J. Jović: Po čemu su Zagreb i Rijeka urbani, a Zadar, Split, Dubrovnik ruralni

 Crvena i plava, urbana i ruralna Hrvatska

U političkoj sistematizaciji Hrvatske i šire nametnulo se barem osam sljedećih vrsta i podvrsta: krajnja desnica-desnica-umjerena desnica-desni centar-lijevi centar-umjerena ljevica–ljevica-krajnja ljevica. Pa nek’ se snađe tko može! Političari i politički analitičari ne pokušavaju ni približno definirati što bi ti pojmovi značili i sadržavali, po čemu bi se razlikovali. Svi se nekako guraju u imaginarno središte, misleći kako je ondje najbolja lovina, a ondje obično nema ničega.

Dva tipa mišljenja

Stvar je mnogo jednostavnija. Postoje u osnovi dva tipa mišljenja, stavova ili uvjerenja. Pored općih demokratskih postulata modernoga Zapada, koji govore o nepovrjedivosti privatnoga vlasništva, o slobodnome poduzetništvu i tržišnoj utakmici, relativnoj odvojenosti države od vjerskih, obrazovnih, kulturnih i sličnih institucija, slobodi medija i političkome organiziranju, trodiobi vlasti, ljudskim pravima, civilnome društvu itd., koje su deklarativno prihvatile sve strane među akterima u političkoj utakmici, postoje značajne i zaoštrene razlike u pogledima na državu-naciju i na određena moralna pitanja. Za jedne je nacionalna država neprolazna i temeljna politička vrijednost koja štiti kolektivne i individualne slobode ljudi, njihove kulture i identitete, za druge je ona prevladana kategorija koja pripada prošlosti i koju treba zaboraviti u ime globalnoga poretka. Za jedne je pak obitelj temeljna društvena, emotivna i odgojna ćelija u temelju koje je brak kao zajednica muškarca i žene i njihovih potomaka, a pobačaj je čedomorstvo, dotle je za druge sve to krajnje relativno pa brak mogu činiti i istospolni parovi koji mogu tuđu djecu i usvajati, a abortiranje nerođenih pravo je žene na izbor i na vlastito tijelo. Odnos prema prošlosti je, posebice u našim uvjetima, još uvijek velika točka sporenja. Jedni hoće kazati kako u prošlosti ništa nije crno- bijelo, kako su nacizam i komunizam dvije istovjetne zločinačke ideologije, dok se oni drugi drže jednom zadanih ideoloških istina koje su ispisali pobjednici i u koje se ne bi smjelo sumnjati. U tim podjelama zaista nema previše mjesta za nijanse u onih osam boja sive. Realno – ili si za jedno ili za drugo. Nazovimo pak ovdje po uvriježenom obrascu, jednostavnosti radi, ono prvo desnim, a ovo drugo lijevim.

U slikovnoj prezentaciji izbornih rezultata politički su kartografi one županije i regije koje su pretežno dale povjerenje desnici obojili u plavo (dobro, nisu u crno), a one koji su bili većinski skloniji ljevici, u crveno. Takvu smo kartu gledali i nakon zadnjih predsjedničkih izbora. Plave su tako Dalmacija, Lika, Banovina, Kordun i Slavonija, a crvene Međimurje, Zagorje, središnja Hrvatska, Hrvatsko primorje i Istra. Hoće se pri tomu, u brojnim analizama, izravno ili neizravno, sugerirati kako su oni crveni krajevi urbaniji, moderniji, progresivniji, otvoreniji i obrazovaniji, a plavi ruralni, konzervativni, zatvoreni i zaostali. Nije, međutim, jasno po kojemu su to ključu ili istraživanju Dalmatinci ili Hercegovci ruralniji od Međimuraca, Istrana ili Zagoraca. Bit će po srijedi nešto drugo. Krajevi na rubu nacionalnoga luka stoljećima su, od Osmanlija do Srbajlija, činili obrambeni kordon, krvavo braneći svoj nacionalni i vjerski identitet i zato su u ljudi iz tih krajeva nacionalni ponos i osjetljivost izraženiji nego u drugih, pri čemu ne treba dovoditi u sumnju ničiji patriotizam. Ti ljudi u većoj mjeri vjeruju strankama koje su stvarale hrvatsku državu. Oni ljudi koji su udaljeniji od toga luka nisu bili izloženi fizičkome uništavanju, ostali su u zavjetrini i bili tiho kolonizirani od stranih upravljača.

Fenomen velikih gradova

Poseban su fenomen veliki gradovi poput Zagreba i Rijeke. U njima poslovično pobjeđuje SDP sa svojim koalicijskim partnerima, odnosno stranke bez nacionalnoga naboja. Ali to opet nema nikakve veze s tzv. urbanim mentalitetom ili kulturom. Kakvi su to urbani gradovi Zagreb i Rijeka u kojima već desetljećima vladaju demokratskom voljom izabrani politički primitivci Milan Bandić, odnosno Vojko Obersnel? Kakav je to urbani Zagreb u kojemu prepuna športska dvorana egzaltirano uz turbo-folk pjevačicu pjeva Jugoslovenku? Prevaga lijeve opcije može se objasniti strukturom stanovništva u kojemu značajno mjesto zauzimaju nekad a i sada privilegirani ostatci prošlih stranih režima, pridošlice iz raznih krajeva Balkana, malograđani, snobovi i lakeji na rubu Beča, Pešte i Venecije. I što smo bliži središtu grada, ta je tendencija izrazitija. Split, Osijek, Zadar i Dubrovnik ne spadaju u ovaj kontekst, ako se ne gledaju tek zadnji rezultati izbora, koji imaju svoje specifične uzroke. U njima je prevladalo hrvatsko stanovništvo iz neposrednoga zaleđa pod jakim utjecajem Crkve.

Evo što, primjerice, o Zagrebu početkom prošloga stoljeća piše A.G. Matoš: „Grad koji nazvah Štreberovcem ima dva dijela. U gornjem su ljudi što vladaju lijepom zemljom Štreberijom…Tri četvrtine naših dnevnika su ropski prijevodi iz stranih novina. One ne bijahu ni stilom ni duhom hrvatske… Invazija srbizama modificira zagrebački karakter. Srpstvo prodire polagano, ali sigurno pomagano kratkovidnošću hrvatskih stranaka. Srpske pjesme prodiru preko vojnika, radnika i đaka. Srpstvo sve više postaje mjerilom hrvatstva, a hrvatstvo kompromitira Hrvata. Da je cijela Hrvatska Zagreb, Hrvatske ne bi više bilo. Da nema sela, ne bi više bilo hrvatskoga Zagreba… Izvozimo Hrvate, a uvozimo Mađare, Hebrejce, Švabe i Jezuite…Sluga božji ili ljudski, ali sluga, sluga! Zato i čujemo sa svih strana pozdrav servus! Sluga sam pokoran. Sudeći po tim pozdravima servilnost i bigotnost su glavne oznake Zagreba i Zagrepčana. S usana im teče kelnerska, tuđa riječ…“ A o Rijeci: „Ima i drugih trgovačkih gradova, ali nigdje nije novac, novac i samo novac na površini svega…Zbog toga je Rijeka najantipatičniji grad, najantipatičnija rupa na svijetu, škulja bez kulture i mjesto bez narodnosti. Rijeka, najbogatiji naš grad u stvari je najjadniji i najsiromašniji hrvatski grad. Hrvati plemenom, Talijani jezikom, Ungarezi kesom.“

Narod bez stranke

Davno bijaše Matoševo vrijeme, mnogo se toga promijenilo, ali nešto je od svega toga ostalo i još pojačano novim, nepovoljnim kretanjima ljudi, ideja i kultura, novim politikama dodvoravanja i podilaženja. Crvena boja na karti Hrvatske nalikuje rendgenskoj slici pluća s upalnim procesom. Suvremena je Hrvatska stvorena pod vodstvom Hrvatske demokratske zajednice kao općenarodnoga pokreta. Što se, međutim, s njom događa danas? Ona danas vodi ogorčenu borbu protiv populizma, odnosno nacionalizma, što je stoljećima bio ključ prihvaćanja lokalnih vlasti od stranih gospodara. Spremno će ignorirati referendumsku volju građana. Zatvorena je u sebe funkcionirajući prema načelima najcrnjega klijentelizma, korupcije i pošto-poto održanja pojedinaca i skupina na položajima. Njezin će predsjednik, koji je u nju ušao jučer, kazati kako stranka (i država) moraju biti onakve kakvima ih on hoće. I uspio je. Spremna je s crnim đavolom pa i neskrivenim neprijateljima države stvarati koalicije, spremna je u svome sluganskom nagonu odreći se kršćanskih i naravnih moralnih načela. Kulturna i medijska politika prepuštena je nekim posve drugim političkim smjerovima, čija je glavna misija dokazivati i prokazivati Hrvatsku kao trajno i nepopravljivo fašističku državu.

Na posljednjoj sjednici Predsjedništva i Nacionalnoga vijeća HDZ-a u povodu izbornih neuspjeha usvojena su tri groteskna zaključka. Treba sve analizirati u županijama, što znači kako ondje treba tražiti krivce za potop. Drugo, HDZ je (na zdravlje!) na pravome putu s kojega ne misli skrenuti. I treće, u Hrvatskoj se, mudro zaključiše, javljaju „neki fenomeni“ u formi crnoga labuda, što upućuje na potpuno neshvaćanje problema i nespremnost istini pogledati u oči.

Najbolja ilustracija otuđenosti stranke od naroda potpuno je zahlađen odnos Hrvata koji žive u drugim državama prema izborima i prema stranci kojoj su nekoć bili fanatično odani. Na minulim predsjedničkim izborima ukupno je pristupilo glasovanju (a nije stvar samo u tehničkim, namjerno postavljenim preprekama) oko pedeset tisuća ljudi od onih, kako se računa, preko tri milijuna. U BiH je glasovalo samo deset posto birača, u Njemačkoj oko 9 tisuća od njih oko pola milijuna. Ako se u još vodećoj stranci ništa ne dogodi, a teško će se dogoditi, postoji prostor za novi politički pokret, embrij čega bi mogao biti Miroslav Škoro, dakako pod uvjetom stvaranja odgovarajuće političke platforme koja će odgovarati težini trenutka i narodnim idealima te okupljanja novih, respektabilnih i nepotrošenih ljudi oko takve eventualne platforme. Podatak da se na jednome referendumu čak 70 posto građana izjasnilo za definiciju braka kao zajednice muškarca i žene, uz što konzistentno korespondira niz drugih moralno-političkih stavova, mogao bi biti koristan putokaz za jednu takvu moguću platformu.

https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo