N. Nekić: Mračnjačka zbivanja u Fiumi

 Mračnjaštvo

Ne znam sve okolnosti kao ni podatke o mračnjačkom zbivanju u Fiumi, jer to nije bila Rijeka, ali ako je polovica od onoga što je rečeno 5. veljače u Bujici istina, onda smo potpuno poludjeli i ostavljamo svoju gorku i pomalo pustu Hrvatsku onim istima, uvijek potajno umreženima crno i crvenokošuljašima, koji su nas nemilo tamanili 100 godina, a još im nije dosta. Kažu sinoć da ima i jedan mrtav, valjda iz redova Riječana, ali nije vrijedan spomena. Kažu da su pozornicu namještali Srbijanci iz Novoga Sada. Kažu da su se tjelohranitelji dovezli iz Srbije u dva vozila kako bi čuvali nas, od nas. Kažu da neki mrle, prle, mirko i slavko, vlada i bajka osmisliše sav program.

Osobito nas je razveselila crvena s udarima bijeloga ona „ZVEZDA“ na inače ružnoj zgradi „oblakodera“ što nam ga ostaviše dragi gabrijeli i razni danunciji koji su osim divotgradnje silno voljeli ricinus. Pokazali su nam izbezumljena lica kojima bi se Roman Polansky obradovao i bez troška za maskera unajmio za mnoge zastrašujuće i mračne filmove. Oni su „pevali“ iskrivljenu himnu Republike Hrvatske. Pjevale su je i neke djevojke u Kazalištu, a na njihovim je leđima navodno pisalo NEMA NAS!!! Eto ga vraže! Samo se ne zna da li se to odnosi na njih koje onako bijedno pjevaju ili na nas koji sjedimo u kazalištu najvećega hrvatskoga kompozitora Ivana pl. Zajca. Tko mari za toga pokojnika, nema valjda potomaka pa možemo iskriviti njegovo remek – djelo operu Nikola Šubić Zrinski. Možda su i auktorska prava istekla?! Mogu druzja stvoriti papazjaniju od nacionalne opere, tko im što može?! A kao malo koji narod imamo čak četiri nacionalne opere: spomenutu, pa Porina, pa Milu Gojsalića, pa Eru s onoga svijeta. Koga briga!

„Umjetnička sloboda“

Sjedi u kazalištu ministrica kulture, iza koje je golemi opus pisanih i inih djela koje jedva stigneš za života pročitati, ma što je prema njoj jedan Aralica, recimo?! Sve je to ž, kaže ona, umjetnička sloboda. Molim, kako bi se proveo onaj tko bi izložio ustašku uniformu, onako, kao instalaciju u naponu umjetničkoga zanosa? Zabranjenu zvijezdu možemo, ali zabranjenu drugu simboliku ne možemo. Mogu je izlagati i prodavati u Italiji u rodnom Mussolinijevom mjestu, mogu Hitlerovu baštinu pokazivati i zarađivati na njoj Austrijanci u Obersaltzbergu, ali mi imamo svoju zvijezdu. I točka.

Onoga nesretnika u ženskim haljinama vrijedilo je pokazati. Em je visok, em zaista uživamo što su ga uprizorili na sceni, em će rađati onako moćan brojnu dječicu jer smo, zaboga, u natalitetnoj krizi, em predstavlja zadnji krik pameti, naprednjaštva, tolerancije, poli koječega, širine slavenske duše koja je u stanju pregaziti tupavu poljsku, češku, slovačku, mađarsku, francusku ili divot- dušu nizozemsku. Meni je samo nedostajalo malo droge i crvenih fenjera za nastariji zanat u svijetu pa da naša hrvatska EPK bude kompletna. To im je izmaknulo. Ali, kažu u Bujici, nikada se ne zna, godina je duga.

Letimo

Potom su odrasli muškarci izbezumljenih i iskrivljenih lica urlali, drugi su udarali po kantama i polugama, tko zna još čime, a orila se pjesma iz doba partizana. Bella i bandiera. Meni je nedostajalo otvaranje bar jedne fojbe koje su dragi Talijani i partizani ostavili iza sebe diljem onoga kraja, ponekoga uprizorenja iz kakvoga logora – Raba, primjerice, Zlarina ili onih dvadesetak drugih, da vidimo i ponekoga ustašu kad već zastave NDH nije bilo na izložbi. Možda ga nema i zato što ni jedan ustaša nije više živ. Sve zastave bijahu, ali zastave s ušatim U nema. Možda se neki Vojislav boji? Možda se svi vojislavi boje? Jer zaista je na polovici Rijeke bila granica – ovaj sušački dio bio je u NDH. Tu je bila i prvotna gradina Frankopana, crkva fratara koji su oduvijek bili čuvari baštine, uspomene na Petra Kružića koji još počiva (?) u crkvi na Trsatu, pa niz lijepih i gorkih uspomena iz doba stranih vladara.

No, ne treba pretjerivati – uprizorenje dragih nam suživotnih Talijana izvedeno je – skok na pozornicu – čao mama, čao tata, čao karisima bella, samo sam onako usput navratio! Kao furija doletio i odletio. Ipak je trebalo pustiti i maloga Mađara koji je sagradio pristanište, pa Austrijanca koji je sagradio najljepše zgrade i dao ih oslikati freskama, pa ponekog domaćega idiota koji je izumio torpedo, pa onda i bolesnoga poniženoga Kamova kojega su iskoristili da vrište: ja nisam pseto biblijsko… Jadni moj Janko! Opora je tvoja riječ. Duboko bolna i ozbiljna. Za razliku od njihovih obijesnih psovki i kreveljenja. Vanitas vanitatum.

I eto nas, ONI i MI. Oni nas predstavili svijetu, kažu, to je bila provokacija. Oduševili bogate duhom i širinom, zaprepastili i užasnuli ovo malo donkihotskih likova koji se lome za očuvanje hrvatske baštine. Neka, tako nam i treba, pljuvali su Škoro i Kolinda jedan na drugoga tijekom kampanje. Pobijedio je treći. Sada počinje opet Kovač i inače časna družina pljuvati po Plenkoviću. Baš fino. Raskoljeni, omamljeni i nesputani demokracijom letimo, letimo…

Nevenka Nekić