ZORICA VUKOVIĆ: „OBEĆAJEMO DA ĆEMO TI OSTATI VJERNI… “

„Nijedna suza tajne patnje
Ni dah svete čežnje Bogu izliven
Neće biti izgubljen
Nego će u Božje vrijeme i način
Poput vjetra dopuhnuti u oblacima Milosrđa
I pasti poput pljuska blagoslova na tebe
I na one za koje moliš… “

o. James Manjckal

Ostvarenje ove molitve oca Jamesa hrvatski je narod iskusio tijekom povjesti. Prvi su se put Hrvati susreli s kršćanstvom 641. godine, kada počinje i njihova pisana povijest. U papinskom ljetopisu ‘Liber Pontificalis’ piše da je papa Ivan IV., Dalmatinac, poslao u Dalmaciju i Istru svog izaslanika opata Martina koji je imao zadatak da otkupi zarobljenike – kršćane što su ih na istočnojadranskoj obali zarobili pra-Hrvati (tada još pogani) i da otkupi relikvije kršćanskih mučenika iz Dioklecijanova doba – Venancija, Anastazija, Mavra i drugih. Relikvije su, nakon što ih Martin donio u Rim, ugrađene u mozaik kapele sv. Venancija što ju je papa Ivan IV. sagradio uz krstionicu Bazilike sv. Ivana Lateranskog.

Ovim su se susretom i pra-Hrvati počeli mijenjati iako se pokrštavanje većih razmjera dogodilo u 9. stoljeću. Važna godina, ipak je bila 679., kada je knez Borko sklopio svoj vječni savez s papom Agatonom što potvrđuje i poslanica pape Agatona iz 680. koju je uputio caru Konstantinu IV. (gdje se spominju Slaveni). Porfirogenet, bizantski car (945. – 959.) u djelu ‘O upravljanju carstvom’ o tome piše: „Pokršteni Hrvati neće ni s kim ratovati izvan svoje zemlje, jer su dobili neko proročanstvo i zapovijed od rimskog pape, koji je za vladanja Heraklija, cara rimskog, poslao svećenike i dao ih krstiti. Ovi, naime Hrvati, poslije krštenja napravili su ugovor, vlastoručno potpisan i tvrdom i nepokolebljivom vjerom zakleli se sv. Petru apostolu da neće nikada provaljivati u tuđe zemlje i ondje ratovati; od istog pape primili su blagoslov, ako i jedan drugi poganski narod provali na hrvatsko zemljište i otpočne rat, da će se Bog Hrvata boriti za njih i biti im u pomoći, a Petar, učenik Kristov, da
će ih obdariti pobjedom. “

S ovim spoznajama do Alojzija Stepinca došao je isusovac pater Stjepan Krizin Sakač (Kapela Kalnička, 1890. – Rim, 1973.) povjesničar i predložio obilježavanje ovih važnih obljetnica što je Alojzije radosno prihvatio. ‘Idejnu platformu’ objavio je Sakač u lipnju 1936. u Glasniku Srca Isusova pod naslovom Trinaest vjekova sa sv. Petrom. Pripravljajmo se na najveći hrvatski jubilej. U njemu, između ostalog p. Sakač piše: „Taj događaj – najveći u hrvatskoj povijesti, treba da bude proučen i proslavljen. Slavili smo i slavimo razne godišnjice i jubileje, ali taj bi imao biti najsvečaniji, jer je temelj svim drugima.“

Trebalo je prvo proslaviti jubilej 641. – 1941. početak ili prapočetak povijesti Hrvata kao kršćanskog naroda. Uvod u taj jubilej tijekom narednih godina bi mobilizirao narod da mu se pokaže i dokaže, a i cijelom svijetu i vladajućem Karađorđevom režimu, da su se Hrvati (ili, u najmanju ruku, nekadašnja hrvatska elita) još prije 13 stoljeća obratili na kršćanstvo, da su Hrvati jedan od najstarijih kršćanskih naroda Europe, da je riječ o narodu koji je u svojoj davnoj i slavnoj prošlosti, tj. u ranome srednjem vijeku, imao svoje autohtone vladare narodne krvi (hrvatske knezove i kraljeve) i samostalnu i međunarodno priznatu hrvatsku državu. Bio bi to uvod za rješavanje hrvatskoga nacionalnog pitanja u Jugoslaviji.

Narod je imao je svećenika koji je bio dovoljno mudar i hrabar da svoj narod stavi ponajprije u zaštitu Majke Božje. Tako je Alojzije Viktor Stepinac (Brezarić pokraj Krašića 1898. – Krašić, 10. 2. 1960.) kao nadbiskup koadjutor okrunio Majku Božju bistričku s malim Isusom u naručju kao kraljicu Hrvata 11. 7. 1935.. Krune su napravljene po uzore na krune hrvatskih kraljeva iz ranog srednjeg vijeka, tako da su ih neki nazivali i ‘krunom Tomislavovom i krunom Zvonimirovom’.

Zapaženu propovijed s tog misnog slavlja Stepinac je završio riječima: „…Evo braćo, kako je opravdana vjera našega puka u pomoć Marijinu, kako je opravdano štovanje Majke Božje u našemu puku, makar bio i grješan. Zato se mi obraćamo k Njoj, svim srcem i svom dušom vapeći: ‘Pogledaj na nas milena Mati, svrni k sirotam pogled svoj zlatni!’

Pogledaj na dječicu hrvatsku da ih nikada ne ofuri mraz grijeha i opačine!
Pogledaj na hrvatske mladiće i djevojke, da ostanu vazda čisti i pobožni!
Pogledaj na hrvatske muževe i žene, da čuvaju neokaljanu bračnu vjernost i čuvaju se odurnih opačina koje skvrne svetost bračnoga života!
Pogledaj na hrvatske starce i starice, da im milostivi Bog po Tvom zagovoru olakša jade starosti, oprosti grijehe i pripremi sretnu vječnost!

Mi pak sa svoje strane obećajemo svi,
da ćemo Ti ostati vjerni i iskreni štovatelji!
Vjerni dok budu žuborili potočići naši,
šumile rijeke naše,
dok se bude pjenilo sinje more naše.
Vjerni dok se budu zelenile livade naše,
dok se budu zlatile njive naše,
dok se budu sjenile tamne šume naše,
dok bude mirisalo cvijeće domovine naše!

Završujemo s pjesnikom našim moleći Te iz dubine srca:
Dobra nam navek ostani,
isprosi nam pri Sinu,
da od svakog zla obrani
nas i domovinu. Amen!“

I ovaj vapaj sadašnjeg blaženika, a u našim srcima svetca, bila je želja za slobodnom domovinom i slobodom hrvatskog naroda. On je od 1934., pa sve do 1945. predvodio hodočašća u Mariju Bistricu.

Povijest je krenula nekim drugim smjerom, ali ideja slobode i slobodnog naroda nije uvenula. Nakon Hrvatskog proljeća, procvalo je mirisno cvijeće, još uvijek skriveno u travi. No bilo je tu. Jubilej je mogao početi. Uz zalaganje naših svećenika proglašena je Hrvatska marijanska godina – Godina velikog zavjeta koja je trajala godinu dana, a koju je proglasio splitsko-makarski nadbiskup Frane Franić na blagdan Male Gospe 8. 9. 1975. Ovo slavlje bilo je početak mnogo većeg slavlja. Obilježavanja Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata. Alojzijev san se ispunjava. Bio je to državotvorni projekt Crkve u Hrvata, najveći i jedini u 20. – om stoljeću.

Počelo je sve u Solinu, na Gospinu otoku, gdje se nalazi najstarije hrvatsko marijansko svetište. Tako je uz 13 stoljeća kršćanstva, obilježeno i 10 stoljeća prve crkve posvećene Majci Božjoj na hrvatskom tlu i 10 stoljeća od smrti kraljice Jelene – Jelene Slavne 976. -1976.). Središnje slavlje 12. 9. 1976. predvodio je Stepinčev nasljednik i izaslanik pape Pavla VI., kardinal Franjo Šeper, uz 800 svećenika, 30 biskupa među kojima je bio i budući papa i svetac Karol Józef Wojtyła i oko 100 000 vjernika.

U pozdravnom govoru nadbiskup Franić je rekao: „Ovu koncelebriranu misu namijenit ćemo za obnovu vjere u hrvatskom narodu, posebno za dobar kršćanski odgoj naše djece i naših mladih, za naše obitelji… Neka se milosni događaj Godine velikoga zavjeta produži u našoj Crkvi i u našem narodu… Mladima treba svom smionošću navijestiti da je Isus Put, Istina i Život… Živimo u vremenu kada se nevjera nudi kao jedina istina, i to je mnoge dovelo u sumnju. Odgovor Petrov neka bude i naš odgovor: ‘Gospodine, kome da idemo? Ti imaš riječi života vječnoga’!“

Bila je prva godina velike devetnice. Narednih se godina svake godine obilježavala misnim slavljima sve do 1984. godine neka od važnih obljetnica hrvatske povijesti.

Godine 1979. slavila se u Ninu Branimirova godina, odnosno 1100.-ta obljetnica prvog međunarodnog priznanja Hrvatske, kada je papa Ivan VIII. na blagdan Uzašašća Gospodnjega 21. svibnja 879. služio svetu misu u kojoj je podigao ruke k nebu i blagoslovio Branimira, svu njegovu zemlju i sav hrvatski narod. Razmijenjena su i pisma između pape Ivana VIII., kneza Branimira i ninskog biskupa Teodozija o priznanju hrvatskog suvereniteta i potvrda vjernosti Hrvata Katoličkoj Crkvi.

Branimir, veliki knez Hrvata, u IX. stoljeću je došao na vlast nakon Zdeslava kojeg je potjerao nezadovoljan narod. Branimir je postao knez Primorske Hrvatske 879. godine, a njegova je vlast potrajala do 892. godine. Dodatno je ojačao Primorsku Hrvatsku i postigao samostalnost u odnosu na Bizant, na Mlečane i već oslabjele Franke. S knezom Branimirom, Hrvatska određuje svoju budućnost u krugu zapadnih zemalja, a odlukom pape Ivana VIII. prihvaćena je i kao samostalna zemlja kršćanskoga zapada.

Na svečanosti u Ninu na lokalitetu Grgur okupilo se 250 000 Hrvata sa svih kontinenata. Euharistijsko slavlje predvodio je ponovo kardinal Franjo Šeper uz sudjelovanje svih hrvatskih biskupa. S tog jubileja ostao nam je zavjetni križ i molitva Ispovijest vjere Hrvata katolika. Nakana je bila, ovom molitvom, ujediniti cijeli hrvatski vjernički puk u zajedničku molitvu. Jer vjerujemo i znamo da bez molitve nije moguće postići ništa vrijedno ni dobro.
Jubilej je proslavljen i u Rimu nad grobom sv. Petra apostola 30. travnja 1979. godine. Papa Ivan Pavao II. slavio je misu na hrvatskom jeziku. Kad se Bazilika svetoga Petra popunila, uz gromoglasno pjevanje i pljesak hrvatski hodočasnika, Papa Ivan Pavao II. s koncelebrantima došao je do oltara. U ime svih biskupa, svećenika i puka obratio mu se kardinal Franjo Kuharić:

„Sveti Oče! Pred Vama je hodočašće katolika Hrvata prvi put u Vašem pontifikatu. Težak je bio naš povijesni put kroz stoljeća. U obrani svoje vjere i svoga postojanja isplakali smo mnoge suze i platili skupu cijenu krvi. I dok sada ovdje pred Vašom Svetošću predstavljamo cijelu povijest hrvatskoga naroda, usuđujemo se u poniznosti srca ponoviti riječi sv. Pavla da smo vjeru sačuvali (2Tim 4, 7)…

Sveti Oče! Mi prisutni biskupi i svećenici, redovnici i redovnice, svi nazočni hodočasnici, sinovi i kćeri hrvatskog naroda, molimo Vas ponizno i odano da ponovno ovdje na grobu sv. Petra, poput tolikih Vaših predšasnika, zazovete sve Božje blagoslove na sve nas, na našu Crkvu i na naš narod, na dragu zemlju našu. Učvrstite svoju braću (usp. Lk 22, 32), Sveti Oče, apostolskim blagoslovom da tako bude! Amen.“

Ivan Pavao II. je tom prilikom rekao: „Dragi moji Hrvati! Raširenih ruku vas grlimo i očinskom ljubavlju primamo ovdje na grobu svetoga Petra, prigodom značajne obljetnice vjernosti Hrvata Svetoj Stolici… Ovo je spomen vaših pradje­dova, vaših kršćanskih knezova i kraljeva, vaših biskupa i svećenika, vašega starohrvatskog liturgijskog jezika, vaših divnih crka­va, i na poseban način vaših svetišta u čast Majke Božje…
I dok danas podižemo ruke da blagoslovimo vas prisutne, i cio vaš narod i cijelu zemlju vašu, molimo Gospodina da čuva vašu vjeru, molimo Božju Majku da uvijek i svagdje bude vaša najodličnija zagovornica… Papa vas voli. Papa vas grli i prima. Papa vas blagoslivlja! Amen.“

Tu je još jedna važna obljetnica 1975. godina ili 900.-ta obljetnica krunidbe kralja Zvonimira koja se zbila 1075. godine u Solinu. Te je godine sklopljen savez između Zvonimira i tadašnjega vrlo jakog i reformistički nastrojenog pape Grgura VII.. Taj je savez imao težinu drugog priznanja samostalne hrvatske države.

Jubilej je završio na Mariji Bistrici gdje je sve i počelo. Bilo je to na Nacionalnom euharistijskom kongresu u rujnu 1984., gdje se okupilo oko pola miliona vjernika. Taj je događaj, kojim završava veličanstveni jubilej Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata, bio ujedno i općenarodni referendum za hrvatsku državnu neovisnost, koji će se u svom punom i doslovnom političkom značenju ostvariti u svibnju 1991..

Papin visoki izaslanik, austrijski kardinal Franz König prenio je papinu poruku vjernicima:

„Trinaest stoljeća kršćanstva u hrvatskome narodu. Velika je to milost i razlog trajne zahvalnosti Božanskoj Providnosti, koja je hrvatski narod – prvi od slavenskih naroda – izvela iz tmina poganstva i privela k svjetlu prave vjere. …Ovo jubilarno slavlje završavate Nacionalnim euharistijskim kongresom. Izabrali ste najbolji način da okrunite proslavu ove obljetnice svraćajući tako pozornost cijele zajednice vjernika na bitnu stvarnost naše vjere:
Presvetu Euharistiju! …Neka za sve vas ovaj Euharistijski kongres bude kako dolazište tako i u isto vrijeme polazište. …Ojačani u duhu nastavite na ovoj vašoj blagoslovljenoj zemlji djelo spasenja koje nam je povjerio Krist Gospodin.“

Unatoč pokušajima miniranja Kongresa od komunista, on je prošao bez najmanjeg incidenta. Iako državni organi nisu pripomogli u njegovoj organizaciji, Crkva je organizirala i sanitet od 100 liječnika i 100 časnih sestara. Vjernici su primani i ugošćeni u crkvama i domovima u Mariji Bistrici i njezinoj okolici. Prema izjavi tada mladog agenta UDBA-e, Željka Kekića Pauka, vlasti su planirale uhititi kardinala Franju Kuharića. Odustali su kad ga je papa Ivan Pavao II. 1983. imenovao kardinalom. Nije im bio potreban još jedan skandal svjetskih razmjera i novi pritisak međunarodne zajednice. Time je NEK postao prekretnica u slamanju komunizma u Hrvatskoj.

„Isus je na osobit način ušao u hrvatsku povijest, u davno vrijeme kada su Hrvati dolazili na obale mora i prihvatili krštenje. Tako je došla Crkva među Hrvate, i ta je vertikala duha i istine i vertikala naše povijesti. Na njoj se grije naša savjest i naše srce,“ rekao je 1989. kardinal Kuharić, prisjećajući se godina jubileja i nastavio: „Koraci hrvatske države nisu bili lagani, nego teški izvana i iznutra. I marksistička je ideologija obećavala novi svijet, slobodu i socijalnu pravdu, ali sve je to mislila izgraditi bez Boga i protiv Boga. No mi smo se sjetili da smo Katolička Crkva koja vjeruje onomu komu je Isus Krist povjerio da čuva i vodi tu Crkvu. Branimir je došao među slavne muževe naše povijesti jer je pismo kojim mu je odgovorio papa Ivan VIII. srdačno i toplo. Tada je Hrvatska upisana u vatikanske knjige kao samostalna i suverena država. Znamo čiji smo i kojem zajedništvu pripadamo.“

Sam papa Wojtyla je na svom prvom pontifikalnom putovanju u zavičajnu Poljsku, u lipnju 1979., izjaviti pred poljskim narodom:„Mi Poljaci slavimo tisućitu obljetnicu kršćanstva, ali naša braća Hrvati obratili su se 300 godina prije nas!“ Zato nije čudo da nas je baš papa Ivan Pavao II. među prvima priznao u ime Svete Stolice jer smo bili njegovi dragi Hrvati.

No, u povijesti ništa nije slučajno. Na blagdan Gospe snježne, odnosno Gospe velikog hrvatskog krsnog zavjeta je i Dan hrvatskih branitelja, te Dan pobjede i domovinske zahvalnosti jer je baš na taj dan 5. kolovoza 1995. oslobođena napećena nam domovina.

A 8. listopada, kad se Hrvatska oslobodila srpskog zagrljaja i raskinula s njima sve državne spone, je i spomen-dan na 8. listopad 1075. kada je izaslanik pape Grgura VII., opat Gebizon, došao u Hrvatsku okruniti kralja Zvonimira i predati mu mač i žezlo, a on se zavjetovao s prisegom da će ‘s Božjom pomoću biti vjeran sv. Petru, gajiti pravdu i braniti Crkvu, štititi siromahe, udovice i siročad’.

Kad je nadbiskup Stepinac 18. rujna 1939. bio u Biskupiji kod Knina gdje je pronađen najstariji Gospin lik uklesan u kamenu, rekao je:

„Minulo je 860 ljeta otkako je kralj iz naše hrvatske narodne dinastije Dimitar Zvonimir dao sagraditi katedralu u čast BD Mariji. Mnogo je bura i oluja prohujalo i polomilo toliko njezinih grana da se činilo kako će na koncu iščupati i samo stablo s korijenom, te da će hrvatskoga imena i naroda nestati s lica zemlje.“

Davne 976. godine umrla je 8. listopada kraljica Jelena. Tako je Crkva u Hrvata svojom prošlošću vezana sa sadašnjošću.

Spomen na tu našu povijest, na prijedlog p. Božidara Nagya, je ploča postavljena 12. 11. 2018. u Bazilici sv. Petra u Vatikanu u nazočnosti hrvatskih biskupa koji su tamo bili u posjetu ad limina apostolorum.

Baš kao što nas uči povijest…

„Vrijeme može biti odgođeno
Način može biti neočekivan
Ali odgovor će sigurno doći…“ o. James Manjckal

Tako će jednog dana naš kardinal biti proglašen svecem cijelog svijeta, a na hrvatski će narod „pasti poput pljuska blagoslova“ radost istine.

Zorica Vuković/Hrvatsko nebo