Dr. Hrvoje Kalem: Dobro je biti čovjek!

 Razgovor s dr. sc. Hrvojem Kalemom

U »Vjesniku Đakovačko-osječke nadbiskupije« nedavno je (broj od listopada 2019.) osvanuo članak pod naslovom »’Ne’ golom humanizmu«. Budući da je jasnoćom i prodornošću razmišljanja članak opravdao intrigantni naslov, a s druge je strane nemoguće kršćanski razmišljati o humanizmu bez otajstva utjelovljenja – Boga koji je postao čovjekom – kao razloga proslave Božića, Glas Koncila je zamolio autora priloga dr. Hrvoja Kalema za božićni intervju.

Dr. Kalem svećenik je Vrhbosanske nadbiskupije. Do ove je godine sugovornik bio asistent na Katedri dogmatske teologije na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Đakovu, a vanjski suradnik na Katedri fundamentalne teologije KBF-a u Sarajevu. Od ove je akademske godine promoviran u zvanje docenta na Katedri fundamentalne teologije na KBF-u Sveučilišta u Sarajevu, postao je i pročelnikom katedre, a na Katedri dogmatske teologije u Đakovu i dalje djeluje kao vanjski suradnik.

Bog se izručio u naše prljave ruke

»Vjerujem u Gospodina Isusa Krista, jedinorođenoga Sina Božjega… koji je radi nas ljudi i radi našega spasenja sišao s nebesa. I utjelovio se po Duhu Svetom od Marije Djevice: i postao čovjekom.« Možda smo i kao vjernici na te riječi iz Nicejsko-carigradskoga vjerovanja i previše navikli. Biste li pokušali skinuti talog naviklosti s tih riječi i ukratko istaknuti novinu koja je pomoću njih opisana?

Time dodirujemo neke od temeljnih istina naše vjere u koje smo dužni vjerovati božanskom i katoličkom vjerom. Trajni novum Nicejsko-carigradskoga vjerovanja sastoji se u besplatnosti Božje trojstvene ljubavi, kojom Bog daje svjedočanstvo o samom sebi. Riječ je o nečuvenoj Božjoj inicijativi, apsolutnoj besplatnosti, spasenjskoj ponudi njegovu miljeniku – čovjeku. Pritom se Bog služi onim što je čovjeku najbliže i najrazumljivije, do te mjere da se, iako ni u čemu ovisan, ipak učinio »ovisnim« o načinu na koji će ga čovjek moći primiti: postao je čovjekom do kraja, nemoćnim djetetom. Benediktinski teolog Elmar Salmann kaže da se Logos do te mjere oslanja na naše razumijevanje da se izručuje u naše prljave ruke. Da bismo shvatili tu stvarnost Božjega dolaska među nas ljude, moramo biti spremni na svojevrsni egzodus iz vlastitoga svijeta mišljenja i predefiniranih ciljeva, kao i na pročišćavanje vlastitih ideala i očekivanja od svega što je provizorno, površno.

Humanizam bez Boga: goli humanizam

Da nije bilo kršćanstva s tom i takvom vjerom, bi li ikada bilo humanizma kakav poznajemo i kakvim se (s pravom?) diči zapadni svijet? Bi li čovjek ikada postao središnjom vrjednotom?

Fenomen humanizma krajnje je složen i ima svoju povijest. Može ga se promatrati unutar više područja, u što je ovdje teško ulaziti, no jedno je sigurno: kršćanstvo je svojom istinom i porukom o utjelovljenju vječnoga Sina Božjega istaknulo dostojanstvo i vrijednost ljudske osobe. Bog je postao čovjekom da pokaže kako je dobro biti čovjek te da nas nauči što znači biti čovjekom. Čovjeka kao osobu, kao biće stvoreno na Božju sliku, nemoguće je misliti bez Boga. U tom kontekstu bilo bi dovoljno podsjetiti na pastoralnu konstituciju »Gaudium et spes« koja ističe da misterij čovjeka postaje jasan tek u misteriju utjelovljene Riječi. Tek u utjelovljenoj Riječi čovjek otkriva tko je, što je i koji mu je temeljni poziv. Utjelovljenjem se Sin Božji sjedinio sa svakim čovjekom. Čovjekova narav time je uzdignuta na veliko dostojanstvo. To je istina koju nipošto ne smijemo zaboraviti kad želimo govoriti o humanizmu. Humanizam koji tu istinu stavlja u zagrade ili pod navodnike jest goli humanizam. A humanizam koji je iznikao iz kršćanske vjere označen je paradigmom transcendencije te otvara prostor čovjekovoj preobrazbi. Zapad koji vidi čovjeka kao vrjednotu ne može i ne smije apstrahirati od činjenice da je ta vrjednota djelo Božjih ruku.

No danas više nisam siguran na što se točno misli kad kažete »humanizam kojim se diči zapadni svijet«. Kakav je humanizam zapadnoga svijeta ako Zapad živi kao da Boga nema? Zar to nije goli humanizam? Kamo može odvesti humanizam bez Boga? Može li se itko dičiti takvim humanizmom? Kakav je to humanizam koji s jedne strane čovjeka i njegova postignuća stavlja na mjesto Boga, a u isto vrijeme čovjeka smatra tek djelićem prirode koji nije moguće temeljito razlikovati od biljke i životinje? U današnje je vrijeme važno pojasniti što mislimo kad kažemo da je čovjek postao središnjom vrjednotom zapadnoga svijeta. Možemo li jamčiti da je danas središnja vrjednota zapadnoga svijeta homo humanus, odnosno čovjek kako ga razumije judeokršćanska misao, ili je to ipak čovjek kakvim ga vidi prosvjetiteljstvo: kao onoga koji će spoznati sve tajne prirode i zagospodariti prirodom, i koji može bez Boga racionalno urediti društvo? Nije li danas možda središnja vrjednota zapadnoga svijeta homo technicus i homo oeconomicus?

Antropologija temeljena na ekonomiji i tehnici teško može doći do istine o čovjeku kao onom koji pripada svijetu duha – koji je osoba, a ne tek puka individua i sredstvo. Stoga je ozbiljno pitanje je li danas vrjednota našega društva čovjek ili kapital.

Vratiti se otajstvu Boga

Kako onda doći do povratka istinskomu humanizmu, čovjeku kao vrjednoti?

Istinski bi humanizam, dakle, trebao raditi na združivanju, a ne na razdvajanju Boga i čovjeka i nijekanju prvoga u »korist« drugoga. I mi vjernici često smo u opasnosti da bezbrižno govorimo kako je Bog postao čovjekom, do te mjere da to graniči s banalnošću. To je posljedica činjenice da smo u dobroj mjeri dokinuli misterij Boga. Mnogi misle da je Bog prokazan, nemoćan, da današnjemu čovjeku nema više što reći i ponuditi, kao da je ponovno na djelu deizam. No dokidajući misterij Boga, dokidamo i misterij čovjeka, pa onda nije ni čudo što se čovjek svodi na puku individuu ili tek na sredstvo.

Volio bih ovdje podijeliti misao koju sam našao kod pokojnoga prof. Ivančića: »Ljubav prestaje tamo gdje mislimo da sve znamo o drugome.« Drugim riječima, kad dokinemo misterij Boga, dokidamo i misterij čovjeka (mislimo da sve o njemu znamo i sve u njemu posjedujemo), a kad dokinemo misterij čovjeka, gubi se ljubav kao najizvrsnija veza među ljudskim bićima i kao »put najizvrsniji« koji povezuje čovjeka i Boga. Upravo je misterij, otajstvo Boga i čovjeka ono što nas čuva u napetosti svete ljubavi. Bog je, zbog svoje svete ljubavi, postao čovjekom zato da bi čovjek postao Bogom, ali ne tako da bi zauzeo Božje prijestolje, kako su po Sotoninu nagovoru željeli učiniti praroditelji, nego zato da bi čovjek ušao u zajedništvo s Bogom. Čovjek koji je sve manje sposoban za bilo kakvo zajedništvo teško otkriva i shvaća takvu Božju ponudu, ili pak u objavi »slaboga Boga«, Boga koji je postao djetetom, vidi nekakvu mogućnost da se dokopa Božjega prijestolja, odnosno da sebe samoga učini Bogom, što i pokušava učiniti kroz transhumanistički projekt i kibernetiku. To bi pak značilo totalno srozavanje ljudskoga. Povratak istinskomu humanizmu nužno započinje povratkom otajstvu Boga. Tek će u tom otajstvu čovjek ponovno otkriti ono najizvrsnije i najljudskije u sebi, i to kao dar koji mu je već dan, ali i kao zadaću za čijim ostvarenjem treba težiti. No tko će tomu povratku pridonijeti ako li ne mi vjernici?

»Čovjek je bezuvjetno upućen na Boga«

Može li »goli« humanizam, koji Vi u navedenom članku zajedno s Aleksandrom Solženjicinom nazivate i »bezbožnim antropocentrizmom«, opstati?

Sam Solženjicinov opis daje naslutiti da je takav humanizam neodrživ. Bog je jednostavno čovjekov korelat, tj. čovjek je bezuvjetno upućen na Boga. Nemoguće je misliti o čovjekovu izvoru i podrijetlu bez Boga. Psalmist piše: »Ako se na nebo popnem, ondje si, ako u podzemlje legnem, i ondje si.« Traži li – a kao razumno biće to nužno i čini – svoj izvor, temelj i svoje počelo i svjetlo, čovjek nužno dolazi do nečega ili bolje reći Nekoga kojega nije sam osmislio, do Nekoga tko ne može biti puka ideja i fantazma. U tom smislu možemo tumačiti i Solženjicinovu sintagmu o bezbožnom antropocentrizmu, odnosno humanizmu koji se ne može održati ako se odvoji od svoga izvora. Zapravo čudi taj strah gologa humanizma od Boga i odbacivanje Boga, posebno ako promatramo Boga u otajstvu Božića, u kojem nam dolazi bez ikakvih nasilnih pretenzija, kao nemoćno dijete; kao onaj koji nam se prilagođava, koji čovjeka naziva svojim miljenikom. U otajstvu Božića Bog se čovjeku definitivno objavljuje kao onaj kojega se ne mora bojati, kao onaj koji mu ne će ništa oduzeti od njegove ljudskosti, nego štoviše sve što je ljudsko želi oplemeniti i uzdići na božansku razinu.

Uistinu se približiti otajstvu Božića

Slažete li se da možda ni jedna prigoda ne odražava taj humanizam bez Boga kao suvremena proslava Božića: »da« spektaklu, svjetlima, drvcima, darovima, bezimenim »blagdanima«, »seasonu«; ali sve više »ne« malenomu Isusu, jaslicama, crkvenim božićnim pjesmama…

To naše »da« i »ne« u proslavi Božića ima svoje korijene u kontekstu u kojem živimo i koji se uvukao među nas, a koji se opisuje krilaticom: individualizacija vjerovanja i relativizacija pripadanja. Individualizacija vjerovanja očituje se tako što svatko ima »svoj Božić« odnosno slavi ga onako kako hoće i pod njim podrazumijeva često i pogrješnu, gotovo suvremenu pogansku stvarnost. Relativizacija pripadanja otkriva se u tome što oni koji slave i ne znaju što slave, odnosno ne znaju što je bit otajstva koje slave, jer više ne žele pripadati Crkvi u kojoj se slave otajstva. Drugi razlog tomu je činjenica da je iz čovjekove egzistencije iščeznula otajstvenost. Zbog toga se čovjek predao komercijalizmu. Prihvaćamo da nas lakše fascinira komercijalno i pojavno negoli otajstveno, tj. zaboravljamo da nas ništa ne može tako fascinirati i obuzeti kao Otajstvo. Ono nikoga ne ostavlja ravnodušnim i praznim. Susret s Otajstvom otvara beskrajne mogućnosti. U njemu čovjek kuša svoju veličinu i bijedu. Čovjek je jednostavno zaboravio na ono što ga se bezuvjetno tiče, a na prvo je mjesto stavio uvjetne i provizorne stvarnosti, što pridonosi uistinu velikoj ispraznosti u proslavi Božića, pa i ne čudi što se ljudi nakon blagdana osjećaju tjeskobno i depresivno. A kad bi se uistinu približili otajstvu Božića, osjećali bi se – i bili bi – radosniji, opušteniji, pomireniji sa sobom i s drugima, ispunjeniji…

Postati sličnijima Bogu, humanijima

U navedenom članku govorite i o »performativnom kršćanstvu« (onom koje uprisutnjuje stvarnost na koju upućuje) i »asertivnom kršćanstvu« (onom koje se »uklapa«, prilagođava…). Što bi značilo »performativno«, dakle ispravno slaviti Božić?

Upravo truditi se uprisutniti otajstvo Božića, učiniti ga »vidljivim« i, da tako kažemo, dostupnim među nama: molitvom i promišljanjem, misleći na one oko nas koji su u potrebi, čineći da ono izvanjsko – obilati stol, darovi… – ne bude svrha sebi, nego da bude u službi obiteljskoga i ljudskoga zajedništva i radosti.

Drugim riječima, truditi se ući u otajstvo kako bismo postali sličnijima Bogu, a time i istinski humanijima. Konačno znači učiniti da u otajstvu Božića postane jasnije ono što nas se bezuvjetno tiče i što je naša krajnja briga.

Krvavo i sofisticirano bezboštvo

Idila božićnoga crkvenoga vremena isprekidana je krvavim događajima, mučeništvom sv. Stjepana i Nevine dječice. Govore li i ta mučeništva nešto o humanizmu?

Smrt, krv, mučenja, razbojstva, fundamentalizmi, terori, ubojstva rođenih i nerođenih nikako nisu plod istinskoga humanizma. Radije su, možemo reći sa Solženjicinom, plod bezbožnoga antropocentrizma te plod čovjekove ohole želje da zauzme Božje prijestolje. Čovjeka koji je obuzet željom za moći zapravo ne zanima Bog, nego njegovo prijestolje. Bog na misteriozan način uvijek trpi, ali dok trpi, istodobno vlada. I križ je Božje prijestolje. Bilo koja vrsta mučeništva znak je da pripadamo Kristu i da smo na njegovu putu. Gledano pak iz kršćanske perspektive, čovjek koji nije sposoban trpjeti ne može se ni pobožanstveniti jer je prolazak kroz trpljenje i patnju put kojim je Bog prošao – počevši od činjenice da »za njih ne bijaše mjesta u svratištu« – i koji nam je pokazao od sv. Stjepana i Nevine dječice do današnjih kršćana u Siriji, Pakistanu, Šri Lanci i Nigeriji gdje se islamski ekstremisti novoga kova, zovu se Fulani, iživljavaju nad kršćanima. Možemo reći da je u takvim zemljama na djelu primitivni bezbožni antropocentrizam – koliko god se pozivao na religiju, on Boga ne poštuje – koji se očituje na krvavi način. Na Zapadu je pak na djelu sofisticirani bezbožni antropocentrizam koji čovjeku dokida njegove temeljne konstitutivne dimenzije svodeći ga na djelić prirode i na puko sredstvo.

Blagdan razložne nade i blagdan Providnosti

Budući da dijelom živite i radite u BiH, a dijelom u Hrvatskoj – da dakle u svojoj osobi na neki način sjedinjujete hrvatski nacionalni korpus, biste li sve ovo što ste rekli, imajući u vidu konkretne stvarnosti i poteškoće u obje sredine, pokušali pretočiti u neku vrstu završne poruke, ili čestitke, ili molitve…?

Želio bih poglavito da blagdan Božića promatramo kao blagdan razložne nade – ne dakle površnoga optimizma koji nema temelja, nego nade koja se temelji na Emanuelu, »Bogu s nama« – i kao blagdan Božje providnosti. Slavljenje otajstva Božića kazuje da nam Bog otvara vrata koja mi ne možemo otvoriti, on prekoračuje prag koji mi sami ne možemo prekoračiti, on se prilagođava nama, jer se mi bez njegove pomoći nikada ne bismo mogli prilagoditi njemu. Onima koji istinski slave otajstvo Božića u BiH, Hrvatskoj i iseljeništvu poručio bih da Providnost, na samo njoj poznate načine, prokrčuje svoj put u naše biće, u naše živote i u sve okolnosti u kojima se oni nalaze. To je vjera od koje ne smijemo odustati, kakve god bile prilike. Staviti sebe u Isusove ruke i potpuno se pouzdati u njega pomaže nam dopustiti Providnosti da djeluje u nama u svim životnim situacijama. Za one koji će možda ovo čitati a još se nisu susreli s Kristom moja bi poruka i molitva bila da, umjesto da žive kao da Boga nema, neka barem pokušaju živjeti kao da Boga ima.

Pojavnost mora izražavati ono što slavimo

Pisali ste o opasnosti da se i Crkva povede za svijetom, da mu se želi pošto-poto svidjeti. U tom kontekstu govorite o golom crkvenom humanizmu. Pitanje ćemo staviti u kontekst Božića i mjesta u kojem živite. Naime, možda ste Vi, budući da ipak najviše živite i djelujete u Sarajevu, gradu gdje se isprepleću vjere i kulture, najpozvaniji odgovoriti na pitanje kako autentično slaviti Božić, pa i s obzirom na vanjsku pojavnost.

Nipošto se ne smatram najpozvanijim odgovoriti na pitanje kako autentično slaviti Božić zbog toga što odnedavno živim i djelujem u Sarajevu. Sarajevo je odavno multirelgijski i multikulturni grad koji kao takav treba uvažavati. Smatram iznimno važnim, ako ne i presudnim u takvom kontekstu, ne napustiti specifično u svom identitetu kako bismo se priklonili općemu. Autentičnom načinu proslave Božića, u Sarajevu, u Hrvatskoj ili u Rimu, najbolje bi odgovarao način na koji je sam Bog izveo to otajstvo: u tišini, kako piše Ignacije Antiohijski. Jasno je da blagdani imaju i zajedničarsku dimenziju, u kojoj s bližnjima i sa svim ljudima dobre volje dijelimo radost onoga što slavimo. Pritom presudnim smatram da pojavnost mora izražavati ono što slavimo. Drugim riječima, pojavnošću bismo trebali učiniti prisutnim otajstvo koje slavimo. Slavimo li Ozirisa i Dioniza ili Boga koji svojim utjelovljenjem i rođenjem već sada u svojoj osobi uprisutnjuje svoje kraljevstvo i poziva nas u zajedništvo sa sobom?

S obzirom na prvi dio Vašega pitanja, moramo reći da su i crkveni ljudi djeca svoga vremena. No to nije nikakvo opravdanje, pogotovo imamo li na umu opomenu sv. Pavla: ‘Tko misli da stoji, neka pazi da ne padne.’ Ponekad se i u Crkvi događa da prevlada ono što je važno, ali nije krajnje važno, ono što nas se tiče na mnogo načina, ali nas se ne tiče bezuvjetno, jer samo nas se jedna stvar može ticati bezuvjetno. Drugim riječima, ponekad se čini, na univerzalnoj i partikularnoj razini, da djelovanje Crkve nije motivirano evanđeljem i ljubavlju, nego političkim i društvenim utjecajem, željom za vlašću i moći. To može dovesti u veliku opasnost egzistenciju i identitet Crkve i sam poziv u Crkvi. Goli crkveni humanisti katkad se ponašaju kao socijalni radnici, revolucionari, poduzetnici, menadžeri, a sve manje kao posrednici Svetoga. Tako zaboravljaju što je trebalo činiti, a što ne propuštati. Trebamo što prije pobjeći od navještaja i svjedočenja koje u Isusu vidi big brothera, revolucionara i borca za ovozemaljska ljudska prava, a ne Mesiju, Spasitelja i Otkupitelja od grijeha. Goli je humanizam zapravo pljačka Boga i vodi, kao što smo rekli, u degradaciju čovjeka.

Darko Grden
Glas Koncila

https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo