Damir Pešorda: FAKTOGRAF I FAKTI

Zadivljuje brižnost koju ovdašnji mediji pokazuju prema jednoj susjednoj zemlji, njezinoj povijesti, njezinim geopolitičkim i drugim interesima te njezinim političarima, umjetnicima, pjevačima, športašima… Dovoljno je otvoriti jedan od dva-tri glavna dnevna lista u zemlji pa da se na temelju članaka i vijesti u njima zaključi kako je za Hrvatsku, Srbija i događanja u Srbiji podjednako važna, ako ne i važnija od Hrvatske i događanja u Hrvatskoj. Naravno, u toj neumjerenoj ljubavi za susjednu zemlju ne zaostaju ni drugi mediji.Tako su se na portalu Faktograf.hr žestoko obrušili na jednu, po njihovom mišljenju, laž o Srbiji koja se širi društvenim mrežama.

Na Wikipediji piše da je Faktograf.hr:”hrvatska je mrežna stranica za provjeravanje činjenica koju su 2015. godine osnovali Hrvatsko novinarsko društvo i GONG” te da je ”član  International FactChecking Networka, a od travnja 2019. godine dio Facebookovog programa Third Party FactChecking” i navodno ”jedina medijska organizacija u Hrvatskoj specijalizirana za provjeravanje činjenica.”

Dakle, orwellovskim jezikom rečeno, nekakvo Ministarstvo istine ili Minitrue. Koja je to ”laž” tako uzbudila istinoljubce u hrvatskoj ekspozituri Svjetskog ministarstva istine u osnivanju? Riječ je o slici karte Kneževine Srbije u granicama iz 1878. godine i popratnoj poruci u kojoj se tvrdi:  1. daje Srbija prvi put priznata 1878. godine i to u granicama koje se vide na priloženoj  karti; 2. da tadašnja Srbija ne obuhvaća ni Vojvodinu, ni  Sandžak, ni Kosovo; 3. da lažljivci i tvorci mitova uspijevaju ovo sakriti kao zmija noge; u školama to ne uče, a kad im stavite na portale ili Youtube, brišu prije no što dovršite tekst; 4. da lažljivce treba tući istinom, to jest širiti istinite vijesti kojima se opovrgavaju laži mitotvoraca. U nastavku ću analizirati iznesene tvrdnje točku po točku.

Pođimo redom. Novovjeka Srbija je međunarodno priznata 1878. na Berlinskom kongresu, to je činjenica. Pokušaj opovrgavatelja s Faktografada to relativiziraju tvrdnjom da ”priznanje srpske državnosti nije ni moglo uslijediti ranije, s obzirom da se radi o konceptu koji je u međunarodno pravo i ušao sredinom 19. stoljeća” svojevrsno je, internetskim rječnikom rečeno, trolanje. Naravno, koncept se kroz povijest mijenjao, ali uvijek se znalo tko je suveren, a tko je vazal. Srbija je 1830. od Porte dobila status vazalne kneževine. Svoju samostalnost gradila je postupno, uglavnom mirnim putem jer su Srbi u Prvom ustanku bili hametice potučeni a u Drugom je u najboljem slučaju bilo neriješeno. Turske posade ostale su u srpskim gradovima, a pored srpske vijorila se i turska zastava sve do 1867. Potpunu samostalnost i konačno međunarodno priznanje Srbija je stekla više zahvaljujući ruskoj i austrougarskoj naklonosti nego snazi srpske vojske.

Što se druge tvrdnje tiče, ona je također točna jer tada 1878. Vojvodina, Sandžak i Kosovo nisu bili u sastavu Srbije. Pokušaj Faktografovih istinoljubaca da to obesnaže tvrdnjom kako to ”ne znači da u ranijim razdobljima članovi srpskog naroda nisu nastanjivali i politički kontrolirali teritorije šire, ali i uže od granica iz 1878. godine” potpuno je promašen jer se o tomu u internetskoj poruci i ne govori. Samo se nedvosmisleno utvrđuje istina da u trenutku kada je međunarodno priznata Srbija nije ta područja nije kontrolirala, a ja bih toj tvrdnji još pridodao da ni Srbi nisu bili većina na tim područjima. Što se u Srbiji uči o postupnom srpskom osamostaljivanju od osmanlijske vlasti, ne znam, no da srpski mitomani uljepšavaju srpsku povijest, u to nema sumnje.

Pokušavajući tako opovrći tvrdnju da se u srpskim medijima ne uljepšava srpska povijest, faktografovcinavode: ”Ne samo da se o povijesnoj epizodi koja se tiče Kneževine Srbije i njenog međunarodnog priznanja piše u srpskom medijskom prostoru (Espreso.rs), već se te informacije mogu pronaći i na web stranicama diplomatskih predstavništava Srbije.” No, pogledajmo što se na tom istinoljubivom portalu piše, recimo, o Kosovskoj bitci: ” Uprkos tome što prvi izvori o bici govore o srpskoj pobedi, sredinom 15. veka pojavljuju se navodi o nerešenom ishodu i srpskom porazu. Iz tog razloga smatra se da je sama bitka završena pobedom ili nerešenim ishodom, ali da po svojim dalekosežnim posledicama predstavlja otomansku pobedu.” Tu se Ćosićeva opaska o Srbima i laži potvrđuje u punom sjaju! Istina, na istom je portalu objavljen i članak u kojem se priznaje da Kosovo 1913. nije pripalo Albaniji u prvom redu zato što su velike sile Britanija, Francuska i Rusija bile sklonije Srbiji nego Albaniji, koja je pak držana „klijentom“ Austrougarske i Italije. No, to je samo jedan portal i jedan tekst, dok se na tisuće drugih mjesta i dalje postojano gusli o srpskom Kosovu.

I na kraju o četvrtoj tvrdnji iz poruke na društvenim mrežama koju se na Faktografu toliko trse opovrći. Da lažljivce treba tući istinom, slažu se valjda svi normalni i dobronamjerni ljudi, pa i faktografovci ako su takvi. Uostalom, nije li Faktograf.hr i osnovan za to da opovrgavao fakenewsi širio istinu!? Prema tome tvrdnja je sama po sebi neupitna, a za prethodne točke također smo, izuzev treće eventualno samo djelomično točne, utvrdili da su točne. Dakle, u Faktografovu napisu ništa nije opovrgnuto, pokazana je samo silna želja da se po svaku cijenu obrani srpsko pravo na teritorije koji Srbima ni povijesno ni etnički ne pripadaju. Neumjereno srboljublje? Možda, no jugoljublje svakako. A najtužnije je u toj stvari to da su takva pitanja, htjeli – ne htjeli, još uvijek i hrvatski problem. U tolikoj mjeri da se Faktograf.hr trudi pobiti anonimnu internetsku poruku, a ja Faktograf.hr.

Damir Pešorda /Hrvatski tjednik/Hrvatsko nebo