GOVOR NA PRVOM OPĆEM SABORU HDZ-a – 24. VELJAČE 1990.

Na I. Općem saboru nužno je osvrnuti se – makar samo u općim crtama – na prijeđeni put što je doveo do ovoga skupa. A ovaj će, uvjeren sam, biti zabilježen kao povijesni, zato što je to prvi skup jedne hrvatske demokratske stranke nakon punih pol stoljeća jednostranačkog totalitarizma, ali još više i zato što je to i prvo očitovanje duhovnog zajedništva domovinske i raseljene Hrvatske.

Zamisao o nužnosti pokretanja jedne takve oporbene organizacije, s kakvim se imenom i programom pojavio HDZ 28. veljače (prošle) 1989. godine, sazrijevala je dugo, a izravno od jeseni (pretprošle) g. 1988. Bilo je to u doba kad se u SFRJ sve više zaoštravala društveno-politička i državna kriza, uzrokovana raspadanjem jednostranačkoga (komunističkog) sustava u svim europskim socijalističkim zemljama, ali i sve većim izbijanjem međunacionalnih suprotnosti u Jugoslaviji zbog neslućenog razmaha velikosrpskog neoekspanzionizma pod vodstvom S. Miloševića.

HDZ se pojavio na političkoj pozornici u doba kad je Hrvatska tek nemuštim mucanjem počela probijati oklope sramotne šutnje, kojima je bila sputana nakon surovog ugušenja “hrvatskoga proljeća” na kraju 1971. Tada su se još u svojoj zloćudnosti osjećale posljedice “kosovizacije” Hrvatske 1972., kad je iz društvenog (političkog, kulturnog i gospodarskog) života bezobzirno uklonjeno ili potisnuto svako napredno i nacionalno usmjerenje. Na tisuće ljudi bilo je pozatvarano, a deseci tisuća istjerani s posla i natjerani u beznadno izgnanstvo u vlastitoj domovini ili pak u svijet.

Zbog stvorene duhovne klime straha i bespomoćnosti, pokretanje HDZ-a dočekivano je s nevjericom i sumnjom da bi se time mogao izazvati novi val nasilja. Takve dvojbe nalazile su svoju potvrdu u tome što je već sama najava HDZ-a dočekana iz unitarističko-hegemonističkih i dogmatskih redova kao obnova “neoustaške” ili u najmanju ruku “separatističko-nacionalističke” organizacije koju treba satrti svim sredstvima kao veleizdaju. Osim takvim općim javnim žigosanjem pokušavali su nas spriječiti i osobnim redarstveno-sudskim grožnjama.

Nismo se dali pokolebati. Tek su neki iz početnog inicijativnog kruga odustali, a sedmorica iz proširenog kruga otpali su pošto su ostali u manjini (44:10) sa svojim prijedlogom da se odloži osnivačka skupština 17. lipnja 1989.

Redarstvenoj zabrani Osnivačke skupštine u kongresnoj dvorani hotela “Panorama” doskočili smo na taj način što smo je održali na “nejavnom mjestu”. Iz razumljivih razloga umjesto predviđenih nekoliko stotina, samo s pedesetak sudionika, i bez onih što su se već prije razilazili s većinom, očito ne samo zbog roka skupštine.

Nagli razmah članstva i organizacija HDZ-a nakon povijesnog čina osnutka HDZ-a (17. lipnja 1989.) bio je uvjetovan našim programom, ali dakako i povijesnim okolnostima.

Premda se kriza u SFRJ produbljivala zaoštravanjem sukoba između Srbije i Slovenije, te pogoršanjem prilika na Kosovu, postajalo je sve očitije da su krajnji ciljevi velikosrpskog neoekspansionizma u rušenju avnojske SFRJ usmjereni naročito protiv Hrvatske jer je ona oduvijek bila glavnim protivnikom centralizma i hegemonizma.

Isto tako pokazala se točnom prosudba od koje smo polazili u pokretanju HDZ-a, da se povijesni proces demokratske preobrazbe, što je zahvatio srednjoeuropske i istočnoeuropske socijalističke zemlje, ne može zaustaviti na granicama SFRJ. I to posebno stoga što je jugoslavenska kriza prije svega državna kriza: zbog srpskog nemirenja sa svakim, a pogotovu avnojskim federalizmom, ali i slovenskoga i hrvatskoga nezadovoljstva s takvim dosadašnjim federalizmom.

Dalju afirmaciju HDZ-a u hrvatskoj javnosti označile su odluke njezina Središnjeg odbora od 30. rujna 1989.

U povodu teza o genocidnosti svakoga hrvatstva, te napadaja na teritorijalni integritet i suverenitet hrvatskoga naroda, a također osporavanja slovenskomu narodu prava na samoodređenje, HDZ se obratio javnosti izjavom kojom se zauzima za pravo svakoga pa, razumije se, i hrvatskoga naroda na trajno, neotuđivo i cjelovito pravo na samoodređenje do odcjepljenja.

S istog je vijećanja HDZ uputio “Apel živućim članovima zadnjega upravnog odbora Matice hrvatske” da neodgodivo obnove rad te najstarije kulturno-znanstvene hrvatske ustanove. A pridružujući se javnoj raspravi za povratak spomenika banu Jelačiću na njegov Trg, jedino je HDZ u pozivu gradskoj skupštini Zagreba, a tiskanom i u letku za građanstvo – odlučno istakao zahtjev da taj čin valja smatrati simbolom prekida s nasilnom i rastrojstvenom protuhrvatskom politikom što se očitovala na različite načine, sve do skidanja spomenika, do ovih dana.

Međašnji događaj u životu i razvitku HDZ-a označio je njegov Proglas građanima i Saboru SR Hrvatske i cijelom hrvatskom narodu od 29. studenoga 1989. U tom povijesnom činu izložen je – prema danim političkim okolnostima – zahtjev i način za oživotvorenje prava hrvatskoga naroda na samoodređenje u njegovim povijesnim i prirodnim granicama. O pobudama i sadržaju toga Proglasa bit će još riječi, a na ovom mjestu samo najkraće o njegovu odjeku. Proglas je u hrvatskom narodu, podjednako u domovini i u iseljeništvu, naišao na tako golem odjek da je izazvao nagli razmah HDZ-a. Broj članstva i ogranaka umnožavao se takvom brzinom, i u takvu opsegu, da je to nadilazilo mogućnosti našeg dotadašnjega amaterskog ustrojstva, a i sva najoptimističnija očekivanja.

Danas gotovo i nema grada, općinskoga i manjeg mjesta u domovini, i u svijetu gdje žive Hrvati, u kojima nema članstva, ogranaka i odbora HDZ-a. Osnivačkim skupštinama HDZ-a prisustvuju na stotine i tisuće ljudi. Teško je reći koje su veličajnije: one u domovini ili one po europskim, američkim i australskim gradovima.

Kako je hrvatski čovjek srcem i dušom prihvatio program i ciljeve HDZ-a podjednako je dolazilo do izražaja na velebnim zborovima u Osijeku i Rijeci, Vinkovcima i Imotskom, Đakovu i Dubrovniku, Zagrebu i Splitu, Puli i Varaždinu, Zadru i Valpovu, Slavonskom Brodu i Šibeniku, Županji i Stubici, Konavlima i Karlovcu, na Pelješcu i na Braču, u Trogiru i na Hvaru; ili u Stuttgartu i Münchenu, Berlinu i Beču, Parizu i Oslu, Zürichu i Freiburgu; Torontu i Vancouveru, Calgaryju i Vinipegu, New Yorku i Clevelandu, San Franciscu i Chicagu, Washingtonu i Ottavi; Sidneyu i Melbournu, Perthu i Adelaideu, itd. (uz dužnu ispriku svima nespomenutima). Uz ovo, posebno treba spomenuti Sveameričku konvenciju (održanu 20.-21. siječnja 1990.), na kojoj su izabrani koordinacijski odbori za SAD i Kanadu, te kontinentalni koordinacijski odbor za Ameriku.

Ne može biti dvojbe da je baš ovakav razmah organizacija HDZ-a, skupovi na kojima je redom dolazila do izražaja visoka nacionalna svijest, ali i demokratske težnje našeg članstva, značio najbolje opovrgnuće zlonamjernih žigosanja, napadaja i pokušaja iznuđivanja zabrane HDZ-a. Mi ni jednog časa nismo dvojili o tome da u procesu demokratske preobrazbe, HDZ mora biti zakonski priznat. Njegova legalizacija, obavljena 5. veljače u okviru registracije osam političkih stranaka u Hrvatskoj, dala je poticaja daljem širenju članstva i ogranaka HDZ-a.

No, sama registracija potakla je val novih neopravdanih napadaja i izopačenih prosudbi o HDZ-u. Jedna od najhimbenijih kleveta jest ona kako HDZ raspolaže s višemilijunskim dolarskim svotama koje su još k tome bile tobože namijenjene svim oporbenim skupinama. Takvim zlopakim podvalama ne treba pridavati osobito značenje, ali valja ih ipak zabilježiti, a i osvrnuti se na one političke naravi.

Ima još uvijek pobornika unitarističko-hegemonističkih i dogmatskih antidemokratskih tendencija, koje zahtijevaju ne samo zabranu HDZ-a nego nam i na skupovima prijete čak i oružjem, a meni osobno ubojstvom (opetovanim pisanim i telefonskim grožnjama). Takvi očito ništa nisu naučili iz povijesti. Kad već nisu sami spoznali da je prošlo doba jednostranačkog bezumlja i bespravlja, bilo bi dobro da se prisjete one biblijske: tko se mača laća, od mača i pogiba!

Legalizacijom su ujedno ostvareni preduvjeti za saziv ovoga Prvoga Općeg sabora HDZ-a. A njegovim sazivom Predsjedništvo, Središnji odbor i Izvršni odbor izvršuju svoje obećanje dano na Osnivačkoj skupštini održanoj pod nenormalnim okolnostima, da će sazvati redovnu skupštinu, kakvu predstavlja ovaj I. Opći sabor, čim se za to steknu povoljni uvjeti.

Podnoseći izvješća o do sada prijeđenom putu i o djelatnosti vodstva i organizacija HDZ-a, ja osobno kao predsjednik, i sva tijela Središnjice HDZ-a predaju ovom Saboru svoj mandat da bi – u slijedu dnevnoga reda – na demokratski način, tajnim izborima mogao izabrati novo vodstvo HDZ-a. Uz ovo dopustite mi tek pripomenu: od osnivačke skupštine do danas u našim redovima, mislim na Središnjicu HDZ-a, nije bilo nikakva podvajanja i dioba. Sačuvali smo jedinstvo premošćujući stanovite razlike o pojedinim pitanjima u općem interesu HDZ-a. To samo po sebi govori da smo bili vođeni isključivo oživotvorenjem programskih ciljeva HDZ-a, a ne nekakvim osobnim pobudama. Toliko o prijeđenom putu u razvitku Hrvatske demokratske zajednice.

O nedvojbenosti programskih ciljeva HDZ-a

Premda tri temeljna dokumenta na kojima HDZ gradi svoju politiku – Prednacrt programskih osnova (od 28. veljače 1989.), Programska deklaracija (od 17. lipnja 1989.) i Proglas (od 29. studenoga 1989.) – nose pečat određenih okolnosti danoga povijesnoga trenutka, ona u punoj jasnoći i nedvosmisleno iznose programske ciljeve HDZ-a. A kad je riječ o njima, onda prije svega valja poći od toga da postoji bitna razlika između HDZ-a i ostalih političkih stranaka u Hrvatskoj. Ona je u tome što HDZ, na istoj razini uz opća načela ljudskih, građanskih prava i opće parlamentarne demokracije – i k tom izričitije i sustavnije, odlučnije i dosljednije od svih drugih, postavlja i zahtjev za pravo hrvatskoga naroda na samoodređenje i državnu suverenost.

To proizlazi iz same činjenice što ovaj program i politiku gradimo – osim na općim demokratskim načelima suvremene civilizacije – na trima bitnim sastavnicama i odrednicama novije hrvatske povijesti. Na onoj starčevićanskoga hrvatskoga povijesnoga državnog prava, uobličenog u slobodarske ideje velike Francuske revolucije. Pa na radićevskom općečovječanskom republikanizmu koji je državotvorno hrvatstvo prenio u najšire pučke slojeve. I, napokon, na onoj pozitivnoj jezgri iz tradicija hrvatske ljevice što je proklamirala pravo hrvatskoga naroda na samoodređenje, koje je sadržano i u načelima AVNOJ-a i zavnohovske Hrvatske, a sputano jednostranačkim centralizmom i utopijom komunističkoga društva.

Oblikujući ovakva programska polazišta HDZ-a, prosudili smo da je svaka od ovih sastavnica, sa svim svojim sljedbama, odigrala važnu ulogu u novijoj hrvatskoj povijesti, ali da nijedna nije do kraja ispunila svoje ciljeve. I to, koliko zbog objektivnih okolnosti, toliko i zbog programskih i subjektivnih manjkavosti i jednostranosti. Držimo da u sadašnje doba ciljeve hrvatske politike može ispuniti samo program koji bi sažimljući sva njihova pozitivna iskustva bio kadar odgovoriti na sve izazove novih, promijenjenih okolnosti.

U slijedu djelatnosti HDZ-a, naš proglas od 29. studenoga 1989. nedvojbeno je dokaz takva pristupa. Njegovo povijesno značenje proizlazi iz više razloga. Prvo, po svojim ciljnim zahtjevima taj proglas spada u rijetke, najznamenitije dokumente novije hrvatske povijesti. Drugo, po svojem sadržaju on je jedini iz hrvatskih redova na razini suvremenih demokratskih gibanja u srednjo-istočnoj Europi. I treće, nijedna od hrvatskih političkih stranaka – kako onih na vlasti tako i u oporbi – nije se usudila taj proglas niti otvoreno poduprijeti niti javno osuditi. A budući da i nakon toga proglasa, i usprkos njemu, ima još više nastranih tumačenja, ili pak nerazumijevanja samih programskih ciljeva HDZ-a, iz tabora protivnika svakog hrvatskog programa, ali i iz samih hrvatskih redova, potrebno je neka pitanja razjasniti.

Zlonamjerno poricanje ciljeva HDZ-a, s jedne strane ili pak s druge, njihovo neshvaćanje, ili jednostrano i dvojbeno tumačenje ima različite izvore i namjere. Pobornici hegemonističko-unitarističkih ili jugoslavensko velikodržavnih shvaćanja vide u programskim ciljevima HDZ-a ništa drugo do zahtjev za obnovom ustaške NDH. Pri tom zaboravljaju da NDH nije bila samo puka “kvislinška” tvorba i “fašistički zločin” već i izraz kako političkih težnji hrvatskog naroda za svojom samostalnom državom, tako i spoznaja međunarodnih čimbenika, a u ovom slučaju vlade Hitlerove Njemačke, koja je na ruševinama versailleskoga krojila “novi europski poredak”, tih težnji Hrvatske i njenih geografskih granica. Prema tome, NDH nije bila samo puki hir osovinskih sila već je bila posljedak posve određenih povijesnih čimbenika.

Oni što nas iz hrvatskih redova napadaju zbog toga što smo postavili zahtjev za “teritorijalnom cjelinom hrvatskoga naroda u njezinim povijesnim i prirodnim granicama” dokazuju da ili nemaju pojma o povijesnim i geopolitičkim čimbenicima, što na dulje staze uvjetuju sudbinu pojedinih naroda, ili im do nje nije stalo. Okrivljujući nas da time izazivamo pogibelj od građanskoga rata, zaboravljaju da smo mi taj zahtjev postavili nakon što su planovi o stvaranju Velike Srbije, u okviru ili izvan već narušene avnojske Jugoslavije, izneseni već i pred međunarodnu javnost, i u to doba raspada jaltskog i oblikovanja novoga europskog poretka.

A tko u ovakvim unutarnjim okolnostima, stvorenim osobito kosovskom i srpsko-slovenskom krizom, zbog kojih se otvoreno raspravlja o mogućnosti raspada Jugoslavije, a pogotovu u promijenjenim međunarodnim prilikama, u kojima poglavari velesila Bush i Gorbačov izjavljuju da se mora poštivati volja pojedinih naroda – ne vidi potrebu, štoviše nužnost, da progovori sa stajališta povijesno-geopolitičkih probitaka hrvatskoga naroda, takav zaista nije pozvan da govori u njegovo ime.

Postavljajući svoj zahtjev, mi smo imali na umu da je i po sadašnjem Ustavu Bosna i Hercegovina također nacionalna država i hrvatskoga naroda. Taj naš zahtjev bio je izraz i nastavak samo gledišta takvih hrvatskih političara, prošloga i ovoga stoljeća, kakvi su bili otac domovine dr. Ante Starčević, pa Mihovil Pavlinović, dr. Ante Trumbić i Stjepan Radić. Oni su redom govorili o Bosni i Hercegovini sa stajališta njihova geopolitičkog jedinstva i s Hrvatskom i sa Zapadom, ne dvojeći o tome što bi njihov narod referendumom odlučio gdje mu je mjesto.

One pak što nam zamjeraju, da je program HDZ-a nacionalističko-separatistički, željeli bismo podsjetiti tek na neke činjenice. Hrvatski je narod jedan od najstarijih europskih naroda. On i od gubitaka svoga samostalnoga hrvatskoga kraljevstva nikada nije izgubio svojstva nacionalne i državne samobitnosti. Kako se i na osnovi čega može očekivati da bi se on mogao pomiriti s kršenjem njegovih suverenih prava u današnje doba kad se na svjetskoj pozornici kao subjekti međunarodnog poretka javljaju do jučer nepoznati nepovijesni narodi?! U doba Prvoga svjetskog rata, Slovenci su se npr. u bečkom parlamentu pozivali na hrvatsko povijesno državno pravo, a danas bi velikosrpski hegemonizam prihvatio i njihovo odcjepljenje u težnji da laganije ovlada Hrvatskom, ili da u Veliku Srbiju uključi tri četvrtine njezina teritorija.

Zbog svega toga valja podsjetiti da po svojim programskim ciljevima – napisanim potkraj 20. stoljeća – HDZ nije bio i ne želi biti ispod programskih zahtjeva hrvatske politike s početka ovoga stoljeća. A evo kako je te zahtjeve postavio u biti vođa i učitelj hrvatskoga naroda Stjepan Radić nakon sjedinjenja 1918. Budući da je zajednička država jugoslavenskih naroda nastala po volji sila koje su stvarale europski versailleski poredak, onda hrvatski narod traži svoju republiku, a Srbija neka ima svoju kraljevinu… I tada i kasnije Radićeva seljačka stranka označila je ciljeve hrvatske politike geslom “moja puška na mome ramenu, a moja lisnica u mome džepu!” Između dvaju ratova ušlo je u svijest običnoga čovjeka da bez toga nema ni slobode ni republike hrvatskoga naroda, a danas kao da to ne znaju ni tobože učena gospoda političari.

U svezi s programskim polazištima i ciljevima, valja nam razjasniti naše pozivanje na avnojska i zavnohovska načela, a i naš odnos prema konfederalizmu, što će reći i prema SFRJ. Ovo smo dužni učiniti s obzirom na brojna pitanja ne samo našega članstva iz domovine i iseljeništva, nego i mnogih predstavnika međunarodne javnosti koji su zaokupljeni i problemom opstanka ili rasipa Jugoslavije.

U svojim programskim osnovama mi smo se pozvali na avnojska i zavnohovska načela ne zbog nekih političko-taktičkih pobuda, nego zbog najdubljih povijesnih i međunarodnopravnih razloga. Ali isto tako ne zbog nekog ustavobraniteljskog stajališta prema avnojskom poretku, već radi njegove nadogradnje pa i nadilaženja, pače i izlaza iz njegova vrijednosnog uporišta. Naime, u avnojevsko-zavnohovskim osnovama za izgradnju jugoslavenske državne zajednice bila su sadržana načela pune ravnopravnosti svih naroda, a također prava svakoga, pa dakako i hrvatskoga naroda, na samoodređenje do odcjepljenja.

Samo zbog zaklinjanja na ta načela pred domaćom javnošću i pred međunarodnim čimbenicima Tito je mogao obnoviti duhovno i zbiljski raspalu jugoslavensku državu. Poslije je, međutim, to pravo ostalo samo deklarativna krilatica poticane i održavane iluzije o mogućnosti stvaranja nekakvoga socijalističkog jugoslavenstva. Time je avnojevski federalizam, skrojen po sovjetskom uzoru, upadao u sve veću nedosljednost i proturječnost, kojih se nije oslobodio ni znatnim poboljšanjima Ustavom iz godine 1974.

Tu su dijelom i korijeni unitarističko-hegemonističkih teorija da su svoje pravo na samoodređenje narodi SFRJ jednom zauvijek potrošili, već samim time što su se našli u ovoj državnoj zajednici pa da im više nema nikakva drugog izlaza. A to je čista besmislica sa stajališta međunarodnoga prava, a pogotovu povijesne zbilje otkad ima naroda i državnih tvorbi.

No, naše pozivanje na ta načela imalo je i drugu, povijesnu i međunarodnu dimenziju, koja je od ne manjeg značenja od nezastarivosti i neotuđivosti prava naroda na samoodređenje. Riječ je, naime, o tome da se sa ZAVNOH-om utemeljenom Federalnom Državom Hrvatskom – hrvatski narod na kraju Drugoga svjetskog rata našao na strani pobjedničkih demokratskih sila. A to je bilo od dalekosežne povijesne važnosti. Ako ne može biti dvojbe da je hrvatski narod skupo stajalo uspostavljanje Titove jugoslavenske federacije, onda se još manje može dvojiti o tome da bi bez SR Hrvatske njegova sudbina bila neusporedivo teža.

Da nije bio i na strani pobjednika, hrvatski narod, nakon propasti NDH s osovinskim silama, ne bi mogao izbjeći plan četničkog genocida, posljedice kojega su mogle biti katastrofalne. Osim toga, nikada se ne smiju smetnuti s uma povijesne zasluge zavnohovske Hrvatske (što će reći hrvatskih komunista i partizana) što je u Ustav Hrvatske konačno ušla Istra, te vraćena Rijeka i Zadar, Cres, Lošinj i Lastovo.

Zbog svega toga, samo postojanje SR Hrvatske kao nacionalne države hrvatskoga naroda – bez obzira na to koliko njome iz mnogih razloga bili nezadovoljni – pružalo je i dalje polazne osnove za opstojnost i dalje napore za oživotvorenje pune državne suverenosti hrvatskoga naroda. To su bili razlozi našeg pozivanja na avnojska načela, a ne neka težnja za puko vraćanje (restauraciju) njegova federalna poretka, kad je on već bio skršen miloševićevskim velikosrpskim neoekspanzionizmom, a i odlučnim slovenskim zahtjevima za uspostavu dosljedno konfederativnih odnosa. HDZ je od samoga svoga početka čvrsto i nedvosmisleno dao znati da je na strani opravdanih zahtjeva slovenskoga i albanskoga naroda na Kosovu, dotično protiv hegemonističko-unitarističkoga ugrožavanja svakog naroda. Sa svime što do sada rekosmo dan je zapravo odgovor i o našemu shvaćanju konfederalizma.

Onima iz unitarističkoga i birokratskoga tabora što nas, već zbog samog spominjanja konfederalizma, optužuju za separatizam i razbijanje državnog jedinstva i ne želimo odgovarati. Kad-tad morat će se pomiriti s time da o suverenitetu hrvatskoga naroda ne mogu odlučivati drugi, nego on sam, dotično njegovi pravi, izabrani predstavnici.

Zaslužuje, međutim, našu pozornost zabrinutost onih hrvatskih ljudi koji nas pitaju nećemo li se i mi – samim dopuštanjem rasprave o konfederaciji – zaplesti, ako ne i izgubiti, u labirintima nekakve treće Jugoslavije, jer, gledano očima svega povijesnog iskustva, oni ne mogu biti ništa manje zamršeni i bezizlazni negoli što su bili u prvoj i drugoj.

Na ovako ozbiljno pitanje valja nam i ozbiljno odgovoriti. Prije svega, valja imati na umu da je HDZ u postavljanju svojih programskih ciljeva, a i sve svoje djelatnosti, morao voditi računa o postojećemu ustavno-pravnom poretku u SFRJ, a ne manje i o međunarodnom poretku, dotično o shvaćanju jugoslavenskoga i hrvatskoga problema u europskoj i svjetskoj politici.

Djelujući u tim okvirima, ali s odlučnim opredjeljenjem da ih mijenjamo demokratskim putem, mi smo u samom početku naš zahtjev, da unutrašnji odnosi u SFRJ moraju počivati na konfederativnim osnovama – postavili do kraja jasno i nedvosmisleno. To je za nas pretpostavka da hrvatski narod može sam – posredovanjem slobodno izabranog predstavnika ili izravnim svenarodnim glasovanjem – odlučiti o svojoj sudbini. Drugim riječima, osigurati sebi pravo da na demokratski način može ostvariti svoje samoodređenje i punu državnu suverenost, u sukladnosti s općeprihvaćenim načelima u današnjemu svijetu.

Gledišta HDZ-a o nekim bitnim pitanjima u predstojećim izborima

Držim da se HDZ u daljoj dogradnji svojih programskih političkih polazišta, osobito u svezi s predstojećim izborima, mora odlučnije usmjeriti na ona bitna pitanja koja su od životne važnosti za hrvatski narod dugotrajno gledano, ali i za svakodnevne probleme današnjega čovjeka sviju stale ža. Pri tome valja polaziti od činjenice, da sam razvitak unutarnjih i svjetskih prilika nameće potrebu odlučnih promjena, pače i povijesnih odluka. Dramatičan i neočekivano nagao slom jednostranačkog strahovlašća u gotovo svim socijalističkim zemljama na stanovit je način još uvijek kočen i u Sloveniji, dakako još više u Hrvatskoj, a pogotovu u BiH, dok je u ostalim republikama poprimio čak protuslovna nedemokratska obilježja. HDZ je dao nedvojbeno već dosada svoj znatan prilog promjeni političkih prilika u Hrvatskoj, a time i u cijeloj SFRJ. To na svoj način obvezuje da ostane na visini svojih općih programskih ciljeva i na svim područjima društveno-političkoga života.

Iako se s ovim svojim – usuđujem se reći – povijesnim saborom želimo odlučno usmjeriti prema budućim zadaćama, držim da i dalje moramo ostati u prvim redovima raščišćavanja svih onih ostataka prošlosti što koče brže kretanje naprijed, ili pak zamagljuju obzorja. U svezi s tim, dopustite mi da iznesem svoje mišljenje u odnosu na sve sumanutije očitovanje velikosrpske ogorčenosti i mržnje prema svemu hrvatskome, što se u zadnje vrijeme raspiruje osobito jednostranim tumačenjem uloge Josipa Broza Tita. Bezobzirno bjesomučni napadaji na Tita kao najvećeg krivca za sve probleme srpstva dokaz su upravo obračunavanja s njegovim federalizmom, s kojim se pretežiti dio srpskog političkog mnijenja nikada nije pomirio. No, ako nam je braniti tu gotovo jedinu pozitivnu činjenicu titoizma – u prije izloženom smislu – mi s hrvatskoga gledišta nemamo nikakva razloga da čuvamo kult njegove ličnosti, što će reći autoritarne vladavine titoizma, kako to čine oni njegovi epigoni koji nikada nisu dokučili samo bit njegove pojavnosti.

U odnosu na preobrazbu (reformu) društveno-političkoga i gospodarskog sustava – provedbom koje se traži izlaz iz sveopće krize – HDZ mora izgraditi svoja opća, ali i konkretna stajališta u svim pitanjima i na svim razinama (od općinske do republičke i savezne uprave). Ovo je mjesto da ona budu naznačena u glavnim crtama, a iscrpnije u izbornome proglasu. HDZ u potpunosti podupire Markovićevu reformu glede slobodnog tržišta i pluralističke demokracije, konvertibilnosti dinara, pravne države i otvorenosti prema svijetu. Mi se, međutim, odlučno protivimo svakoj centralizaciji na saveznoj razini koja prikraćuje političku i gospodarsku suverenost republika, proširivanjem prava saveznoj upravi u unutarnjim poslovima i u poreznoj politici. Ne treba se zavaravati da će mehanizam “ekonomskih zakonitosti”, djelovanjem slijepih tržišta sila, sam po sebi, osigurati zadovoljenje potreba i probitaka svih slojeva pučanstva, a još manje gospodarstva Hrvatske u cjelini. Hrvatska se ne smije više miriti s time da se reforme kupuju kompromisima, tj. ustupcima centralizmu, na njezin račun, kakve su u prošlosti opetovano iznuđivali od Tita i Bakarića, a danas, čini se, i od Markovića. Stoga HDZ odlučno zastupa stajalište: prvo, da se ustavnim promjenama ni u čemu ne smije odstupiti od onih (manjkavih) prava što ih republika ima po Ustavu iz 1974., i drugo, da se ustavne promjene, kao i novi Ustav, mogu donositi samo u slobodno izabranom hrvatskom Saboru, a savezni samo uz njegovu punu suglasnost bez ikakve majorizacije.

Pred najtežim zadaćama stojimo u preobrazbi gospodarskog sustava. Od proklamiranja demokratskih sloboda, pluralizma vlasništva i slobodnog protoka kapitala, robe i rada, do svrsishodnog ustroja i djelovanja cjelokupnog gospodarstva na tržišnim zakonitostima dalek je i tegoban put. Jednostranačko državno samovlašće ostavlja nam kobne posljedice ne samo u sferi gospodarsko-materijalnog nego i duhovnoga života. Narušene su ili dapače potpuno oborene gotovo sve moralne i radne vrednote na kojima se zasniva suvremeno društvo slobodnoga svijeta. Mjesto znanja, reda, rada i zakonitosti, jednostranački sustav poticao je neznanje i nerad, birokraciju i posvemašnju korupciju. Potrebno je što prije provesti ukidanje ničijega društvenoga vlasništva. Ali reprivatizaciju imovine u dioničarsko vlasništvo banaka i građana, a na nekim područjima i države, treba provoditi krajnje promišljeno. Valja poduzeti korake da se dosadašnja nebriga za društveno vlasništvo – u prijelaznom razdoblju – ne pretvori u rasulo i pljačku narodne imovine. U tu svrhu, trebat će vjerojatno ovlastiti posebne državne urede za nadzor nad provedbom ustanovljenja novih vlasničkih odnosa. Iz ovih i drugih razloga potrebna nam je suverena država s visokim stupnjem pravnog sustava. Ali također i s visoko razvijenom znanošću i kulturom. U tu svrhu valja hitno otkloniti katastrofalne posljedice školske reforme. Vratiti se vlastitim tradicijama i u skladu sa suvremenim civilizacijskim stečevinama vratiti dostojanstvo srednjoškolskoj i visokoškolskoj nastavnoj djelatnosti.

HDZ je već dao poticaj za osnivanje jednoga općeg Hrvatskog dioničkog društva “Domovina”, što se odveć otegnulo ne samo zbog birokratskih razloga. Ovdje iznosimo prijedlog da bi po uzoru na neke druge države bilo poželjno da nova hrvatska vlada potakne osnutak “Hrvatskog zavoda (agencije) za razvitak”. Ta ustanova trebala bi biti neovisna o vladi, sa zadaćama pružanja savjetodavne pomoći malim poduzetnicima i poduzećima srednje veličine, odabirnog pospješavanja stranih ulaganja u skladu sa strategijskim interesima hrvatskoga gospodarstva, ustroja suvremenoga informacijskog središta s tehnološko-proizvodnim podacima o domaćem i međunarodnom tržištu u svrhu promicanja povezivanja i naročito izvoza hrvatskih poduzeća, i napokon izrada studija za suradnju s drugim domaćim i inozemnim ustanovama za potrebe vlade i drugih subjekata gospodarskoga i društvenoga života.

U obnavljanju i razvitku privatnoga poduzetništva posebne olakšice treba osigurati za naše iseljenike, koji bi se željeli vratiti u domovinu ili uključiti u njen život na različite načine. Kao što je bila potreba da se na kulturnom području obnovi rad Matice hrvatske, isto je tako potrebno da se na gospodarskom području obnovi djelatnost Matice hrvatskih obrtnika, a također i Hrvatskog radiše, s povratkom sve njihove imovine.

Jedna od najprečih zadaća pred kojima stoji hrvatsko društvo jest zaustavljanje demografskog nazadovanja. Ono je uzrokovano nepovoljnom općom duhovnom klimom, posljedice koje su bile pad morala, golemo raseljavanje, nesigurnost zapošljavanja, nemogućnost osiguranja stana itd. Radi korjenitih promjena takvoga stanja potrebne su osobito one mjere koje će pospješivati natalitet. Među takvima možda bi bilo djelotvorno zakonski osigurati da majka četvero djece za njihovo uzdizanje dobiva prosječni osobni dohodak, a također i posebne pogodnosti za stan ili dom takvih obitelji.

HDZ smatra da treba odmah obustaviti enormno velik odljev nacionalnog dohotka što ga Hrvatska izdvaja za nerazvijene izvan svoje republike, a nema mogućnosti za rješavanje životnih problema svojih nerazvijenih krajeva. A nedopustivo je da, uz golema izdvajanja za nerazvijene Hrvatska izdvaja ispod svakog minimuma za znanost i kulturu.

S obzirom na njezin geopolitički položaj, za Hrvatsku je od prvotne važnosti izgradnja prometnica. Prednost mora imati autocesta i nizinska pruga Zagreb-Karlovac-Rijeka, autocesta Zagreb-Split, a i povezivanje Slavonije preko Bosne s Dalmacijom. Ove su prometnice od nacionalno-gospodarskog značenja, a Jadranska magistrala ima svoje turističko opravdanje. Hrvatska mora posebnu važnost posvetiti i razvitku pomorskoga i zračnoga prometa, što je do sada nedopustivo zapostavljeno.

Dosljedno svojim radićevskim programskim polazištima, HDZ želi izgraditi poseban program za revitalizaciju sela. Osim ukidanja zemljišnoga maksimuma, potrebno je poduzeti niz zakonskih, fiskalnih i tehnoloških mjera sa svrhom oživljavanja privatnoga poljodjelstva i rješenja postojanja velikih agrokombinata s obzirom na problem rentabilnosti i svrsishodnosti velike proizvodnje. Na tom području valja poći od vlastitih tradicija pa i od obnove Gospodarske sloge, ali i suvremenih iskustava npr. Danske, Nizozemske i sl.

HDZ je za suradnju s neovisnim staleškim strukovnim sindikatima radi udjela u što djelotvornijem rješavanju svih problema radnih ljudi grada i sela. U tu svrhu HDZ želi dati poticaja njihovu organiziranju i ostvariti s njima punu suradnju u izborima.

HDZ drži da provedeno ozakonjenje pluralističke demokracije ne može biti djelotvorno dok se ne provede depolitizacija svih tijela državne uprave i sredstava javnog općenja, u prvom redu sudstva, vojske, službe državne sigurnosti i radija i televizije.

Dosljedno svojim programskim osnovama u kojima se HDZ očitovao protiv svake nacionalne isključivosti, priznajući sva prava srpskomu i svakom drugom pučanstvu u Hrvatskoj, HDZ posebno ističe da je protiv svakog revanšizma. Idejno-političke, pa i poratne podjele bile su posljedak posebnih povijesnih okolnosti. Krajnje je vrijeme da se sve te podjele, osobito između domovinske i iseljene Hrvatske, ali i između sudionika vladajućeg ustroja i oporbe u samoj domovini premoste, da bi se u miru, slobodi i demokraciji gradio suživot, po uzoru na suvremena civilizirana društva. S toga polazišta i u tu svrhu, HDZ je otvoren svima, bez obzira na njihovu dosadašnju pripadnost. HDZ se ujedno očituje protiv bilo kakva pozivanja na odgovornost zbog dosadašnjega političkog djelovanja, osim za one koji bi se u ovom, prijelaznom dobu silom suprotstavili demokratskoj preobrazbi društva.

Kao dosljedno demokratska stranka HDZ dopušta i različitost gledišta u svojim redovima, u okviru svojih općih programskih ciljeva. Za opću politiku HDZ-a odgovornost snosi njegovo vodstvo, a za osobna istupanja samo pojedini njezini članovi. Po svom programu HDZ želi biti demokratski centar u hrvatskom političkom životu, ali kao i u svakoj demokratskoj stranci normalno je postojanje i u njezinu sastavu – uz središnjicu – i desnice i ljevice. Moramo težiti njihovu međusobnu nadmetanju u oživotvorenju programskih ciljeva Hrvatske demokratske zajednice.

Eto, s rezultatima o kojima je bila riječ na početku te s pogledima na bitna pitanja na kraju ovoga izlaganja, vodstvo HDZ-a izlazi pred ovaj svečani i radni skup, a s njima i zajedno sa svim odlukama što će ih ovaj Sabor donijeti izlazimo pred hrvatsku javnost uoči prvih slobodnih izbora. Ti izbori, realno gledano, još ne mogu biti u pravome smislu potpuno ravnopravni za sve sudionike. Za nas koji smo još pred tri tjedna djelovali u poluilegalnim uvjetima, s neprestanom prijetnjom zabrane i osobnih progona, u odnosu na Savez komunista i Socijalistički savez koji imaju u svojim rukama izrađeni i profesionalni i državni ustroj, a uz financijska i sredstva javnog općenja: od dnevnih listova do RTV-a.

No, unatoč svemu, uvjeren sam u našu izbornu pobjedu. Mi smo spremni da na izbore izađemo samostalno. Ali smo isto tako voljni na koalicijsku suradnju, već prije ili u tijeku izbora, s vodstvima onih stranaka ili izvanstranačkih ljudi, s kojima bi takva suradnja bila moguća i svrhovita s obzirom na programske i osobne pretpostavke. Do sada smo početne razgovore u tom smislu imali s predstavnicima Hrvatske socijaldemokratske stranke, Hrvatskog socijal-liberalnog saveza i Saveza hrvatskih studenata, Sindikalnog saveza, a i s nekim osobama izvan stranaka.

Iako smo do sada postigli zamjetne, pa i neslućeno velike rezultate u širenju utjecaja i organizacija HDZ-a, ipak se ne smijemo prepustiti samozadovoljstvu. Izborna borba neće biti lagana. Već smo do sada imali prilike spoznati tko se sve udružuje protiv nas. Protivnici različitih vrsta ne biraju sredstva – i u domovini i u svijetu – da bi suzbili naš utjecaj. Do sada su im se napori – bilo po zajedničkom bilo po posebnom scenariju – pokazali gotovo uzaludnim. Nema razloga da bude drukčije i u izborima.

A kad je riječ o izborima dopustite mi još neke zamjedbe. Uza sve poteškoće što smo ih imali od osnutka HDZ-a do ovoga Sabora ne smijemo zaboraviti na još jednog velikog protivnika. To je vrijeme. Do izbora u Hrvatskoj ostalo je samo još šest tjedana. U demokratskim zemljama svijeta pripreme za sljedeći izbor počinju odmah nakon završetka prethodnog. Traju znači 4 do 5 godina, uz sudjelovanje ne samo vodstva već i svega članstva stranke. U našim okolnostima sve se to svelo na nekoliko mjeseci grčevitih napora za pravo na život HDZ-a, i evo preostaje nam tek nekoliko tjedana do izbora.

Na te izbore izlazimo s našim programskim ciljevima, dopunjenim s izloženim gledištima. A budući da ovom Saboru, koji će na demokratski način izabrati novo Predsjedništvo i sva ostala tijela, predajemo svoj mandat, to vama sudionicima I. Općeg sabora HDZ-a pripada čast da ih razmotrite ili odbacite, izmijenite ili dopunite svojim odlukama i zaključcima. Među inim, i ovime dokazujemo da smo za demokraciju u svojim redovima kakvu želimo, i u slobodnoj, suverenoj Hrvatskoj. A budući da vjerujem u programske ciljeve HDZ-a zato što su oni izraz srca i duše naših ljudi u domovini i svijetu i budući da vjerujem u svijest i volju hrvatskih ljudi, i u vas koji ste tu voljnu svijest znali pretvoriti u roku od nekoliko mjeseci u tako velebnu zgradu HDZ-a, vjerujem u našu izbornu pobjedu.

A dosljedno tome, vjerujem i u to da će HDZ ispuniti očekivanja svojega članstva i cijeloga hrvatskoga naroda za oživotvorenje svetoga prava na nesputanu slobodu i puni suverenitet. No za taj cilj moramo – jedinstvenim naporima smjelom odlučnošću, ali i razboritošću – istom stvoriti sve pretpostavke da bi hrvatski narod, u svim okolnostima ovoga prekretničkog doba, mogao sam odlučivati o svojoj sudbini.