Brisani prostor – N. Piskač: Jugokomunističke žrtve: Brdovec – tragična konkurencija Maclju?

Čto se je događalo godine 1945. poslije tzv. oslobođenja na lijevoj obali Save u prostoru od utoka Sutle u Savu do utoka Krapine u Savu? Danas je to ozemlje općine Brdovec i grada Zaprešića. Izravno se nadovezuje na zapadni dio grada Zagreba. Sudeći po simbolima i spomenicima „oslobođenje“ se odigralo sasvim korektno i civilizirano. Tako u dvorištu brdovečke osnovne škole stoji veliki obelisk kojega na vrhu krasi zvijezda petokraka. U Laduču stoji spomenik partizanu u jurišnom naletu s uzdignutom puškom. U obližnjoj Mariji Gorici postoji Ulica maršala Tita, a u selima uz lijevu obalu Save ulice nose imena istaknutih pregaoca „revolucionarnoga radničkog pokreta“ i njegovih derivata. U Zaprešiću na Trgu žrtava fašizma (trga žrtava jugokomunizma ne postoji) stoje spomenici partizanima, domobranima i hrvatskim braniteljima – svi su gradskim vlastima iste vrijednosti unatoč rezolucijama, deklaracijama i preporukama suvremene Europe.

Ćelija KPJ osnovana je u Prudnicama 1937., osam godina kasnije…

Ovih je dana javnost informirana o pronalasku masovne grobnice žrtava poraća (1945.) u selu Prudnice o čemu je Ministarstvo hrvatskih branitelja izdalo priopćenje. Prudnice spadaju u niz sela od granice sa Slovenijom do Zaprešića, od Harmice do Šibica, u kojima postoje stratišta i grobnice do danas neistražene. Vratimo se u povijest 20. stoljeća. Konzultirajmo Enciklopediju hrvatske povijesti i kulture (Školska knjiga, Zagreb, 1980.). U njoj pod natuknicom „Zaprešić, Radnički pokret i NOB“ piše: „Područje općine Zaprešić pripadalo je prije rata kotarima Zagreb i Klanjec. Ideje revolucionarnoga radničkog pokreta prenose u ovo područje naročito radnici zaposleni u Zagrebu. Neki od njih postali su i članovi KPJ te tako bili osnivači partijskih ćelija i na području Zaprešića. Prva ćelija osnovana je u Prudnicama 1937., a iduće godine i u Kupljenovu. U toku 1938. osnovano je u pojedinim selima niz odbora Stranke radnog naroda, koji su zapravo bili priprema za osnivanje novih ćelija KPH.

One se do okupacije zemlje osnivaju još u selima Šibice, Harmica-Šenkovac, Donji Brdovec, Luka, Pluska, Žeinci, Hrađevac Pušćanski, Pojatno, Bregovljani, Pušća Gornja, Pušćanski Trstenik, Hraševac, Jakovlje, Jakovlje Coha i Zaprešić. Ukupno su te ćelije okupljale oko 80 članova KPH. Organizacija SKOJ-a imala je oko 40 članova. U pojedinim selima jačao je utjecaj komunista preko pojedinih javnih ustanova, kao što je to bilo kulturno-umjetničko društvo Matija Gubec, čitaonica u Prudnicama te pjevačko društvo u Kupljenovu. U listopadu 1940. osnovan je Općinski komitet KPH za područje predratnih općina Pušća i Jakovlje, a u veljači 1941. za Zaprešić i Brdovečko Prigorje. U svibnju 1941. osnivani su i općinski komiteti SKOJ-a za ta područja“.

Od prikrivenih grobišta do Super Konzuma

Ideje i organizacije „revolucionarnoga radničkog pokreta“ bile su aktivne tijekom Drugoga svjetskoga rata. Osnivaju „udarne grupe“. Rade na „prikupljanju oružja“ i vode „propagandu protiv politike okupatora i ustaškog režima“ i „izvode sabotaže“. Partijska ćelija Harmica – Šenkovec „dobila je posebnu zadaću da prihvaća španjolske borce koji su se ilegalno vraćali iz francuskih logora u zemlju“. Pristupilo se „osnivanju prvih ilegalnih NOO-a“ (narodno oslobodilačkih odbora) u pojedinim selima“. U Brdovečkom Prigorju iz općinske zgrade „zaplijenjene su velike količine oružja i municije, a u Zaprešiću je pokušan napad na domobransku četu“. Raste broj „ilegalnih NOO-a i drugih organizacija NOP-a“. Zaključno: „U NOB-u je poginulo oko 300 boraca iz ovog kraja“. Je su li to bili legalni ili ilegalni borci? Koliko je legalnih boraca i civila stradalo u ovom kraju? Koliko je pobjeglo u inozemstvo pred terorom ilegalnih NOO-a i drugih organizacija NOP-a – o tome ni danas ne znamo gotovo ništa relevantno.

Ono što znamo odnosi se na to da je nova u Prudnicama otkrivena masovna grobnica žrtava „revolucionarnoga radničkoga pokreta“ i njegovih organizacija, tek jedna u nizu na potezu od Harmice do Šibica. Premda neistražene, lokacije su poznate: Ključ Brdovečki, Pancir graba, Šenkovec, Javorje, Ključanska gmajna, Hercegovo, Rasadnik, brdovečko groblje, šuma Janekovićevo i Prudnice. Osobno mi je jedan stariji gospodin, sada pokojni Zaprešićan u nekoliko navrata, u četiri oka i potiho, govorio da zna kako su ubijali i zatrpavali žrtve i u Šibicama (navodim prema sjećanju, nap. NP) – kod potoka, blizu mosta pa prema Novim dvorima desno i dvorcu Lužnica lijevo – dodao bih i ovo – tamo gdje se danas nalazi novi Super Konzum i rotor. Kad sam to spomenuo lokalnim društvenopolitičkim radnicima rekli su mi – pusti njegove priče, on je pijanac.

Do nedavno se revolucionarno zatrpavalo, umjesto civilizirano otkopavalo

Veliki broj masovnih grobnica na relativno malom području upućuje na zaključak da bi prema broju žrtava ovo područje moglo doseći broj žrtava u šumi Macelj, Titovom lovištu, gdje se procjenjuje da u oko 130 jama leži oko 13.000 ubijenih. Tamo su istraživanja započela, ali su po prvim nalazima odmah i obustavljena – samo u nekoliko otkopanih jama pronađeno je više od tisuću umorenih osoba. Stoga se Macelj (u blizini Đurmanca i Krapine) smatra najvećim stratištem Titovih jugokomunista u Hrvatskoj. Bojim se da bi otkrivanje svih dosad poznatih lokacija na području od Harmice do Šibica, Brdovec mogao konkurirati Maclju, a bivša zajednica općina Zaprešić – Krapini. U ovom trenutku nije moguće ništa preciznije reći o broju žrtava s lijeve obale Save na potezu od slovenske granice do Zaprešića budući da nijedno grobište nije istraženo. Stoga ovdje mogu samo prepričati istinit događaj iz ovoga kraja: Čovjek je orući njivu naišao na ljudske kosti. Odmah je uzbunio selo. Drugi dan je otišao na njivu pokazati lokaciju. No, lokacija je već bila zatrpana kamionom svježe zemlje. Dežurne režimlije do nedavno su čuvale tajnu revolucionarodnoga radničkoga pokreta.

Postavlja se pitanje u kojoj su mjeri „revolucionarni radnički pokret“ i njegove totalitarne organizacije povezane s masovnim ubojstvima poslije Drugoga svjetskoga rata, posebice stoga što su masovne grobnice s područja Brdovec – Zaprešić uglavnom smještene u mjestima gdje je „revolucionarni radnički pokret“ osobito klasno svjesno djelovao od druge polovice tridesetih godina do 1945. Kao i na „području općine Zaprešić“ taj je „revolucionarni radnički pokret“ bio aktivan i na području Krapine. Enciklopedija hrvatske povijesti i kulture pod natuknicom „Krapina“, podnaslov – „Radnički pokret i NOB“, iznosi dragocjene podatke.

Kako Stazić može provjeriti šlampavost pobjednika, a Beljak razmjere crvenoga fašizma?

„Godine 1935. u Krapini je formirana partijska ćelija, koja je održavala stalnu vezu s Pokrajinskim komitetom KPJ u Zagrebu… Uoči rata djeluje Okružni komitet Krapina, koji obuhvaća 20 partijskih ćelija sa oko 80 članova KPJ i oko 80 članova SKOJ-a. U to su vrijeme održane dvije okružne partijske konferencije za okrug Krapinu. Prva je održana 28. VII 1940. i donijela je važne odluke za daljnji organizacijski i politički rad; u Đurmancu je 1. I 1941. održana Druga partijska konferencija okruga Krapina. Uoči rata održana su u krapinskom okrugu i dva partijska kursa… Usporedo s oružanom borbom u ovom se kraju već 1942. stvaraju i organi vlasti. Potkraj 1943. u Krapini osim Inicijativnog okružnog NOO-a djeluje Kotarski NOO i općinski NOO-i, kao i odbori USAOH-a, SKOJ-a i AFŽ-a. Unatoč nastojanju neprijatelja da uništi NOP u Krapini, Krapina je sve do svog oslobođenja 9. V 1945. ostala nepresušiv izvor novih boraca za jedinice NOVJ, kao i novih članova USAOH-a, SKOJ-a, KPH, AFŽ-a i NOO-a“. Što su članovi navedenih revolucionarnih radničkih ideja i organizacija radili neposredno poslije završetka rata? Jesu li pokušali spriječiti masovna ubojstva bez suda i evidencije, ili su sudjelovali u njima? Jesu li ih otkrivali ili su ih šutnjom prikrivali? Nemoguće je da nisu znali što se dogodilo.

No, ako neki i nisu znali danas znaju da su Jugoslavija i komunistički režim počivali na masovnim zločinima. Primjerice, saborski zastupnici SDP-a i HSS-a, Nenad Stazić i Krešo Beljak, ne mogu reći da ne znaju za te činjenice. Stazić je, međutim, napisao: „Izgleda da u svibnju 1945. posao nije obavljen temeljito. Kakva šlampavost pobjednika“. Beljak je o udbinom nastavku krvavoga „oslobođenja“ – ubojstvima hrvatskih emigranata napisao: „Preko 100?? Očigledno nedovoljno. Vidjeli smo tko je radio sranja i tko je uzrokovao ratove od ’91. do ’99. Fašisti u bivšoj Jugoslaviji i drugim zemljama koji su nažalost pobjegli UDBA-i“. Iz ove dvije izjave dva aktualna saborska (sic!) zastupnika jasno je da „revolucionarni radnički pokret“ i njegov totalitarni jugokomunistički režim imaju i danas svoje zagovornike. Moguće bi im u razvoju zaostale svijesti pomogao sudbeni nalog kojim bi umjesto u zatvor bili upućeni na rad za opće dobro pri iskapanju masovne grobnice u Prudnicama?! Stazić bi se mogao uvjeriti u „šlampavost pobjednika“, a Beljak u razmjere crvenoga fašizma.

Nenad Piskač