MARINO MARIĆ: Rođen sam i odgajan za vrijeme rata u Mostaru, ali djetinjstvo mi je bilo divno

Tko zna, možda su mu te minute pomogle da ga izbornik uvrsti među putnike na Europsko prvenstvo koje će 9. siječnja početi u Austriji, Norveškoj i Švedskoj.

Opet, navikao je Marino da ga izbornici izostave, čak i u trenucima kada je bio u dobroj formi, primjerice 2014. i 2015.

Kao klinac sam htio igrati nogomet jer je to bio sport koji je bilo popularan ne samo u Mostaru već vjerojatno u svim mogućim gradovima na svijetu. No, roditelji su mislili drukčije. Rekli su mi da mogu trenirati bilo što, ali samo ako je u dvorani. Nisu htjeli da treniram vani, na hladnoći i kiši. Tako sam se s devet godina upisao u Rukometni klub Zrinjski. Trenirao sam u istom klubu u kojem su počela braća Karačić, u istoj školskoj dvorani gdje je prve košarkaške korake napravio Bojan Bogdanović, danas NBA igrač Utah Jazza, priča Marić za Večernji.hr.

Goluža ga nije volio

U početku je igrao na mjestu lijevog vanjskog pucača.

Da, ali me pozicija kružnog napadača uvijek privlačila. Nakon tri godine ozlijedio nam se pivot i to je bila prilika za mene. Naravno, odmah sam je ugrabio, kaže Mara.

Zanimljivo je da su uvjeti u dvorani bili prilično loši. To je jedina dvorana u Mostaru i u njoj su trenirali svi klubovi. Naravno, tek kad bi završila škola.

I danas na ulazu u Mostar stoje temelji nove dvorane koja nikad nije sagrađena. Čim bi bilo lijepo vrijeme, mi smo trenirali vani, na betonu, istaknuo je Marić.

Kakvo vam je bilo djetinjstvo u Mostaru?

Rođen sam i odgajan za vrijeme rata, ali djetinjstvo mi je bilo divno. Ne sjećam se baš puno toga jer sam bio mali, ali se sjećam da smo se znali igrati ispred zgrade i da su mi roditelji uvijek govorili da ne idem nikako do kraja zgrade jer ondje vrebaju snajperi. Kad sam bio malo stariji, proglašeno je primirje. Dolazim iz obitelji u kojoj je bilo važno jeste li dobar čovjek, a s druge strane nije bilo važno tko je koje nacionalnosti, prisjeća se tih dana Marino.

U prvoj momčadi Zrinjskog debitirao je sa 16 godina, a nakon što je s Hrvatskom 2009. osvojio svjetsko zlato u Tunisu za igrače do 19 godina, dobio je poziv PPD Zagreba.

U Mostaru sam završio osnovnu i srednju školu i potom se uputio u Zagreb. Zoran Gobac i Bartol Kaleb, tada čelni ljudi kluba, našli su se s mojim roditeljima i sve su brzo dogovorili. Meni je bila velika čast igrati s Lazarovom, Džombom, Balićem, Štrlekom, Valčićima… Pored mene su na pivotu tada u Zagrebu bili Norvežanin Loke i Slovenac Lubej. Treneri su mi bili Maglajlija i Bašić i oni su mi davali puno prilika za igranje. Hvala im na tome.

Prije nego što se uputio u Njemačku, igrao je pola sezone u Mariboru.

U Melsungen sam došao 2014. Evo, tu sam već šestu godinu. Zasad mi je dobro, imam ugovor do 2022. Grad je malen, ima oko 15.000 stanovnika, ali i sve što treba za lijep obiteljski život. Ima tamo i jedna tvornica koja je glavni sponzor kluba i imam osjećaj kao da cijeli grad u njoj radi. Sve mi je na tri minute, na trening idem pješke. Jasno, najčešće se izvan dvorane družim sa suigračima, našim Pavlovićem i Crnogorcem Simićem.

U seniorskoj reprezentaciji bio je prvi put prije točno deset godina, na Europskom prvenstvu u Austriji.

Tada sam bio 17. igrač, ali sam bio tamo. Igrao sam potom na SP-u 2011. i EP-u 2012. Na Igre u London 2012. nisam išao jer me izbornik Goluža nije zvao, a preskočio me i za sljedeća tri velika natjecanja. U reprezentaciju me vratio Željko Babić, kada smo na Europskom prvenstvu u Poljskoj osvojili broncu. Onda su me malo zadesile ozljede zbog kojih sam propustio Igre u Riju, svjetska prvenstva u Francuskoj i Njemačkoj 2017. i 2019. godine. Igrao sam tek na EP-u u Hrvatskoj 2018., ispričao je Marić.

Brat igra u Metalurgu

Rano ste se oženili, u 23. godini?

Da, imam troje djece. Dvije kćeri i sina. U rasponu od dvije do sedam godina.

Što volite raditi u slobodno vrijeme?

Inače jako volim provoditi vrijeme na Neretvi. Ljubav mi je ribolov. Imam kompletnu opremu za lov pastrva, koja je vlasništvo mog tate. Ima raznih tehnika kako se love, ali o tome ćemo nekom drugom prilikom. Uglavnom, nisam još uhvatio kapitalca od dva kilograma, istaknuo je Marić.

Osim što igrate i pratite rukomet, pratite li još neki sport?

Često znam gledati nogomet, uglavnom lige tzv. petice. Najdraži klub mi je Barcelona. Pratim i NBA ligu zbog Bogdanovića. Šest godina mlađi brat Marijan također je rukometaš.

Od ove sezone igra u skopskom Metalurgu na mjestu lijevog vanjskog pucača. Ide mu dosta dobro, trudi se i ima moju punu podršku, rekao je Marino.

Europsko prvenstvo?

Realno, imamo dobar ždrijeb i vidjet ćemo kako ćemo ga iskoristiti. Bitno je ući u turnir s puno emocija i onda će sve biti puno lakše. Nema stresa, nema grča, zaključio je Marić.

S obzirom na to da ste iz Mostara, jeste li ikada skakali s čuvenog mosta?

Znate za priču da kada pravog Mostarca pitate je li skakao s mosta, on uvijek mora reći da jest, makar i lagao. Šalim se, nisam skakao, premda sam puno puta bio na mjestu odakle se skače. Vjerojatno bih skočio (smijeh) kada bih morao od nečega ili nekoga bježati./HMS/