Fragmenti hrvatske zbilje – D. Dijanović: Je li za hrvatsko pravosuđe, četništvo, zaštite vrijedno pravno dobro?

 SPC i slučaj Marka Juriča

O prirodi, ulozi i moći Srpske pravoslavne crkve (SPC) tijekom povijesti, kao što je svojedobno primijetio dr. Ivo Pilar, dugo se „nije stvorilo zadovoljavajuću predodžbu“. Isti je autor za SPC rekao da je ona provedbeno sredstvo, „više jedna socijalno-politička borbena i osvajačka organizacija nego vjerska zajednica“. Pilar je dodao: „Pravoslavna crkva proširuje svoju vjeru tako da pravoslavna država najprije osvoji tuđe zemlje i da onda u osvojenim zemljama širi svoju vjeru uz pomoć čitave snage osvajačke države. Budući da je u svakoj vjeri usađen nagon da se proširi, jer ne širiti se, znači isto što i uzmicati, to je vjerski moment koji djeluje u pravoslavnoj državi kao stalan poticaj za ekspanzivnu politiku. Zato vidimo da su pravoslavne države stalno nemirne i da teže za proširivanjem“.

Lučonoša velikosrpske ideologije

Srpska pravoslavna crkva bila je, a i danas je lučonoša velikosrpske ideologije. Nakon Pilara o ulozi SPC-a kao i o vezama s fašističkom i nacističkom ideologijom pisala je Ljubica Štefan. U isto vrijeme dok se SPC s mržnjom obrušava na bl. Alojzija Stepinca, prikriva se kako je proglašeni svetac SPC-a Nikolaj Velimirović pisao ode Hitleru („svetac, „genije“, „heroj“), a Svetoga Savu nazivao Hitlerovim pretečom. Crnogorski publicist Miroslav Ćosović u knjizi „Bizarni sveci srpske crkve“ argumentirao je kako je SPC za svoje svece („svetitelje“) proglasila niz osoba koje po objektivnim kriterijima ne možemo smatrati ničim drugim nego ordinarnim zločincima i koljačima. Pop Momčilo Đujić, Milorad Vukojičič „Maca“ („pop koljač“), Joanikije Lipovac, Nikolaj Velimirović… U ulozi SPC-a u krvavim ratovima pisao je i srpski publicist Milorad Tomanić u knjizi „Srpska crkva u ratu i ratovi u njoj“.

Crnogorski književnik Milorad Popović u razgovoru za „Globus“ savršeno je točno oslikao prirodu SPC-a u Crnoj Gori, a isto se može reći i za druge države u kojima djeluje: „SPC je najmračniji dio srpskoga političkog i nacionalnog bitka. U Crnoj Gori ona je prije paravojna, parapolitička i parakulturna institucija negoli duhovna i vjerska u onom iskonskom kršćanskom smislu i poslanju. Njihova jedina misija u Crnoj Gori jest da propagiraju srpstvo odnosno velikosrpstvo, negiraju ne samo državnost nego i etničku, kulturnu, društvenu i svaku drugu posebnost Crnogoraca. Njihov je cilj i poslanje da odbijaju, ponižavaju, negiraju i degradiraju svaku naznaku bilo kakve crnogorske posebnosti. Crna Gora je za njih ili povijesni srpski termin ili tek geografski, a najviše što mogu podnijeti kao folklorni. Ovo je jedinstven primjer u pravoslavnom svijetu da ju jedna pravoslavna Crkva ne poštuje i odbacuje svjetovnu vlast u zemlji u kojoj djeluje“.

Srpska pravoslavna crkva i danas aspirira na hrvatski teritorij

Aspiracije SPC-a na Hrvatsku i danas su nedvojbene. Srpski patrijarh Irinej u svojim božićnim čestitkama ne može preko usta prevaliti riječ „Hrvatska“, iguman manastira Krka u pijanom je stanju gazio hrvatski grb, a srpski svećenici ne žele pokapati s hrvatskom zastavom hrvatske branitelje srpske vjeroispovijesti. Na jačanje četništva u Hrvatskoj, u čemu snažnu ulogu ima upravo SPC, pred nekoliko je godina upozorila i Sigurnosno-obavještajna agencija.

Episkop SPC-a i mitropolit zagrebačko-ljubljanski Porfirije Perović također je ljubitelj četničke ideologije. Da je tome tako imamo corpus delicti crno na bijelo. Riječ je, dakako, o snimci gdje upravo on predvodi pjevanje četničke pjesme koja slavi popa Momčila Đujića (Što se ono na Dinari sjaji/Đujićeva kokarda na glavi). Đujić je tijekom Drugoga svjetskog rata bio zapovjednik („komandant“) četničkih jedinica na području Hrvatske. Pod njegovim zapovjedništvom četnici su počinili stravične zločine nad hrvatskim stanovništvom. Čak su i komunističke jugoslavenske vlasti nakon rata 1946. Đujića optužile da je kriv za smrt najmanje 1.500 ljudi.

Takvome, dakle, zločincu pjeva episkop Porfirije Perić! I što se događa nakon otkrića snimke? Ništa! Umjesto da on bude prokazan za govor mržnje i proglašen kao persona non grata u Hrvatskoj, nastradali su oni koji su upozorili na njegovo mrziteljsko pjevanje koje slavi zločin i zločinca. Krivi su oni koji narušavaju bratstvo i jedinstvo!

Jurič je upozorio na pjevanje četničkom koljaču

Naime, kao što se sjećamo, novinar i televizijski voditelj Marko Jurič je 2016. odjavljujući jednu epizodu emisije „Markov trg“ u pomalo ironičnom i provokativnom stilu poručio: „Poruka dragim Zagrepčanima, svima vama koji se šećete Cvjetnim trgom, budite oprezni pošto je u blizini crkva u kojoj stoluje, da parafraziram jednog srpskog ministra, četnički vikar, dakle dragi moji Zagrepčani kada se šećete Cvjetnim trgom, pogotovo majke s djecom, pripazite da ne bi koji od tih četničkih vikara istrčao iz crkve i malo u svojoj najboljoj maniri klanja izveo svoj krvavi pir na našem najljepšem zagrebačkom trgu, koji bi možda trebalo obilježiti tablama pazi oštar četnik u blizini“.

Jurič je u navedenoj odjavi upozorio na činjenicu da je episkop Porfirije pjevao koljaču, pa je sasvim jasno da u odnosu na takve osobe treba biti na oprezu jer nas povijest uči da nakon pjevanja i guslanja dolazi kama. Tko slavi zločince i sam potencijalno može biti zločinac. Četnički vikari poklali su velik broj Hrvata pa je pitanje zdravog razuma biti oprezan u odnosu na njih. No umjesto da Porfirije bude pozvan na informativni razgovor i podvrgnut kaznenom procesu zbog promicanja četništva uslijedila je zabrana rada na nekoliko dana Z 1 Televizije, a kasnije i optužnica protiv Marka Juriča.

Nakon četiri godine minucioznog rada Državno odvjetništvo podiglo je optužnicu protiv Juriča pri Općinskom sudu u Novom Zagrebu, a tereti ga se za poticanje osjećaja mržnje i netrepeljivosti prema pripadnicima srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj, vjernicima pravoslavne vjeroispovijesti i svećenstvu Srpske pravoslavne crkve. U ime Republike Hrvatske u optužnici se smatra da je Marko Jurič „putem televizije javno poticao na mržnju usmjerenu prema skupini ljudi i pripadniku skupine zbog njihove vjerske, nacionalne i etničke pripadnosti“.

Perverzna inverzija!

Pazite Vi tu perverznu inverziju! Umjesto da se kazni onaj koji promiče četništvo, a to znači laž, mržnju i zločin, optužnica se podiže protiv onoga koji je upozorio na takve pojave. Niti Kafka u svojemu Procesu niti Orwell u 1984. vjerojatno se ne bi dosjetili ovakve perverzije. A da stvar bude gora, vrli pisci optužnice, da se Vlasi ne dosjete, su zapravo ti koji vrijeđaju srpsku nacionalnu manjinu. Ako je, naime, Jurič upozorio na djelovanje pojedinih istaknutih članova SPC-a koji promiču četništvo kako to može biti vrijeđanje srpske nacionalne manjine generalno? Misle li pisci da su svi Srbi u Hrvatskoj podupiratelji Momčila Đujića? Koga je moglo vrijeđati Juričevo upozorenje? Je li ono vrijeđalo Predraga Mišića? Naravno da nije. Ono je moglo vrijeđati jedino sljedbenike četništva. Smatra li stoga hrvatsko pravosuđe da treba sankcijama zaštititi sljedbenike četništva? Stavlja li se pravosuđe u službu zaštite četništva? Znači li to da je za pravosuđe četništvo nešto pozitivno? Propisivanjem kaznenih djela i sankcijama se štite pravna dobra! Je li četništvo pravno dobro u Hrvatskoj? Je li za pravosuđe zaštite vrijedna ona ideologija koja je 1991. okupirala Vukovar i isticala svoju politiku „bit će mesa, klat ćemo Hrvate!“? A Hrvate je klao i pop Momčilo Đujić kojemu pjeva episkop Porfirije.

Znadete li, dragi čitatelji, što se zbilo, uzmimo samo jedan primjer, 1. prosinca 1942. u Biteliću kraj Sinja? Tamo su četnici popa Đujića i Branka Bogunovića iz Knina te četnici iz obližnjeg Otišića nožem zaklali 29 tamošnjih Hrvata, a po zapovijedi popa Đujića koji je nakon toga krvavog pohoda nazvan „Krvavi pop iz Strmice“. Zanimljivo, koljač Đujić, sudjelovao je i u ustanku koji se svake godine 27. srpnja obilježava u Srbu gdje je hrvatskim novcem obnovljen četnički spomenik. No Đujić je na početku rata – što je raritet, obično su se kape mijenjale u obrnutom smjeru – nosio petokraku na čelu, istu onu petokraku koja se ovih dana podiže u centru Rijeke. Kao što je veljači 2015. u tekstu za Hrvatski tjednik („Četnik s petokrakom: Pop Momčilo Đujić u ustanku od 27. srpnja“) pisao povjesničar dr. sc. Vladimir Šumanović: „Naglašavajući svoje svesrpsko opredjeljenje i političku širinu koja je trebala okupiti sve Srbe s tog područja u borbi protiv NDH, Đujić je na početku ustanka na svojoj kapi imao komunistički simbol – crvenu petokraku zvijezdu. Osim kao komunistički simbol, crvena petokraka zvijezda bila je i državni simbol Sovjetskog Saveza, te je trebala značiti kako su srpski ustanici iz NDH dio jedinstvene vojne koalicije na čelu sa Sovjetskim Savezom. Zapis o tadašnjem Đujićevom izgledu ostavio je Gojko Polovina, sekretar Kotarskog komiteta Komunističke partije Hrvatske (KK KPH) za Gračac“.

Inače, pop Momčilo Đujić je Vojislavu Šešelju dodijelio status četničkog vojvode, tako da pjevač Porfirije kad pjeva Momčilu pjeva ujedno i Vojislavu.

Je li u Hrvatskoj zabranjeno upozoravati na opasnosti četničke ideologije?

No vratimo se na optužnicu protiv Juriča. In ultima linea, čak da je Jurič i koristio govor mržnje prema sljedbenicima četništva (prema cijeloj srpskoj manjini on je to činio jedino u slučaju da se svi Srbi u Hrvatskoj proglase četnicima što bi bilo netočno i nepravedno) je li 2020. zabranjeno koristiti govor mržnje prema četnicima? Čak su i jugoslavenske komunističke vlasti Momčila Đujića smatrale koljačem i zločincem, a danas pravosuđe u samostalnoj i neovisnoj Hrvatskoj ustaje u zaštitu njegovih sljedbenika. Kako drugačije protumačiti optužnicu protiv Juriča? Kako drugačije nego kao rehabilitaciju četništva? Ako je u Hrvatskoj postalo protupravno upozoravati na opasnosti četničke ideologije onda neka Hrvatski sabor promjeni Ustav i iz njega izbaci Domovinski rat koji je temelj moderne hrvatske države, a koji se vodio upravo i protiv četničke ideologije.

Isto ono pravosuđe koje ne vidi ništa sporno u izjavama da je trebalo 1945. pobiti veći broj ljudi ili da je Udba trebala pobiti veći broj hrvatski političkih emigranata ne vidi ništa sporno ni u pjevanju četničkih pjesama (u Hrvatskoj, konačno, imamo i četničke spomenike), ali vidi sporno u upozoravanju na opasnosti sljedbenika četničke ideologije. Ovakav egzemplar nije moguć nigdje nego jedino u Hrvatskoj, državi koja je očito i dalje premrežena petokolonaškim elementima. Možete li zamisliti da bi francuski sud 20 godina nakon završetka Drugoga svjetskog rata kažnjavao Francuze koji bi upozoravali da neki tamo relikti nacional-socijalističke ideologije pjevaju Göringu ili Eichmannu?

Naravno da bi takvo što bilo nemoguće!

30 godina bilo je nedovoljno za uklanjanje velikosrpskih struktura

Za očekivati je da će Marko Jurič – koji se na tapeti zapravo našao zbog svojih nastojanja da određene teme iz povijesti izvede na čistac – na kraju biti oslobođen. Teško da bi ikoji sudac u Hrvatskoj na kraju dana imenom i prezimenom stao uz politiku protekcije četništva. No skandalozno je uopće što postoje ljudi u represivnom aparatu kojima pada napamet nekoga goniti zbog upozoravanja na opasnosti četništva. A još je skandaloznije da u Hrvatskoj mogu djelovati političke strukture koje takvome postupanju daju pokroviteljstvo. Jer, nemojmo se zavaravati, hrvatsko pravosuđe niti je samostalno niti je neovisno. Ova optužnica potvrđena je na mig određene političke strukture. Da nije tako ne vjeruju vjerojatno niti mala djeca.

30 godina hrvatske samostalnosti očito je bilo nedovoljno da se ukloni moć velikosrpskih struktura koje su ovom državom vlada od 1918. do 1990. U situaciji dok se mala Crna Gora, u kojoj živi 30 % Srba i protivnika crnogorske samostalnosti, obračunava s velikosrpskom ideologijom, u Hrvatskoj se pravosudno ustaje u zaštitu četništva.
Postoje li uopće riječi kojima se uopće može opisati ovakve maloumne i perverzne pojave kakve danas gledamo u Hrvatskoj? I Dostojevski bi, vjerujem, ostao bez teksta…

Davor Dijanović

https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo