F. A. Z.: Ponekad trezvena, ponekad malodušna

Njemačka vanjska politika

Njemačka bi trebala preuzeti više odgovornosti u svijetu. No nerijetko joj za to nedostaje volje. Prije šest godina njemačka ministrica obrane i njemački ministar vanjskih poslova odlučno su se zauzimali za snažniju, angažiraniju ulogu Njemačke u svijetu. Za svega nekoliko dana Ursula von der Leyen i Frank-Walter Steinmeier vraćaju se na pozornicu Minhenske konferencije o sigurnosti u novim se ulogama. Oni će sada kao predsjednica EK i kao njemački predsjednik ponoviti taj apel. Svijet se odonda drastično promijenio, što potvrđuju imena kao što su Putin, Xi Jinping i Trump. Njemačka vanjska politika pokušala se prilagoditi tim promjenama. No je li postala spremnijom za preuzimanje odgovornosti?

Postoje primjeri koji omogućuju da se na ovo pitanje odgovori potvrdno, a tu su njemačko-francuska mirovna nastojanja na istoku Ukrajine, vojni doprinos Njemačke na istoku Natoa, njemački pokušaji u cilju uređenja situacije na Balkanu, njemački vojnici u Maliju, i nedavno Berlinska konferencija o Libiji.

Suprotni primjeri su: nemogućnost okončanja rata u Siriji, nenapredovanje u odnosima s Iranom, gotovo nikakav angažman u Iraku, nemogućnost postizanja rješenja za Izrael i Palestinu i nedovoljan doprinos stabilizaciji situacije u Sahelu. Njemački diplomati su nedvojbeno angažirani i na tim poprištima; neki njemački časnici ocjenjuju regionalno primirje u Jemenu, njemačku kancelarku poziva se na samite o sudbini Sirije. No njemačka „nazočnost“ ne prerasta u odgovornost. Za to njemačkoj vanjskoj politici nedostaje dugotrajna volja za uvođenjem reda. To se ne odnosi toliko na istočno i jugoistočno susjedstvo Europe, koliko na Bliski istok i sjever Afrike.

Njemački ministar vanjskih poslova Heiko Maas smatrat će da je nepravedno to što se tragovi koje ostavlja Njemačka na međunarodnom planu percipiraju kao slabi. Maas može podsjetiti na brojne planove, inicijative koje je u protekle dvije godine poduzelo njegovo ministarstvo, primjerice na angažman za razoružanje u digitalnom svijetu ili odluku Vijeća sigurnosti o zaštiti žena u sukobima; na novi pokušaj sklapanja partnerstva s državama Južne Amerike, a posebno na savez multilateralista, koji je on osnovao s Kanadom, Japanom i Francuskom.

Ipak, unatoč brojnim akcijama vanjskopolitička aktivnost Njemačke često djeluje vrlo neodlučna. To ne mora biti hendikep kada treba reći „ne“ nekoj iznenadnoj vojnoj inicijativi, kao što je prije devet godina bilo francusko-britansko bombardiranje libijskog diktatora Gadafija. Ali itekako može djelovati malodušno kao što je bilo nedavno kada se vodila rasprava o mornaričkoj ophodnji u Hormuškom tjesnacu kada Berlin nije htio surađivati ni s Amerikancima (i Britancima), niti posebno s Francuzima.

Već dulje vrijeme dva posve različita magnetna polja utječu na njemačku vanjsku politiku, što posebno dolazi do izražaja u pitanju Europe. Apeli iz njemačkih usta da se konačno mora postići učinkovitiju europsku vanjsku politiku s jedne su strane posljedica frustriranosti time što načelo jednoglasja često onemogućuje jasne vanjskopolitičke stavove. S druge strane, u tome dolazi do izražaja njemačka čežnja da se s vlastitim vanjskopolitičkim interesima i namjerama može pojaviti i nestati na nekoj europskoj instanci.

Ipak, njemačko-francuska suradnja je kao srž europske suradnje, proteklih godina ojačana, i to i vojno, i diplomatski. Drugo magnetsko polje koje isijava na vanjsku politiku je njemačka socijaldemokracija. Maas, isto kao njegov prethodnik Gabriel ili pretprehodnik Steinmeier, velik dio svoje energije troši kako bi udovoljio vanjskopolitičkim zahtjevima vlastite stranke, prigušio njene titrajuće (mirovne) reflekse, unio trezvenosti u odnos prema Rusiji i umirio antiameričke osjećaje. Katkad to rezultira grotesknim slikama, kao što je bilo nedavno kada je Maas gotovo pao u zamku turskog ministra vanjskih poslova Cavusoglua (i legitimirao tursku intervenciju na sjeveru Sirije), jer se smatrao primoranim suprotstaviti se stavu CDU-a koji je iznenada mirovnu misiju Bundeswehra na sjeveru Sirije ocijenio mogućom.

Dokle god takve igrice bude određivale dojam njemačke politike na Bliskom istoku, volja za preuzimanjem odgovornosti u toj regiji neće biti primjetna. Bundeswehr već više od jednog desetljeća ima mornaričku bazu u Sredozemlju (na Cipru) i već mnogo godina zrakoplovnu bazu u Africi (u Niameyu). Obje su baze provizorne naravi, i vojnici još žive u šatorima i kontejnerima? Zašto?

F. A. Z.

https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo