ZORICA VUKOVIĆ: VUČJI ČOPOR

Admiral Davor Domazet Lošo je u sjajnoj knjizi Strategija vučjeg čopora iz 2008. godine napisao: „Politička korektnost proizvela je jednu od najvećih obmana – takozvanu ‘slobodu medija’ pri čemu su nametnuli stanje u kojemu objavljeno mišljenje podmeću kao javno mišljenje, predstavljajući se pritom kao glasnogovornici kroz koje, tobože, progovara glas naroda. Pomoću te smicalice prisvojili su pravo nadzora nad politikom, a time i društvenim životom, iako ih na taj privilegirani položaj nitko nije birao ni na kakvim slobodnim i demokratskim izborima niti bilo kakvim demokratskim postupkom. Jedan od najupornijih prigovora što ga je ‘međunarodna zajednica’ upućivala Tuđmanovoj vlasti odnosio se, tobože, na nedostatnu slobodu medija.

Dolaskom na vlast treće siječanjskog ‘vučjeg čopora’, odjednom su utihnule kritike istih onih krugova koji su urlikali o neslobodi medija u vrijeme prvoga hrvatskoga predsjednika države. I najbolji analitičari teško su mogli otkriti na temelju čega su mediji, poslije 3. siječnja 2000., postali slobodniji. Naprotiv, moglo se uočiti samo gibanje k njihovoj izrazitoj uniformiranosti i prilagođenosti režimskom konformizmu. Iz toga se dade zaključiti da je Hrvatska od svoje samostalnosti najveću medijsku slobodu imala u Tuđmanovim vremenima.”

Doista ta ‘nesloboda’ je bila definirana od Novog lista, pa do Ferala, uz začine Globusa za jutro i ‘somu’ za večer , što ih serviraše vrsni ‘novinari’ borci protiv ‘govora mržnja’ pilseli, hedli, ivančići, lovrićke, lukićke, babićke i babići… i da ne nabrajam, koji i danas ‘dejstvuju’ potpomognuti ‘naprednim omladincima’. Tako je novinar Boris Vlašić objavio 4. siječnja 2020. u Magazinu Jutarnjega lista intervju s bivšim niškim specijalcem, a sadašnjim episkopom pakračkim Jovanom Ćulibrkom (Zenica, 1965.) ‘stručnjakom’ za Holokaust. A čime bi se inače bavio episkop SPC?

Pita Vlašić: „Bavite se i Stepincem. Gledate ga iz više rakursa, rekli ste da je i morao preživjeti u NDH i biti u kontaktima s ustašama, nekoga spasiti… Što, ustvari, mislite o njemu?“

Ćulibrk će: „Hajdemo ovako. Tko je ubio Stepinčevog brata? Nijemci. Jedino je Njemačka mogla na ovaj ili onaj način ugroziti Stepinca jer u to vrijeme nije bila kršćanska zemlja. Glas Crkve tamo nije značio. Glas Vatikana jest. Zato što je Vatikan. Italija je u tom trenutku nacionalna država, fašistička, koja je kao dio svog nasljeđa držala i Katoličku crkvu. Jesmo katolici, ali smo prvo Talijani. Jedino je NDH samoproklamirana ultrakatolička država. I Slovačka. Raul Hilberg, otac nauke o Holokaustu, dijeli njemačke saveznike na obične saveznike i satelite par excellence. Ta dva satelita su NDH i Slovačka. Sve razumijem kada je riječ o Stepinčevom položaju, ali postavljam pitanje. Dolazi vlast za koju ne sumnjam da je Stepinac ne dočekuje s oduševljenjem. On bi svakako preferirao Mačeka. Mačeka koji sigurno ne bi organizirao Jasenovac. Ali, s druge strane, on nije katolički nadbiskup u poganskoj Njemačkoj, on je katolički nadbiskup u ultrakatoličkoj Hrvatskoj gdje su njegov značaj i, malo se kolebam reći, njegova moć znatno veći nego što je značaj Katoličke crkve u Njemačkoj. On sigurno nije imao razloge za strah kakve su imali njemački biskupi. Smatram da se moglo mnogo više učiniti. On piše Andriji Artukoviću, ministru unutarnjih poslova, da moli da se mjere protiv Srba i Židova provode s poštovanjem ljudskog dostojanstva! Kako? Netko tko to tvrđe gleda reći će da je cinik jer je tada dobro znao što znače te mjere. Pisao je nakon zločina u Glini. On je bio razapet između činjenice da zna koliki se zločin događa i toga da ga sigurno ne prihvaća, ali je njegov odgovor na to bio da piše pismo. Znate, glavna optužba protiv Pija XII. jest njegova šutnja. Najviše ga osuđuju Poljaci jer je prešutio stradanja poljskog naroda.“

I na kraju opet će Vlašić: „Kako bi Hrvati i Srbi trebali obilježiti Bljesak?“, a Jovan mudruje: „Ne možemo uzeti sociološki uzorak i reći da je u ovom ratu ova skupina ili ona bila bolja ili gora – urbani ili seljani, željezničari ili knjigovođe. Mislim da je u ovom ratu, više nego ikada, dobro i zlo bilo na ličnom, osobnom nivou. Potrebno je mnogo vremena i mnogo dobre volje, ako mislite na neko zvanično obilježavanje, da se dođe do nekog zajedničkog imenitelja. Mi 1. svibnja služimo u Okučanima službu za mrtve, a dvije stotine metara dalje se slavi pobjeda. Situacija je – zaumna. Iza uma. Isti događaj, isti dan, ljudi koji žive jedni kraj drugih… Nešto se svakako mora učiniti.

Da, teško je doći do toga, ali se može. Nema nasilnog zaboravljanja, nema laži, ali se mora pogledati u oči. To je najdragocjenija stvar.“

Kaže ‘specijalac’: „Nema laži!“, a ovaj njegov govor zavija od laži. Ni traga o velikosrpskoj agrsiji, tenkovima, teškim stradanjima Pakraca, Jasenovca i Lipika u kome su sudjelovali ‘niški specijalci’. Ne spominje ubojstva nositelja mira Ivana Šretera i pilota Rudolfa Perišina zarobljenog tijekom Bljeska. ‘Specijalac’ne spominje vlastito nečinjenje u sprječavanju zločina. Ništa. Ali spominje Jasenovac, Glinu i naravno ‘ultrakatoličku’ Hrvatsku…

U Hrvatskom domu Dr.Franje Tuđmana u Pakracu 2014. održana je tribina Sve za Hrvatsku, Hrvatsku ni za što koju su organizirali dragovoljci i veterani Domovinskog rata Pakraca i Lipika povodom ustoličenja episkopa Jovana Ćulibrka koji je pakračkim braniteljima poznatiji kao Niški specijalac, podoficir i rezervist 63. padobranske brigade iz Niša, s kojima su se branitelji imali prilike suočiti 1991. godine. Davor Domazet Lošo na tribini je upozorio kako Pakrac nije slučajno izabran za početak provedbe Memoranduma 2, a ‘ovaj skup početak je ponovnog oslobađanja Hrvatske od ovog oblika agresije’. Nažalost, od zaključaka skupa ništa. Niški specijalac u akciji. Merčep u zatvoru…

Na lupetanje Ćulibrka u Jutarnjem, reagirao je povjesničar prof. dr. Jure Krišto (Stipanjići, Tomislavgrad, 1943.), na nekoliko portala: „Odgovarajući na pitanje o nadbiskupu Stepincu, episkop Jovan reče da je ‘NDH samoproklamirana ultrakatolička država’, na temelju čega se sugerira da je nadbiskup Stepinac kao predstavnik Katoličke Crkve u toj državi imao neograničen utjecaj i apsolutnu moć. Koliko je poznato, nitko od državnih vlasti nije državu proklamirao katoličkom. Uzme li se u obzir ono što se mora uzeti, a to je da je uz katolicizam NDH priznavala islam i da je Pavelić sve činio da udobrovolji muslimane, ta država nije mogla biti definirana ni kao katolička, a kamoli ‘ultrakatolička’.

Treba podsjetiti da je proglašavanje NDH ‘ultrakatoličkom državom’ dio političke optužbe koja se rodila u nekim krugovima, koji su nastojali optužiti Katoličku Crkvu za ‘šutnju’ o holokaustu, a navodne protagoniste te šutnje našli su u papi Piju XII. i nadbiskupu zagrebačkom Alojziju Stepincu. Za to su bili ispunjeni neki preduvjeti – komunistički režim osudio je Stepinca kao ratnog zločinca zbog ‘šutnje’ o progonu pravoslavnih Srba, a Sveta je Stolica bila limitirana svojim vlastitim pravilima o pristupu arhivskom gradivu.

Postoje također prilično jasne naznake kad se ta protupijevska i protustepinčevska histerija pojavila i koji su im bili povodi. Nastala je onoga trena kad je papa Ivan Pavao II. razmatrao proglašenje Pija XII. blaženim i kad je najavio proglašenje kardinala Alojzija Stepinca blaženim i još više kad je bila najavljena njegova kanonizacija.

Katolici su se, barem u ovome dijelu svijeta, nadali da će ta ideološka propaganda prestati s raspadom komunističkoga lagera u Europi i sa spoznajom da je ta propaganda bila ciljano protukatolička. Te su se nade raspršile, jer je jasno da se razni krugovi služe akumuliranom propagandom za postizanje nekih svojih partikularnih interesa. Vodstvo Srpske pravoslavne Crkve moralo bi trijezno ocijeniti je li i ono još u službi te propagande.

Zaključit ću parafraziranjem riječi episkopa Jovana iz naslova razgovora: pogledati se u oči sigurno moramo (i hoćemo), ali to mora biti u istini, jer u protivnome gledanje ne bi bilo iskreno – i ne bi ništa polučilo!“

Vladajuća ekipa šuti. Nema pojma. Čak je i crnogorska policija uhitila u nedjelju 12. 1. 2020., kasno navečer, urednike prosrpskih portala u Crnoj Gori, in4s.net i borba.me, Gojka Raičevića i Dražena Živkovića zbog sumnje da su izvršili kaznena djela izazivanje panike i nereda kada su objavili laž da je došlo do eksplozije u Vili Gorica koju koriste crnogorski dužnosnici.

A u Hrvatskom saboru na dan priznanja Hrvatske 15. 1. 2020., kojeg su vladajući zaboravili, na pitanje Zlatka Hasanbegovića hoćete li svojim nečinjenjem dozvoliti ‘estetsku devastaciju’ postavljanjem petokrake na spomenik kulture – riječki neboder, Plenkijeva Ninočka je trolala: „Mi smo se opredijelili da ćemo živjeti u državi koja je demokratska i koja neće cenzurirati umjetnike. O tome što će koji umjetnik misliti, raditi, djelovati, o tome će odlučivati umjetnik, a ne neki ministar ili komesar. O tome hoće li se nešto raditi na spomeniku kulture, kada dobijemo zahtjev onda ćemo odlučiti. Ne bavimo se nečinjenjem, nego se bavimo donošenjem odluka.“ Da ne čine…

Granićev, Mesićev i Račanov perspektivni srednjoškolac Joško Paro (Pag, 1955.), zaposlen u MVP 1992., diplomirao 1997. godine filozofiju i književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, postade veleposlanik. A podržaše ga Plenki i Kolinda. Osim malverzacijskih repova, poznat je po jednoj izreci. Kad je Međudržavna komisija pregovarala o graničnoj crti u Hrvatskoj Kostajnici, Paro je pitao predstavnike Srba smije li hrvatska policija postaviti graničnu policiju i carinu na desnu obalu Une. Vođa srpske delegacije mu je odgovorio: „Tuđman je htio zaratiti s NATO paktom zbog deset metara teritorija kod Martin Broda, a vi pitate smijete li postaviti policiju na svoj teritorij.“ Paro je reagirao: „Pustite ludoga Tuđmana.“

Što je na dan priznanja RH učinio Paro? Obukao ‘popišanca’ Manneken Pis-a, u Bruxellesu, u nekakvu narodnu nošnju koja aludira na Hrvatsku, obilježavajući Plenkovićevo presjedanje EU-om. O godišnjici priznanja RH, muk.

Jedan je događaj zatalasao Hrvatsku. Renato Rančić je na Twitteru istaknuo da je njegova obitelj bila meta atentata i da je u inozemstvu od 1945. do 1990. godine UDBA počinila više od sto političkih atentata u hrvatskim zajednicama SAD, Njemačke, Kanade i Australije.

Krešo Beljak, koji je očito Stazićev nasljednik trbuhozborca antifa, ‘miroljubivo’ je reagirao: „Više od 100? Očito ne dovoljno. Vidjeli smo tko je napravio s*anja i pokrenuo sve ratove od 1991. do 1999. godine. To su bili fašisti na području bivše Jugoslavije i ostalim zemljama koji su uspjeli pobjeći od UDBA-e.“
Bernardić, Beljakov koalicijski partner, najavljujući svoju kandidaturu za predsjednika vlade, benevolentno reagira: „On se za to ispričao, očito je pogriješio i tu bih stao. Beljak ima osebujan stil, no, vrijeme je da se kao društvo i kao normalni političari koji vode računa o tome kako će ljudi živjeti sutra, okrenemo prema budućnosti. Iskreno, dosta mi je povijesnih podjela, dosta je vraćanja u prošlost koja nas dijeli kao narod i skreće fokus s pravih problema poput iseljavanja, siromaštva, lošeg stanja u zdravstvenom sustavu.“

I opet mantra ‘dosta je vraćanja u prošlost, okrenimo se u budućnost’. Pa tko se stalno vraća u prošlost i tko je to po Beljaku odgovoran za ratove devedesetih?

Plenković je u Hrvatskom saboru 15. 1. 2020. konstatirao: „Moram komentirati i vašu izjavu od prije tri dana. Vaši koalicijski partneri žele to sakriti i minimizirati, no to što ste napisali ima opasnu dimenziju – poslali ste poruku da nije bilo dovoljno ubojstava za vrijeme bivše države. Poslali ste jako lošu poruku. Tu ste poruku poslali kao čelnik HSS-a. To je opasno.“

Beljak mu je ‘osebujnim stilom’, ohrabren što mu je predsjednik postao onaj tko ga je doveo u Sabor, zahvalio na „uglađenom i finom odgovoru i normalnoj reakciji. Znam da ste izgubili jedne, druge, a uskoro ćete izgubiti i treće izbore. Volio bih da ste ispriku zatražili od onih koji podržavaju teroriste, a podržavali su vašu kandidatkinju.“

Ushićenost pobjedom iskazala je ‘visokoobrazovana SDP-ova lumenica’, uhljebica u Međimurskoj županiji Mia Haramija: „Konačno smo rekli NE glasačima sa samo završenom osnovnom školom koji dolaze iz najsiromašnijih i najnerazvijenijih dijelova Hrvatske, a koji su ovih 30 godina podržavali lopovluk, a svojim glasovima štetili meni, visokoobrazovanoj osobi sa završenim pravnim fakultetom i diskriminirali me u svakom pogledu razvitka i napredovanja. Imam 26 godina, učlanila sam se prije 6 godina u stranku i Forum mladih SDP-a. Učlanila sam se radi bolje i prosperitetnije Hrvatske, ne samo za one s članskom iskaznicom HDZ-a.“

Dakle, to su mišljenja koja se ne bi postidio ni sustav kojega opisuje Orvel u ‘1984.’.

Vratimo se, ipak, niškom specijalcu i njegovoj ulozi u ‘zaboravljanju prošlosti i okretanju budućnosti’. Pripadnik vučjeg čopora zavija o Jasenovcu i Glini. O Jasenovcu se već dosta zna, zahvaljujući mnogim istraživačima. Ali što se dogodilo u Glini 1941. ne zna se točno. Kao mlada profesorica u Petrinji, slušala sam od mladih, koje su poučili njihovi stariji, da su Srbi zapaljeni u crkvi, a u drugoj verziji da su zaklani tako da je krv tekla preko praga crkve. Tek sam u feljtonu Tomislava Vukovića novinara, teologa i kršćanskog publicista: Ustaški pokolj u pravoslavnoj crkvi u Glini ̶ Mit ili zbilja? u 14 nastavaka u Glasu Koncila tijekom 2006. godine, o tom događaju saznala nešto više.

Prva je o tom pisala Državna komisija za utvrđivanje zločina okupatora i njegovih pomagača koja je u Vjesniku 4. VII. 1945. objavila: „Među svim zločinima izvršenim od strane ustaša nad srpskim narodom u Hrvatskoj, izdvajaju se kao jedan od najsvirepijih i najjezivijih, po načinu tako i po mjestu izvršenja, onaj masovni pokolj Srba muškaraca u pravoslavnoj crkvi u Glini.“

Tomislav Vuković piše: „Koliko je glinski slučaj kontaminiran svim i svačim, kojekakvim pričama, dezinformacijama i maštom, najrječitije govori izjava akademika Vladimira Đure Degana (Bosanski Brod 1935.) s Pravnog fakulteta u Rijeci 26. 5. 2002. za Novi list: ‘Ustaše su goloruke civile zatvorili u pravoslavnoj crkvi koju su zapalili.’“

Bez navođenja povijesnih izvora o ovome je pisao ‘povjesničar’ Slavko Goldstein. Tomislav spominje da se navodi čak 11 različitih datuma zbivanja zločina: 11.5., 4.6., 29.7., 30.7., 31.7., 3.8., 4.8., 5.8., 13.8., 27.8., 29.8. ̶ sve 1941. godine. Broj žrtava se kreće od nekoliko desetina do nekoliko tisuća: 160, 300, 700, 1000, 1200, 1300, 1564, 3000, ‘nekoliko stotina’, ‘na tisuće’…

Karlo Lipak (1929.-2009.) zaljubljenik u povijest svoga glinskog zavičaja skupljao je podatke i svjedočenja i o slučaju glinske crkve. Tako mu je svjedočio Josip Prpić (1908.) klesar kojemu je bilo naređeno da napravi spomenik za ubijene. Potrebno je, reći kako i on, kao i brojni drugi, misli da se zločin u Glini dogodio, bez obzira što ga nije izravno vidio, ali u daleko manjim razmjerima. Prpić je rekao: „Dogovor u komitetu je trajao nekoliko dana. Nisu se mogli sporazumjeti koliki će staviti broj žrtava na spomenik. Dogovor je pao na 1200. Ja sam reagirao da to nije točno. …Međutim, da bi posao završio, ja sam tu brojku ipak uklesao. To me muči i grize do danas, a ne bih želio to odnijeti sa sobom u grob.“

Lipaku je jugoslavenska tajna služba šest puta ispremetala kuću.

Dane Šijan u ‘Svjetlo Banije’ iz 1972. piše: „Noću 23. VII. 1941. glinska grupa od 36 ustanika pod zapovjedništvom Vasilja Gaćeše izvršila je napad na željezničku postaju u selu Grabovac kod Gline, ubila četvoricu ustaša, zaplijenila 10 pušaka i razbila postaju i prugu… Ali odmazda je došla kao oluja.“

Nameće se pitanje: što se doista zbilo u glinskoj pravoslavnoj crkvi 1941.? Hoće li hrvatske vlasti i dalje nezainteresirano promatrati instrumentalizaciju ‘glinskog i drugih slučajeva’ za generalizirajuće optužbe hrvatskog naroda i države, šepireći se po demokratskim Europama, a knjigu hrvatske povijesti ostaviti otvorenom da ‘vučji čopori’ po njoj ispisuje svoje laži?

Franjo Tuđman je u Bespućima povijesne zbiljnosti je upozorio na pogubnost „takvih svjesnih obmana koje čitave generacije mladih ljudi, uključujući i najviše intelektualce i političke djelatnike, navode na krive povijesne predodžbe i sudove…“

Hrvatsko nebo