Srbi svojataju i Ivana Meštrovića
Vrijeme:3 min, 55 sec
Iako općenito vijesti iz Srbije ne bi trebale imati poseban položaj ni značaj u hrvatskoj javnosti, jer više nismo u istoj državi, ne prođe dan da nas ne obavijeste o tomu što je rekao pojedini srbijanski sportaš, političar, starleta ili poduzetnik. No, kad se radi o zaista bitnim stvarima koje se itekako tiču Hrvatske i Hrvata, revnost naših medijskih petokolonaša u prenošenju srbijanskih vijesti i vijesti o Srbiji naglo mine.
U Narodnom muzeju u Beogradu je 17. prosinca otvorena izložba Ivan Meštrović (1883-1962) te će posjetitelji imati prilike tijekom prosinca i siječnja vidjeti postav kojeg čini 40 skulptura “najistaknutijeg jugoslavenskog vajara” (?!). Sve skulpture izložene u Velikoj galeriji potječu iz kolekcije Narodnog muzeja u kojem se čuva ukupno 80 radova Ivana Meštrovića, “vajara čija je umetnička slava daleko prevazišla granice Jugoslavije, u čijem je formiranju i sam Meštrović aktivno učestvovao” (?!). Iako se navodi da najveći broj izloženih “vajarskih” ostvarenja čine tzv. Vidovdanski fragmenti, nastali prije (!) Prvog svjetskog rata između 1908. i 1910. godine, ustraje se na Meštrovićevoj “jugoslavenštini”.
Izložbu je otvorio Darko Tanasković, predsjednik Upravnog odbora Nacionalnog muzeja, koji je rekao kako je vrlo sretan što je imao priliku otvoriti ovu veličanstvenu i višeznačajnu izložbu: “Ova je izložba nastavak dijaloga Narodnog muzeja i Beograda s jednim od potvrđenih najvećih umjetnika na našim prostorima (?!). Meštrovićem smo neprestano okruženi i taj dijalog traje nešto više od stoljeća (?!). Nemoguće je ući u zgradu Narodnog muzeja a da ne primijetite Meštrovićeve skulpture. Meštrović je naš (???) i Zemaljski muzej ne bi bio u skladu s njegovim amanetom (?!) da nije postavio tako važnu izložbu velikog umjetnika “, rekao je Tanasković.
U svim osvrtima na ovaj pažnje vrijedan kulturni događaj u Beogradu, ni na jednom se mjestu ne spominje Hrvatska, odnosno Meštrovićevo nepobitno hrvatsko porijeklo, nego se uporno i opetovano ističe njegovo lutanje ondašnjim jugoslavenskim političkim bespućima te ga se kroz tu političku jugoslavensku prizmu svojata.
“Skulpture dizajnirane za nerealiziranu monumentalnu arhitektonsko-skulpturalnu jedinicu hrama Vidovdan nastale su tijekom razdoblja burnih povijesnih događaja, obilježenih umjetnikovim privrženošću ideji kulturnog i političkog jedinstva i oslobađanju južnoslavenskih naroda”. Srbijanci po svojem starom i uhodanom običaju uvijek vole izostaviti, ili pak izmisliti, povijesni kontekst nužan za razumijevanje i spoznavanje povijesnih osoba i događaja.
Istina, Ivan Meštrović je, kao i velika većina ondašnje hrvatske elite, bio pobornik jugoslavenske ideje i stvaranja jugoslavenske države, ali je bitno naglasiti zašto je u Hrvata došlo do te ideje, što Srbi nikako ne “umeju da shvate”. Naime, Hrvati su tražili pomoć i izlaz iz ondašnje Austrougarske monarhije jer bijahu u položaju kakvog su, nažalost, kasnije imali u prvoj pa u drugoj Jugoslaviji – zarobljeni, ugnjetavani i podređeni vlastima u Beču i Pešti, a kasnije Beogradu. Iz istoga je razloga, primjerice, naš A.G. Matoš proveo dosta vremena u Beogradu, budući bi ga u Hrvatskoj dohvatila mađarska, odnosno austrijska vlast.
Također, jugoslavenskih se ideja hrvatske elite u 19. i početkom 20. stoljeća ne treba sramiti; ta iste je poticao i hrvatski katolički kler i hrvatsko plemstvo. Iskustva sa Srbima onda nije bilo, nije bilo prosinačkih žrtava, nije bilo ubojstva Stjepana Radića, nije bilo tiranije kralja Aleksandra, nije bilo četničkog klanja niti Bleiburga u režiji “Hrvata” Josipa Broza… Tada se, dakle, ruka prijateljstva pružena prema Srbiji činila pragmatičnom i oportunom.
Ono što je važno reći danas, u 2019. godini, jest da Hrvat i svatko tko se Hrvatom smatra može ponosne i uzdignute glave stati uz bok Francuzu, Nijemcu, Austrijancu, Englezu, Talijanu i Španjolcu upravo zbog Ivana Meštrovića. Nismo kao narod na svjetskoj kulturnoj sceni dali Balzaca, Zolu, Goethea, Michelangela, Rodina, Tolstoja, Shakespearea ili Cervantesa, ali smo zato dali Ivana Meštrovića, jednog od najvećih svjetskih kipara, rođenog u Vrpolju u Slavoniji koji je odrastao u selu Otavice u Dalmaciji gdje je djetinjstvo proveo čuvajući ovce! Imamo, stoga, i mi svoga velikoga, a možda i najvećega sina bez obzira na njegov svjetonazor, kipara svjetskog glasa i stasa.
Ali za Meštrovića u Hrvatskoj nitko ne mari pa ne čudi što Srbi sad i njega svojataju (“Meštrović je naš”), kao što svojataju Dubrovnik i Split, Gundulića, Boškovića ili pak Ivu Andrića. Zaista smo jadni kad svoje ne čuvamo, nego prepuštamo grabeži drugoga, ironično onima koji su pola tisućljeća proveli pod Turcima pa se zato ničim svojim podičiti ne mogu, da bi se naposljetku čudili zašto smo tu gdje jesmo. Avaj, nije krivnja na Srbima; ipak je krajem 2019. godine u zagrebačkoj Areni 20 000 ljudi padalo u trans na “vizantinske” melodije “Jugoslavenke” u izvedbi Fahrete Jahić Živojinović, poznatije kao “Lepe Brene”.
L.C./http://www.hrsvijet.net/Hrvatsko nebo
