Brisani prostor N. Piskač: Neki oblici suvremenih „izolacija“ i „samoizolacija“

U spletu novonastala stanja izazvana čudnovatim virusom, osobito poslije povijesnih obraćanja naciji stanovitih „građana i građanki“ naših predsjednika države i vlade, čovjek si mora osvijestiti pojmove „izolacija“ i „samoizolacija“, prije negoli definitivno odustane od „društvenih kontakata“ i prepusti se pišurijama na „društvenim mrežama“. Našlo bi se za taj talijanizam i polutalijanizam i dobrih hrvatskih originala, recimo: odvojenje, izdvojenje, odjeljenje, osamljenje, izlučenje… odnosno – samoodvojenje, samoizvojenje, samoodjeljenje, samoosamljenje, samoizlučenje. A moglo bi se ne samo u Stožeru civilne zaštite i obraćanjima visokih državnih dužnosnika, posegnuti i za drugim sufiksom: odvojbu, izdvojbu, odjelbu, samoodvojbu, samoizdvojbu, samoodjelbu. No, izgleda i naše jezikoslovne ustanove uglavnom su u izdvojbi od zbilje „javnoga diskursa“. Ili su i jezikoslovci „zaboravili prošlost i okrenuli se budućnosti“ izolacije i samoizolacije, pa su tako dok prodaju loše rječnike zaboravili na Džoru Držića:

Odiljam se, moja vilo, Bog da nam bude u družbu;
Plač i suze i moju tužbu da bi znala, moja vilo!
Odiljam se a ne vijem komu ostavljam ličce bilo.
Pokle ti je služba mila koju ti sam ja činio,
A sad te sam ucvilio, ostaj zbogom, moja vilo!
Odiljam se…

Kad je izolacionizam u pitanju, polazim od vlastitoga iskustva, da me tuđa samoodvojba ne prevari. Pola dosadašnjega života, od 1962. do 1990. godine, proveo sam u jugoslavenskoj „izolaciji“. Druga polovica kombinacija je na crti: Demokratska odvojba – osobno samoizdvojenje – hrvatska samoodjelba – izlučenje Hrvatske. Posljednjih sedam godina, mimo prognoze, živim u umirovljeničkoj izolaciji, jedinom mogućem obliku preživljavanja penzića. Nju sam po vlastitoj odluci donesenoj po načelu „jedan ja, jedan glas“ pojačao „samoizolacijom“. Samoizdvojih se unutar šire društvenopolitičke „izolacije“ demokracije. Ne mičem se z brega, osim ako baš moram, a moram po lijekove i na preglede. Otkad sam samoizoliran unutar hrvatske demokratske izolacije, mnogi mi zavide na tom položaju. E, sad će i oni osjetiti kako je živjeti u „izolaciji“ i „samoizolaciji“. Moguće i iskusiti, primjerice, kak se doma pravi kruh, kaj znači imati tri puta na dan izuzetno skup javni prijevoz, jednom mjesečno odvoz plastike, kak je živjeti bez kanalizacije o čemu sam se svojedobno izjadao bivšoj gospođi Predsjednici Republike…

Hoću reći, sviko sam na „izolaciju“. I na „samoizolaciju“. Nju mi na moju radost prekidaju nedjeljni obiteljski objedi – jedini kulturno-socijalni sadržaj „društvenih kontakata“ koji si još mogu priuštiti uz nedjeljni odlazak na sv. Misu. Šest dana u tjednu čekam onaj sedmi, kad se i Svevišnji odmarao i radovao u ljubavi zajedno sa Sinom i Duhom Svetim gledajući svoju sliku i priliku, tada još nezaražene Adama i Evu. I tu sad počinje zagana budući da su među preporuke prvoboraca protiv korona virusa na visoko mjesto rizičnoga ponašanja stavile i okupljanje „više od pet osoba“. Nas je šest članova obitelji! Kojeg „uljeza“ izbaciti?! Plus buduća nevjesta i budući zet. Plus punica i nećakinja. To je, muke mu po virusu, minimalno deset, premda nas je nedjeljom u prosjeku petnaestak. I kaj sad? Da ručamo u dvije-tri smjene? Sinovi su, sva trojica, u izolaciji od svijeta rada. I kćer! Poslali ih poslodavci doma. Žena još dela s maskom preko osmjeha. I ja doma šest dana pišem ne znam kome i zašto, bez maske i bez osmjeha – priznajem.

Virus je stigao i na Pantovčak

Kak da se smijem kad više ni betona nema!? Naime, kaj. Trebal sam ovaj tjedan zbetonirati ploču na dvorištu. Sve je dogovoreno i pripravljeno. A onda mi iz vedra neba, putem „društvenih mreža“ stigla informacija da betonare ne isporučuju beton. Da nemaju cementa. Da nema vozača „miksera“… Jadam se peseku Hosu. I on meni. Velim mu da su se šef Milanović i šef Plenković obratili javnosti i skrenuli pozornost na objektivne okolnosti, međusobnu solidarnost, građansku disciplinu (hrv. državljansku stegu), samoizolaciju, pripremu „i za najteže situacije“, socijalnu distancu, rizične skupine među koje, znam i bez njih i sam spadam, i da su sramežljivo otkrili kak ne znaju do kad bu izvanredno stanje trajalo. Drugim riječima, dragi moj Hos, onaj box koji tebi po zakonu moram napraviti pričekat će da prorade betonare i cementare. Dotad majstor, kojega sam mjesecima tražio, valjda ne će otići na neslobodno kinesko tržite koje je dobilo rat protiv virusa, ili na slobodno europsko tržište radne snage zaražene virusom, što dalje od onih obećanih haenesovih 200.000 novih radnih mjesta, dvadeset godina poslije tog maestralnog predizbornog obećanja (hrv. prijevare) predanih u baštinu HDZ-u. Tak, a sad me ispričaj, idem pisati…

U proteklih stotinu, a osobito posljednjih sedamdeset i pet godina Hrvatska je iskusila različite oblike društvene i državne izolacije i (samo)izolacije ili odiljanja, odlazaka, izgona, progona, marginaliziranja (potiskivanja na rubove) – hrvatskih državljana. Izolacija s elementima samoizolacije moguće je ušla već i u naš genetski kod. Stanje s korona virusom prigoda je da se suočimo, ili barem osvrnemo na neke od njih. Ne, nisu me na to ponukala više-manje šuplja javna obraćanja državljanima („sugrađanima“, kao da svi živimo u istome gradu) predsjednika države Milanovića i predsjednika vlade Plenkovića. Nekaj je drugo posrijedi. No, ipak, primijetih – dok Plenković u srazu s virusom ostavlja dojam kako se zdušno bori „u okviru europskih okvira“, Milanović pak ostavlja drhtavim i patetičnim glasom dojam da se boji. Koga? Virusa koji s Pantofčaka šire biste Ante Starčevića i ostalih hrvatskih velikana, a osobito Tuđmana i Stepinca. Pa ih je stavio u petogodišnju „izolaciju“, a ako ga bivši DC i HNS združeno opet poguraju, kao svojedobno HDZ Mesića, onda i u desetgodišnju. No, dobro, nije prvi put da je virus pronađen na Pantovčaku.

„Epidemija“ (hrv. zaraza) u ključnoj stranci iz devedesetih

Protekli tjedan vlastitom se demokratskom odlukom samoizolirala Hrvatska demokratska zajednica – odlijepila se i odvojila od jalovih očekivanja svekolikih u njoj domoljuba, koji su do zadnjeg časa čvrsto vjerovali kako ju je unatoč (mislili su: prolaznim) vladajućim virusima moguće izvesti na pravi put. Konstatiram to s blagom nostalgijom, jer je HDZ jedina stranka kojoj sam pripadao dok se od nje nisam samoizdvojio, premda, moram priznati da se i ona od mene odvojila još davne 2000., dok sam joj pripadao, „izolirala“ me do razine „diferencijacije“ gdje god je mogla i kako god je znala o čemu bih mogao napisati mali roman kad bih imao volje za tu sporednu temu. Tretirali su me, i ne samo mene! kao marginalni, ali opasni virus! I stavili u izolaciju, najprije stranačku, a onda i ljudsku, na kraju i profesionalnu.

Kamo se to odijelio HDZ? Kam se del? Na koji ili čiji položaj? U politički prostor pokojne stranke Demokratski centar Mate Granića i nominalno još živeće Hrvatske narodne stranke znate već koga sve. Prva oslikava političku bezličnost (može ovako i onako, može i Juga ako je demokratska i centrirana, da ne velim uređena po komunističkom načelu „demokratskog centralizma“), druga je sinonim (hrv. istoznačnica) za politički klijentelizam i uhljebništvo – pljenidbu položaja u državnoj upravi i javnim službama (može i Juga ako je narodna, jer u Jugi je prostor za plijen znatno veći). Dobra je strana ove samoizolacije u tome što je jedna Hrvatskoj nepotrebna stranka spala gotovo na minus jedan posto, a druga se preventivno (s Vesnom Škare-Ožbolt) već prije više godina ponovno utopila u HDZ. Obje su bile inkluzivne, za stabilnost, u određenoj mjeri protiv „tvrdog“ tuđmanizma i izolacije (od Juge?). Sad je HDZ nedvojbeno odlukom dvadesetak godina prosijavanoga članstva odlučio spasiti DC-ove i HNS-ove puštene viruse od povijesne ropotarnice i formalizirati se u njihovo sigurno utočište – s Plenkovićem na čelu, Penavom na začelju i Pupovcem u centru (hrv. središtu). Hoću reći: Zaraze (tuđ. Epidemije) virusa okreću naglavačke stvari, ideje, stranke, svjetonazore i svakodnevni život. Suočeni smo sa zarazom ne samo na zdravstveno-medicinskom području! Ali stožer civilne zaštite upozorava samo na „epidemiju“ na području zdravstva.

Kakve smo sve viruse preživjeli…

Kad je ono Tuđman preminuo, i puno prije toga i kratko poslije, trabunjalo se haenesovski, a onda i democentristički na sve strane kako on svojom politikom bijaše odveo Hrvatsku u „izolaciju“. A on ju bijaše odveo što dalje od jugokomunističke izolacije u Organizaciju ujedinjenih nacija (naroda, država) i u Vijeće Europe. Ma, ne mogu zaboraviti prošlost i gegati se u budućnost, tako da te priče o sveopćoj izolaciji ne prihvaćam zdravo za gotovo, već ih doživljavam kao davanje umjetnog disanja propalim politikama Demokratskoga centra i Hrvatske narodne stranke. Obje bez sadržajno ispražnjenoga ali infrastrukturno jakoga HDZ-a više ne drže vodu. Ova druga – u određenoj mjeri baštinica „hrvatskih proljećara“ s pridruženim baštinicima onih koji su „hrvatske proljećare“ sasjekli 1972. – u trajnu je izolaciju odvela svoje obećanje o otvaranju 200.000 novih radnih mjesta (na plakatu su bili Mesić, Pusićeva i Čačić). Koji je to bio virus! Sad je prenesen u HDZ voljom članstva. A nije jedini, ni najopasniji.

Za nagradu uz nesebičnu pomoć HDZ-a dobila je dva Mesićeva mandata tijekom kojih se državna vlast samoizolirala od tuđmanovim virusom zaraženoga naroda (s narodom dvadeset godina poslije, da se režim ne zarazi, komunicira „on line“). Kao što se HDZ izolirala od političke borbe kakvu je vodio Tuđman. Kao što se sad državljani na izborima sve više samoizoliraju od HDZ-a. Hoću reći: “Jedna (samo)izolacija izaziva drugu, druga treću i evo nas sad izolacijom po izolacijom na razini izolacije obitelji i osoba. Poslije fragmentacije mora doći do procesa defragmentacije. Valjda će iz samoizolacije i izolacije nešto zdravoga niknuti što će nas dovesti do svekolike deizolacije, do društvenoga zdravlja, tako da na izbore više ne ćemo ići začepljenoga nosa ili s maskom (hrv. krinkom, krabuljom) preko lica.”

Kako provesti dnevni red obiteljske plenarne sjednice?

Dobro me kiselo nasmijala teza „dežurnih“ (hrv. bdijućih, smjenskih, vazda službujućih) higijeničara režima o tom da su rezultati unutarstranačkih izbora u HDZ-u pokazali kontinuitet Tuđmanove politike. Morao sam odmah skočiti u dvorište do Hosa. Prenijeti mu tu heretičku tezu. Zabezeknuto me s prijezirom pogledao i pognute glave otišao iza pseće kućice. Odbio je svaku raspravu o tome. Samoizdvojio se od mene! Ponavljam u sebi još jednom higijeničarsku tezu – Plenković je Tuđman 21. stoljeća! Isusek, Isusek i sv. Josipe takaj. Pa, dokle to peglanje po glavi stanovnika i Hosa može ići? Destilat (hrv. izlučak) HDZ-ovih izbora pokazao je na djelu rezultate i posljedice detuđmanizacije Tuđmanove stranke. I to je to. A upravo su neki iz HDZ-a tumačili da je detuđmanizacija zapravo rashrvaćivanje Hrvatske… pa, čak i ovi dežurni društvenopolitički zdravstvenici sada u službi rashrvaćena poretka.

Upravo tu temu mislim staviti na dnevni red plenarnoga nedjeljnog objeda. Ali, velim, prethodno moram kao odgovoran stoloravnatelj odabrati petero od desetoro sustolnika uže obitelji, da mi policija ne dođe na vrata ako se okupimo svih desetoro, jer je potpuno razvidno s obzirom na veličinu stola, da ćemo sjediti bliže jedan drugome od dopuštena dva metra u zatvorenom prostoru. Za informaciju (hrv. obavijest) dežurnim higijeničarima (hrv. zdravstenicima) – ruke peremo redovito i bez vladinih mjera, Hos je cijepljen – imam potvrdu, a budući da su granice zatvorene, prije nedjeljnoga objeda nemamo gdje ilegalno (hrv. nezakonito), a niti legalno (hrv. zakonito) nedjeljom emigrirati (hrv. prebjegnuti, odbjegnuti) na sv. Misu, što se „na ovim prostorima“ nije dogodilo ni u jeku jugokomunističke izolacije, ni u jeku monarhoserbske izolacije, ni u jeku Drugoga svjetskoga rata, kao ni tijekom velikosrpske ratne agresije, što je dobro poznato i sastavu Hrvatske biskupske konferencije, kojoj nedostaje hrabrosti i kreativnosti blaženoga Alojzija Stepinca.

Dragi čitatelji, ne zaboravite, ključna preporuka je – što manje društvenih kontakata, što više društvenih mreža. Kako da budem društven bez društva? Pobijedila je, čini se, zaostala doktrina bivšeg poretka – „ništa nas ne smije iznenaditi“. Ma, i za totalnu sam karantenu – spreman!

Nenad Piskač/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo