M.Prpa: Azilantska djeca humanitarna akcija ili strateška manipulacija   

Ovogodišnja najezda azilanata i migranata na Europu, ima bitnu razliku od one prvog vala iz 2015.g. naprosto iz razloga što je tada u tom masovnom prvom valu bilo odsutstvo djece. Oko 90% tada su u tom azilantsko-migrantskom valu bili muškarci, rijetko koja žena, negdje uglavnom između dvadeset i trideset pet godina starosti. (Vojnici u najjačaj životnoj snazi).

Danas, u najnovijoj najezdi ima značajan postotak male djece od onog najmlađeg naraštaja od 2 godine do negdje 12 ili najviše 14 godina starosti.

Navodno je među tom djecom i veliki broj djece koje su ostala bez jednog ili bez oba roditelja.

U Hrvatskoj, među ljudima, postoji dvojba da li tu djecu ili barem samo jedan dio, treba smjestiti i u Hrvatsku, imajući na umu i u srcu, humanitarnu akciju, koju kao kršćani dužni smo pomoći nemoćnima, a u tu kategoriju posebno spadaju i ta nesretna djeca, koja žive u nemogućim uvjetima.

I sam sam dvojio treba li tu djecu prihvatiti ili ne?. Tad sam se prisjetio kozaračke djece iz 1942.g, kad je tamo došlo do žestokog ratnog sudara, u kojem su pod vodstvom Nijemaca, uglavnom sudjelovale njemačke i u manjem obimu ustaško-domobranske jedinice, ali i znatne četničke snage protiv partizana. Došlo je do međusobnog brutalnog sukoba između zaraćenih strana, a najgrublje između royalista (čitaj – četnika) i partizana – (čitaj komunista) od kojih je najviše i stradalo civilno stanovništvo..

Nakon tih sukoba, više od desetak tisuća djece rasulo se po okolnim šumama izbjegavajući bilo kakve vojske i ratne sukobe. To su mahom bila srpska djeca koja su u sukobima izgubila svoje roditelje ili su im odvedeni na prisilni rad u Njemačku. Vlasti NDH danima su skupljale tu djecu da ih spase i prikupili su ih dvanaest  tisuća i odveli ih u Zagreb i Sisak, tu su brojne hrvatske obitelji jedan dio udomile, jedan dio je smješten u Dječjje domove, kao onaj u Jastrebarskom i Sisku i drugdje. Par tisuća ih je poslano u Sloveniju. A jedan dio ih je proslijeđen u Beograd. To je sve izvedeno djelovanjem tadanjeg Hrvatskog crvenog križa, Caritasa i Akcije Diane Budisavljević, a posebno i nadbiskupa Stepinca, brojna djeca su smještena  i po obiteljima u Hrvatskoj, ali ne bez problema.

Od vremena tog humanitarnog čina, pa za vrijeme samog rata, srpska propaganda, uključujići i Srpsku pravoslavnu crkvu,  sve do danas, te je Dječje domove proglašavale za “ustaške Logore za djecu” (kao jedine dječje logore u Europi), djecu  koju su “u tim logorima”, po njima, mučile i ubijale časne sestre. Iako je prava istina da su ih časne sestre svesrdno njegovale i spašavale, kao i pojedini liječnici i svećenici, tako da su skoro sva djeca preživjela.

Da li prihvatiti dio azilantske i migrantske djece ili ne, u meni je prevagnula spoznaja da su skoro četiri stoljeća nasilno Turci odvodili našu djecu i od njih odgajali ljute janjičare, najelitnije vojne postrojbe.

Danas je Hrvatska u situaciji da apsorbira nekoliko stotina, pa i par  tisuća takve djece bez roditelja i smjesti ih trajno u Dječje domove i vrtiće.

Pritom, to sve treba snimati TV kamerama, a na dječjim domovima treba staviti velike table, na kojima će pisati: “Ovo je dječji dom, a ne ustaški dječji logor”.  To treba napisati na te table zbog toga što će Srbi ubrzo proglasiti da Hrvati ponovno otvaraju ustaške logore za djecu i da ih opet muče i ubijaju časne sestre.

Mile Prpa/Hrvatsko nebo