J. Jović: HDZ – oštra i neizvjesna bitka za čelna mjesta u stranci

Škorićev salto mortale ili salto vitale

Veliku pozornost javnosti izazvala je potpora Petra Škorića, predsjednika Gradskoga odbora HDZ-a u Splitu, Andreju Plenkoviću u nadmetanju za novi mandat na čelu vladajuće stranke. S obzirom na to da je Škorić više naginjao konkurenciji, a i sam se bio kandidirao za potpredsjednika pa se povukao, jedni to nazvaše akrobacijom, zaokretom, salto mortale, a mogao bi biti i salto vitale. To će se tek vidjeti. Ako Plenković i pobijedi, teško će zaboraviti ovo kolebanje.

Nije mogao protiv gradske organizacije HDZ-a

Fakat jest kako Škorić nije javno dao ruku nikomu, nego da se kandidirao za potpredsjednika sam izvan stranačkih blokova iako se podrazumijevalo kako spomenuta kandidatura znači otklon od glavne struje. Fakat je također kako Škorić i nadalje tvrdi da se HDZ odmaknuo od dijela svoga biračkog tijela i da mu se, ako misli pobijediti na parlamentarnim izborima, mora svjetonazorski vratiti, što je implicitna kritika Plenkovićeve politike, ali ipak misli kako je za HDZ najbolje da Plenković ostane na njezinu čelu. On u kratkome razgovoru za naš list, priznaje Plenkovićevoj Vladi uspjehe u vanjskoj i u gospodarskoj politici, a pribojava se daljnjih podjela u stranci koje bi, prema njemu, za HDZ bile pogubne na sljedećim parlamentarnim izborima. I to je, kako tvrdi, prevagnulo.

Podsjetimo kako je Škorić bio među rijetkima koji su u Saboru digli ruku protiv Istanbulske konvencije, a podržavao je i referendumske inicijative. Škorić ovaj nagli skok u Plenkovićev tabor, negirajući bilo kakav pritisak, ili ne daj bože ucjenu, objašnjava stanjem u gradskoj organizaciji, koja podržava Plenkovića pa on sam nije mogao ići protiv. Za Plenkovića su svoj glas dali i Andro Krstulović Opara i župan Blaženko Boban i predsjednik Županijskoga odbora Ante Sanader, koji je inače uvijek na pravoj crti. Naše informacije iz HDZ-a Splita govore nešto drukčije, govore kako je na Škorića izvršen silan pritisak i nagovaranje s upozorenjima pa se čovjeka može i razumjeti.

Nu, i sam Plenković kao da uviđa vlastite pogrješke u koje je dospio slijedeći svoju zvijezdu s devizom „stranka će biti onakva kakvu ja želim“. To se ponajviše vidi po izboru ekipe koja se s njim natječe za mjesto zamjenika, odnosno za potpredsjednička mjesta, a koja je bliža desnici nego „desnom centru“, kako HDZ voli sebe pozicionirati. Kad Plenković predbacuje Milijanu Brkiću kako je upravo on predlagao raskid koalicije s Mostom i koaliciju s HNS-om, ili Miri Kovaču da je bio za Istanbulsku konvenciju, kao da priznaje vlastite zablude, predbacujući drugima ono što je on u konačnici realizirao. Njegov program koji je izložio – u kojima se spominju domovina, obitelji, običaji, povijest, tradicije, demografija itd. – pun je demagoških fraza za uši izgubljenih sinova i kćeri. No pitanje je koliko će to imati učinka na raspoloženje birača i koliko su to samo riječi nakon kojih slijedi već viđeno.

Koalicija i konvencija

A ono što je viđeno – velikom se dijelu HDZ-ovih birača ne sviđa. Lijepo zvuče fraze o širokim koalicijama, uključivosti, o društvenoj integraciji, ali kako naći zajednički jezik s onima koji negiraju legitimitet odluke o samostalnosti, koji slave pokolj civila 1941., koji sudjeluju na skupovima na kojima se oslobađanje zemlje proglašava etničkim čišćenjem s prijetnjom nove agresije, s onima koji zloćudno prognoziraju i u stvari priželjkuju kako će i ova država završiti kao i NDH, koji neprestano pričaju o reustašizaciji, i koji se iznad svega i unatoč svemu nameću kao politički arbitri.

Andrej Plenković često ponavlja tezu, opravdavajući famoznu Istanbulsku konvenciju, kako ona nije donijela nikakve štete. Pa zar je donesena da ne bi pravila štetu? A nije donijela ni korist. No nije stvar samo u tome dokumentu nego i u afirmaciji nastrane „rodne ideologije“. Ona je onaj međaš preko kojega se dalje korača, ona je onaj potok koji se razlio livadom i ne zna se gdje će se zaustaviti. Najsvježiji je primjer odluka Ustavnoga suda koja dopušta homoseksualnim parovima posvajanje i udomljavanje djece. Odluka je, očito pod političkim pritiskom, donesena naprečac, mimo i protiv važećega zakona, čak i mimo same ustavne tužbe.

Imali smo i dva pokušaja raspisivanja referenduma – upravo na gornje teme. Jedan se odnosio na izmjenu Izbornoga zakona kojim bi se neutralizirao presudan utjecaj predstavnika jedne manjine i omogućilo svim državljanima ostvarivanje jednakoga biračkog prava. Drugim se, polazeći od Ustava i ustavne definicije braka, htjelo odbaciti spomenutu konvenciju. Oba su referenduma zaustavljena, opstruirana i onemogućena u ime, valjda, „europskih vrijednosti“ koje je takvima proglasila bruxelleska birokracija i u ime borbe protiv populizma, kojom se želi suspendirati volja naroda iliti demokracija

Plenkovićevi aduti

Aktualno vodstvo HDZ ima u svom rukavu nekoliko stvarnih ili lažnih aduta. Neskrivena je potpora središnjih medija Plenkoviću, dok se oporba čak naziva „trojnim paktom“ s jasnom aluzijom na nacionalizam ili čak nacizam. Ti mediji i dalje spočitavaju Plenkoviću kako je napravio pogrješku što nije na vrijeme počistio desnicu. Ali u tom čišćenju i jest njegova „propast“ kao i propadanje stranke. Sigurno ga podupiru i europske kolege kojima je bezmjerno lojalan i u čijem se društvo osjeća prihvaćeno i ugodno. Plenković ima iza sebe odrede vojnika koji slijede samo svoj stvarni ili fiktivni interes, koje se da dresirati kao što dreser dresira konja u cirkusu držeći u jednoj ruci bič, a u drugoj kocku šećera. Vikali su Franjo, Franjo, pa Ivo, Ivo, Jadranka, Jadranka, pa Tomo, Tomo, sada viču Andrej, Andrej, dok je još tu. Ali koliki je taj krug štovatelja njegova lika i djela, teško je prognozirati, već i zbog činjenice da se prvi put primjenjuje načelo „jedan član jedan glas“, a volja naroda nepredvidljiva je. Na koncu konca, i nije presudno što misle vrhovi stranke, stranačka oligarhija i hijerarhija, što misli Jandroković, Božinović, Sanader ili Šeks, nego što misle obični članovi. Ali može biti presudnom činjenica tko u ruci drži škare i sukno. Navodno već sada ima problema s prikupljanjem potpisa u stranačkim prostorijama. No najveća je slabost Mire Kovača i Davora Stiera što još uvijek nemaju jasnih i konkretnih stavova o nizu pitanja koja njihove potencijalne birače žuljaju.

Josip Jović
Hrvatski tjednik

https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo