Brisani prostor – N. Piskač: Predsjednička kampanja zagađena rodnom ideologijom

Jesu li B.a.b.e preuzele zajednicu žena, ili se Katica Zrinski priključila B.a.b.a.ma?

Tko bi rekao da tijekom izbora za dužnost – koja je i ustanova Predsjednika Republike – tako lako spadaju obrazine?! Iako pratim kampanje kandidata samo usput i dosad o njima nisam pisao niti sam mislio pisati, to skidanje krabulja očaralo me nekoliko puta. Razlog zbog kojega sam prekinuo osobni zavjet šutnje jest Katarina Zrinski. Nisam, naime, mogao vjerovati dokle su stvari došle ni kuda i kamo zapravo idu. U žarištu su pozornosti, subjekti, dakle, dvoje predsjedničkih kandidata, dok je objekt onaj dio pokućstva koji zovemo „ormar“. Ostalo su izvedenice, fizičke i metafizičke. Zanima me imaju li izvedenice dublje zaleđe. Zanimalo me iz kojega su ormara izvedenice ispale kako bih mogao dosegnuti njihov dublji smisao, koji se na prvi pogled baš i ne vidi. A osobito me je zanimalo što sa svim tim ima naša književnica Katarina Zrinski, nesretna udova muža i sestra brata smaknutih od tuđinskog vladara.

Ženski udar rodnom ideologijom na predsjedničkog kandidata Škoru

Na jednom portalu spotaknuh se na tekst službenoga priopćenja sljedećega sadržaja: „Zajednica žena HDZ-a ‘Katarina Zrinski’ najoštrije osuđuje seksistički ispad Miroslava Škore, koji skandaloznom izjavom da mu je ‘predsjednica bila u ormaru’ vrijeđa ne samo predsjednicu RH, već cijeli ženski rod. Ni u najžešćim političkim debatama, barem među pristojnim ljudima, nije prihvatljivo omalovažavati protukandidatkinju samo zato što je žena i iznositi seksističke aluzije. Škoro je nakon ovoga vulgarnog izgreda izgubio svako pravo da ga se naziva ‘gospodinom’. U nedostatku argumenta i programa pokušao je predsjednicu diskreditirati na temelju spola, no time je – na vlastitu žalost – samo demonstrirao svoje prostaštvo, primitivizam, iskompleksiranost i manjak osnovne kulture“.
Nemam ništa protiv žena i njihovih zajednica, ali imam protiv novokomponirane rodne ideologije i onih snaga koje ju nameću državi i naciji. Zato sam pročitavši gornji navod na prvu loptu pomislio kako je riječ o priopćenju udruge B. a. b. e. Ta udruga, naime, ima svoju „misiju“ kojom se diči. Evo je: „B.a.B.e su organizacija osnovana 1994. godine sa svrhom promicanja i zaštite ženskih ljudskih prava koja se danas usredotočila na promicanje rodne ravnopravnosti i osiguravanje jednakih mogućnosti za sve rodove u svim sferama društvenog života“. Nisam znao da se ljudska prava dijele na muška i ženska. Mislio sam da su ljudska prava univerzalna.

Ali, kad je već tako premda nije, odmah sam išao provjeriti što B.a.b.e kažu o svojoj „viziji“. Evo kaj tu piše: „B.a.B.e. su organizacija prepoznata u javnosti po beskompromisnoj borbi za poštivanje ljudskih prava na jednakim osnovama za sve građanke/e i zalaganju za rodnu ravnopravnost. Organizacija ima osigurano stabilno financiranje programa i hladnog pogona te 10-tak zaposlenih stručnjakinja/ka. Građani i državna te međunarodna tijela vide organizaciju kao ekspertni centar za pitanja rodne ravnopravnost“. Vjerujte navodu, ili provjerite. I još jedna važna informacija: „Babe financijski podupire Nacionalna zaklada za razvoj civilnoga društva“. Iz čijega je ormara ispala ova odluka, kad pouzdano znamo da nije iz muškoga, u narečenom slučaju – Škorina?

Zdrava pamet ide brzinom „Samoborčeka“, a zajednica žena još sporije

Sad kad smo djelomično razgrnuli šikaru, lakše se vidi slikovit današnji krajobraz, da ne velim poprište, pa se moramo zapitati što s „ormarima“ ima grofica, književnica, prevoditeljica i majka Katarina Zrinska iz 17. stoljeća. Ništa. Život ju, kao što znamo, nije mazio. O ormarima i „cijelom ženskom rodu“, koliko je poznato, nije ništa napisala, niti je o tomu ostavila usmeni naputak. Rodnu ravnopravnost uopće nije spominjala, naprotiv zauzimala se za hrvatsku ravnopravnost u ondašnjoj europskoj uniji. Nije bila članica B.a.b.e! Niti neke zajednice žena. To je, razumijem, neoprostivo sa stajališta „rodnih studija“ i ratifikacije Istanbulske konvencije, ali je to bilo tak. Zato ju nije financirala Nacionalna zaklada za razvoj civilnoga društva, a pogotovo ne strane agenture.

Katarina nije, pouzdano se zna, podupirala Istanbulsku konvenciju. Sve do naših dana – kad je zajednica žena okupljena pod njezinim imenom, kao dičnim povijesnim ženskim pokrivalom za nesagledive dugoročne (sve manje muške) nepodopštine, poduprla „sav ženski rod“. Pa i šire, sve do „čarobne“ interpretativne izjave glede Istanbulske konvencije. Podsjećam kako ta konvencija zapravo debelo vrijeđa naravni položaj žene kako ga je poimala Katarina Zrinska i svekoliki drugi, ženski i muški, i da se za primjenu te konvencije izuzetno borbeno zalažu i B.a.b.e. Jesu li i one u međuvremenu, proteklom od usvajanja Istambulske, ušle u stranačku zajednicu žena, nije mi poznato. No njihova šutnja nužno se razumije kao znak potpore stranci koja promiče to što nam one primiču.

Slažem se sa stajalištem moderne zajednice žena po kojem ni u najžešćim političkim sučeljavanjima nije prihvatljivo omalovažavati nikoga, a osobito zdravu pamet, koja je odbacila istanbulažnjenje. Zdrava pamet vidi i pamti. Kod Hrvata, nažalost, zdrava pamet djeluje usporeno, s unutarnjim i vanjskim otporom. Kretanje s odgodom. Ali, vlak se ipak nekako kreće! Polagano, kao nekad „Samoborček“, premda bi predsjednički kandidat Škoro htio nešto pokrenuti odmah sad, il’ nikad, a zajednica žena radije bi odabrala ono „nikad“. Zapravo bi voljela da Škoro ostane u ormaru. Jer zajednica žena, po logici stvari, ima svoje ženske kandidate kao što su bile Jadranka Kosor i Kolinda Grabar-Kitarović. Istine radi, podupirale su i neke koji se izjašnjavaju muškima, pa se pokazalo da su veće žene od žena. No, to je bilo prije ratifikacije Istambulske.

Smjestili ga u ormar, samo zato što je muškarac

U redu. Pluralno smo društvo, svatko ima pravo birati svoj ormar ili bunker, ovaj ili onaj. Ali moram odgovorno primijetiti da u svemu tomu „vulgarnog izgreda“ nije bilo, osim u istanbulažnjenju dijela ženske zajednice, za koju doznamo da postoji svakih osam ili više godina kad ih se daljinskim upravljačem uključi. Škoro je, koliko sam primijetio, samo reagirao na prethodni vulgarizam njegove protukandidatkinje, koja je nekad, pretpostavljam bila članica zajednice žena i sudionica njezine ženske osjetljivosti, te je i na taj način pronosila slavu Katarine Zrinski. Tko sumnja, s njime u ormar!

Prethodni vulgarizam nije hadezeovim B.a.b.e.ama bio prijeporan, ali je Škorin odmah ocijenjen kao neprihvatljiv zbog tobožnje seksističke aluzije. Što je zapravo meritum toga spora o kojem kao da ovisi budućnost hrvatske države?! Početni „ormar“ omalovažio je protukandidata, samo zato što je protukandidat muškarac! Jer kakav je to muškarac koji u ratnom stanju ne nosi pušku? Posredno je omalovažio i Katicu Zrinski, koja je bila pravi hrvatski borac u svoje doba, iako nije nosila koplje, luk i strijelu. Protukandidatkinja poručila je protukandidatu da je bio u ormaru tijekom rata, misleći valjda na velikosrpsku agresiju i obrambeni odgovor tijekom prve faze Domovinskog rata. Iz tog ženskog tabora ormar je stigao u ovu priču! Ne iz muškoga.

Primjenjujući sve dosege Istanbulske i ostalih konvencija, te ženskih i muških ljudskih prava – bez obzira dolazile interpretacije od B.a.b.a ili zajednice žena, muškarac Škoro se branio, samo zato što je muškarac i samo zato što je napadnut kao muškarac! I fakat, istina je, nije nosio pušku, kao ni njegova protukandidatkinja, što je tijekom kampanje i sama priznala žaleći za propuštenom povijesnom prigodom. On je svirao, kao i većina glazbenika, ona donosila kave, kao i sve druge sekretarice u ono doba dok takvu diskriminaciju dženderizam i Istanbulska s interpretativkom nisu ukinuli. Oboje su bili u onom ormaru s kojim problem ima, na istanbulažnjenju utemeljen prigovor i suvremena zajednica žena. Možda i B.a.b.e, ali nisu reagirale. A zašto bi i reagirale, kad je njihov posao preuzela loša kopija Katarine Zrinske i otela im gore citiranu „viziju“ i „misiju“!? Da B.a.b.e plagiraju hadezeovsku žensku zajednicu? Bilo bi to tada sve previše očito.

Na kuhanje žabe Katarina Zrinski ni danas ne bi pristala

Ne zamjeram ormaru Grabar-Kitarovićeve! O njegovom sadržaju bili smo redovito izvještavani tijekom njezina mandata. No, na kraju tog mandata ostali smo kao narod i kao društvo i kao država u mračnom ormaru u kojem smo se u prethodnima, posttuđmanovskim mandatima našli. Ne zamjeram ni Škori što je komentirao žensku ormarsku retoriku. I ja bih se zafrkavao s takvom „težinom“ predsjedničke kampanje. Budimo iskreni, trebalo je i u ratu kuhati i nositi kavu, trebalo je i u ratu svirati i pjevati, promicati ovo ili činiti ono. Da smo svi, bez obzira na naravnu i protunaravnu spolnost, nosili pušku, tko bi kuhao kavu, tko bi pjevao? Tko je bio bolji u nošenju kave, tko pak u pjesmi, teško je procijeniti. S braniteljskoga mi iskustva, u ratu je, vjerujte, hrvatski vojnik izdržao bez kave, ali bez pjesme – malo teže.

Ipak, hvala svim kuharicama i pjevačima za njihov prinos obrani Domovine! I Katarini Zrinskoj, takaj. Iako je ona, sad kao zajednica žena, zaboravila na vrijeme upozoriti javnost da se i njezin aktualni muški stranački šef u onom strašnom času zavukao u ormar, a nije kuhao kavu, kamoli pjevao domoljubne pjesme. Obavještavam ih sve zajedno, iz kojega god ormara ispali, da smo u nametnutom ratu pobijedili i da u miru hoćemo kvalitetu Predsjednika Republike kakva smo imali u ratu. Zato da ratnu pobjedu dokraja ne bude pretvorena u mirnodopski poraz. Hoćemo i dobru političku kavu i dobru domoljubnu pjesmu. Hoćemo da prvom Predsjedniku njegovi budući nasljednici već od nadolazećega mandata budu bar do koljena. Rodne mu ideologije, to je minimum! Kakvi ormari?! Kakva rodna ravnopravnost?

Manipulirati, dakle, književnicom Katarinom Zrinski, kao da je ona autorica, ratifikatorica i provoditeljica Istambulske, e, to zamjeram i to ne mogu prešutjeti čak ni kao šutljivo smetalo zajapurena predizborja. Ispričavam se Katarini u ime muškoga roda zdrave pameti. Nisam siguran smijem li ispriku uputiti i u ime ženskoga roda zdrave pameti. Naime, kaj. Katarina, ruku na srce, nije Lepa Brena, protiv čijeg jugoslavenskog napuhavanja u Zagrebu, po uzoru na B.a.b.e, zajednica žena nije digla glas, premda itekako ima razloga proviriti u njezin jugoslavenski ormar. Nije valjda da su u rodu s njom, pa zbog pučansko-jugoslavenskog mira u obitelji šute?

Možda je pravo pitanje, tko je od kandidata danas u kojem ormaru. Zašto? Zato što taj ormar ženskim rodom ubačen u predsjedničku kampanju, sada mora dobiti i svoj praktični opis. Je li on jednokrilan, dvokrilan ili trokrilan? Je li on švedski (IKEA?), hrvatski ili jugoslavenski? Je li on namijenjen baštini i hrabrosti Katarine Zrinski? Ili baštini estradne prethodnice velikosrbijanske agresije, tuđinki Lepoj Breni i njezinim krpicama. To je zapravo ono pravo pitanje na koje bi žene dična naziva morale dati suvisli odgovor. Ili se odreći „zastarjelog“ hrvatskog imena. Ili se prozvati po novokomponiranoj „lepojki“. Ili jednostavno i otvoreno reći: Mi smo Istambulska zajednica žena, odričemo se Katarine Zrinski. Ali, prije toga koraka trebaju spoznati koga i čega su se sve u trenutku većinski muške ratifikacije odrekle. A to je proces istobitan onom kuhanju države i nacije shvaćene kao žabe – u hladnoj vodi s postupnim zagrijavanjem, da žaba ne shvati kako mora iskočiti sad ili nikad. Na takvo kuhanje Katarina Zrinski u svoje doba nije pristala. Ne bi ni danas.

Nenad Piskač

https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo