Z. Gavran: Hrvatski čovjek i vrjednota slobode

Božićni odsjaji

U svojoj poruci Urbi et orbi [Gradu i svijetu], papa Franjo istaknuo je na ovaj Božić važnost slobode sadržane u Božjoj Riječi koja se objavila u povijesti spasenja, odnosno u hebrejskom ljetopisu, u povijesti Crkve i u povijesti ljudi i narodā. Taj dio poruke glasi:

„Dijete, rođeno od Djevice Marije, jest Riječ Božja koja je postala tijelom. Riječ koja je vodila Abrahamovo srce i korake prema obećanoj zemlji, i koja nastavlja k sebi privlačiti sve one koji se pouzdaju u Božja obećanja. Riječ koja je povela Hebreje na putovanje iz ropstva u slobodu i koja nastavlja pozivati porobljene u svakom dobu, uključujući i ovo naše, da izađu iz svojih tamnica [istaknuo Z. G.]. On je Riječ svjetlija od sunca, koja se utjelovila u sićušna sina čovječjeg: Isus svjetlo svijeta.“

Sloboda i svjetlo spoznaje idu skupa

Pozvavši se na Izaijin stih: „Narod koji je hodio u tami svjetlost vidje veliku“, Sveti otac nastavio je: „Tama je [ili: Ima tame.., ovisi kako bi se točnije izrazilo misao – Z. G.] u ljudskim srcima, no svjetlo Kristovo ipak je veće. Tama je u osobnim, obiteljskim, društvenim odnosima, no svjetlo Kristovo veće je. Tama je u gospodarskim, geopolitičkim i ekološkim sukobima, no ipak je veće svjetlo Kristovo.“ Zatim je nastavio poruku spominjući niz zemalja u kojima ljudi trpe neslobodu, ratne sukobe, terorizam, progonstva ili druge nevolje.

U Hrvatskog ovaj Božić, za razliku od onoga prije 28 godina, nema rata. Hvala braniteljima i svima zaslužnima! Nema ni sukoba, ni terorizma, ni nasilja, ni političke neslobode. Pa ipak, ne možemo reći da ima dovoljno istinske slobode – one unutarnje, duhovne, spoznajne, a ni one vanjske. Naprotiv, mnogo toga što nije ugodno ili povoljno za strukture moći, ili za „strukture grijeha“ (izraz svetoga pape Ivana Pavla Velikog kojim se potkraj 1990-ih – pobrkavši doduše, ’u prijevodu’, partitivni genitiv s pridjevom gdje se to nije smjelo učiniti – poslužio zagrebački nadbiskup i neformalni hrvatski primat Bozanić). Sloboda ljudi vazda je bila, jest i bit će na udaru: nekad grubim ili istančanim izvanjskim sredstvima, nekad informativno-psihološkima, a često, u totalitarnim sustavima, obojima.

Sloboda i svjetlo spoznaje idu skupa. Čovjekova volja ne može ni slobodno odlučivati ni donositi dobre odluke, odluke sukladne božanskom zakonu i načelima ćudoređa, ako nije prosvijetljena svjetlom istine. No „tama je u ljudskim srcima… u osobnim, obiteljskim, društvenim odnosima… … u gospodarskim, geopolitičkim i ekološkim sukobima“, podsjeti nas Papa, koji ima smisla i za ovozemaljska stanja i odnose. I koji stanja i odnose nedostojne čovjeka ili štetne za ljude želi mijenjati. I to u korijenu. I to bez strašljivosti.

„Teški zločin protiv osobe čovjeka“

Te Papine riječi podsjećaju nas na ono na što se u svakodnevnim površnostima najčešće zaboravlja: na važnost onoga što je u nutrini osobe. A to što je u meni – to što jesam – bitno je ne samo za čitav sustav kršćanske vjere i katoličkog naučavanja, nego i za sadašnjost i budućnost društava, pa tako i hrvatskog naroda i njegovih politika i sviju onih koji se trse i domišljaju kako bi se došlo do čega boljeg od postojećega.

Odakle god krenuli, od gospodarstva ili politike, od ’nadzemlja’ ili od ’podzemlja’, od razmjerne slobode ili od ugroza slobode u društvima i sustavima, uvijek se nužno vraćamo na svaku pojedinu ljudsku osobu i na njezinu što vanjsku (fizičku), što nutarnju (umnu, spoznajnu…) slobodu. Svjesni da je slobodi suprotstavljeno ono što se naziva ropstvom, a može se nazvati i sužanjstvom, potlačenošću, podređenošću, prevarenošću, ucijenjenošću, ovisnošću ili kako drukčije.

„Ropstvo je protiv najosnovnijeg ljudskog dostojanstva. Prvi i osnovni zahtjev osobnosti jest osobna sloboda, a to znači pravo upravljati sam sobom i svojim činima kao svoj gospodar, odgovoran dakako za svoje čine pred Bogom, savješću i zakonom“, istaknuo je fr. Franjo Hijacint Eterović g. 1949. u članku „Granice slobode“. Bio je Eterović svećenik dominikanac, emigrant (u bijegu od komunističke strahovlade) od 1947. do smrti, pokretač i urednik, skupa s laikom Lukom Brajnovićem, emigrantskog časopisa „Osoba i duh“. Već iz naslova vidi se da je riječ o kršćansko-personalistički orijentiranom glasilu. Eterović je zatim nastavio: „Nitko nema pravo upadati i gaziti po tajnama srca, razuma i volje ljudske osobe. Tko dakle gazi ono što je drugome najmilije i najsvetije, tko se trudi da silom drugome nametne svoje mišljenje ili od njega iznudi pristanak ili priznanje – a to su sve poznate metode, npr. suvremene monstruozne policije, naročito u zemljama ovladanim komunizmom – taj čini teški zločin protiv osobe čovjeka.“

Između zahtjeva duha i zahtjeva materije

Primjenjiva je ta njegova upozorba i uoči predstojećih nam izbora, a i inače. Ne samo u nedemokratskim, autokratskim, represivnim ili u sukobima razdrtim društvima, nego i u današnjim faktički demokratskim i formalno slobodnima, pa tako i u hrvatskomu, toliko je toga u službi ometanja ljudi u spoznaji istine i stvarnih činjenica, ili otuđivanja navijačkih, neotpornih ili mjesivih ’masa’ od nutarnje slobode. Rasponi grubog zadiranja u intimnu zonu osobe kreću se od svakovrsnih otuđivanja i zaglupljivanja, od konzumerizma i ’informacijskog društva’, preko bujanja i prevlasti lakih mnoštvenih zabava, površnih mnoštvenih znanja i jeftinih mnoštvenih sadržaja do notorne propagande, od probirućeg izvješćivanja i jednostranog tumačenja do uporabe složenih modernih sustava ’nadzora uma’.

Zbog svega toga mora se upozoravati na važnost „svetišta ljudske osobe“, nadređene svim vanjskim naplavinama i nasiljima; na važnost slobode zaštićene od laži; na presudnost slobode za istinu i zaključivanje na temelju istine, s ciljem dobrobiti, i pomoću mudrosti. – Naravno, mora se dizati glas i protiv svakovrsnih oblika ucjenjivanja ljudi opipljivim posljedicama u slučaju da učine što ’nepoželjno’ ovim ili onih vlastima ili središtima moći, upravljanja i utjecaja. Isto tako isticati važnost „slobode za“ u povoljnim i nepovoljnim uvjetima, okolnostima i ograničenostima. „Odnos ljudske slobode prema vlastitoj naravi, osobnosti u nama, prema Tvorcu i prirodi izvan nas, zacrtava vertikalnu liniju na kojoj se odvija naša slobodna djelatnost u ostvarenju pune i integralne osobnosti. Mi smo bića na razmeđu duhovnog i materijalnog svijeta. […] Naš je život trajno osciliranje između ova dva pola. Između visina i dubina. Između zahtjeva duha i zahtjeva materije“, upozorio je fr. Hijacint te pozvao: „Za pobjedu duha nad materijom. Duše nad tijelom i nagonima.“

Zatrpane duše

O dosezanju nutarnje slobode – pa i kao pretpostavke svake druge slobode – razmišljali su mnogi mislioci. Tako je npr. moderni, koncilski teolog Karl Rahner u knjizi „O potrebi i blagoslovu molitve“ razmatrao o zaprjekama na čovjekovu putu do nutarnjeg stanja u kojem uopće može istinski moliti – tj. doći u svojoj svijesti i savjesti u (neumišljen) odnos s Bogom. Na početku, usporedio je stanje suvremenog čovjeka s (pisao je ta razmatranja pod dojmom silovitih bombardiranja Njemačke prema kraju II. svjetskog rata) podrumom višekatnice koja se urušila i zatrpala podrum, koji je doduše ostao čitav, no u kojem su se ljudi našli u stanju da ne mogu izaći na svjetlo dana… do slobode, koja je i život, opstanak na životu, ljudsko disanje i kretanje.

Boraveći g. 1947. u logoru za izbjeglice Fermo, u Italiji, Dušan Žanko, poznati hrvatski intelektualac, intendant HNK u Nezavisnoj Državi Hrvatske te njezin izaslanik u Francuskoj, od 1945. izbjeglica pred zlosiljima Titove „oslobodilačke vojske“, napisao je i objavio svoja „logorska razmišljanja“ pod naslovom „Vratimo se nutarnjoj sudbini hrvatskoga čovjeka“. On tu uz ostalo kaže: „Bez čovjeka, bez njegove nutarnje sudbine, bez njegova nutarnjeg obstojanja nema ni realnih vrednota, u kojima ličnost tek realizira svoj lik. Ličnost posjeduje najvišu silu, mnogo više silu od ovih nadličnih realnosti, koje u modernom svietu izgledaju najsilnijama. Samo u čovječjoj ličnosti se izvršava odkupljenje. Samo ličnost je slika i prilika Božja, ona je prema tome najviša ontologijska realnost, te u njoj ostaje sva njezina nutarnja vriednost i onda kada naciju, družtvo ili državu zadesi privremeni pad ili nesreća. Ličnost može sagledati smisao svoga obstojanja u služenju ideji i može sebe žrtvovati u ime ideje, ponekad čak treba i sebe žrtvovati.“

U nastavku svoga slobodnog razmišljanja (u onako fizički neslobodnu stanju) Brajnović se prisjetio one drastične biblijske pripovijedi o Jobu, a zatim došao na temu pregaženosti od „društva, nacije, države kad oni ostanu kumiri bez Boga“, kada se čovjeka „hoće napraviti dielom cjeline i žrtvovati cjelini, sistemu, režimu, kolektivu, kao što je to bio slučaj u nacizmu i eurazijstvu [misli na staljinizam – Z. G.]“.

Osobu se ne smije u bitnomu podrediti sustavima

Na toj točki Žanko povlači razlučnicu između osobe i otuđene, neljudske, nasilne i tlačne nad-stvarnosti društva/države, pa kaže: „Sila družtva, a osobito sila države nije nipošto sama po sebi vriednost i u njoj se može pokazati demonska priroda (hitlerizam). Nemoć pred takovom silom može postati najviša vrijednost. Iz te nemoći nastaju jobovske spoznaje o zajednici, bratstvu ljudi i ljubavi. Ličnost ne može biti podržavljena, njoj država služi kao prirodni okvir za slobodu, a za slobodu se daje život po moralnom načelu, a ne za sisteme.“

Osoba ne može biti „podržavljena“, kaže on. Podvrgnuta vlastima do te mjere da gubi svoju unutarnju slobodu prosuđivanja i odlučivanja. U demokratskim odnosima reklo bi se: Osoba ne može biti „postvarena“, učinjena pukim kotačićem u tržišnoj menažeriji, ili igračkom čijih interesa, ili recimo „poživinčena“ mamljenjem na bilo koji oblik ozakonjenog razvrata.

Kamo god krenemo, nailazimo na suprotstavljenost ljudske osobe onomu što joj nameću „sistemi“. Podsjeća nas to i na sve više toga što nameću današnji „sistemi“, pa tako i u maloj Hrvatskoj, kao dijelu globalnih ili regionalnih sustava međunarodnih odnosa i „zajedničkih vrjednota“, a i kao zemlji u kojoj prebivalci spoznajno i moralno tavore u ’zatrpanim podrumima’. U stanju neznanja o stvarnomu svijetu uokolo, u stanju u kojem nisu ni sami sebi sposobni priznaju da su okolnosti uokolo za mnoge druge drukčije i da istina nipošto nije svodiva na njihove zatrpano-podrumske, skučene vidike.

Lažni izlazi i prave zamke

Mnogi će reći da je rješenje u dobroj obaviještenosti, u pravoj prosvjeti (kao što je recimo „škola za život“, ha-ha) i raspolaganju oruđima za oslobađanje ljudi: fizičko-pravnim (veća prava, veće plaće…) i duhovno-proizvoljnima (što se u znatnoj mjeri svede na, recimo, reality shaws, cajkaške koncerte, tarot-ekspertize i svakovrsne iscjelitelje u tolikim tv-programima).

Jedna od zamki, kad je riječ o dovoljno prosvijećenima, jest i česta pretpostavka kod takvih o isključivo vlastitoj „ispravnosti“. A ono, gle kada tolike takve dovedeš u suodnos i usporedbu!, na sve strane skučenosti vidika, zadrtosti, isključivosti prema onomu što znaju i što misle drugi… Nerijetko je kod najambicioznijih ili najsamouvjerenijih zamka i u oholosti, u „oholosti uma“ (apostol Ivan).

Za ohol um povjerovati da se Bog mogao svijetu neposredno objaviti u osobi Djetešca rođenoga u tamo nekakvoj zabiti kao što je bila judejsko-betlehemska, – e, za tako ohol um povjerovati u to zasigurno nije moguće. Za nj najviša mudrost samoga Boga u njegovu odnosu prema čovjeku ostaje i u najpraktičnijem pogledu nedokučiva, dapače: nestvarna i posve nemoguća. Takav um, naprotiv, stalno je u kušnji sebe izjednačiti s Božjim. Obolio je od hereze zvane ’gnoza’.

Zrno mudrosti kršćanske vjere i plodnosti

Pred Božić, na Svetu Luciju, stavljaju se pšenična zrna u posude, dodaje se vode te se ona izlažu svjetlosti kako bi proklijala i kako bi iz njih izrasle zelene stabljičice. U tom je sadržano zrno mudrosti kršćanske vjere izražene u otajstvu Bogorođenja. U nutarnjoj snazi koja iz (zdravih) sićušnih zrnja nadire van i raste težeći k stvaranju ploda, i to ploda višestruko brojnijega od zrna kojega nestaje. Još bi se moralo dodati: Nije moguće taj proces rasta iznutra vremenski preskočiti, ili ga pospješiti recimo tako da se pincetom poteže klica – da se nasilno zadire u nutrinu drugih osoba. Još manje tako da ih se prezire, ili odbacuje. Ili da se u zrnu koje čak i sebe uništi kako bi porodilo novi život ne nalazi nikakva, pa čak ni simboličkog smisla.

Božićno otajstvo bitno je u suprotnosti s oholosti. Ne samo s onom herodovskom bezočnošću (poboj nevine dječice) koja ima za cilj zadržati vlast kako ju ne bi preoteo (od proroka naviješteni) novorođeni „židovski kralj“. Nego i s pravedničkom samouvjerenošću, ili čak gnjevnosti. S onom vrstom ili onom duhovnim stanjem ljudi koji, u skupinicama, u svojim („zatrpanim“) skrovištima smišljaju kako bi oslobodili sebe, a zatim i one iz drugih zatrpanih podruma te kako bi čitavu zemlju oslobodili od zala koja  su ju snašla. A pritom svakoga tko misli drukčije počnu proglašivati glupanom ili izdajicom. Tako te se krug „istomišljenika“ počne smanjivati. Naposljetku, ostane svatko sam, „pametan samo za sebe“. I, dapače, sve ponosniji na to. A hoće se baviti politikom, ne fakirskom meditacijom ili posvetiti život bavljenju jogom.

Pretpostavka slobode koja oslobađa i druge jest i stanovit stupanj dijeljenja spoznaja i procjena i načina rada. Ne smije se, stoga, biti ni „divljak“, samovoljan (somnabulan) predvodnik ili „fajter“! Nego svatko, dakle i ’najobičniji’ čovjek, mora ostvarivati određen stupanj zajedništva s onima i poštovanja spram onih koji, iako svjetonazorski bliski, misle ili osjećaju ili neke stvari vide drukčije. Pa čak i s onima koji na se gledaju ’s druge strane ’barikade’.

Na pasti u malodušnost zbog „vrzina kola hrvatske politike“

Druga je opasnost malodušnost, beznadnost ili očaj. Takvih je duševnih raspoloženja u hrvatskoj povijesti i osobnim iskustvima bilo dosad nebrojeno, a ovih se godina opet množe. Zato se za zaključni božićni odsjaj prisjetimo riječi Marija Matulića, hrvatskog katoličkog publicista i novinskog urednika, iz godine 1928. On se u članku „Gore srca“ pozabavio kršćanskom demokracijom te hrvatskim stanjem i izgledima k boljemu. Zanimljivo je usporediti današnja domoljubna nezadovoljstva s tadašnjima u sljedećem iskazu:

„Mnogome hrvatskom patrioti pada na um analogija današnjeg političkog položaja u Jugoslaviji sa tjeskobnim događajima Italije u g. 1922. Nije rijetko Hrvat, kojega hvata očaj nad razvojem prilika kod nas, i koji rezignira nad srećom hrvatskoga naroda, kad vidi vrzino kolo hrvatske politike. Gotovo jedan decenij hrvatski je narod složan i kompaktan u političkoj borbi, a s kakvim političkim rezultatima? Je li naša hrvatska ’vodeća klasa’ na zapadu i da li i mi Hrvati imamo ishodišnu tačku, s koje možemo pokrenuti hrvatski javni život? Nema valjda naroda, koji je u težem geografskom položaju od hrvatskoga. […] Sve te suprotnosti lome hrvatsku narodnu dušu, a njezine nacionalističke napore čine neplodnima.“ Nakon što je izložio i druge probleme, ali i ono što je smatrao uspjehom, osobito na planu kulture i u pogledu katoličkog laikate te „Crkve, koja pokreće i stvara žive snage“, Matulić je zaključio: „Nema razloga, da mi katolici padnemo u malodušje poput onih, koji nemaju naše ciljeve. Mi imamo sigurno tlo, po kojem stupamo, i jasan cilj, za kojim idemo. Zato možemo u ove svete Božićne dane kliknuti. ’Sursum corda, gore srca!’“

Zdravko Gavran