Z. Gavran: Hrvatska! Gdje ti je središte?

 Nacionalna politika mora imati svoju središnju točku

Kada su se krajem 1980-ih i početkom 1990-ih događale krupne društvovne i političke promjene i dok nam se smiješila državna samostalnost, unatoč svekolikima koji su se njoj već kao pukoj zamisli suprotstavljali pokušajima udara i prijetnjama „građanskim ratom“, oči Hrvata u domovini i svijetu bile su okrenute prema „Zagrebu“. U jednom trenutku, kako su nacionalni polet i zajedništvo jačali, počelo se je govoriti da je Zagreb ne samo glavni grad hrvatske republike, nego i „metropola svih Hrvata“. U Zagrebu je bilo središte, ne samo nacionalnih institucija, nego i plamteće žarište svega onoga što je izrazivalo posve legitimnu težnju hrvatskog naroda da živi u slobodi i u svojoj samostalnoj odnosno nacionalno-matičnoj, dakle svima u nekoj mjeri, pa i onima izvan, i iseljenima, dragoj i željenoj državi.

Nije, dakako, čitav „Zagreb“, kao takav, bio središtem. Središte je u onomu bitnomu bilo uže i imalo je točno određene koordinate. No jedna od značajki središta, po analogiji s nebeskim tijelima u gravitacijskim orbitama, jest ta da ono privlači i bliža i dalja tijela i drži ih u svojoj orbiti. Ta usporedba nije posve primjerena, zato što u ovom slučaju imamo interakciju, dvosmjerno djelovanje: „sateliti“ daju energiju središnjem tijelu, suncu, a ono svu tu zajedničku energiju zgušnjava, prerađuje i po njezinoj snazi i vlastitoj spoznaji zrači svjetlošću koja svima osvjetljuje obzor i pokazuje smjer.

Gubitak središta jača smušenjake

Da tada nije bilo prepoznatog i kvalitetnog i izazovima doraslog središta, ne bi se ostvarilo ništa ili bi se ostvarilo premalo od onoga što su sva raspršena hrvatska „tijela“ u tom času željela, htjela i nastojala ostvariti. Nijedna nacionalna politika, pogotovu nijedan nacionalni pokret nije zamisliv bez središnje i predvodničke točke, bez neke vrste sržnoga stožera u kojem se sve najprije dobro upoznaje i promišlja, na temelju spoznaja mukotrpno i pomno stjecanih u duljem razdoblju, u ovom slučaju desetljećima i stoljećima, sve do tog trenutka. U stožeru u kojem iz tih spoznaja i iz spoznaja objektivnih okolnosti neki ljudi okupljeni oko zajedničke ideje i vizije izvlače zaključke, a iz njih izvode temeljne planove, smjernice i odjelotvorujuće odluke, te ih u obliku programa i djelovodnih uputa razašilju na sve strane.

Središte tada postade, a i inače u raznim situacijama na taj način postaje, svjetionikom, točkom prepoznavanja i stožinom okupljanja, povrh toga i organizacijskim katalizatorom i koordinatorom, stvaranja određenog političkog, a kad je postalo potrebno i nužno i obrambenog, fizičkog, oružanog, policijskog i vojnog, istodobno i diplomatskog i financijskog i organizacijskog i informativnog i promidžbenog i raznog drugog djelovanja. Tako je, unatoč svim otporima, neprijateljstvima i nepovoljnim okolnostima i uvjetovanjima ostvaren cilj.

Nije, razumije se, u danom trenutku svima lako ni moguće sve pojmiti, sve razumjeti, sve odobriti i opravdati, ili dotadašnju privrženost Marku zamijeniti novom privrženošću Janku. No narodna mudrost prepoznaje ono što je istinsko i što je ozbiljno. Tako i tada. U nekim drugim okolnostima dolazilo je do raspršivanja narodnih snaga, do zbrke, do gubitka orijentacije, do sumnje i razočaranja, do prepuštanja središnje točke nekim drugim, ne-narodnim ili protivničkim snagama. Ne samo godine 2000., nego u određenim situacijama i prije, a i poslije toga. U najdrastičnijim otklonima od idealnoga događa se prevlast zbunjenosti ili čak malodušnosti, s ojačanim (kako ih je predsjednik Tuđman nazvao) „smušenjacima“ u središtu vlasti i nacionalne politike, skupa sa svim onim ostalim što je već nabrojeno kao široka lepeza potrebnih, bez pravog i zdravog središta proisteklih pravih i zdravih djelovanja. Ponajprije se profiliranje novoga i odlučivanje o budućemu događa u području svijesti, iz koje sve proizlazi.

Nije Hrvatska nipošto jedina država u kojoj se već dugo osjeća i empirijski raspoznaje „gubljenje središta“ (Hans Sedlmayr). Ono je tako zorno i vidljivo da mu se istinitost uopće ne treba dokazivati; riječ je o onomu što pravnici nazivaju „notornom činjenicom“. O onomu što je učinjeno takvim da stotine tisuća Hrvata više ne prepoznaju i ne raspoznaju točku oko koje bi se okupili, koju bi poštovali i vjerovali joj, u koju bi polagali svoja htijenja i očekivanja, iz koje bi očekivali da iznova zasja sunce istine, pravde i volje za životom. Točku zbog koje ne treba žaliti vlastita truda ni izlaganja riziku i pogibli.

Bez Hrvata ne bi bilo ni Hrvatske

Ovdje se mora nakratko zastati i razlučiti dvoje: Hrvatsku i Hrvate. Hrvatska je ono što je već rečeno, država odnosno nacija (state, nation), a Hrvati su svi oni koji imaju svijest o pripadnosti svom (hrvatskom) narodu. Kada se razmišlja o središtu, mora se imati na umu oboje. Oboje je vrijedno i legitimno. Jedno drugo ne isključuje.

U toj dvojnosti nikakvi „građani i građanke“ ne trebaju, ne mogu i ne smiju potrti „Hrvate i Hrvatice“. Niti tko čestit misli da bi trebalo biti obrnuto. Jednostavno, riječ je o dvama različitim dimenzijama i sadržajima onoga što se međusobno prožima: o (hrvatskoj) državi i o (hrvatskom) narodu. No nedvojbeno je ovo: Kada ne bi bilo Hrvata, ni hrvatskoga jezika, ni hrvatske povijesti i kulture, ni hrvatskoga etničko-nacionalnog identiteta, ne bi bilo ni Hrvatske. Ako bi je i bilo, ne bi se zvala tako, nego nekako drukčije: po svojim združenim regijama, ili po pokrajinama, ili recimo „Jadransko-podunavska Krijesta“, „Stanjena Potkova“, „Ostatak ostataka“, „Ilirik“ ili… „Zapadna Srbija“… ili „Južna Ugarska“, ili kako god. I tko zna u kojim bi se širim granicama sadašnje joj ozemlje i omorje nalazilo.

„Građani“ Hrvatske brinu se za Hrvatsku i njezine interese (osim onih, a nije ih malo, koji se ne brinu čak ni za njezine, a kamoli za hrvatsko-nacionalne interese, napose ne oni koji, kako je svojedobno izjavio tada čak i „ustaški“ naštelani S. Mesić, „oru zemlju u Hrvatskoj, a mole Boga da kiša padne u Srbiji“). Hrvati kao pripadnici vlastitog naroda brinu se i za Hrvate izvan Hrvatske, nije im svejedno kako im je, bila riječ o onima u BiH, gdje je taj dio hrvatskog naroda bar „na papiru“ konstitutivan, ili drugdje, gdje ima status manjine, ili ondje gdje nema nikakav status, recimo u Sloveniji, ili ondje kamo je otišao „trbuhom za kruhom“ ili da bi živio u bolje uređenom, pravednijem i poštenijem sustavu.

U ovom razdoblju neopravdanog prijezira prema etnosu, a u korist demosa, mora se i tu istinu posvijestiti, to razlučivanje provesti. U ovom suriječju pitanja o središtu oba ta aspekta imaju mnoge istosti ili sličnosti, no imaju i neke sasvim realne različitosti. Republika je institucija, narod je organizam. Republika je omeđena granicama i zakonima, a narod sviješću i osjećajem onih koji (osjećaju da) mu pripadaju. Republika obuhvaća sve koji imaju njezino državljanstvo, pa čak i one koji ga nemaju a tu prebivaju ili borave, bilo po određenim, njima pripadnim građansko-političkim, bilo po univerzalnim ljudskim pravima. Narod pak jest točka identitetskog prepoznavanja, određene pripadnosti koja je na sredini između one obiteljske, mjesne i zavičajne s jedne, a kontinentalne, kulturološke i čovječanstvene s druge strane.

Stoga se državno i narodno središte ne mogu u svemu poklapati ni preklapati. A budući da je tako, nedvojbeno mogu, pa čak i trebaju postojati i dva središta, makar kao dva odvojena krila: jedno državno, drugo etničko-narodno-nacionalno. I to nitko nema pravo napadati kao otkliznuće u nacionalizam, isključivost ili nesnošljivost prema etničkim manjinama, strancima i slično. Obitelj ima svoje središte (svoj dom i ono što ga čini domom), sela, gradovi, županije i pokrajine imaju svoja središta, organizacije poput EU-a i NATO-a i UN-a imaju svoja središta. Isto tako i organizirane (povijesne) religije, i tako redom. Zašto bi takvo pravo bilo uskraćeno državi, ili narodu kao u dubljem („aristokratskom“) smislu nositelju državnosti? Zašto bi takvo pravo bilo uskraćeno narodu kao „entitetu“ koji preživljava stavljenost u razne države, granice i sustave i koji ostaje to što jest? Onom zajedništvu što se temelji na uporištima koja uključuju ne samo istost, bliskost, srodnost, baštinjenost, identitet, nego i spoznajnu protežnicu koja obuhvaća iskustva prošlosti, spoznaje sadašnjosti i protegnuća u budućnost?

Engleski narod nije izgubio središnju točku

Uzmimo radi stanovitog izoštrivanja pojmova primjer Ujedinjene Kraljevine, zvane „Velika Britanija“. Ona jest jedna država (nitko ne zna hoće li odnosno dokad će takvom i ostati), ali sastavljena od četiri etničko-jezično-nacionalna entiteta odnosno identiteta (zanemarujemo u ovom trenutku novo-useljenički, poglavito izvorno-indijski, a zatim i ostale). Kao država UK je partner drugim državama. No na mnogim drugim razinama prepoznaju se unutarnje različitosti. Nitko na primjer ne govori o britanskom jeziku, a ne postoji čak ni britanska nogometna vrsta. Ali zato postoji engleski narod, iz njega izrasli i na sve strane prošireni „engleski“ jezik, engleska svijest, engleske tradicije, engleska književnost, engleski lordovi i sirovi, engleska (anglikanska) Crkva, i tako redom.

Zacijelo postoji i engleska masonerija, iako se ona zasigurno zakriva širim, „multikulturalnim“ pokrivačem. No nitko još nije, koliko se može čuti, ustvrdio da bi engleska masonerija djelovala protiv interesa engleskog naroda. Pa zvali se ti interesi kolonije, Commonwealth, Britanija, Velika Britanija, Europska unija, „jugosfera“, slobodno tržište, liberalna demokracija ili novootkriveni britanski (engleski) suverenizam.

Istina, prošle godine činilo se je da je u britanskom Parlamentu, u kojem Engleska odnosno (etnički i ostali) Englezi imaju izrazitu premoć, došlo do zbrke, stihije i kaosa. Činilo se je da je i referendum o izlasku iz EU-a nekom nevjerojatnom slučajnošću, „pehom“, nepredvidivo i zabunom, ispao tako kako je ispao. Činilo se je zatim da su sve one izluđujuće rasprave i proceduralna zapetljavanja i stalna opiranja sad ovom, sad onom prijedlogu bile izraz pukog „gubljenja središta“, obezglavljenosti britanskog građanstva i dezorijentiranosti engleskog naroda. Takvim se kriznim točkama smatrao i pad premijera Camerona, i dolazak premijerke May, i njezin „odlazak“, i nekim čudom i s minimalnom prevagom preuzimanje kormila u ruke (liberalnog) konzervativca i (protu-euovskog?) suverenista Borisa Johnsona.

Što se više odmičemo od tih presudnih trenutaka, odluka i preokreta, nama koji nismo Englezi postaje sve razvidnije da ipak nije bilo niti je moglo sve to biti samo izraz „nesretnog“ slijeda slučajnosti, nošenih od neobuzdane bujice koja se razlijeva sad lijevo, sad desno, sad jurne nizvodno, sada poteče uzvodno. Postaje gotovo empirijski razvidno da čitavo to vrijeme engleski narod, iako u njemu doista bijaše nastupila povelika zbrka i postojala gotovo izjednačena podijeljenost na pro-EU i protu-EU stranu, nije bio obezglavljen. Nije bio obezglavljen na onoj dubljoj odnosno višoj razini. Da je postojalo određeno središte koje je svime ili upravljalo ili bar davalo ključne impulse u smjeru koji je odnio prevagu. Da engleski narod, ergo, nije doživio „gubljenje središta“, nego da je to, makar i nevidljivo, središte „nadziralo“ zbivanja i usmjerivalo ih onim sredstvima i moćima, poglavito umnima i identitetski-interesno i vizionarski definiranima, kojima je raspolagalo. A očito je određenim sredstvima i moćima raspolagalo!

Povijesno iskustvo: Kad nema definiranoga središta oslonac su izuzetne osobe

Mogli bismo stanovite analogije u pogledu odnosa mase i elita, javnog društva i tajnih „loža“, spontanosti i dirigiranosti, povući i na primjeru SAD-a unatrag četiri godine, no to radije ostavimo za sada postrani. „Vratimo“ se svom domu i domaji, svojoj državi i svom narodu. I postavimo pitanje: Imaju li oni danas svoje središte? I gdje bi ono bilo? U Zagrebu kao (uglavnom zaboravljenoj) „metropoli svih Hrvata“? U Zagrebu kao „glavnom gradu“ Republike? U njegovim središnjim državnim i ostalim ustanovama? U osobama najviših dužnosnika? U „ložama“? Na „Kaptlu“? U „podzemlju“? U „egzilu“? U onkraju?

„Kriza institucija“ zasigurno nije hrvatski izum ni hrvatska posebnost. No posve je razvidno da smo u vlastitoj državi doživjeli osobito i izraženo i vrlo neugodno produbljivanje „krize institucija“. Koliko ljudi vjeruje instituciji predsjednika države, Hrvatskog sabora, Vlade Republike Hrvatske? Koliko ih vjeruje ministrima i zastupnicima? Koliko ih vjeruje državnom odvjetništvu, državnom inspektoratu ili pravosuđu? Koliko ih vjeruje strankama, koliko njihovim dužnosnicima i vodstvima? Koliko ih pouzdava u predizborne programe i kandidatska obećanja? Koliko ih vjeruje, inače uglednim, ne-državnim ustanovama i instancama? Koliko ih ima čvrsto i provjereno povjerenje u ljude koji su posljednjih ljeta ili desetljeća „na površini“, koje gotovo svakodnevno možemo gledati, slušati i čitati dok nastupaju kao stručni, intelektualni, znalački, neki i sveznalački, a svakako moralnomjerno neupitni „autoriteti“?

Ako bi čak i bilo ponešto takvih, ili bar u određenim postotcima, ostaje nam i dalje neodgovoreno ono teže pitanje: A gdje je središte? U kojoj je točki središte nacionalne svijesti i (moguće) nacionalne akcije? Koji to vjerodostojan stožer skuplja sva znanja i informacije, izvlači spoznaje i zaključke, iznjedruje vizije, stvara cjelovite i uzajamno usklađene strategije, iz njih izvodi programe, smjernice i odjelotvorujuće nacrte? Gdje je usredišten vršak, gdje um, srce i duša nacionalne svijesti? Gdje je ta zgusnuta dobrohotna volja i gdje je združenost onih koji se podređuju načelu općega nacionalnog i narodnog dobra? Odakle nam je očekivati da se pojavi sunce toliko potrebnog ozdravljenja i dovođenja u red samih sebe i svojih (marksistički rečeno) „superstruktura“ (trenutno: partijskih i inih komiteta), dakle države i društva i ustanova i samih ljudi („čestitih građana“), a odmah zatim smišljanja i stvaranja onoga čega nemamo, no što nam je kao ljudima i kao narodu toliko potrebno?

Na ta pitanja ovdje se ne će ni pokušati dati odgovor? Ona iziskuju razmišljanje i staložene, ali i hrabre i odlučne i kreativne odgovore mnogih, ne samo „povlaštenih“ člankopisaca; na njih nitko nema isključivo (privatno) pravo, još manje monopol. Opisivanje stanja uglavnom je obavljeno, bar na ovoj razini svojevrsnih katakomba, svojevrsna „undergrounda“ ili „samizdata“ u nakladi nas (neinkluzivnih) „marginalaca“. U takvim situacijama pripadnosti „paralelnom“, neslužbenom društvu, a istodobnog otpora (rezistencije) službenim ideologijama i vladajućim strukturama Hrvati su sebi davali u potaji (da ne dozna tajna policija) potrebne odgovore stoljećima i desetljećima. I ne samo davali, nego ih i nalazili, smišljali, iz „ničega“ proizvodili. Pa makar se poslije (nerijetko) i razočarali.

Personificirano rečeno, takve su odgovore na pitanje o tome gdje je odnosno u kome je trenutno središte narodne/nacionalne samosvijesti pronalazili u osobama kao što su hrvatski knezovi i kraljevi, ili junaci poput Zrinskih, ili banovi poput Berislavića, Jelačića i Mažuranića, ili književnici poput Kačića i Matoša, ili crkveni velikodostojnici poput (nad)biskupa Kažotića, Haulika i Stepinca, ili intelektualci poput Pavlinovića i Šufflaya, ili moralne političke vertikale poput Kukuljevića i Starčevića, ili političari pučki tribuni poput braće Radića i Mačeka, ili ustanici poput Kvaternika, ili vojskovođe poput tolikih admirala, generala, drugih časnika, ili „obični“ junaci… ili ljudi raznih drugih zvanja koje je sada preosjetljivo poimence izdvajati.

U potrazi za novom središnjom točkom

Nacionalna politika koja se vodi „na duge staze“, a koja uspješno rješava ono što se mora riješiti hic et nunc mora imati neku svoju središnju točku, točku okupljanja i zgušnjavanja sila i silnica, znanja i domišljatosti, jakih osobnosti i snažne združenosti. Bez takve (nove) središnje točke ne može biti ni ozbiljne nacionalne politike kao izraza narodne volje katalizirane posredovanjem onih koji vide, znaju i sežu dublje, šire i dalje od „običnih“ ljudi.

Ujedno, središte nacionalne politike ne može biti tuđinsko i slugansko, podređeno uskim interesima, nedoraslo i nezrelo, podložno aktualnim probitcima, demagoškoj popularnosti ili „slavi pozornice“, još manje ujarmljeno u kola kakvih „borgovskih“ skupina. Središte nacionalne politike neminovno seže dalje od „tehničkog“ i „organizacijskog“ i „institucionalnog“ dometa; ne smije biti zatočeno u uzama oportunizma, u zidinama formalizma ni pod svodovima horizontalizma.

Umjesto dakle da se odgovori traže ondje gdje ih (za sada) nema ili ih realno ne može biti, potrebno ih je tražiti ondje gdje ih ima ili se mogu nàdati. Umjesto da se polazi od onoga (lošega) čega ima, tako da se čak i u posve slučajnu pojavniku hoće usilu prepoznati nacionalnog mudraca, žreca ili izbavitelja, zacijelo je potrebno stremiti onomu čega (doduše) zbiljno nema, no čega može, treba i „mora“ u perspektivi biti. Uvijek je bilo tako u povijesti i raznih (stiješnjenih) naroda, a i Crkve katoličke: kada bi zatajili vrhovi, nositeljem je i čuvarom baštine postajao „obični“ puk; a kada bi se narod „zaboravio“, otuđio ili odmetnuo, uskakali su (bogomdani) vođe, proroci, sveci ili mudraci.

Povijest je živo i neprestano pulsiranje između naroda i njegova središta. Ona se uvijek zbiva u zbiljskom svijetu, a ono se događa u umu i duhu. Čega u umu i duhu, a ni u srcu, nema, – kako toga u stvarnosti biti može?!

Zdravko Gavran

https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo