G. Borić: Krešo Beljak više voli Punišu Račića, nego Stjepana Radića
Vrijeme je za čišćenje komunističkoga smeća
Za podatak američke konzervativne komentatorice hrvatskih korijena Kathie Pavlich kako je Udba ubila više od sto hrvatskih emigranata, javio se za riječ predsjednik patuljaste Hrvatske seljačke stranke HSS-a Krešo Beljak twitom: „Preko 100 očigledno nedovoljno. Vidjeli smo tko je radio sranja i tko je uzrokovao ratove od ’91 do ’99. Fašisti u bivšoj Jugoslaviji i drugim zemljama koji su na žalost pobjegli Udbi.“
Mnogo prije Beljaka zastupnik Socijaldemokratske partije Nenad Stazić napisao je na svome Facebooku : „Izgleda da u svibnju 1945. posao nije obavljen temeljito. Kakva šlampavost pobjednika.“ A zna se što se događalo u svibnju te godine na odstojanju od Bleiburga do duboko u Makedoniji, na križnim putevima, na kojima su poludjeli komunistički osvetnici likvidirali nekoliko stotina tisuća hrvatskih ratnih zarobljenika, civila, žena, djece i staraca. To Staziću nije bilo dovoljno kao ni stotinu emigrantskih žrtava, naravno nenaoružanih civila, muškaraca, žena i djece. To nije dovoljno predsjedniku najstarije hrvatske stranke koja bi bez pomoći postkomunističkoga SDP-a pala daleko ispod 5 postotaka na izborima, ali zahvaljujući predizbornim koalicijama sa sljednicom Saveza komunista Hrvatske može ući u buduću vladu i onda posve službeno slaviti komunističke orgije ubijanja. Prema Beljakovim riječima, izgleda nam da mu je bliži Puniša Račić nego Stjepan Radić.
Začuđuje ne samo povijesno neznanje zastupnika Beljaka i Stazića, jer svima bi trebalo biti poznato tko je izazvao ratove pri kraju jugoslavenske agonije, naime Miloševićev režim i njegovi sateliti izvan Srbije, nego još više njihov posvemašnji deficit humanosti, zapravo njihova zločinačka narav koja bi lako od riječi mogla prijeći na djela. Zašto sutra ne bi neki suludi mladac, kao nedavno u Splitu, pozivajući se na Beljaka i Stazića, uzeo u ruke kalašnjikov i nastavio ono u čemu su, prema riječima tih članova Sabora, zatajili udbaši i partizani, pa udari po „reakcionarima“ ili „fašistima“ kakvima komunisti proglašavaju sve svoje protivnike? Stazić je svoje incidentalne riječi opravdavao navodnom pojavom fašizma u Hrvatskoj, što je neizmjerna laž u usporedbi s drugim europskim zemljama, a Beljak se mršavo ispričao, no to ne bi smjelo biti dovoljno. U Saboru i izvan njega neki su prosvjedovali protiv njihovih huškačih riječi, a trebalo je pokrenuti inicijativu za njihov opoziv, oduzeti im parlamentarni imunitet i onda da stupi u akciju Državno odvjetništvo. Jer što se tiče govora mržnje u Hrvatskoj, riba itekako smrdi od glave. Ono što se u govorničkim sukobima događa u Hrvatskom saboru, često je gore od najprimitivnijih seoskih svađa, zapravo sramota za hrvatski parlamentarizam koji je nekoć bio na visokoj intelektualnoj razini a danas je politički kokošinjac, kako ga je nazvao Zlatko Vitez, neko vrijeme i sam član Sabora.
Iz Beljakovih riječi, i ne samo navedenih, vidi se koliko je nisko pala nekoć najmasovnija hrvatska stranka HSS, posebice nakon uspostavljanja hrvatske države kad joj se na čelo uspeo čak i hrvatski politički Kerempuh Ivan Zvonimir Čičak, i od prije nekoliko godina jedan mali kriminalac, odnosno obijač automobila. Kakva razlika prema prijašnjim vremenima! Radićev nasljednik bio je dobroćudni Vlatko Maček kojemu je uspjelo uspostaviti Banovinu Hrvatsku s kakvom-takvom autonomijom, koji je odbio ponudu Hitlerove Njemačke da nakon kapitulacije Kraljevine Jugoslavije preuzme vlast u Hrvatskoj, kojega su ustaše najprije strpale u Jasenovac i kasnije u kućni pritvor, ali mu i dali zlatnike da prebrodi prve materijalne poteškoće nakon bijega u zapadni azil koji je proveo u Americi ne odričući se Jugoslavije, što mu nije koristilo kod komunista koji su ga do kraja njegova života klevetali kao izdajnika. Njegov nasljednik dr. Juraj Krnjević vratio je brod HSS-a na pravu hrvatsku državotvornu crtu. Krnjević je uvijek prosvjedovao kod zapadnih vlasti kad nisu štitile prava hrvatskih političkih emigranata pred nasrtajima jugoslavenske vlade, na što su bile obvezne međunarodnim zakonima. U slobodnom svijetu bilo je nekoliko tisuća emigranata članova Hrvatske seljačke stranke koji su se pošteno borili svojim sredstvima za hrvatsku slobodu i neovisnost, na žalost ne želeći se ujediniti s drugim državotvornim organizacijama.
Hrvatska politička emigracija nije bila brojna, po prilici oko 35 do 40 tisuća ljudi, dok je starih iseljenika i novih ekonomskih emigranata možda bilo više od dva do tri milijuna. Neki su se politički emigranti koristili nasilnim sredstvima protiv jugoslavenskih državnih ispostava u inozemstvu, ali oni su bili neznatna manjina. Većina se emigranata udružila pod krovnom organizacijom Hrvatsko narodno vijeće koje je dopustivim sredstvima stalno upozoravalo slobodni svijet kako je Jugoslavija neodrživa i kako Hrvati imaju pravo na svoju državu. Zahvaljujući promidžbenoj i znanstvenoj djelatnosti hrvatske političke emigracije, slobodni je svijet počeo shvaćati da SFRJ nije moguće održati nakon pada Berlinskoga zida. Hrvatska emigracija izdavala je publikacije ne samo na hrvatskome jeziku, nego i na španjolskome, engleskom i njemačkom koje su išle na sve relevantne političke i znanstvene adrese šireći istinu o neriješenom hrvatskom pitanju. To su čak priznali i komunistički analitičari naše emigracije kao dr. Milo Bošković u svojoj knjizi „Antijugoslovenska politička emigracija“ iz god. 1980. u kojoj piše kako se u emigrantskom novinstvu izbjegavaju otvoreni antikomunizam i antifašizam prema pojedinim narodima u korist objektivne analize stanja u Jugoslaviji, dokazivanja krize režima i pozivaju demokratske snage da se pridruže borbi za novo uređenje i višestranački sustav koji će riješiti sve nacionalne proturječnosti i društvene krize. Inače, jugoslavenski su analitičari svih emigracija iz SFRJ njih paušalno nazivali fašističkima i antijugoslavenskima (to je bilo tek djelomično istina jer su srpski emigranti od reda bili za Jugoslaviju), no da nemaju nikakva utjecaja na prilike u zemlji, što se pokazalo neispravnim odmah nakon prvih znakova propadanja Jugoslavije kad u inozemstvu više nije bilo razlika između hrvatske političke emigracije i iseljeništva u borbi za hrvatsku samostalnost i demokraciju. Hrvatsko iseljeništvo dalo je veliki prinos hrvatskoj borbi za samostalnost i demokraciju pa je možda to njegov grijeh u očima raznih stazića i beljaka i sličnih zagovornika jugoslavenske prošlosti.
Prema najtrajnijem hrvatskom komunističkom dužnosniku dr. Vladimiru Bakariću, hrvatska je politička emigracija bila najgora u usporedbi s ostalim emigracijama iz SFRJ, pa su se time Stazić i Beljak svrstali među one komuniste u bivšoj državi koji su odlučivali kojega emigranta treba likvidirati. To je cijelo vrijeme svoga života bio Josip Broz Tito, a nakon njegove smrti tzv. Savjet za odbranu ustavnog poretka u kojemu su komunisti iz Hrvatske igrali glavnu ulogu naredbodavaca za ubijanje emigranata. Eto, do sada imamo tradiciju da kriptokomunisti barem verbalno slave svoje prethodnike (naredbodavce Udbe) i odlučuju koga će u inozemstvu smaknuti kako bi se Jugoslavija održala, što naravno nije uspjelo: srušila se od krova do temelja i živi samo u fantaziji nekih hrvatskih sabornika i publicista koji se nazivaju povjesničarima, a pojma nemaju o našoj emigraciji.
Ponavljamo: krajnje je vrijeme da političari i pravosuđe u Hrvatskoj započnu s čišćenjem komunističkoga smeća u svojim redovima kako bi Hrvati u domovini i iseljeništvu mogli bez opterećenja iz jugoslavenske prošlosti živjeti kao slobodni ljudi. Neka HSS izbaci iz svoga članstva zagovornika komunističkih likvidacija hrvatskih emigranata, a SDP prije novih izbora za Hrvatski sabor pošalje u ropotarnicu svoga zastupnika koji se žalio zašto partizani nisu bolje obavili svoj krvavi posao nakon Bleiburga. Sve i kad bi se to zaboravilo, hrvatska bi javnost morala znati da se naše iseljeništvo čak i financijski nalazi pri samom vrhu dohodovne piramide u hrvatskome gospodarstvu pa su iseljenici prošle godine poslali u domovinu oko 18 milijarda kuna od kojih nešto ide i na plaće Beljaka i Stazića. Možda bi i Hrvatski svjetski kongres kao krovna organizacija hrvatskoga iseljeništva trebao prijaviti navedene političare organima Europske unije da izvrše pritisak na hrvatsko pravosuđe i politiku neka ih napokon ukloni iz javnoga života. Bio bi to prinos političkoj higijeni u prilično zatrovanome ozračju javnoga života u Republici Hrvatskoj.
Gojko Borić
https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo