I. Hrstić: Recite, koga je još trebalo ubiti, gospodine Beljak?

 Recite, koga je još trebalo ubiti, gospodine Beljak?

Otkako je H.G. Wells prije stotinjak godina popularizirao koncept vremenskog stroja, ljude ne prestaje intrigirati – koju jednu stvar biste napravili da se možete vratiti u prošlost i promijeniti budućnost?

Nekima mašta radi samo toliko da bi sa znanjem tko je pobijedio na posljednjem nogometnom prvenstvu uplatili srećku sportske lutrije, no, visoko na listi želja uvijek je bilo ponovno sresti svoje preminule najmilije ili pak vratiti se u vrijeme dok je Isus hodao zemljom te uživo svjedočiti njegovoj božanskoj riječi i ljudskoj žrtvi. Među top tri onih odgojenih na akcijskim filmovima uvijek je, naravno, jedna te ista lako rješiva dvojba – zatući ili ne Hitlera još u kolijevci i tako jednim ubojstvom spasiti živote milijune nevinih te čovječanstvo od najgoreg zločina u povijesti.

Nećemo sad ulaziti u zabavne paradokse mijenjanja vremensko-prostornog kontinuuma iz Spielbergove produkcije u trilogiji Povratak u budućnost. Pa niti iz franšize Jamesa Camerona, iako ovo pišem neposredno nakon što sam pogledao već šesti nastavak Terminatora (ne preporučujem, odavna se izlizalo!).

Mnogo me više zanimaju naši lokalni terminatori i terminatorčići koji se svako malo “autaju” i sami sebe razotkrivaju kao lažni proroci tolerancije I liberalizma. Kao, naprimjer Krešo Beljak, koji, uvjeren da je nekakav liberalni Terminator, zapravo iz svojeg ormara u hrvatski medijski prostor svaki put istrči više nalikujući na Kramera kad uleti u Seinfeldov stan. Kaže Beljak, UDBA u 45 godina nije ubila dovoljno ljudi! Da je ubila više “fašista”, dodaje Beljak, ratova 1990-tih ne bi ni bilo!

Krešo je vrlo brzo prisiljen na lažnu ispriku zbog svojeg, kako kaže nes(p)retnog tweeta, no kad se malo dublje prokopa za njegovim izjavama, očito je da to nije usamljeni eksces. Jer, ima toga još. U jednom drugom tweetu Beljak nonšalantno veli da se 1991. vidjelo da je komunistički režim bio u pravu kad je proganjao fašiste, te da su u tom režimu “normalni ljudi živjeli normalno”! U trećem tvitu Beljak opravdava 45 godina nedemokracije i retorički pita “Kako nakon zločina u II. Svjetskom ratu 45 godina sačuvati mir? Zar demokracijom na Balkanu? Vidjelo se što nam je ta demokracija donijela kad je 1990. napokon došla – rat i klanja, milijuni su stradali od te demokracije.”

I bilo bi to možda za smijeh uz jutarnju kavu, da se ne radi o saborskom zastupniku, možda budućem predsjedniku Sabora ili potpredsjedniku Vlade. Ono što je pak najluđe u svemu je da sve to dolazi iz usta čelnika HSS-a, najstarije hrvatske stranke, kojoj je taj isti komunistički režim onemogućio rad, a UDBA nesmiljeno proganjala njezine članove koji nisu pristali prijeći na tamnu stranu, mnoge zbog “mačekovsko-ustaškog djelovanja” i likvidirala, što fizički što politički. Radić i Maček se roštiljaju u grobu!

Jesu li progonjeni HSS-ovci također bili fašisti, jesu li bili ne-normalni? Davor Bernardić svojevremeno je bubnuo da “moramo vratiti duh kolektivizma hrvatskih antifašista iz 1945.”, a za Beljaka kaže tek da je to “osebujan stil”. Bernardić, za razliku od Beljaka očito nije bio ni svjestan svih potencijalnih značenja svoje izjave, no, problem je da se radi o čovjeku kojemu bi ni krivom ni dužnom prije ili kasnije u krilo mogla pasti funkcija premijera. Ništa zapravo čudno, jer nitko nije ozbiljno reagirao ni kad je bivši potpredsjednik Sabora, danas saborski zastupnik Nenad Stazić rekao nešto slično, samo mrvicu manje brutalno – kad se požalio na “šlampavost pobjednika 1945., koji nisu temeljito obavili svoj posao”!

Trebalo bi Krešu zapitati: Recite, gospodine Beljak, koga je još UDBA trebala ubiti da bi spriječila “bratoubilački rat”? Koga je to trebalo zaklati da bi se spriječilo klanje? Odvjetnik Anto Nobilo naravno, brani Beljaka, za njega to poticanje mržnje ne predstavlja kazneno djelo, jer da se radi o “ocjeni nečeg iz prošlosti”, “više nema ni Udbe ni političke emigracije i ne može se pozivati na njihovo ubojstvo”. No, to nije istina, Beljak je jedan od onih koji, nadajući se da će tako dobiti na važnosti i političkoj vrijednosti i danas na svakom koraku vidi i proziva “fašiste”, a u ovim svojim tweetovima eksplicitno govori o ubijanju tih istih “fašista”.

Sve se to događa u društvu poremećenih vrijednosti u kojem se u ovom trenu organiziraju masovne grupe podrške za očajnika koji je pravdu i zakon, čitaj kalašnjikov, uzeo u svoje ruke, ispalivši nekoliko smrtonosnih rafala u centru Splita. Da je neki od brojnih zalutalih metaka u prolazu pogodio njihovo dijete, pitao bih ih bili oni i tada podržavali ubojicu?

Zamislite da netko u Njemačkoj danas kaže da STASI nije ubio dovoljno ljudi? Da se u Poljskoj i Češkoj netko javi s idejom da kobnih posljedica demokracije u Europi ne bi bilo da su službe sigurnosti SB, StB ili KGB bili efikasnije u likvidaciji neprijatelja crvene revolucije? Politička karijera takvog neodgovornog bombardera istog trena zauvijek bi završila. Istina, da su komunistički režimi mogli pobiti dovoljno ljudi koji su ustali protiv diktature, Berlinski zid nikad ne bi pao. A da Berlinski zid nije pao, ne bi pao Varšavski pakt, imali bismo i dalje SSSR i SFRJ. I dalje bi cvalo cveće u socijalističko preduzeće. Ne bi bilo ratova u Europi. Falio nam je, eto, jedan Staljin. Ili Tito. Da nas zaštite od demo(n)kracije koja je donijela samo klanje.

Stvarno, možda biste rekli, da je UDBA na vrijeme pobila sve fašiste, ne bi imao tko voditi rat. Ne bi se na koncu ni sama UDBA nikad podijelila na desno i lijevo, niti na hrvatsko i srpsko krilo. Da se vratiti vremenskim strojem pa koknuti Miloševića i Arkana, možda rata ne bi ni bilo? Nažalost, to baš nema veze sa stvarnošću, jer Milošević se popeo na vlast baš na krilima UDB-e, a upravo Arkan je bio jedan od pouzdanijih udbaških killera. Da je vremenski stroj Udbi bio na raspolaganju, mnogo je vjerojatnije da bi baš Arkan sjeo u De Lorean DMC-12 pa prvo sjekirom zatukao Tuđmana negdje u prošlosti. Tada rata također ne bi bilo, jer bi nas uz naše “odlučno možda” pregazili kao plitak potok.

No, tijekom dugih 45 godina UDBA se nije previše zamarala vremenskim paradoksima, njima je bilo važnije izravno promijeniti sadašnjost. Neki će retorički pitati u čemu je razlika između Udbe i Mossada? No, UDBA ni po čemu nije Mossad. Udbaškim terminatorima nisu trebali roboti niti napredna oružja, oni su sjekirom rezali budućnost. Rascijepi glavu neprijatelju naroda i nepovratno si rascijepio vremensko-prostorni kontinuum. Od atentata na Pavelića i Luburića do umorstva Bušića i Đurekovića bio je kratak put. Mossad se nikad nije bavio ubojstvima političkih disidenata. Neće valjda Beljak reći da je i “nenormalni” Bruno Bušić bio fašist? Po Beljakovoj logici, hrvatski proljećari također nisu bili “normalni” ljudi, jer ni oni nisu živjeli “normalno” u onoj državi. Vjerojatno zato jer su i oni bili fašisti. I Tuđman i Gotovac bili su fašisti. Jer da nisu, ne bi završili u zatvoru tog pravednog režima koji je proganjao samo fašiste! Iznimka i trajni vremenski paradoks je Stipe Mesić – njemu nikakav terminator ništa ne može, on može istovremeno pjevati ustaške pjesme i biti počasni predsjednik Saveza antifašističkih boraca Republike Hrvatske.

Ivan Hrstić
Večernji list

https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo