Gojko Borić: Tjedna razmišljanja

18. studenoga 2019.:Vukovar traži od naših Srba njihova Willyja Brandta

Gledajući slike o uništenju Vukovara i čitajući odgovarajuće tekstove, moram ih povezati s jednom iskonskom slikom iz poljsko-njemačkih odnosa. Hitlerova Njemačka raskomadala je Poljsku, sa Sovjetskim Savezom, i počinila strahovite zločine nad poljskim pučanstvom katoličke i židovske vjerske zajednice. Nijemci su sa zakašnjenjem ipak priznali granicu s Poljskom na rijekama Odri i Nisi, ali još je spektakularniji bio posjet saveznoga kancelara, socijaldemokrata Willyja Brandta Varšavi kad je ovaj bivši politički emigrant, dakle potpuno nedužan glede njemačkih zlodjela u Poljskoj, iznenada kleknuo pred spomenikom ubijenim Židovima, dokazujući time cijelome svijetu da i oni čije su ruke nevine moraju pokazati najveći mogući pijetet prema žrtvama holokausta. Brandt nije uzalud dobio Nobelovu nagradu za mir .

Prebacimo se sad na Kolonu sjećanja za Vukovar. Dan prije, vođa dijela Srba u Hrvatskoj Milorad Pupovac posjetio je grad heroj i mučenik i po svome uhodanom običaju vrlo sofistički nastojao podijeliti krivnju za njegovu Golgotu između krvnika i žrtava. To je u najmanju ruku antihistorijski. Pitam se kad će se među našim Srbima naći netko kao Willy Brandt i, premda bez krivnje za velikosrpske zločine, ipak kleknuti pred spomenikom žrtvama Domovinskoga rata u Vukovaru? To bi bio barem simbolički zaokret u dosadašnjoj politici domicilnih Srba prema Hrvatima. No, na žalost, među njima ne vidim njihova Brandta.
…..

19. studenoga: Tko je Peter Handke?

Sjedim u kavani i listam upravo kupljene novine na Glavnome kolodvoru u Kölnu, a među njima je i beogradski tjednik NIN u kojemu već godinama izlaze najpametnije kritike protiv svih režima u Srbiji, osim kratkotrajne vladavine Zorana Đinđića kojega su Srbijanci smakli prema svome starom običaju skidanja glava „nepoćudnim“ vladarima i političarima. Kavana je puna i mlađi Nijemac, također sa snopom novina, pita može li sjesti za moj stol, na što odgovaram: Naravno, izvolite! Vidi NIN i pita me koje su to novine. Odgovaram srpske, a on nastavi: Jeste li Srbin? Nisam, Hrvat sam! Čudi se i dodaje: pa vaši ljudi još ratuju. Nije baš tako, objašnjavam, to su manje-više samo huškačka rječkanja iz Beograda. O da, ta nesretna Srbija, ustvrdi, o kojoj se često govori kao kamenu spoticanja na Balkanu. Na moj odgovor što sam po zvanju, propituje što sam u posljednje vrijeme napisao. Odgovaram: veliki članak o „slučaju Petera Handkea“. „Tko je Handke ?“, pita me pa mu ukratko objašnjavam pisanije tog zaljubljenika u Miloševićevu Srbiju. Moj sugovornik samo podiže obrve u čuđenju s riječima kako je moguće da jedan tako vrijedan književnik može tako temeljito zalutati u politici. Može, dodajem, nije u tome sam. Ima ih i među Hrvatima koji još nisu svladali prve lekcije iz suvremene povijesti.

Prelistavajući njemačke novine, ustvrđujem da Handkea malo tko brani, da se njegove knjige uopće ne nalazi na popisu najtraženijih, na listama bestsellera. U knjižarama mi kažu kako uopće ne postoji neki veći interes za kupnju Austrijančevih knjiga, posebice onih u kojima se borio za „srpsku istinu“. Inače, svaki drugi literarni nobelovac naglo je postao višestruko bogatiji nakon što su mu poručili iz Stockholma da je dobio tu prestižnu nagradu. Baš me zanima hoće li to biti u Handkeovu korist nakon što mu švedski kralj uruči nagradu 10. prosinca kojom prigodom će morati nešto sadržajnije poručiti svjetskoj javnosti što je mislio kad je pisao svoje ispričnice za Srbiju.

U međuvremenu su austrijski mediji otkrili da je Handke dobio jugoslavensku putovnicu i državljanstvo, a da nije odustao od austrijskoga premda Austrija ne poznaje dvojno državljanstvo pa je time prekršio zakon svoje zemlje. Šaljivo bi se moglo reći da je Srbija dobila drugoga nobelovca, prvi je bio Hrvat Ivo Andrić, a drugi Austrijanac Peter Handke, „gastarbajteri“ u maloj Srbiji.
….

20. studenoga: Velika Britanija odavno više nije opasna za Hrvatsku

U Hrvatskoj je odavno bilo prevladavajuće mišljenja da su Britanci najveći neprijatelji hrvatskoga osamostaljena, čak od Prvoga svjetskoga rata do danas. Ima u toj tvrdnji istine, ali i pretjerivanja. Nijedna velesila u Europi nije podupirala Hrvate u tome, osim Italije koja je u razbijanju Jugoslavije vidjela mogućnost da prigrabi dio južne Hrvatske i tako upropasti onu hrvatsku vlast koja na to mora pristati. Nakon Rimskih ugovora talijanski kralj Viktor Emmanuel rekao je Mussoliniju: „Duce, Vi ste dobili Split, ali ste izgubili Hrvatsku.“ Tako je to i bilo, Dalmatinci su jatomice odlazili u partizane, u pokret pod vodstvom Komunističke partije koja je htjela obnoviti Jugoslavija i razbuktati socijalističku revoluciju. Najkasnije nakon Titova „skidanja glava“ hrvatskom partijskom i državnom vodstvu u Karađorđevu god. 1971. bilo je i njima jasno da su se u Drugom svjetskome ratu našli na krivoj strani. U svemu rečenome Britanija nije igrala nikakvu ulogu. O da, neodgovorno su se ponijeli njezini agenti u ožujskome vojnom udaru god. 1941. koji je dobrodošao Hitleru i Mussoliniju da napadnu i razbucaju Jugoslaviju i u nju unesu rat koji je komuniste doveo na vlast. Za sve naše ratne nevolje od 1941. do 45. veći dio krivnje snosimo ipak mi sami i naši istočni susjedi.

No ima ih koji drukčije misle. Predsjednik Hrasta BiH i ratni zapovjednik Pero Barbarić Pepi kritizirao je predizborne nastupe hrvatske predsjednice Kolinde Grabar Kitarović iznoseći fantastične tvrdnje o pokušaju nekih europskih država na čelu s Velikom Britanijom da Hrvatsku „nečujno“ uguraju u neku novu Jugoslaviju, a za to snosi krivnju i vlada Ive Sanadera u kojoj je Kolinda igrala važnu ulogu. No sve je propalo porazom Borisa Tadića na predsjedničkim izborima. On govori o kreatorima procesa obnove Jugoslavije, ali ne navodi imena i konkretne dokaze za to. To se izjalovilo radi toga što je na srbijanskim predsjedničkim izborima pobijedio Tomislav Nikolić koji je otišao u Rusiju na „blagoslov“ te zahvaljujući tome Hrvatska se „neplanski počela izvlačiti iz projekta regije“, a sve se to zbilo zahvaljujući ruskom predsjedniku Vladimiru Putinu kojemu hrvatski narod radi toga, kako veli, treba „dostojno zahvaliti“. Ovo je zaista toliko izvan svake realnosti da ne bi trebalo ni spominjati da nije upereno protiv predsjednice Kolinde Grabar Kitarović koja ima najveće izglede osvojiti drugi mandat i nastavi voditi bolju politiku nego što ju je vodila do sada. Svakome tko ima malo političke soli u glavi mora biti jasno da Putinova Rusija želi razjediniti Europsku uniju i oslabjeti NATO, a Hrvatska je članica tih dvaju za nju životno važnih saveza, bez obzira na to koliko bili nesavršeni jer alternative njima nema. A što se tiče Velike Britanije i njezine politike prema ostaloj Europi, ona je toliko zabavljena Brexitom da praktično više ne igra nikakvu ulogu na europskom kontinentu. I to će ostati tako i nakon što napusti Europsku uniju. Hrvatska se najviše treba bojati vlastitih slabosti, a tek onda nepovoljnih vanjskih utjecaja.

….

21. studenoga: Francuski predsjednik Macron ponaša se kao „mini Napoleon“

Središte predsjedničke vlasti u Francuskoj, Elizejska palača, kao da posjeduje neku čarobnu moć pa mijenja svoje „stanovnike“ i protiv njihove volje čim uđu u njezine prostorije. Tako je socijalistički predsjednik Francois Mitterrand, kritizirajući tvorca francuskoga predsjedničkog sustava Charlesa de Gaullea, govorio da je njegova vladavina „stalni državni udar“ ali čim je ušao u Elizejsku palaču nije ni za jotu promijenio mjerodavnosti šefa države, postao je veći degolovac nego nositelj toga imena. I sadašnji predsjednik Republike Francuske Emmanuel Macron nastupio je na svoju dužnost kao veliki europejac i umjereni francuski državnik, ali vrlo brzo „prešaltao“ se na poziciju dosadašnjih državnih poglavara, tih neokrunjenih kraljeva republike s ograničenim jamstvom. Macron otvoreno i žestoko brani francuske nacionalne interese ne obazirući se na potrebe i mogućnosti Europske unije i NATO-a, čak i uz mogućnost sukoba sa svojom najbližom saveznicom Njemačkom. Posebno je uspješan u kadrovskoj politici unutar Europske unije proturivši gotovo sve svoje kandidate na značajne pozicije, pa čak i Njemicu Ursulu von der Leyen kao šeficu Komisije EU-a. A kad je Europski parlament odbio jednoga njegova kandidata, francuski „mini Napoleon“ dugo se durio dok je predložio njegovu zamjenu.

Do sada je važilo pravilo da Francuska i Njemačka zajednički nastupaju u formuliranju europske i natovske politike. To je Macron grubo prekinuo kad je u intervjuu „Economistu“ rekao da je „NATO moždano mrtav“, a na upit kako treba tretirati glasovitu 5. točku Sporazuma o NATO-u, kojom se jamči sigurnost svim državama članicama čak ako samo jedna od njih bude napadnuta, odgovorio je: „Ne znam“. Takvo nešto izjavio je notorni razbijač zapadne solidarnosti američki predsjednik Donald Tramp i nitko drugi. Stručnjaci upozoravaju da bi NATO, u slučaju da ga napusti Amerika, postao nesposoban braniti svoje preostale države članice, pogotovo ne one koje bi se našle na udaru ruskoga imperijalizma na Baltičkome moru.

U nizu vanjskopolitičkih poteza Pariz se udaljio od Berlina, primjerice time što je stao na stranu protivnika izgradnje „Drugoga sjevernog toka“, (dovod plina iz Rusije u Njemačku) u odnosu prema SAD-u glede carina na njemačke proizvode, u preuzimanju Putinovih zahtjeva o „sigurnosnom koridoru“ na ruskim granicama, blokiranju pregovora sa Sjevernom Makedonijom i Albanijom glede ulaska u EU itd. Macron je nestrpljiv i nije voljan previše diskutirati s Berlinom u kojemu stoluje šefica vlade na odlasku Angela Merkel u jednoj klimavoj koaliciji sa socijaldemokratima. Nasuprot tomu, Macron može djelovati kako hoće ne obazirući se na suparnike u vlastitoj vladi i nemoćnu oporbu. Ovim se ponovno pokazuje da Europska unija još ni izdaleka nema onu homogenost koja bi joj dopustila različite odgovore na ista pitanja u vanjskoj i obrambenoj politici, ali sa zajedničkim nazivnikom. A time se onda koriste njezini suparnici u Rusiji, Americi i Kini. Gdje je tu Hrvatska? Nigdje! Ipak, možda, negdje ako Zagreb uspije u formuliranju i ostvarenju Inicijative triju mora koju gura predsjednica K. Grabar Kitarović.

Peter Handke javio se u tjedniku „Die Zeit“ tvrdnjama koje ne piju vodu. Govori kako se nije zauzimao za Srbiju, nego za Jugoslaviju, kako Europa nije trebala priznati Sloveniju, Hrvatsku te Bosnu i Hercegovinu budući da oko trećine stanovnika tih republika čine pravoslavni i muslimanski Srbi (?) i da se Milošević zauzimao za očuvanje Jugoslavije. To je potpuno nepoznavanje političkih prilika u SFRJ i reproduciranje velikosrpske propagande. Handke sebe naziva „Jugoslavenom po majci“, a ona je bila koruška Slovenka čiji su sunarodnjaci nakon Prvoga svjetskoga rata većinom glasovali protiv priključenja Jugoslaviji i za ostanak u Austriji, a sve to Handke uopće ne spominje uz drsku tvrdnju da njegovi tekstovi o Jugoslaviji, (zapravo riječ je samo o Srbiji) nisu pogodni za denunciranje jer da je to samo literatura. Znači, u literaturi se smije lagati ako je riječ i o stvarnim događajima i ljudima. No narodna kaže: „U laži su kratke noge!“
…

22. studenoga: Što nam sve obećavaju predsjednički kandidati

Kako se ne bi stekao dojam da favoriziram jednoga od kandidata za predsjednika Republike Hrvatske, bit ću općenit u opisu njihove dosadašnje kampanje. Sadašnja predsjednica ima prednost jer birači uglavnom znaju što je i kako djelovala, svi ostali šalju poruke koje su vjerodostojne ili nisu, ali ih nije moguće provjeriti u zbilji. Osim Kolinde, svi su ostali nezadovoljni zakonskim okvirima predsjedničke dužnosti. Neki bi ih htjeli temeljito promijeniti i Hrvatsku pretvoriti u predsjedničku državu, no za to je potrebna dvotrećinska većina saborskih zastupnika koji bi morali promijeniti Zakon o mjerodavnosti predsjednika republike, a to spada u znanstvenu fantastiku s obzirom na rascjepkanost i razrožnost Hrvatskoga sabora. Da je barem jedan od kandidata mnogo prije predsjedničkih izbora osnovao stranku ili pokret i na parlamentarnim izborima izborio apsolutnu većinu pa sa strankama istih pogleda rekonstruirao vlast u Republici uspostavivši degolovske ovlasti šefa naše države, mogli bismo mu vjerovati da je realist, ali to nije učinio ni jedan kandidat. Ponekad izgleda kao da se kandidati bore za većinu u Saboru kako bi postali predsjednici vlade, a ne države. Namjesto da stalno iznose što žele učiniti kad dođu na Pantovčak, oni opanjkavaju svoje protivnike, posebice sadašnju nositeljicu dužnosti, što je civilizacijska sramota. Pogotovo se to odnosi na bivšega premijera koji se u svojoj prostačkoj maniri ponaša kao uličar. Stvarno su socijaldemokrati pali na niske grane kad su ga proglasili svojim kandidatom, a bio je najnesposobniji šef vlade, posvađao se s gotovo svim našim susjedima i Europskom unijom, a i inače ponašao se kao slon u staklarnici. A što je tek s onim koji nakon napuštanja Europskoga parlamenta želi postati predsjednik republike, potom provocirati izbore i preuzeti dužnost premijera, onda nakon toga biti istodobno ministar pravosuđa i unutarnjih poslova. Stvarno cirkus! Zaključujem: Hrvatska treba samo precizirati opis mjerodavnosti šefa države, pa čak i ukinuti njegovo suodlučivanje u vanjskoj, obrambenoj i sigurnosnoj politici, dakle prepustiti mu dužnost reprezentanta Republike s nekim manjim ovlastima. Hrvatskoj nije potrebno imati dvije izvršne vlasti jer time šteti njezinoj učinkovitosti.
…

23.studenoga: Hrvatska bi morala osnovati kulturno-informacijske institute u inozemstvu

O Hrvatskoj se u inozemstvu malo zna, a ono što se „zna“, često je površno i krivo. Hrvatska je jedina zemlja u Europi koja ne posjeduje svoju PR instituciju za širenje istine o sebi. Dakako, i sa samokritičnim prilozima. U Zagrebu i inozemstvu ima dovoljno stručnjaka koji bi mogli osnovati takvu instituciju i ispunjavati njezine zadatke na kraće i duže razdoblje. Trebala bi izdavati tjednik na engleskom jeziku, stručni tromjesečnik na barem trima svjetskim jezicima te knjige i brošure na engleskom, njemačkom, španjolskom, ruskom i kineskom o hrvatskoj današnjici i povijesti. Potom priređivati seminare za strane novinare i stručnjake neka se na licu mjesta uvjere u istinitost naših podataka i mišljenja. Takva institucija trebala bi reagirati na sve strane publikacije u kojima je riječ o Hrvatskoj. Inozemni studenti koji pišu doktorske disertacije o našim temama trebali bi dobiti svu potrebnu pomoć da njihove knjige budu istinite i pouzdane glede hrvatske problematike. Ne znam što je Hrvatska glede rečenoga već učinila pred naše predsjedanje Europskom unijom, ali kako izgleda, nije gotovo ništa ili premalo, po običaju sa zakašnjenjem, a to bi bila idealna prilika da Europljani dobiju uvid u našu prošlost i današnjicu. U Hrvatskoj kao da nitko nije čuo onu američku izreku: „Radi dobro i govori o tome.“ Taj posao nitko ne će učiniti za nas. Gdje god bili i bilo što radili, Hrvatsku ne smijemo zaboraviti: Bilo kuda, Hrvatska svuda!
…

24. studenoga: Dosta je brbljanja o ustašama i partizanima, fašizmu i antifašizmu!

Ovaj tjednik nije „ustaški“, a još manje „fašistički“, kako tvrde neki klevetnici koji su preuzeli komunističku terminologiju s kojom su „crveni“ desetljećima udarali po hrvatskim demokratima, proglašavajući vjernike „klerofašistima“, hrvatske rodoljube „fašistima“, socijaldemokrate „socijalfašistima“ itd. U komunističkoj Jugoslaviji optužbe da je netko „nacionalist“, „ustaša“ i „fašist“ bile su dovoljne za sudske procese, kazne zatvorom i robijom i kasnije isključenje iz javnoga života. S tim se neki u današnjoj Hrvatskoj obilno služe, a kad se pogleda njihova politička biografija, često se vidi da potječu iz komunističke „nove klase“ i da su za vrijeme SFRJ igrali važne uloge u partijsko-državnim strukturama Titove diktature. Samo zahvaljujući Tuđmanovoj politici „pomirbe“ i neuvođenju lustracije ostali su na svojim bivšim pozicijama, ako ne i iznad njih.

Meni u Pismima čitatelja zamjeraju na prijedlogu da se zemni ostatci Josipa Broza Tita pokopaju u Kumrovcu, a Ante Pavelića na zagrebačkom Mirogoju, jer da je Tito bio ratni zločinac i uopće nije bio Hrvat, a da se Pavelić borio za hrvatsku državu. To je vrlo površno gledanje na našu prošlost. I Tito i Pavelić počinili su ratne zločine, isto tako kao što su ih počinili i državnici antifašističke koalicije koji su naredili masovno bombardiranje njemačkih gradova bez vojne važnosti (Roosevelt, Churchill) i prvu uporabu atomskih bomba protiv Japana (Truman). Ni jedno ni drugo nije bilo neophodno, pa ipak Britanci i Amerikanci poštuju svoje ratne vođe kao velike nacionalne junake.

Nije mi ni kraj pameti opravdavati Titovu ratnu i još manje poslijeratnu politiku jer je bila zločinačka, ali zar Broz nije ukinuo srpsku monarhiju, Hrvatsku proširio na Istru, Rijeku, Zadar, četiri jadranska otoka i Baranju, Srbiju raskomadao na tri dijela, oživio crnogorsku državnost, Albancima dao Kosovo, a Makedoncima Makedoniju? U razgovoru s Ivanom Meštrovićem na Brijunima Tito mu je rekao da on, Broz, nije ništa manji Hrvat nego slavni kipar jer da se bori protiv srpskih presizanja, što mu, donekle, možemo vjerovati. Taj ulomak iz Meštrovićevih memoara nije objavljen u domovinskoj inačici te knjige, nalazi se samo u emigrantskom originalu. A Pavelić? Odrekao se vanjske politike, pristao je bez protivljenja na njemačke rasne zakone, ponudio je hrvatsku kraljevsku krunu jednom talijanskom princu, nije iskoristio sve mogućnosti da privoli dio Srba na suradnju, jednostavno rečeno: nije bio dorastao ratnim prilikama u NDH od početka do kraja te nesretne države. Pa ipak i Broz i Pavelić kao krštena čeljad zaslužuju da budu pokopani na hrvatskoj zemlji, pa neka ih slave njihovi obožavatelji kojih će biti sve manje i manje da jednoga dana nestanu kao da ih nikad nije bilo. Hrvatska demokracija može izdržati te rubne pojave. A mojim kritičarima mogu poručiti da historiografija (povjesnica) nije egzaktna znanost, da o istim događajima i ličnostima (osobnostima) mogu postojati različita pa i vrlo suprotstavljena mišljenja. Samo u totalitarnim režimima vlada „vječna istina“ vladajućih i oni koji ih intelektualno opslužuju. Hvala Bogu, u Hrvatskoj to nije tako.

Gojko Borić
Hrvatski tjednik