Razgovor s I. Ursićem: Narod koji je patio, narod koji je gladan pravde i slobode, to je narod koji dobiva bitke

Razgovor s novinarom i publicistom Ivicom Ursićem

Kako komentirate dosadašnji tijek predsjedničke kampanje i izglede pojedinih kandidata? Nudi ili po Vama itko stvarne promjene?

Držim ove izbore samo još jednom predstavom za narod koji će se i dalje dijeliti samo sada oko toga tko će zasjesti na funkciju koja nakon smrti Franje Tuđmana Hrvatskoj ne donosi ništa, a ponajmanje dobroga. Prisjetimo se zadnjih 20 godina predsjednikovanja pa ćemo brzo i lako nabrojiti sve negativne posljedice i ni jednu jedinu pozitivnu.

Na žalost Hrvatska nema politički zreo narod, jer je u recentnoj povijesti na intelektualnom polju sustavno uništavan, baš kao i na svim ostalim poljima na kojima su mogli niknuti izdanci suverenizma i državotvornog vizionarstva. Hrvatska ima hermafroditski politički sustav u kojemu posljednja nelustrirana komunistička partija u Europi nastavlja vladati društvenim i političkim životom kroz „jednospolnu“ spregu dvaju svojih najjačih frakcija HDZ-a i SDP-a.

Zato je i logično što se ovlasti predsjednika RH svode na protokol (kako se ne bi ometala politička idila HDZ-a i SDP-a) i ako osoba koja obnaša tu funkciju nije karizmatična i nema državnički nerv sve se prekrije šećerenom oblandom ispod koje, kada zagrizete, pronalazite uvijek isto kiselo grožđe od kojega nama danas trnu zubi.

Usprkos svemu tome ipak postoji nekontrolirani politički prostor kojeg bi predsjednik s karizmom mogao iskoristiti za dobro naroda i države. To je prostor kojeg je osjetio Miroslav Škoro i koji, barem deklarativno, daje obećanje kako će, postane li predsjednik RH, izravno tražiti placet naroda za bitne promjene.

O ishodu ovih izbora trebali bi odlučiti karizma kandidata, snaga njihove retorike, mediji i prije svega duh vremena, odnosno dominantna društvena klima. Trebali bi, ponavljam, ali treba u obzir uzeti faktor „duboke države“ koji nije svemoguć, ali kontrolirajući medije i institucije u stanju je kod tijesnog rezultata intervenirati onako kako to gospodarima kontroliranog kaosa odgovara.

Zbog pomanjkanja povjerenja javnosti u državne institucije (osim vojske), Crkvu, medije i političke stranke, za očekivati da će stranački militanti i uhljebi odrediti konačan ishod utrke, uz pomoć (ako zatreba) i lutkara iz sjene, jer će jako veliki broj birača ignorirati izbore. U toj činjenici počiva i razlog zašto vladajuća oligarhija očajnički pokušava prolongirati elektroničko biranje jer bi to bio njezin definitivan kraj.

Trenutačna predsjednica Kolinda Grabar Kitarović ima najveće šanse u ovoj utrci jer Hrvati nisu skloni promjenama. Radije ostaju kod kuće, liječe svoje frustracije na društvenim mrežama ili se, kroz kavanske razgovore, cinički distanciraju od političkih zbivanja. Dovoljno je nekoliko otrcanih fraza, u kojima se svakako treba pozvati na predsjednika Tuđmana, poneko zvučno, iako irealno obećanje, pa ako tome pridodate neosporno oku najugodniju pojavnost, trenutačna predsjednica ne će trebati, još pet godina, mijenjati osobnu iskaznicu radi promjene adrese.

Zoran Milanović je „effigy“, hodajuća prikaza nekih olovnih vremena i ideala, za koje samo naivci tvrde kako su pokojni, koja će uz pomoć svojih već poslovičnih „zoranizama“ zorno pokazati koliko je u Hrvatskoj onih koje je Franjo Tuđman krstio „crnim, zelenim i žutim vragovima“. Milanović, šutio ili govorio, u predizbornoj kampanji ima svoje birače i sada ćemo im znati i postotak.

Priču o političkom adventu u Hrvata zanimljivom čini jedino kandidatura Miroslava Škore. Uz sve njegove nespretnosti oko nekih, prioritetno ideoloških i svjetonazorskih tema, on može svojim političkim obećanjima, koja nude veću participaciju naroda u odlučivanju, mobilizirati spavače i to bi moglo, ne bude li jaka zima, letargične Hrvate dovesti do biračkih mjesta.

Za bilo kakve ozbiljne promjene sustava vi iza sebe morate imati moć koja je veća od moći koja stoji iza aktualnog „statusa quo“. A tu moć jedino ima narod. I to jedino motivirani narod. Budan narod. A Hrvati su pod anestezijom kulture koja ih je udebljala i uspavala.

I to je po meni jedino relevantno pitanje ovih izbora. Hoće li se za Škorin „koncert“ tražiti karta više znajući da tu treba stajati, a ne sjediti.

U uvodnoj sceni filma „Gladijator“, pred odlučujuću bitku, nakon obilaska svojih trupa, zadovoljan viđenim, general Maximus govori svojem pobočniku Quintusu za svoje vojnike: „Mršavi su i gladni.“

Narod ako nije „mršav i gladan“ lako se da okovati i u roblje odvesti. Narod koji je patio, narod koji je gladan pravde i slobode, to je narod koji dobiva bitke. Pretili i uspavani narod nestaje. Mi smo 90-tih bili „mršavi i gladni“. Gladovali smo za slobodom, za dostojanstvom, za ponosom, za državom. I kada smo utažili svoju glad prepustili smo „nutricionistima“ ovoga svijeta da nam svaku moguću novu glad, glad za pravdom i za boljim životom, utaže „kruhom i igrama“, „frazama i parolama“, „opsjenama i lažima“. I zato smo postali lijeni, pospani, rezignirani, depresivni i zato smo prepustili da nam se budućnost djece i države kuha u nekim kuhinjama za koje pojma nemamo što će pripraviti.

Vaše pitanje „nudi li itko stvarne promjene“ trebalo bi staviti u kontekst mogućnosti političkog djelovanja predsjednika RH. Znamo koja su ograničenja, ali onaj tko ima političku strast i nije „teledirigiran“ može jako puno učiniti na psihološkom planu. Hrvatskoj prije svega treba osoba s karizmom kojoj je prioritet vratiti narodu osjećaj ponosa. Ponosan čovjek ima hrabrosti i ima volje mijenjati stvari. Iako izbor Miroslava Škore za predsjednika RH ne bi izazvao nikakav instant pomak na bolje on bi bio znak da nam sutra ne će biti još gore. U biti Hrvatska bi dobila „time-out“ i mogućnost pregrupiranja kako bi koliko toliko spremna dočekala neminovno, a to je utapanje u globalističkom oceanu u kojemu će uskoro zapuhati snažni vjetrovi promjena. Dobila bi priliku preustrojiti se promjenom izbornog zakona i uvođenjem elektroničkog glasovanja za iseljenu i raseljenu Hrvatsku, što su preduvjeti svih preduvjeta za uvesti hrvatsku korablju, prije oluje koja je na obzorju Europe, u mirnije vode.

Sljedeće su godine i parlamentarni izbori. Možemo li u Hrvatskoj očekivati, kao u nizu europskih država, pojavu relevantne suverenističke opcije?

Prosječni Hrvat, katolik, heteroseksualac, domoljub, tradicionalist i konzervativac izgubio je svoje političke stranke. Pravaške su se stranke razmrvile do neprepoznatljivosti a HDZ se je toliko približio SDP-u da ih samo po logotipu možemo razlikovati. Bojim se da od nekakve, uvjetno rečeno, desne „rekonkviste“ nema ništa. Probuđena nadanja za vrijeme izbora za EU parlament potonula su mutnim vodama novih podjela. Neki analitičari govore o pomanjkanju karizmatičnih lidera. Možda je to istina, ali stranka koja misli dobiti izbore prije svega mora osvojiti „teritorij“. To se više nikome ne da. Radije se agitira putem medija, odnosno društvenih mreža, što je po meni nedovoljno za bilo kakav ozbiljan politički rezultat. Nova politička lica na suverenističkom političkom spektru, od kojih se je puno očekivalo, na žalost se zadovoljavaju ambicijama koje se ne udaljavaju dalje od saborskih klupa. To su komotne pozicije od kojih narodu bolje biti ne će.

Hrvatska kasni, užasno politički kasni, za nekim susjednim zemljama u kojima je vladao komunizam, jer nije obavila lustraciju, nego je komunizam mimikrijom zadržao sve najvažnije poluge vlasti, medija i gospodarstva. Čini se da moramo proći doslovno 40-godišnje lutanje „političkom pustinjom“ kako bi u obećanu Hrvatsku ušli samo oni koji nisu zaraženi „mentalnim komunizmom“.

Ali čini mi se da to nije hrvatski najveći politički problem. Moje iskustvo i osjećaj mi govore da naš narod politici pristupa kampanjski. Tek se u 5 do 12 ulažu maksimalni napori kako bi se stvari popravile, dovele u red. Naš čovjek tek pod velikim pritiskom, u trenutcima neke velike ugroze, postaje „homo politicus“ koji svoj ratio i svoju emociju dovodi u pobjednički sklad. Ali tada je žrtva koju treba podnijeti daleko veća od one koja bi se podnijela da se je problem rješavao ranije. A što ako nam sat kasni? Što ako je već otkucalo 12 sati?

Iseljavanje… Gdje vidite ključne razloge?

Upropastiti gospodarski i demografski zemlju poput Hrvatske mogu samo nesposobni ili oni kojima je tuđi interes ispred nacionalnog. Ne bih ni pet lipa uložio na poslovnu sposobnost vladajućih političkih elita, koja se je školovala na temeljima socijalističke ekonomske doktrine, ali bih se svakako kladio da je jedan dio njih odaniji svjetskim centrima moći nego svojem narodu.

Iseljavanje najpotentnijeg dijela hrvatskog naroda (mladi, školovani, obitelji) posljedica je disfunkcionalne politike koja je krivac za predimenzionirani administrativni aparat, nelustrirano sudstvo, politike koja ne želi imati svoju valutu, svoje banke, svoju suverenost. Ako je Hrvat, svugdje u svijetu, priznat i cijenjen kao vrstan radnik i stručnjak, a to u Hrvatskoj nije, onda je to zato što vladajuća nomenklatura u Hrvatskoj provodi financijsku i gospodarsku politiku koja je u interesu njihovih stvarnih stranih gospodara a ne hrvatskog naroda. Ili ne zna. Treće ne postoji.

Ako ne radi za strane interese onda je vladajuća politika krajnje nesposobna jer se odricanjem od restriktivne porezne politike, uz poticanje zapošljavanja oslobađanjem poslodavaca brojnih nameta, stvara poduzetnička klima koja bi zemlju u kratkom roku podigla iz gospodarske pa i duševne depresije. Poticanje investicija dijaspore i povratak raseljenih, uz rigoroznu ali poštenu kontrolu poslovanja, te smanjenje administrativnih prepreka u poslovanju, sveli bi korupciju na podnošljivu razinu s kojom bi se neovisno sudstvo obračunalo u kratkom roku.

Rješenje gospodarskog pitanja, kojemu je preduvjet politička suverenost, ključno je za rješavanje iseljavanja i demografskog hropca. Ako je nekome u interesu od Hrvatske napraviti migrantski „hot-spot“ to mu dobro ide od ruke, jer iseljavanjem i povećanjem kvota za uvoz strane radne snage, odnosno ukidanjem istih, stvaraju se preduvjeti za „multi-kulti“ Hrvatsku koja se kao dominantno katolička i etnički monolitna nikako ne uklapa u sliku otvorenog društva.

Često se govori o Hrvatima kao o katoličkome narodu. Koliko smo, međutim, zaista katolici, a koliko licemjeri? Naime, da je u Hrvatskoj zaista toliko jako katoličanstvo mišljenja sam da ovakve pojave u društvu i politici ne bi bile moguće…

Znam da će me mnogi napasti zbog ovih riječi, ali ja se nažalost moram suglasiti s vašim mišljenjem. Vaša tvrdnja je točna. Hrvati su vjernici kojima je jako bitno u masovkama očitovati svoju vjeru. Hrvatskom na tom polju vlada praktični ateizam. Kada to kažem onda mislim na najveći broj katolika koji vjeruju da Bog postoji, ali Bogu ne vjeruju. Deklariraju se vjernicima, ali žive kao da Boga nema.

A tu smo onda u jako velikim problemima. Grijeh protiv Duha Svetog sastoji se u tome da prestanemo vjerovati da on može promijeniti svijet, prestati vjerovati da on može promijeniti tebe i mene, prestati vjerovati da on može promijeniti duhovnu situaciju u kojoj se nalazimo, a to je jedini grijeh kojeg Bog ne oprašta. Sve ono što nam je još do jučer bilo nezamislivo kao vjernicima danas je postalo opće prihvatljivo, normalno, pa čak i poželjno.

Zašto?

Je li u pitanju konformizam, strah, kukavičluk, oholost ili smo već postali ignavi – ljudi bez stava, ljudi bez opredjeljenja između dobra i zla. Njih Dante, u svojem „Paklu“ stavlja u pred-pakao jer nisu ni za pakao ni za raj.

Danas je jako raširen kriminal na internetu – krađa identiteta. Ali najveća krađa koja se danas događa jest da se nama krade – duša. Tako pokradeni mi pojma nemamo ni tko smo ni čiji smo.

Današnji je čovjek sve svoje uloge položio na sebe samoga i na ovaj svijet. Pa tako i praktični vjernici postaju praktični ateisti, jer se njihov život temelji sve više na sebeljublju, egoizmu, pohlepi, hedonizmu, a sve manje na nesebičnosti, žrtvi i ljubavi. Na osobnoj razini sebičnost, koja nam priječi obaviti nužne promjene društva u kojem živimo, zatim niz rak-rana, od psovke, bogohuljenja, preko konformizma i bešćutnosti prema bližnjemu, pa sve do pobačaja i eutanazije.

Na društvenoj razini, odabiri licemjernih političara koji javno govore o Bogu, domovini i životu, a svojim političkim djelovanjem su zagovaratelji kulture smrti na svim razinama.

Naše društvo i njegova kultura, kojoj se današnji čovjek klanja i koju konzumira nalik je – paunu. Paun ima čudesno lijep rep, a to je u društvu znanost, tehnologija, zabava, ali ta nesretna životinja živi u prašini, na strništu i hrani se crvima iz izmeta ovoga svijeta. Svi mi vidimo taj „vrli novi svijet“, vidimo njegove šarene oblande, kićene vrpce, ali i sve više osjećamo nepodnošljivi smrad društva u raspadanju. Taj smrad se iz dana u dan sve više povećava i nezaustavljivo prodire iz njegove nutrine i neumoljivo nas guši.

Odricanjem od javnog svjedočenja svoje vjere, odricanjem od bunta u odnosu na protubožji sustav naobrazbe, odricanjem od zakona koji će zabraniti pobačaj, mi zorno potvrđujemo vašu tezu da smo kao kršćani licemjeri. Sve se oko nas raspada, jedan sustav vrijednosti na kojemu su odgojene generacije čestitih ljudi nemilosrdno se gazi i progoni. Smrad sumpora sve je jači.

A što mi činimo?

Mi dezodoriramo zrak! Nadamo se da će zadah truleži nestati. Ne vjerujemo ili ne želimo vjerovati svojim očima, svojim osjetilima da ova kultura umire, da trune i da se raspada. Da joj je došao kraj.

Kako se po Vama crkveno vodstvo snalazi u svemu danas? Svjedočimo li prevelikom modernizmu?

Potresi koji tresu Katoličku crkvu u cjelini još uvijek nisu snažnije potresli Crkvu u Hrvata, koja nažalost ili spava ili kronično kasni u svojim reakcijama. Ovo su vremena kada bi Crkva trebala preuzeti ključnu ulogu u društvenim previranjima. Crkva jednostavno više nema vremena „putovati“ i biti „putujuća“ nego se mora latiti duhovnog mača i biti „vojujuća“.

Dugo se vode polemike oko kojih resursa će se voditi III. svjetski rat, odnosno novi ratovi, pa se tu govori o energentima, o nafti, pa se onda govori o pitkoj vodi. Sve su to čipovi na stolu gospodara svijeta ali najveći od svih uloga na tom stolu jesu naše duše. Danas se najveći rat, koji je počeo u zori čovječanstva i od tada ne prestaje, vodi za ljudske duše.

Vi možete naftu zamijeniti nekim novim, u laboratoriju sintetiziranim, gorivom, vi možete osmisliti isplativ postupak desalinizacije morske vode, ali vi ne možete klonirati ljudsku dušu. Ako onaj tko kontrolira ljudske duše taj kontrolira i naftu i vodu. Taj kontrolira svijet. A to je „princ tame“.

Modernizam, točnije rečeno vjetrovi modernizma, koji je ušao u Katoličku crkvu, a koja mu je nakon II. vatikanskog sabora širom otvorila svoja vrata, izbacio je iz Crkve Tradiciju i oslabio je, nazovimo to, borbeni duh Crkve. Kajanje, pokora, žrtva, obraćenje, nesebičnost sve je to zamijenjeno nezasluženim, jeftinim milosrđem i tvrdnjom kako je pakao prazan, ako uopće i postoji, i da su sve vjere Bogu ugodne. A bez žrtve, bez križa, ništa se ne može postići. Žrtva je sastavni dio svake bitke. Križ je bio i ostao naš simbol i jedini način po kojem se spašavamo jer nas je svojom mukom i smrću na križu Isus Krist otkupio.

Događanja u Katoličkoj crkvi su blago rečeno zbunjujuća, ali za one koji pokušavaju čitati znakove vremena ona su očekivana. Danas Vatikan okreće leđa temeljnom poslanju Crkve, a to je širenje Radosne vijesti, obraćenje nevjernika i spas ljudskih duša. Crkva je sve više na globalnoj sceni nalik jednoj mega nevladinoj udruzi koja se bavi sekularnim temama kao što su globalno zatopljenje, zaštita okoliša dok na mikro razini postaje servis politike pa zadnjih dana svjedočimo scenama gdje svećenici udjeljuju blagoslov tako zvanim „adventskim gradovima“ koji nisu ništa drugo nego hramovi podignuti u čast poganskih božanstava novca, trgovine i zabave.

No, ovo stanje u Katoličkoj Crkvi je prorokovano i mi tu ništa ne možemo, ali zato možemo tražiti uzore u životu svetaca koji su živjeli u vremenima kada su se neka druga carstva raspadala. A mi sada svjedočimo jednom takvom raspadu.

Morali bismo čitati znakove vremena i onda bismo vidjeli da je Zapad ušao u eru post-kršćanstva i da više jednostavno ne postoji nada da ćemo biti u stanju obrnuti taj proces u nekoj predvidljivoj budućnosti.

Mogućnost da bismo mi suvremeni kršćani bili u stanju, koristeći se konvencionalnim političkim modelima, bilo što postići svedena je na minimum. Svi pokušaji na tom tragu samo su gubitak energije i sredstava koja su se mogla uložiti u stvaranje alternativnih institucija.

Alexis de Tocqueville je bio uvjeren da demokracija nije u stanju preživjeti gubitak kršćanske vjere, jer njezinim gubitkom ona postaje lak plijen prekomjernog individualizma, materijalizma i demokratskog despotizma, a sve to priprema građane za ropstvo.

A kako nismo pružili otpor eliminaciji kršćanstva iz javnog života onda se sada trebamo pripremiti na dolazak jako mračnih vremena. Ja osobno sam jako veliki pristalica teorije, odnosno opcije koju Rod Dreher naziva po Svetom Benediktu „Benediktova opcija“.

Odgovor kojeg svi mi tražimo kako izići iz nastale situacije jest u stvaranju „paralelnih struktura“ temeljenih na istini, a živjeti u istini znači živjeti u zajednici kao kršćanin, što je u apsolutnoj suprotnosti s ovim svijetom kojim vlada laž i otac svih laži. Ako vjerujemo, ako se nadamo da će naša vjera jednog dana promijeniti stvari onda mi moramo početi ispočetka i moramo početi djelovati lokalno. Zajednice koje se temelje na „Benediktovoj opciji“ trebaju biti male, stvari moraju biti organske, trebaju krenuti „odozdo“, a ne propisane od neke središnjice. Sve kreće od pojedinca, širi se na obitelj, pa na Crkvu, na susjedstvo i tako sve dalje. Tu će najveću ulogu odigrati, kako je rekao sluga Božji Fulton J. Sheen, katolički laici.

Propadanjem zapadnjačke kulture u apatiju i očaj ljudi će sve više tražiti nešto cjelovito jer su vidjeli da iluzije i površnost koje im ovaj svijet nudi nisu rješenje. To nešto cjelovito trebaju im ponuditi kršćani.

„Benedikova opcija“ pretpostavlja da je nered u društvu posljedica nereda u našim dušama i da je najvažnija politička aktivnost našeg vremena obnova unutarnjeg reda i naše usklađivanje s Božjom voljom.

Nije poanta prestati izlaziti na izbore i prestati baviti se konvencionalnom politikom nego to više nije dovoljno. Moramo biti svjesni da politika više nije u stanju riješiti naše probleme. Kultura koja nas je stoljećima odvajala od Boga ne će se zaustaviti jednim političkim izborima, odnosno politički izbori je uopće ne će zaustaviti

Treba mijenjati paradigmu. Mijenjajući svijet bez Krista mijenjamo i svijet i sebe na gore. Mijenjajući sebe, pa onda i svijet, s Kristom i u Kristu, mi se vraćamo svom izvornom identitetu, znamo tko smo i čiji smo i onda mijenjajući sebe i svijet svi bivamo bolji.

Uz sve navedeno svjedočimo i migrantskoj krizi…

Hrvatska u migrantskoj krizi postupa kao stranačka podružnica CDU-a, stranke Angele Merkel. Reagiramo točno na način kako nam to jave iz Kleiststraße, u Berlinu. Hrvatska nema suverenističku politiku u odnosu prema migrantskoj krizi. Uvjeren sam da ćemo, s ovom političkom garniturom na vlasti, postati migrantski „hot-spot“ za Europu, jedna vrsta lagera u kojem će se razvrstavati migranti i prosljeđivati prema odredištima koje nam drugi naznače. Kada nam odrede našu kvotu šutke ćemo to prihvatiti i nadati ćemo se ponekom euru glavarine. Naravno političari imaju svoje osobne i stranačke agende i tu narod nitko ništa ne pita. Ne pita se ništa ni migrante kojima je Hrvatska nezanimljiva jer oni imaju opet svoju agendu koja cilja više prema već „osvojenim“ dijelovima Europe.

Veliki će pomicati figure u ovoj strateškoj igri, a na žalost mi smo samo običan pijun koji se lako žrtvuje, jer se nismo znali postaviti na toj ploči kao figura. Ukoliko dođe do izlaska SAD iz NATO-a, i ako se obrana prepusti u ruke EU, onda to ne će biti ni malo dobro i tu vidim najveći problem, jer će se kao i svaka velika kriza do sada, u kojoj imamo dvije strane a obje žele dominirati, i ova morati rješavati barem dijelom vojno. Evropa nema više karizmatičnih lidera i sve nekako vodi raspadu EU, poglavito ako u tu formulu uključimo Rusiju, jer kada se nešto raspada svatko vidi prigodu za nešto prigrabiti i kada dogori do nokata svatko je spreman svakoga žrtvovati. Hrvatski narod, intuitivno, i dalje najveće povjerenje ima u svojeg vojnika i ne sumnjam u nacionalnu homogenizaciju jer ponavljam mi smo jaki i jedinstveni jedino kada smo životno ugroženi.

Sve je već u Hrvatskoj rečeno o uzrocima problema u Hrvatskoj, no do promjena ne dolazi. Zašto?

Hrvatska nije otok i naše stanje, uz našu već poslovičnu političku nezainteresiranost kada treba raditi a ne kritizirati, rezultat je svjetskih trendova. Uvjeren sam da svjedočimo terminalnoj fazi jednog bolesnog, na smrt bolesnog, društva. Taj bolesnik je Zapad i njegova izvitoperena kultura smrti stvara oluju i nad našim nebom jer smo njezin sastavni dio. Svjedočimo agoniji jedne kulture koja proživljava fazu histerične euforije, psihotičnu fazu u kojoj ta „leftardska“ kultura postaje sve opasnija za okolinu, jer je posljednjim svojim trzajima u stanju svojom autodestruktivnošću u propast odvući čitave generacije.

Jedina naša, dakle hrvatska, nada jesu generacije koje mole krunicu na Kamenitim vratima, koje još uvijek (sva istraživanja pokazuju da je hrvatska mladež atipična i da drži do Boga, do obitelji i domovine, za razliku od svojih vršnjaka u EU) uspješno odolijevaju podvalama ovoga svijeta. Nudi im se teza, podvaljuje im se mantra „vi morate promijeniti svijet a ne svoje duše“. I onda mladi mijenjaju svijet i on biva sve gori.

Tu je bit problema. Zato do promjena na bolje ne dolazi niti će doći. Jedino oni koji se ukrcaju u Božju arku imaju šansu. Samo oni koji budu mijenjali svoje duše imaju šansu spasiti se. Tu vidim naše mlade generacije kao potencijalnu nadu za čitav Zapad.

Zašto nema promjena?

Najveći krivci smo mi. Vjernici. Kršćani. Prestali smo biti sol ove zemlje. Obljutavili smo. Nismo više svjetlo svijeta. Ugasili smo se. Iz dana u dan sve više pokušavamo smanjiti Boga kako bi, tako barem mislimo, s Bogom lakše manipulirali. Prepustili smo se idolatriji, stvorili smo niz malih božanstava kojima kao žrtvu prinosimo svoje vrijeme. Idolatrija je jeftina, nije zahtjevna, ona podilazi, lako je zamjenjiva nekom novom.

Ruše se svi poznati standardi. Tko više uopće spominje gnjev Božji, pakao, grijeh, pokajanje, pokoru, obraćenje? Sve se je svelo na jeftino milosrđe i na lažnu nadu da su dovoljna dobra djela i da ćemo se na kraju „svi naći gore“.

Sve se više potencira tvrdnja – da je pakao – prazan!

Mi postajemo „praktični ateisti“ jer se bojimo. Bojimo se upasti u ruke Boga živoga. Bojimo se obraćenja, a odbiti obratiti se jest grijeh protiv Duha svetoga.

Postoji li izlaz? Naravno.

To je uvijek Isus.

Isus Krist.

Krist kralj.

Sv. Ivan Maria Vianney, župnik arški, je rekao i u tome je odgovor na sva vaša pitanja:

„Podignite svoje misli prema nebu i motrite slavu svetaca. Ne postoji stanje kod osobe, kojeg se treba više bojati, nego što je mlakost, jer lakše je obratiti velikog grešnika nego mlaku dušu.

Molimo se Bogu svim srcem svojim, da ako se nađemo u takvom stanju, da nam On podari milost kako bi iz tog stanja izašli i krenuli putem kojim su krenuli svi sveti te da bismo tako postigli blaženstvo u kojem oni uživaju. To je ono što ja želim svima vama.“

Davor Dijanović/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo