Fragmenti hrvatske zbilje – D. Dijanović: Tito i petokraka kao bezvremenske kategorije hrvatske “duboke države”

 U Rijeci crvena petokraka i obnova Titova broda Galeb unatoč svim rezolucijama Europskoga parlamenta

Veliki hrvatski književnik Antun Gustav Matoš na jednome je mjestu zapisao: „Nikad nismo bili niti ćemo ikad biti za lokalni ekskluzivni patriotizam, ali uvijek smo bili i uvijek ćemo biti proti tome da se Zagreb degradira, da se ponižava do ranga provincijskog gradića, da se čak i sistematski kleveće i napada. Bilo je dobrijana koji su Rijeku, grad tuđinske sfere, pokušavali dizati na trošak Zagreba. Drugi, živući tu među nama i dijeleći s nama sve dobro i zlo, napadahu Zagreb, kao da je taj lijepi grad kriv što ima loših Zagrepčana, što ima ljudi koji prljaju vlastito gnijezdo. Zagreb, bio kakav mu drago, središte je Hrvatske i hrvatstva, pa nije dobar Hrvat koji nije dobar Zagrepčanin. Ta naša simpatija prema gradu u kojemu živimo nije slijepa simpatija, nije ljubav matere što voli i poroke svoga djeteta, već je ona prosvijetljena ljubav koja poroke vidi, ali nosioca tih poroka ne proklinje, već zlo kao dobar otac i odgojitelj nastoji iskorijeniti.”

Tema ovoga osvrta nije Zagreb, nego Rijeka. Kao što vidimo, još je Matoš Rijeku percipirao kao grad „tuđinske sfere“. Odnosom Matoša i Rijeke u jednome članku u Matičinu časopisu Vijenac (4. rujna 2014.) pozabavio se Ivan Bačmaga. Kao što proizlazi iz njegove analize, Matoš je Rijeku doživljavao kao otet, nesretan i prodan grad, grad s naglašenom oskudicom hrvatskoga nacionalnog obilježja. Bačmaga zaključuje: „Težak položaj tamošnjih Hrvata najviše mu zaokuplja pozornost te ga stoga valja promatrati kao presudan čimbenik u Matoševu poimanju riječkih prilika. U tom smislu posebno dojmljivo djeluje tvrdnja da su u Rijeci ‘Hrvat i Hrvatska danas jedno poniženje i jedna sramota’. Naime, Matoš je opazio da su riječki Hrvati, kao većinsko stanovništvo, u političkom, ekonomskom i društvenom pogledu bili obespravljeni te sustavno diskriminirani i terorizirani od strane Talijana i Mađara. Hrvatskom je pučanstvu posvetio nekoliko pohvalnih redaka jer je uspješno sačuvalo nacionalni identitet u vrlo nepovoljnim okolnostima: ‘[…] sav puk je hrvatski, i to najvredniji, najradiniji, najinteligentniji puk hrvatski, i mi tu ipak nemamo ni onoliko autonomije koliko srpska crkvena općina, nemajući prava podići ni hrvatsku osnovnu školu!’“

Hrvatski grad bez hrvatskoga sadržaja

Politička situacija u međuvremenu je ipak promijenjena na bolje. Rijeka je danas formalno grad u Hrvatskoj. Međutim, iako ne živimo u vremenu tzv. Riječke krpice, Rijeka je i dan danas na neki način tzv. corpus separatum unutar hrvatskoga političkog života. Da parafraziramo Antuna Trumbića: nije dobro danas Hrvatsku promišljati iz Rijeke; Rijeka danas jest hrvatski grad, ali je u njemu premalo hrvatskoga sadržaja.

Sve do nedavno Rijeku se percipiralo kao grad uzor multikulturalizma, ali i kao ekonomski uspješan grad. Posljednjih godina postalo je jasno da u „multikulturalizmu“ kakav u Rijeci vlada postoji tolerancija prema svemu osim prema hrvatskom sadržaju, a da je sada već 75 godina vladavine komunista i njihovih formalnih nasljednika (viđeno jedino još u Crnoj Gori) u potpunosti demografski i ekonomski uništilo taj grad. Ne iseljava se samo iz krajeva u kojemu vlada HDZ, kako se to želi prikazati. U posljednjih sedam godina Rijeka je izgubila 8,8 posto svojih stanovnika. A na vlasti je progresivni SDP!

Obnova Titova Galeba i postavljanje petokrake

Kako je riječka vlast odlučila doskočiti ovim problemima? Tako što se, dakako, odlučila posvetiti budućnosti! U vrlo kratkome roku inaugurirane su dvije djelotvorne mjere koje će u vrlo kratkome roku popraviti demografsku i ekonomsku situaciju. Najprije je donesena odluka o obnovi Titova broda Galeb. Riječ je o projektu vrijednome 46,9 milijuna kuna (bez PDV-a). Riječki gradonačelnik i veliki progresivac Vojko Obersnel prilikom potpisivanja ugovora istaknuo je kako je to za njega vrlo emotivan dan, deset godina nakon što je Rijeka otkupila brod Galeb kao zaštićeno kulturno dobro. Nema nikakve sumnje kako će obnova Titova Galeba popraviti ekonomsku situaciju, a i demografska situacija krenut će na bolje. Pustimo prošlost, okrenimo se budućnosti!

S obzirom na to da su učinci obnove Titova Galeba vrlo brzo prepoznati kao pozitivni za demografiju i ekonomiju, donesena je nova odluka. Na vrh riječkoga nebodera postavit će se skulptura u obliku zvijezde petokrake „Spomenik crvenoj Rijeci – samoobrambeni spomenik“ autora Nemanje Cvijanovića! Pustimo prošlost i okrenimo se budućnosti! Iako je Europski parlament 19. rujna prošle godine, o čemu u hrvatskim mainstream medijima nismo mogli pročitati gotovo niti slova, usvojio rezoluciju (Važnost europskoga sjećanja za budućnost Europe) kojom je osudio i izjednačio nacističke i komunističke zločine, udarnik Vojko i crvene brigade žele Rijeku zaista učiniti pravom Europskom prijestolnicom kulture. Postavljane zvijezde petokrake pravi je korak u tome pravcu! Petokraka je autentična europska vrijednost!

Riječ je o antifašističkome činu. Kao što je poznato, Vukovar je sravnjen pod petokrakom, no ako je Veselin Šljivančanin za sebe rekao da je antifašist, zašto mu Vojko ne bi vjerovao? Fašisti – HV i HOS – ti su koji su problem; njihove spomenike treba uklanjati! A i kao što je rekla ministarka Nina Obuljen Koržinek postavljanje petokrake dio je programa za Rijeku kao Europsku prijestolnicu kulture. Riječ je o slobodi umjetničkoga stvaranja. Dakako!

Umjetnik Nemanja

Umjetnik Nemanja i ranije se istaknuo antifašističkim umjetničkim djelima koja Rijeku pozicioniraju kao grad visoke europske kulture. U riječkome Novom listu (gdje je godinama u vremenu komunizma kao novinar radio Nemanjin otac Mišo Cvijanović) tako smo 21. listopada 2011. mogli čitati: „Na ovogodišnjem 52. Oktobarskom salonu što se u Beogradu otvara u petak pod motom ‘It’s time we got to know each other’ (Vrijeme je da se upoznamo), među brojnim umjetnicima izlaže i riječki autor Nemanja Cvijanović i to rad ‘Plaćam struju’ koji je inače u vlasništvu riječkoga Muzeja moderne i suvremene umjetnosti. Rad je nastao 2005. godine, a odnosi se na repliku nadgrobne ploče Josipa Broza Tita, pretvorene u kućni mramorni radijator. U Muzeju istorije Jugoslavije – u kojemu će biti otvoren ovogodišnji Oktobarski salon, i koji je smješten pored ‘Kuće cvijeća’ – taj rad dobiva specifični identifikacijski kontekst. ‘Plaćam struju’ bavi se ostatcima regionalne povijesti i kolektivne memorije kojom se poigravaju mediji u korist političkih interesnih grupacija, revidirajući činjenice u svrhu manipulacije biračkim tijelom. Odgovornost društva prema vlastitoj povijesti i prema stvaranju uvjeta za pravedniju i ravnopravniju budućnost apel je ovoga rada i na taj se način nadovezuje na temu ovogodišnjeg izdanja Oktobarskoga salona – kaže Cvijanović.“

Nemanja je jamac visoke hrvatske i europske kulture!

Obnova Titova Galeba i postavljanje zvijezde petokrake dva su kapitalna projekta za budućnost Rijeke. No Rijeka se dokazuje kao europska prijestolnica kulture i na mnoge druge „antifašističke“ načine. Tako ćemo u okviru prikazivanja europske kulture u Rijeci moći nazočiti nečemu što je nazvano Jugo Joga – put k socijalističkoj samospoznaji.

U opisu ovoga performansa čitamo: „Performans Jugo Joga poziva građane i prolaznike da se priključe izvođenju koreografije u kojoj se poze partizanskih junaka preuzete s javnih spomenika izmjenjuju s pokretima tjelovježbe, poput joga položaja i sličnih vježbi. Svakodnevne prakse usmjerene na tijelo i duh pojedinca uklapaju se u grupnu vježbu, vježbu u kojoj se tijelo prisjeća političkih iskustava i vizualnog nasljeđa naše kolektivne prošlosti. Listanjem po biografskom sjećanju, od iskustva sletova za vrijeme socijalizma do pada Berlinskoga zida, raspada komunizma i rata koji je uslijedio na Balkanu, umjetnica prisvaja simbolički jezik privatne i javne domene kako bi naznačila vizualne manifestacije koje su u srži pregovora individualnoga u kolektivnom. Uza zvukove revolucionarnih pjesama i političkih slogana, publika i izvođači postupno se sjedinjuju u kolektivno tijelo u fizičkom obračunu s prošlošću i sadašnjošću“.

Paleokomunistička baština

Komentirajući postavljanje petokrake na riječki neboder dr. sc. Zlatko Hasanbegović naglasio je kako taj čin šalje poruku da je „paleokomunistička baština živa i da zapravo nikada nije demontirana“. Hasanbegović je u razgovoru za portal Direktno, povodom pitanja koje je uputio ministrici Obuljen, dodao: „Moje pitanje ministrici Obuljen nije bilo hoće li se nešto zabranjivati ili treba li nešto prosuđivati, već je ono banalno. Ako se na taj neboder bez rješenja nadležnoga konzervatorskog odjela, koji je podređen ministarstvu kulture, ne može postaviti omanji klima uređaj, zašto bi se dopustilo postavljanje armirane betonske zvijezde petokrake? Legitimno je pravo državne kulturne politike da javnim novcem ne financira takve sadržaje. Načelno je pitanje, hoće li ministrica kulture to odobriti ili ne, jer ona to može.“

Petokraka će na kraju gotovo sigurno biti postavljena. Nelustrirana hrvatska politička scena i dalje, u situaciji dok se obračunava s fingiranim „ustaškim zmijama“, vrlo je blaga prema simbolima zločinačke komunističke prošlosti. Tako i izjava predsjednika HSS-a Kreše Beljaka o tomu da je Udba trebala pobiti veći broj hrvatskih političkih migranata, zapravo nije naišla na adekvatnu osudu. Posebno na strani ljevice u Hrvatskoj.

Sličan se sličnomu veseli

Gotovo nikakva reakcija Davora Bernardića, koji je svečano obznanio da kreće u borbu za predsjednika Vlade, na monstruoznu izjavu koja poziva na ubijanje neistomišljenika (za Bernardića Beljak ima tek „osebujan stil“) kristalno jasno pokazuje da SDP ni dalje nije raskrstio sa zločinačkom komunističkom prošlošću. A kako i bi kad je i istaknuti SDP-ovac Nenad Stazić ne tako davno – što također nije naišlo na spomena vrijednu osudu – javno izjavio kako je očito da posao 1945. nije dobro obavljen. Trebalo je, naime, pobiti veći broj ljudi!

Tko zna, možda na jesen Stazić postane ministar kulture, a Beljak ministar policije, ako se već za njega ne osigura neka pozicija na Hrvatskoj radioteleviziji, s obzirom na to da s radio-aparatima ima iskustva iz prošlosti? Bernardić očito računa i sa Stazićem i s Beljakom čim nema potrebu jasno i glasno osuditi njihove monstruozne izjave. Sličan se sličnome veseli! Ljevica u Hrvatskoj i dalje provodi Račanov testament: Hrvatsku ne može vidjeti izvan okvira „Regiona“, a ako im je drag Ivica Račan, komunistički kadar koji je karijeru izgradio nakon sloma hrvatskoga proljeća (kada su mogli napredovati jedino najpravovjerniji), jasno je da pozitivno gledaju i na komunističku Jugoslaviju.

Kad se postavi pitanje lustracije i osude komunističkih zločina, onda dežurni medijski higijeničari kažu kako treba pustiti prošlost i okrenuti se budućnosti. A kad ekstremna ljevica u Hrvatskoj poziva na ubijanje i rehabilitira simbole zločinačke ideologije, onda ne vrijedi isti kriterij „pustimo prošlost“, nego se, štoviše, podupire rehabilitiranje takve prošlosti.

Tito i petokraka očito su bezvremenske kategorije hrvatske „duboke države“. Zar, ne?

Davor Dijanović
Hrvatski tjednik

https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo