Razgovor s I. Samardžijom: Onih kojima nedostaje Jugoslavija očito je još uvijek puno

Razgovor s Ivanom Samardžijom povodom izlaska knjige „Operacija Otkos-10 (oslobodilačka operacija hrvatskih oružanih snaga u zapadnoj Slavoniji, jesen 1991.)“

Uskoro Vam izlazi prva knjiga. O čemu se radi?

Riječ je o knjizi naslovljenoj „Operacija Otkos-10 (oslobodilačka operacija hrvatskih oružanih snaga u zapadnoj Slavoniji, jesen 1991.)“. Knjiga je u izdanju Despot infinitusa iz Zagreba. Kao što je vidljivo iz naslova knjige, ona se odnosi na spomenutu operaciju koja se može smatrati prvom uspješno provedenom operacijom hrvatskih oružanih snaga u Domovinskome ratu, naravno, ako izuzmemo prethodna oslobađanja vojarni na hrvatskom teritoriju i operaciju Orkan-91. koja je počela dva dana ranije, ali je završila nešto kasnije.

Operacija Otkos-10 provedena je u dvije faze. Većina zadanoga cilja ostvarena je već u njezinoj prvoj fazi, od 31. listopada do 4. studenoga 1991. Druga faza provedena je 11. i 12. studenoga 1991. Operacijom je oslobođeno oko 370 km² okupiranoga prostora na području Bilogore (oslobođen je prostor grubišnopoljske općine, ali i dijelovi daruvarske i virovitičke općine). U operaciji su sudjelovale hrvatske vojne i policijske snage u suradnji s odredima Narodne zaštite. Veličanstvena je to pobjeda kojom je osujećen plan snaga Banjolučkoga zbora JNA o presijecanju Hrvatske na, u tom trenutku, dva dijela, a isto tako su stvoreni uvjeti za daljnja napredovanja hrvatskih snaga na području zapadne Slavonije.

U operaciji Otkos-10 sudjelovalo je 2847 pripadnika hrvatskih snaga. Snage pobunjenih Srba brojale su oko 1700 (do 1750) pripadnika. Hrvatske snage bile su u povoljnijem položaju u svim segmentima naoružanja osim zrakoplovstvu. Nikakvih letjelica nisu imale. Odnos snaga ocijenjen je s omjerom 2 : 1 u hrvatsku korist, koji nije idealan za napadne operacije, ali je sigurno pozitivno utjecao na donošenje odluke o provedbi operacije.

Kakva je bila važnost operacije Otkos 10 u Domovinskome ratu? Što Vaša istraživanja govore?

Kao što je vidljivo iz prethodnoga odgovora, riječ je o vrlo važnoj operaciji u Domovinskome ratu. Moje istraživanje vezano uz operaciju Otkos-10 rađeno je na način da sam u istraživanje odlučio uključiti iskustva sudionika operacije, posredno ili neposredno. U radu se, osim klasičnih izvora, knjiga i članaka, nalaze neki podatci iz dokumentarnih filmova vezanih uz temu, podatci dobiveni u razgovorima i dopisivanjima sa pomoćnikom zapovjednika operacije Otkos-10, gosp. Antunom (Antom) Delićem, koji je bio od velike pomoći prilikom povezivanja nekih „kockica“ unutar same operacije prilikom moga pisanja rada. Uz njegovu pomoć prošao sam teren i dobio bolji uvid u cjelokupnu situaciju koja se u listopadu i studenome 1991. odvijala na području Bilogore. Osim navedenoga, želio sam ukazati na to da je situacija u Grubišnom Polju i okolici bila iznimno napeta i po hrvatski narod nepravedna u godinama prije provedbe operacije. Cilj mi je bio uzročno-posljedično povezati događaje prije, tijekom, ali i neposredno nakon završetka operacije na području Grubišnoga Polja i bilogorskoga kraja. Koliko sam u tome uspio ostaje čitatelji(ca)ma na prosudbu.

Kako kao povjesničar gledate na pokušaje kriminalizacije Domovinskoga rata? Tko stoji iza tih pokušaja?

Pokušaji kriminalizacije Domovinskoga rata u punom su jeku već duži niz godina. Osobno sam uvijek na strani istine i hrvatskih branitelja, onih koji su svojom krvlju, znojem i životima stali u obranu domovine. Upravo iz tog razloga ne mogu shvatiti zašto se pravno ne kažnjavaju pojedinci i mediji koji uporno godinama kriminaliziraju Domovinski rat. Svjedoci smo vremena u kojem mnogi, praktično na dnevnoj bazi, kriminaliziraju Domovinski rat i prvoga hrvatskog predsjednika dr. Franju Tuđmana kao čelnu osobu u to vrijeme. Zašto je to tako i zašto se to dozvoljava, teško mi je reći. Želio bih da se pravno kazni svaka osoba koja javno izreče neku neistinu (posebice ono za što je lako dokazivo suprotno u izvorima) o Domovinskome ratu kako bismo već jednom zauvijek stali na kraj njegovoj kriminalizaciji. Očito je da iza tih pokušaja stoje oni koji su u tome ratu bili na suprotnoj strani u nadi da će ostvariti plan tzv. Velike Srbije, zajedno s onima koji još uvijek nisu preboljeli raspad voljene im i jedine Jugoslavije.

U veljači će biti godina dana otkako je umro Vaš otac akademik Marko Samardžija, veliko ime hrvatskog jezikoslovlja. Njegove znanstvene zasluge su neosporne, no neki i nakon njegove smrti imaju potrebi dezavuirati njegov rad. Komentar?

Nažalost, prošla je već skoro godina dana. Oni kojima smetaju rad i djela moga pokojnog oca lako se mogu povezati s prethodnim odgovorom i onima kojima nedostaje Jugoslavija. Takvih je, očito, još uvijek puno. Nedavno se jedan ogorčeni lingvist u liku i djelu Mate Kapovića javio i nazvao „poraznim“ Srpsko-hrvatski objasnidbeni rječnik moga pokojnog oca. Prema njegovim riječima to je „katastrofalno i potpuno neznanstveno djelo“. Naravno, smeta mu i slika četnika jer to vrijeđa njegove osjećaje prema onima koji su se borili za neku drugu državu. Možda bi mu bila draža slika četnika iz razorenog Vukovara? Zanimljivo je da, s druge strane, svoje novo djelo „Jeziku je svejedno“ smatra svojim velikim djelom, a riječ je o potpunom promašaju, da ne kažem „poraznom“ i „katastrofalnom i potpuno neznanstvenom djelu“.

Kapović je očito još uvijek jako ogorčen što nikada nije dobio priliku postati asistentom moga pokojnog oca. Na njegovu veliku žalost, moj otac takve poput njega nije nikada želio imati u svojoj blizini. Kapoviću je očito prvobitni plan bio postati kroatist, a sada je prisiljeni lingvist koji kroatistiku ne može razarati iznutra, onako kako se tome prije nadao. Hrvatski standardni jezik preživio je mnoge nepravde i glupe pokušaje obezvrjeđivanja, a tako će, siguran sam, i sve one Mate Kapovića.

U vrijeme izlaska Srpsko-hrvatskoga objasnidbenog rječnika javili su se mnogi drugovi spomenutoga Kapovića. Sve su to redom bili dobri poznanici (možda i kućni prijatelji) i ideološki prijatelji Mate Kapovića, a riječ je o onima koje je moj otac već spomenuo u intervjuu za Vijenac Matice hrvatske (24. prosinca 2015.) povodom izlaska spomenutog rječnika, ali i još nekima. Istaknuo bih crvenokosu radikalnu feministkinju Radu Borić i jugo-komunistički orijentiranog fizičara Antonija Šibera koji su u emisiji Peti dan na HRT-u izgovorili mnoge nesuvisle komentare prožete tugom za nepostojanjem zajedničkog jezika s onima koji su 90-ih napadali Hrvatsku.

Ovdje treba dodati zlonamjerne novinare poput Tomislava Čadeža i pokojnoga Predraga Lucića koji su, kao prema nekom zadatku, zdušno danima napadali rječnik, što iz nekih osobnih neprežaljenih razloga, što iz ljubavi prema bivšem režimu i sistemu. Još jedan novinar koji je u vrijeme kada se moj otac kandidirao za predsjednika Matice hrvatske pisao plaćene članke u kojima je iznosio isključivo neistinite podatke je Domagoj Margetić. Kao „šećer“ na kraju dodao bih još Snježanu Kordić koja je oduvijek bez pravih argumenata napadala moga oca, kao i mnoge druge kroatiste.

Vaš je otac porijeklom iz Slavonije koja je možda i najviše pogođena iseljavanjima proteklih godina. Kako kao mlad čovjek gledate na taj problem? Gdje vidite uzroke?

Za mene i za moga pokojnog oca Slavonija je bila i ostala srce Hrvatske, ne umanjujući pritom ljubav za svim drugim krajevima jedine nam Lijepe naše. Slavonija, nažalost, već duže vrijeme pati. Problemi su veliki, počevši od nedostatka adekvatnih poslova (i poslova općenito) i loših plaća do iseljavanja mladih, ali i starijih. Redovito odlazim u zapadnu, ali i istočnu Slavoniju i praktički svaki put čujem neku lošu priču o premalim plaćama, težini života na današnjem selu, iseljavanju mladih obitelji… Smatram da se već godinama premalo brige vodi o Slavoniji i njenim ponosnim žitelji(ca)ma.

Žalosno je da nam demografska slika Hrvatske toliko pati zbog iseljavanja, ali taj model iseljavanja već se proširio na cijelu Hrvatsku. To više nije problem samo Slavonije, već cijele Lijepe naše. Imamo dobre i kvalitetne demografe koji mogu napraviti dobre planove, imamo puno mladih i sposobnih ljudi koji su spremni mnogo toga učiniti za povratak mladih, ali kao da nedostaje volja da se nešto takvo konačno pokrene. Bojim se da bi nam moglo biti, ako već i nije, prekasno za povratak nekih mladih ljudi, odnosno obitelji. Žalosno je da pate sela, da ljudi nemaju od čega živjeti i da sela svakim danom bivaju sve praznija. Uvjeren sam da se uz pravu volju i prave poteze stvari još uvijek mogu spasiti i pokrenuti na bolje.

Koji su po Vama ključni problemi danas u Hrvatskoj i vidite li moguća rješenja?

Spomenuti problem iseljavanja je zasigurno jedan od ključnih problema. Osim navedenoga, dodao bih visoku stopu korupcije i nepotizam. Nažalost, svakim danom smo svjedoci toga da mnogi koruptivnim metodama dobivaju određene povlastice i odrađuju poslove, ali i rodbinskim ili prijateljskim vezama, dok mnogi koji zaslužuju posao u svojoj struci nikako ne mogu doći do njega. To su samo neki od problema koji su na veliku štetu Hrvatskoj i njezinom stanovništvu, a idu u prilog tome da se ljudi iseljavaju. Ovdje ne smijemo zaboraviti i dosta visoku stopu nezaposlenosti i loše plaće mnogih zaposlenih, primjerice onih u trgovačkim djelatnostima. Na sve navedeno nadodao bih i problem neadekvatnog funkcioniranja pravnog sustava države jer smo svakim danom svjedoci nelogičnim presudama po hrvatskim sudovima. Na svemu navedenome treba ozbiljno poraditi.

Kako komentirate rezultate drugoga kruga predsjedničkih izbora?

Prvo bih se kratko osvrnuo na prvi krug predsjedničkih izbora. U prvom krugu velik dio birača pokazao je želju za određenim promjenama ili izrazio veliku količinu nezadovoljstva. Svjedoci smo toga da se sve češće na predsjedničkim ili parlamentarnim izborima pojavljuje dosta jaka, nazovimo ju tako, treća opcija. U drugom krugu došlo je do poraza aktualne predsjednice. Zaključak o tome zašto je to tako i tko je tu najveći krivac prepuštam političkim analitičarima. Ovdje, ne svrstavajući se ni na čiju stranu, mogu samo izraziti čuđenje i žaljenje što se vraćamo nekim starim duhovima prošlosti. Uza sve navedeno, izlazak birača na izbore blago se povećao, ali je još uvijek premalen. Broj nevažećih listića ovaj put dosegnuo je rekordan broj. Nadam se da će se u budućnosti nastaviti povećanje izlaska birača na birališta.

Davor Dijanović