F.A.Z.: EU ne smije dopustiti da ga se ucjenjuje

 Migrantska kriza

„Europa nikada ne smije dopustiti da je se ucjenjuje“, izjavio je ovaj tjedan povjerenik EK za migracije Margaritas Schinas. Ta rečenica jasno održava stav vodećih političara EU-a. Oni ne žele dopustiti da turski predsjednik odlučuje o tome koliko i koji će migranti doći u EU. Stoga su svi važniji akteri podržali odluku Grčke da svim legitimnim sredstvima spriječi nekontrolirani priljev migranata, pa čak i ako to bude imalo za posljedicu slike kakve su dosada stizale samo sa mađarske granice. Čelnici EK, Vijeća i EP to su potvrdili u utorak svojim posjetom (zatvorenom) graničnom prijelazu Kastanies.

Taj stav potkrepljuje se i angažmanom europskih čuvara granice. Atena je već zatražila slanje timova za brzo djelovanje. Fronex, međutim, tek razvija vlastite rezerve i još je potpuno ovisan o zemljama članicama. One sada moraju dokazati koliko im je stalo do zaštite vanjskih granica. Proteklih tjedana bilo je povoda za sumnje u ozbiljnost njihovih nakana. U pregovorima o financijskom okviru EU-a za narednih sedam godina prekrižena su sredstva za razvoj funkcionalne postrojbe za zaštitu granica.

U stavovima neto platiša prevladavalo je sitničavo razmišljanje. Jasno je da se neće svaki euro koji se uloži u zaštitu granica vratiti zemljama članicama, ali one štede milijarde eura jer u Šengenskom prostoru više ne moraju provoditi kontrole. Možemo se samo nadati da će aktualna kriza potaknuti na strateško razmišljanje. Učinkovita zaštita vanjske granice uvjet je za sve ostalo – Europa ne smije dopustiti da joj Erdogan diktira politiku. Ali svakako će biti teže, što opsada bude dulje trajala.

Usto, treba računati na nove izazove kada se vremenske prilike u Egejskom moru poboljšaju. Ni grčka obalna straža, ni službenici Frontexa neće potapati brodove s migrantima. Prema tome, nužno je nagoditi se s Turskom kako bi se ponovo uspostavio red. To, međutim, neće biti nimalo jednostavno. Erdogan želi da EU sredstva iz svog programa za sirijske izbjeglice izravno uplati njegovoj vladi, što nije moguće već zbog proračunskih propisa. Bruxelles, naime, mora u svakom trenutku imati potpunu kontrolu nad onim za što se izdvaja novac poreznih obveznika.

Ipak, EU se pokazao vrlo pragmatičnim. Sa šest milijardi eura, koliko je dosada osigurano Turskoj, grade se postrojenja za pročišćavanje vode, bolnice i škole. Takvi infrastrukturni projekti koriste i turskoj državi. I tu se može postići još više. Erdogan, osim toga, traži da Europa politički i financijski podupre njegovu intervenciju u Siriji. On teži uspostavi goleme sigurnosne zone na sirijskog strani granice na koju bi on preselio do dva milijuna izbjeglica iz Turske. Ta plan Unija, međutim, ne može podržati jer Erdogan želi trajno promijeniti etnički sastav kurdskih područja, što bi rezultiralo turskom aneksijom tih područja.

Drukčije bi bilo u mnogo manjoj zaštitnoj zoni zbrinuti one ljude iz Idliba koji su pobjegli tamo od rata. To bi se moralo odvijati pod okriljem UN-a i uz pomoć europskih postrojbi. Možda bi Erdogan u konačnici na to pristao s obzirom da trpi velike gubitke, ali bi taj plan svakako morala pristati Rusija. Bi li to uspjelo, teško je reći. EU bi isto tako mogao podastrijeti Ankari i drugu ponudi. Sporazum iz 2016. predviđa da za svakog ilegalnog migranta koji iz Grčke bude vraćen u Tursku, EU primi jednog regularnog migranta iz Turske.

Grčka je, međutim, dosada vratila samo 2000 osoba, dok su članice EU-a primile 2600 tražitelja azila iz Turske. Te dvije brojke nisu baš za pohvalu uzme li se u obzir da u Turskoj trenutno živi najmanje četiri milijuna migranata. Zemlje članice mogle bi preuzeti znatno veći kontingent izbjeglica od Ankare. To bi se moglo odvijati na dobrovoljnoj osnovi jer za to nije potreban obvezujući mehanizam raspodjele. Ipak, o tome će se moći razgovarati tek kada Erdogan zauzme konstruktivan stav.

U konačnici, ni njemu nije u interesu pretvoriti odnos s Europom u trajnu krizu, a pogotovo jer sada turska vlada riskira gubitak kontrole nad migrantima u vlastitoj zemlji. To se već dogodilo: 2015. Tada je Erdoganu bio potreban pakt s Europskom unijom kako bi se mogao potvrditi kao moćni lider.

Thomas Gutschker
Frankfurter Allgemeine Zeitung