S. Kutleša: Domoljublje na kušnji – domoljubni test za predsjedničke kandidate i birače

Domoljublje na kušnji – domoljubni test za predsjedničke kandidate i birače

U starozavjetnoj knjizi Propovjednik čitamo: „Sve ima svoje vrijeme. Svaka stvar ima svoje vrijeme pod nebom. Ima vrijeme kada se rađa, i vrijeme kada se umire; vrijeme kada se sadi, i vrijeme kada se čupa posađeno; vrijeme kada se ubija, i vrijeme kada se iscjeljuje; vrijeme kada se obara, i vrijeme kada se gradi; vrijeme plača i vrijeme smijeha; vrijeme tugovanja i vrijeme igranja; vrijeme kad se baca kamenje, i vrijeme kad se skuplja kamenje; vrijeme kad se grli, i vrijeme kad se rastaje; vrijeme kad se traži, i vrijeme kad se gubi; vrijeme kad se čuva, i vrijeme kad se razbacuje; vrijeme kad se dere, i vrijeme kad se šiva; vrijeme kad se šuti, i vrijeme kad se govori; vrijeme kad se ljubi, i vrijeme kad se mrzi; vrijeme rata, i vrijeme mira.“ (Prop. 3, 1-8).

Kakvo je i koje vrijeme danas u Hrvatskoj, na kraju 2019. i na početku 2020. godine, pred drugi krug predsjedničkih izbora? To je, čini se, za najveći broj ljudi, vrijeme frustracije, osjećaja bezizlaznosti, depresije i beznađa. Velikim dijelom to je posljedica rezultata prvoga kruga predsjedničkih izbora, ali i kontinuiranog rastakanja Hrvatske. U zemlji programiranog beznađa, vladavine pokvarenjaka, nesposobnosti puka da tome stane na kraj, sve izgleda crno. Mnogo toga i jest crno. Hrvatsko crnilo je natjeralo mlade ljude na iseljavanje. Dok većina građana priželjkuje promjene (jer u ovako „stabilnoj“ državi gotovo je nemoguće normalno živjeti), vlast ih sustavno koči jer se boji promjena. Oni koji bi trebali odlučivati o vlasti (u ovom slučaju o predsjednici/predsjedniku) abstiniraju ili se spremaju masovno bojkotiratidrugi krug predsjedničkih izbora neizlaskom na izbore. A kako i ne bi bojkotirali kad se jasno vidi da su vlastodržci do koštane srži lažovi i prevaranti. Yudbaška mašinerija dostavila je, u prvom krugu, na neka glasačka mjesta veći broj glasačkih listića nego što postoji birača pa su se izbori tu morali ponoviti; čudo Božje da je to dospjelo u javnost, inače se sve taji po isprobanom udbo-receptu. A za to, sigurno, nitko neće odgovarati.

Bez obzira na sve poznate i nepoznate prljavštine na koje su spremni nelustrirani kadrovi koji su se obahatili do te mjere da piju krv svakom poštenom i normalnom građaninu ove države, ipak ostaje odgovornost svih onih koji imaju, barem na papiru, pravo izaći na izbore. Zato bi birači trebali pokazati veću odgovornost nego što je imaju njihovi vlastodržci. Kako će tko glasovati, to ostaje privatna stvar i pravo svakoga pojedinca. Ali izlazak na izbore je nužan. Ne zato jer to licemjerno sugeriraju kandidati i njihove partije nego zato što izlazak gotovo svih daje puni legitimitet onima koji su izabrani. Vlasti i partije ne vole da svi izađu na izbore nego samo podobni. Zato već desetljećima otežavaju, čak sprječavaju izlazak na izbore ljudima u iseljeništvu. Znaju da oni neće za njih glasovati i zato im na sve načine u praksi onemogućavaju demokratsko pravo na izbore. To je klasični primjer ljudske diskriminacije. I to svih dosadašnjih vlada. Ali domaćim biračima ne mogu zabraniti. Zašto to domaći birači ne iskoriste?

U Hrvatskoj pravo izlaska na izbore trenutno ima oko 3,8 milijuna birača. Više od polovice je bojkotiralo prvi krug izbora ne samo zbog nezadovoljstva s bilo kojim kandidatom nego zbog ogorčenosti na opću političku i društvenu situaciju.Umjesto da su svi izašli na izbore.

U drugom krugu realno je očekivati da bi izlaznost mogla biti manja od izlaznosti u prvom krugu. To bi značilo da bi na izbore izašlo, recimo oko 1,8 milijuna birača. Kandidat s malo više od 900.000 glasova postao bi predsjednik države, što je manje od 25% ukupnog glasačkog tijela. To bi značilo da je za preuzimanje vladajuće funkcije dovoljno da od četvorice birača trojica budu protiv, a samo jedan za; jedan je više od trojice (sic!). Najveći broj glasača koji su birali Miroslava Škoru podijelit će se u tri ili čak četiri skupine: neki će izabrati manje zlo (KGK), drugi će posve abstinirati i neće izaći na izbore, treći će izaći i prekrižiti oba kandidata i tako svoj listić učiniti nevažećim, a četvrti bi mogli iz protesta glasovati za anacionalnog ljevičarskog kandidata. Kakvu su samo zamku ljevičari podmetnuli desnici, domoljubima, suverenistima, katolicima…? Ljevičari se neće podijeliti nego će u stopostotnom izlasku zaokružiti „slučajnog“ predsjednika. Analitičari kažu da je ipak desnica u Hrvatskoj brojnija od ljevice. Možda je to i točno, ali što vrijedi kad uvijek ne pobjeđuju brojniji nego lukaviji.

Biramo Hrvatsku ili Yugosloviju?

Stoga su mnogi, s pravom, zabrinuti da bi novoizabrani predsjednik mogao postati „slučajni predsjednik“ „slučajne države“, a to znači da će na Pantovčak ponovno „slučajno“ doći zločinac JeBeTe, da će u Vukovar stići ćirilica, da će uslijediti zabrana pozdrava „Za Dom spremni“, da će crvena petokraka još više dobiti pravo građanstva (može li više od onoga što uživa danas?), da se europske deklaracije o osudi komunističkog totalitarnog sustava neće provoditi, da će se pokušati podvaliti neki drugi „lex Perković“, da će se nastojati minorizirati Bleiburg, križne putove, onemogućiti istraživanje Jasenovca i drugih mjesta, da će oživjeti kurikularna reforma školstva, da će se obnoviti „region“, da će se nastaviti rat „mi, ili oni“, da će se nastaviti devastacija Hrvatske, da će mladi odseljavati, a nesposobni za rad i red useljavati, ukratko da će Sava opet teći nizvodno kao u doba njegova idola JeBeTea.

Svi koji su zabrinuti imaju izvrsnu priliku da spriječe kandidata „slučajne države“, koji sada ne bi ratovao jer je rat za njega već završio (naime lustracija domoljuba već je završena). Kako? Jednostavno. Neka predlože i nagovore Kolindu Grabar Kitarović da se pozove na čl. 95. Ustava Republike Hrvatske koji, između ostalog, kaže: „Na ponovljenom izboru pravo da budu birani imaju dva kandidata koja su u prvom glasovanju dobili najviše glasova. Ako koji od tih kandidata odustane, pravo da bude ponovno biran stječe kandidat koji je sljedeći po broju dobivenih glasova.“ Dakle, oni koji Hrvatskoj žele dobro, uključujući i sami predsjednicu, trebali bi poraditi na tome, a to još nije kasno, da predsjednica odustane od drugoga kruga čime bi kandidat za izbor predsjednika postao Miroslav Škoro. U tom bi slučaju rezultat glasovanja bio više nego izvjestan: Škoro bi postao predsjednik države. Spriječili bismo da neokomunistički kandidat postane predsjednikom „slučajne države“. Možda bi nakon toga, opet slučajno, u Hrvatskoj krenulo nabolje, na žalost svih onik koji se vesele hrvatskim neuspjesima (barem je dosad tako bilo).

Mogao bi načelno i Zoran Milanović iskoristiti pravo i pozvati se na čl. 95. Ustava RH i odustati od kandidature. Sam je obećao da će raditi po Ustavu. Evo mu prilike da izkaže svoje domoljublje. Ali prije će Sava poteći uzvodno nego će se dogoditi da on odustane od drugoga kruga izbora i da radi na dobrobit Hrvatske.

Moglo bi se s istim argumentom prigovoriti i Škori i njegovim biračima: zašto npr. oni ne bi pokazali svoje domoljublje tako da svoje glasove daju Kolindi Grabar Kitarović? Time bi problem bio riješen. To je jedna od mogućnosti i gotovo je sigurno da bi ona tada pobijedila. Bi li time problem zaista bio riješen? Ali time bi pobijedio Plenković i neokomunistički HDZ, kojega većina hrvatskih birača ne podupire jer je iznevjerio hrvatskog čovjeka. Teško je očekivati da bi Kolinda Grabar Kitarović odustala od drugoga kruga. Ako joj je na prvom mjestu Hrvatska (kako je često javno govorila), onda bi morala biti spremna i na takav potez ako on doprinosi boljitku Hrvatske i da pritom zatomi svoj privatni interes. Može li ona, i hoće li, to učiniti uskoro će se vidjeti. To je test i njezina domoljublja. Pobjeda Kolinde Grabar Kitarović ne mora nužno biti i pobjeda Andreja Plenkovića. Možda privremeno da, ali dugoročno ne mora biti. Plenkoviću zapravo više odgovara pobjeda Milanovića jer su svjetonazorski puno bliži.

Ali predsjednica ima i drugo rješenje, za nju osobno povoljnije. Još ima nekoliko dana vremena da se jasno i nedvosmisleno distancira od Plenkovića i HDZ-a i da se ispriča biračima za sve loše stvari koje je učinila i da obeća zaokret, tj. da će se založiti za promjene, a ne status quo. Ona bi trebala obećati, pod cijenu odlaska s vlasti, da će izpoštovati sve obećano, a to je npr.: ponovo provesti referendum o Istanbulskoj konvenciji, založiti se za promjenu Ustava, izbornog zakona, zakona o manjinama, distancirati se od svih svojih nesmotrenih i bezsmislenih tvrdnji u posljednih godinu-dvije i još mnogo drugih stvari. Time bi za sebe pridobila veliki dio birača Miroslava Škore i gotovo sigurno bi pobijedila. Ima li ona snage za to? S druge strane Škoro i njegovi birači bi predsjednici jasno morali dati do znanja da to od nje traže. Za uzvrat ona bi dobila podporu Škorinih birača u drugom krugu. A onda bi mogla slijediti daljnja suradnja za parlamentarne izbore. O predsjednici najviše ovisi izhod drugog kruga predsjedničkih izbora, a možda i daljnja sudbina Hrvatske.

Stipe Kutleša

https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo