke već stremile k 4 bilijuna (4.000 milijardi)!? Nisam siguran da je Hrvatima uopće jasna ta brojka – jer kod nas je orijentir 100 EUR-a. I problem je upravo u 100 EUR-a. Naime kad 100 EUR-a nedostaje SVIMA, onda nedostaje – samo u Hrvatskoj – 400 milijuna EUR-a. Računam i djecu i starce, kao i zaposlene i nezaposlene. Ovo je naravno figurativno do banalnosti. Stvarne brojke su neusporedivo veće. U ovom trenutku govorimo o milijardama EUR-a.

Kad krene ovakva medicinska kriza, koja postaje ekonomska katastrofa, onda se stvari ozbiljno kompliciraju. Svakih mjesec dana ekonomskog mirovanja donosi, poslije iskorištenih godišnjih, starih i novih, 50 do 100 tisuća nezaposlenih. Vrlo brzo ide gašenje malih firmi i prelazak u ne-rad s minimalnim utroškom energije – svega, osim zdravstva, policije i vojske. Dakle, nikome ne treba benzin i cijene nafte idu dolje. Tko uzima najveći dio (cca 60%!) od svake prodane litre – naravno država. Kako nitko (ili gotovo nitko – ostaju poljoprivreda, trgovački lanci, vrlo smanjeni transport) nema prihoda – onda ih nema ni država. A kako troškovi strahovito rastu – sanacija šteta od potresa u Zagrebu, sanacija šteta u turizmu, sanacija šteta u prometu, sanacija šteta u industriji, uz redovne troškove za beskrajnu birokraciju, zdravstvo, socijalu, mirovine, ukazuju nam se dva rješenja: uvijek rizično tiskanje novca (vodi u inflaciju i dramatičan porast iznosa rata kredita!) ili dramatično rezanje plaća svih zaposlenih, odnosno davanje minimalnih naknada za nezaposlene. Međutim, rezanje svih plaća samo produbljuje krizu. Pomaže nezaposlenima (produžuje im ekonomsku agoniju), no i dalje se urušava ekonomija. Umjesto skoka u prazno, koristimo vrlo strmi tobogan – u prazno!

Idemo dalje. Ostap Bender (financijski genij kakakv bi trebao Hrvatskoj u ovom trenutku, no, na žalost, književni lik!) to bi jednostavno riješio: “Spasit će nas Zapad! Ideje naše benzin njihov! Ionako je jeftin!”

Pretpostavljam da i naši političari računaju na tako nešto, napokon sve su to stari komunistički kadrovi – ili djeca starih komunističkih kadrova! – pa im je Ostap Bender izrazito blizak. Matematički problem je slijedeći: ako SAD (330 milijuna stanovnika) treba 4 bilijuna svježeg novca, onda Europskoj uniji (515 milijuna stanovnika) treba barem 6 bilijuna (6.000 milijardi EUR-a). No, problem je što Europska unija nije ni približno tako ekonomski homogena kao “zli i pretili Ameri”. Naime, svi love u mutnom. Vidimo da ni zdravstveno nije homogena, odnosno da je omjer zaraženi i umrlih od koronavirusa vrlo različit u raznim zemljama: Italija 59.138 zaraženih i 5.476 mrtvih (!), te Njemačka 26.220 zaraženih i 11 mrtvih! Respiratori! Kraljevstvo za respiratore!

U Sjedinjenim država, u kojima sve ima cijenu, izračunali su da izliječenje od koronavirusa košta, okvirno, 35.000 dolara. Dakle i ovaj trošak će u masi svih mogućih i nemogućih troškova zaustavljene ekonomije trebati negdje ubaciti i na neki način platiti. Prije ili poslije.

Dakle, zamislimo jednu ovakvu situaciju. Moja, nešto mlađa, prijateljica radila je u Sloveniji kao konobarica i ostala je bez posla s 14 dana samoizolacije po povratku. Njen dečko vozi dostavu pića za firmu u kojoj je prvi na redu za otpuštanje. Kako će im država pomoć? Nikako…

Strahoviti ekonomski udar pogodit će masu mladih ljudi s neredovitim primanjima iz sive zone, koji su u iznajmljenim (preskupim!) stanovima. Bez ušteđevine i bez prihoda, oni su istom položaju kao ostarjeli bolesnik koji je dobio korona virus i kod kojeg izliječenje podrazumijeva respirator – kojeg nema. Koronavirus u velikoj većini slučajeva opasan je poput gripe, no kod rizičnih slučajeva (visoka života doba i više različitih bolesti) – ukoliko nema respiratora, vojska mora odvoziti mrtve – što smo vidjeli u Bergamu.

Dakle, zaustavljanje epidemije koronavirusa u vremenu potresa i apsolutno neefikasne države, bit će samo mala kastastrofa (nezavisno od broja oboljelih i umrlih) u odnosu na ekonomsku apokalipsu koja je već tu… i čeka u redu na svoje žrtve.

U svim velikim krizama do sada, problem su bile nestašice svega, osim novca (obično ga je bilo previše!), no sada će nas glave doći – nestašica – (zdravog) novca.

A možda, ipak, sve izađe na dobro? Naime, pronađe se lijek, virus nestane s toplijim danima, pronađe se cjepivo, dođe poneka svježe otisnuta milijarda EUR-a i – tamo, negdje na jesen – svi veselo krenemo dalje. E, baš tada, opet će svima faliti 100 EUR-a! I tako, neko duže vrijeme.

Kad god me uhvate ovako mračna razmišljanja, otvorim si, na internetu, sliku novčanice koja bi možda bila najjednostavnije rješenje u ovom trenutku. Ukucam: novčanica od 100.000 USD i ukaže mi se Woodrow Wilson. Ta me slika mudrog predsjednika smiruje, kao i sam iznos i znam da nemam razloga za brigu… Na žalost, novčanica je prilično rijetka i nikad neće doći do onih kojima je najpotrebnija.

F.Perić/HRsvijet.net/ http://www.hrsvijet.net/Hrvatsko nebo