TUŽNA OBLJETNICA SVIREPOG ZLOČINA: Partizani su fratre planski ubijali, ne samo na Širokom Brijegu, nego i diljem Hercegovine i na Križnom putu

Skupština Županije Zapadnohercegovačke jednoglasno je 2015. usvojila Odluku o proglašenju 7. veljače Spomendanom na žrtve komunističkog terora. Grad Široki Brijeg 2013. godine donio je Odluku o obilježavanju 7. veljače Danom sjećanja na pobijene franjevce i puk Širokog Brijega, a danas se navršava 75 godina od svirepog partizanskog zločina nad širokobriješkim franjevcima.

Hercegovačka franjevačka provincija na Širokom Brijegu već deset godina održava simpozij pod nazivom “Stopama pobijenih”.

Osvjetljavanje je to jugokomunističkog ubojstva 66 hercegovačkih franjevaca te povijesnih okolnosti u kojima se sve dogodilo. Priređivač simpozija je Vicepostulatura postupka mučeništva “Fra Leo Petrović i 65 subraće”, na čelu s fra Miljenkom Stojićem, koji je i za portal Misija priredio životopise franjevaca pobijenih u mržnji prema vjeri. Autor većine priloga je dr.sc. fra Robert Jolić, piše Slobodna Dalmacija.

Prvi među svim stradalim hercegovačkim franjevcima u Drugom svjetskom ratu bio je kongorski župnik fra Stjepan Naletilić (svibanj 1942.). Velika stradanja hercegovačkih franjevaca dogodila su se kasnije, tijekom 1945., od veljače do proljeća ili ljeta. Jedini koji je ubijen prije toga razdoblja bio je fra Stjepan. Na temelju crkvenih kao i partizanskih izvora, nema nikakve sumnje da je fra Stjepan Naletilić, kongorski župnik, ubijen nakon nekoliko dana zatvora i vjerojatno mučenja. Uhitili su ga u noći s 19. na 20. svibnja 1942. partizani iz Vukovske čete te ga odveli preko planine Ljubuše u selo Zanagline…

Partizani su fra Križana Galića ubili nehotice jer tada još nisu željeli pokazati svoje pravo lice ubojica i razbojnika. Stradao je od bombe ubačene kroz prozor u župni ured u Međugorju posljednjega dana listopada 1944. Pokopali su ga sami partizani (makar i ne do kraja dostojno), što je uistinu rijedak, možda i jedinstven slučaj u Drugome svjetskom ratu: da partizani pokopaju svećenika kojega su sami ubili. Od veljače 1945. do ljeta iste godine, pogotovo u svibnju i lipnju, ubili su ih stotine, s desetinama tisuća drugih Hrvata, vojnika i civila, te ih “pokopali” u masovne grobnice, to jest tenkovske rovove, ili ubacili u duboke jame, ili pak – kao na Širokom Brijegu 7. veljače 1945. – ubacili u protuzrakoplovno sklonište, polili benzinom i spalili.

Konkretni razlog za uhićenje fra Maksimilijana Jurčića bio je savjet jednoj djevojci koja je otišla u partizane i nosila pušku, a bila je prije i članica Društva sv. Ante, koje je fra Maksimilijan vodio, da se ostavi puške i prihvati mirna života. To se onda saznalo među partizanima i okarakteriziralo kao “neprijateljska propaganda” što je fra Maksimilijan uskoro platio glavom. Jurčić je tako podnio mučeničku smrt kao prvi hercegovački franjevac u 1945.

Fra Augustin Zubak je zajedno s još petoricom fratara, i još jednim civilom, ubijen u Gornjem Gracu. Ubili su ih pripadnici Druge dalmatinske brigade pod zapovjedništvom Brune Vuletića, kasnije alkarskoga vojvode. U skupini se nalazio i jedan njemački vojnik koji je uspio pobjeći. Svjedočanstvo kaže da su fratri držali krunice, ništa nisu skrivili, nego su samo narodu pomagali. Ipak, u jugokomunističkim dušama, zaslijepljenima mržnjom, milosti nije bilo i svi su pokošeni rafalima. Zajedno s fra Augustinom ubijeni su fra Krešimir Pandžić, fra Roland Zlopaša, fra Zvonko Grubišić, fra Rudo Jurić i fra Kornelije Sušac. Dogodilo se to u Mostarskom Gracu početkom veljače 1945.

Fra Kornelije Sušac, rođen 1925. – osim svoga kolege fra Ludovika Radoša – najmlađi je član Hercegovačke franjevačke provincije kojega su u svome zločinačkom pohodu nemilosrdno pogubili bezbožni jugoslavenski partizani.

‘Drugovi’ su fra Petra Sesara uhitili dok je molio krunicu u crkvi u Čapljini. Nakon uhićenja bio je izudaran i raskrvavljen te takav odveden. Ubijen je vjerojatno na Kalandoru 2. veljače 1945. i bačen u Neretvu. Grob mu je nepoznat.

Fra Marka Barbarića jugokomunisti su ubili u skupini od njih 12 nakon osvajanja Širokog Brijega 7. veljače 1945. U jutarnjim satima, negdje oko 10, ušli su u samostan, a ubijanje je započelo oko 16 sati. To znači da ništa nije bilo slučajno, nego sve unaprijed pomno smišljeno.

Čitavo vrijeme fratri su bili zatvoreni u samostanskoj zbornici. Na ubijanje su odvođeni bez nekog posebnog kriterija, onako kako je tko stajao do vrata. Svjedok kaže kako je gledao kada su iz sobe donijeli (snijeli) fra Marka Barbarića, koji je teško disao sa smrtnim hropcem i nije mogao hodati. Odveli su ga i ubili, a da nije bio pravo ni pri svijesti. Ubijen je kao i ostali na otvoru ratnog skloništa metkom u zatiljak i zapaljen.

Fra Leonardo Rupčić jedan je od 66 franjevaca koje su ubili partizani, a u najvećem broju pri završetku Drugoga svjetskog rata i nakon njegova okončanja. K’ tome, on je jedan od ubijenih profesora Franjevačke gimnazije na Širokom Brijegu, koja je sve do svoga uništenja 1945. imala zavidan ugled u onodobnom društvu. Prema svim pokazateljima mjesto fra Leonardova stradanja je okolica Zagvozda kamo su ga partizani s još nekim franjevcima i civilima odveli sa Širokog Brijega i pogubili.

Zarobljene njemačke vojnike 8. veljače 1945. partizani su doveli u samostan na Široki Brijeg. Najprije su poslužili partizanima da pokopaju mrtvace, a potom su i njih ubili. Sudeći po habitu, među njima je bio i fra Mariofil Sivrić, jedan od mlađih hercegovačkih franjevaca kojeg su partizani ubili u svome divljaštvu i neviđenoj mržnji prema vjeri i Crkvi. Partizani su mu dopustili da pokopa pobijene po katoličkom obredu, a onda su i njega ubili s vojnicima koji su zakopavali one koji su bili poginuli u borbama.

Fra Martin Sopta, hercegovački franjevac, čitavi je svoj djelatni svećenički život proveo kao profesor, najduže u širokobriješkoj gimnaziji, a u manjoj mjeri u mostarskoj bogosloviji. Bio je iznimno inteligentna i načitana osoba čijem su se znanju svi divili, a na jedan naivan način čak je bio sklon komunistima. Nakon što je 9. veljače 1945. otišao iz župnoga stana ispovjediti i opremiti dvoje bolesnika u Velikom Donjem Ograđeniku, kući se više nije vratio. Nikada. Prema rekonstrukciji događaja, partizani su ga uhitili na putu od Služnja u Čitluk, odveli u tamnicu u Ljubuškom te tamo nakon nekoliko dana ubili.

Na opće zgražanje vjernika pripadnici 3. prekomorske brigade NOVJ-a upali su u župnu crkvu u Izbičnu 11. veljače 1945. upravo kad je fra Nevinko Mandić počeo svetu misu. Na pola mise partizani su ga izveli iz crkve i dali neke njegove dokumente kuharu, rekavši mu da će se fra Nevinko vratiti. S njim su odvedeni fra Marko Dragićević i fra Bono Andačić. Po svemu sudeći partizani su ih vodili do Grabove Drage (župa Mostarski Gradac), gdje su ih predvečerje istog dana likvidirali i bacili u jamu pored puta. Mjesto likvidacije je još uvijek nepoznato.

U provincijskom Nekrologiju stoji da su fra Julijana Kožula jugokomunisti uhitili u župnom uredu Veljaci te strijeljali oko 10. veljače negdje oko Ljubuškog. I župnika fra Zdenka Zupca partizani su odveli iz župnog ureda Ružići i ubili oko Ljubuškog. Uzrok uhićenju i strijeljanju fra Zdenka Zupca vidi se u tome što je on na Sve Svete 1944. u Ružićima istjerao iz crkve dvije komunističke aktivistice zbog nedolična oblačenja, a one su mu se zaprijetile skorašnjom osvetom.

Zadnji spis koji čuva Pismohrana Provincije, a odnosi se na fra Melhiora Prlića, jest onaj koji na njega osobno šalje provincijal fra Leo Petrović. I ovog su časnog brata i stolara partizani ubili. Fra Melhior Prlić, fra Julijan Kožul i fra Zdenko Zubac, godinama su počivali na Đoginoj ledini kod Zagvozda odakle su ekshumirani i pokopani u fratarsku grobnicu u crkvi na Širokom Brijegu.

Komunisti su umorstvo fra Valentina Zovka, župnika u Kočerinu, bezuspješno htjeli pripisati ‘križarima’. Zovko je ubijen kao aktualni župnik u Kočerinu u svibnju 1945. nakon što je rat u Europi i svijetu službeno već bio završio. S njim je istom prilikom ubijen i njegov sestrić fra Andrija Topić, boležljiv mladomisnik koji se kod ujaka nalazio na oporavku. Izvukli su ga iz bolesničkog kreveta i ubili. Sve je to morala gledati Šima, fra Andrijina majka i fra Valentinova sestra, koja im je bila kuharica.

Fra Anđelka Nuića partizani su nakon Bleiburga ubili u nekoj od kolona smrti u svibnju 1945. Fra Dane Čolak bio je nada svoje provincije, nestao je i iščeznuo u Bleiburškom pokolju. Fra Lujo Milićević nije skidao fratarski habit, ubijen je na križnom putu 1945. Mladomisnik fra Svetislav Markotić skončao je u jednome od velikih protutenkovskih rovova u blizini Maribora. Tu su i Međugorčanina fra Jenka Vasilja komunistički zločinci ubili jednim metkom u zatiljak.

Knjiga o ubijenim profesorima širokobriješke gimnazije govori za fra Bruna Adamčika da se zatekao na Križnome putu “gdje mu se zatire trag 15. svibnja 1945. Grob mu se ne zna.”
U imeniku Provincije za fra Branka Šuška zabilježeno je samo toliko da je oko 11. svibnja 1945. ubijen negdje u Sloveniji. Dogodilo se to u njegovoj 33. godini života, 14. godini redovništva i 8. godini svećeništva.

Fra Bono Jelavić je bio vrstan svećenik i intelektualac. Partizani su ga bolesnog ubili negdje između Siska i Velike Gorice, najvjerojatnije u svibnju 1945. Za grob mu se do danas ne zna.

Nije poznato do kada je fra Emil Stipić ostao u župi Goranci, niti kamo je točno putovao odatle. Svakako se povlačio pred partizanskom vojskom. U svibnju 1945. dospio je na austrijsku granicu te se u kolonama smrti vraćao preko Slovenije. Partizani su ga na tom putu ubili negdje u Sloveniji, ili pak u Slavoniji, u Požegi, u svibnju 1945.

Od posljedica mučenja na Križnom putu i u logoru fra Ante Majić preminuo je u Zagrebu. Počiva na Mirogoju. Fra Radoslav Glavaš osuđen je i strijeljan nevin, samo zato što je želio slobodnu i samostalnu hrvatsku državu…

Ovo je samo dio iz opsežnih biografija pobijenih hercegovačkih franjevaca, koje su pod egidom Stopama pobijenih objavljeni na portalu Misija Slobodne Dalmacije. Iz njih je vidljivo da su partizani hercegovačke franjevce planski ubijali ne samo na Širokom Brijegu nego i diljem Hercegovine i na Križnom putu nakon Bleiburga. Cilj im je očigledno bio zastrašiti narod koji je bio vjeran Crkvi i svojim fratrima. O njihovim zločinima godinama se nije smjelo ništa govoriti.

Međutim, istina uvijek, prije ili kasnije izađe na vidjelo. Bez obzira koliko Josipović i njemu slični nastoje širiti neistine kako bi prikrili zločine koje su jugokomunisti izvršili. Da se ne zaboravi, pri kraju i nakon Drugog svjetskog rata, pobili su više od 600 katoličkih svećenika, redovnika, redovnica…

HMS/https://hms.ba/Hrvatsko nebo