ZORICA VUKOVIĆ: JE LI SE PRELILO PREKO RUBA?

Probudih se iz čudnog košmara. Sanjala sam da sam školsku godinu morala raditi s najvećim neradnicima u školi. Među njima je bila vodeća školska sindikalistica, Divjakičina ‘lumenica’ u Školi za život i još poneki koji uvijek prečuju zvono za početak nastave. Buđenje je bilo spas, ali sumorna i maglovita jesen hrvatskog školstva se nastavlja. I baš na blagdan sv. Katarine, zaštitnice učitelja, nije došao snijeg na vrata, već je Trg bana Jelačića preplavila rijeka djelatnika u školstvu. U tom šarolikom društvu našlo se svašta: od ovih od kojih sam iz noćne more, buđenjem pobjegla, pa do onih koji vrijedno i nesebično rade svoj posao, ne gledajući na novac i vrijeme. Valjda je došao čas da se kaže dosta. I onima koji sjede nakon zvona u zbornici, a trebali bi biti u razredu. I onima koji bi i vlastitu obitelj žrtvovali za ambiciju, ali i onima koji poput komaraca zuje i ubadaju, a kad su imali prilike nešto napraviti donesoše Pravilnik o ocjenjivanju kao što to učini bivša ministrica i dugogodišnja ravnateljica jedne gimnazije Ljilja Vokić.

Teško je, ponekad i žalosno, čitati komentare u vezane za ovaj štrajk. Iz krajnosti (‘Trebaju štrajkati jer je učiteljski posao neizmjerno važan i zaslužuje više.’) u krajnost (‘Kako im nije neugodno, koliko rade, i ovo im je previše.’) …I tako unedogled. No ovo nije tema koja se može svesti u jedan komentar i koja se može lako ocijeniti ili lako riješiti. 

Kako rekoh, doista u školstvu ima neradnika, ali i prekrasnih i predivnih nesebičnih i vrijednih ljudi. Mnogi od njih odvode učenike na razna međunarodna natjecanja gdje naši učenici osvajaju odličja: od zlatnih do brončanih. Već su i u ovoj školskoj godini počela međunarodna natjecanja. Tako su na XIV. Grand Prix Chimique, koji je održan u mađarskom gradu Debrecenu od 23. 10. do 29. 10. 2019., sudjelovali učenici, budući kemijski tehničari, Prirodoslovne škole Vladimira Preloga iz Zagreba  Antonio Magnabosco i Ivan Raič u pratnji mentorica prof. Dubravke Kardum i prof. Gordane Majstorović, te dr. sc. Nenada Judaša s PMF-a, člana međunarodnog ocjenjivačkog tima. Među 24 natjecatelja iz 12 zemalja, Antonio je osvojio treće mjesto. Pripreme učenika profesorice odrađuju volonterski. Sreća je imati ravnatelja koji prepoznaje njihov rad. Ministarstva i agencije ga uglavnom ne priznaju… Tu i tamo stiže neka zahvalnica. I to je to. U bivšem Pravilniku o napredovanju, za ovaj rad su se dobivali određeni bodovi, pa je profesor, skupivši određeni broj bodova, mogao prijeći u nekakav viši status: profesor mentor ili profesor savjetnik. Umjesto ovakvog oblika napredovanja, Divjak uvodi ‘Lumene’.

U komentarima se može pročitati kako profesori malo rade i imaju čak tri mjeseca praznika. To može govoriti samo nepoznavatelj. 

Profesori nemaju u školi svoje kancelarije i radne stolove gdje bi se mogli pripremati za nastavu, rješavati administrativne poslove, primati roditelje, pripremati pismene ispite, ispravljati zadaće, referate, laboratorijske dnevnike, lektire… Ta ‘kancelarija’ je njihova kuhinja, dnevna soba ili neka druga prostorija u vlastitom domu, a zbornica je tek usputna postaja.

Profesorima se za pripremu sata nastave računa pola sata, uključujući i ispravljanje zadaća. Međutim za to treba, gotovo uvijek, više vremena, posebno ako je u pripremu uključena i PowerPoint prezentacija. Npr. za pripremu pismenog ispita iz matematike, kemije, biologije itd. treba i više od sat vremena da se dobro sastavi i provjeri ispitni materijal. Zatim sve treba prepisati, isprintati i umnožiti. Neki nemaju uvjete za to…jer u školi nemaju kompjuter ili printer ili foto-kopirku ili papira…

Onda…Nastavnici imaju sjednice razrednih i nastavničkih vijeća, roditeljske sastanke i konzultacije s roditeljima ili učenicima, maturalne i druge ekskurzije, maturalne večere, nastavu u prirodi… 

Kako je to u gradu? Recimo: ujutro imaš nastavu, vratiš se kući, a u 19:30 sati je sjednica koja može trajati od 2-3 sunčana sata, ovisi o problematici koja se obrađuje. Ako je taj dan nastavnik imao tri sata nastave, do posla mu treba 1 sat (i 1 sat natrag) i da je na sjednici bio 2,5 sata…to je 3+1,5 (priprema)+ 2,5 + 2 (za dvostruki dolazak) =  9 sati, a javnost vidi njegova tri sata (onaj dvostruki dolazak nigdje se ne evidentira kao otežavajuća okolnost, a on je na putu do škole i natrag proveo (1+1) sat +(1+1) sat = 4 sata). Nažalost ovo se ne događa jednom u godini: kraća nastavna vijeća su svaki mjesec, duža su ona kvartalna, te polugodišnja i na kraju školske godine.

Tu su i seminari, koji se odvijaju najčešće kad su učenici na zimskim, proljetnim ili ljetnim praznicima. 

Za srednje škole novo, nikad vrednovano opterećenje, je provedba državne mature, koja može potrajati 10 i više dana kada su svi djelatnici škole oko toga angažirani. Veliku glupost uveli su birokrati kada su omogućili pojedinim učenicima da uz liječničku potvrdu imaju asistenta na maturi. Tako se događa da učenici, koji su cijelo školovanje proveli kao potpuno zdravi, odjednom s liječničkom potvrdom imaju posebni status. A to znači da uz asistenta, uz njega mora biti komisija od najmanje dva profesora. Obično takvi učenici pišu dvostruko duže ispit. Ako ispit traje 3 sata (po 60 minuta), onda učenik piše 6 sati (360 minuta). To je apsurd nad apsurdima. Druga je stvar s učenicima koji imaju psihofizičke poteškoće, ali to nastavnici znaju već početkom njegova školovanja. I dežurati je dugo, a kamoli rješavati ispitne materijale.

Kad sam već kod državne mature, ona se piše po gimnazijskom programu, pa ‘strukovnjaci’ moraju dodatno neke stvari učiti koje nisu učili tijekom školovanja. Divjak je ukinula povijest u strukovnim školama… Što će biti s onim djetetom koje negdje sa 16 ili 17 godina otkrije da ga interesira povijest, a ide u strukovni smjer? A to se može dogoditi… Osim toga ‘strukovnjaci’ imaju završni ispit koji moraju pripremiti, napisati elaborat i pred komisijom od tri člana položiti, a  pripremaju ih njihovi mentori, profesori. Za njih birokrati nisu uopće planirali državnu maturu… i ako hoće na fakultet, kako rekoh, moraju učiti dodatno po gimnazijskom programu.

Divjak i njena ekipa preferirali su tzv. STEM područje (znanost, tehnologija, inženjerstvo i matematika)… U školstvu to su matematika, biologija, kemija, fizika, tehnološki procesi, ekologija, informatika… Za obrazovanje u ovom području važne su laboratorijske vježbe, terenska nastava… I za pripremu laboratorijskih vježbi predviđa se 30 minuta pripreme. Nešto od toga su zahtijevali poslodavci koji imaju fix-ideju da iz škole mora izaći osposobljen stručnjak u svemu što njima padne na pamet. A ukinuše pripravnički staž!? Osim toga ukine ova vlada terensku nastavu za ekološke tehničare. To je kao da kuhar uči kuhati a da nema ni štednjak ni namirnice, ni suđe… Zato nam ide tako s otpadom…kad je ministar  okoliša napuhani pravnik. Nešto slično su poslodavci s zavodom za školstvo drobili prije 10-15 godina, ali nije bilo uspjeha. Čemu ponovo silovanje tzv. dualnim programom?

Razmotrimo… U laboratoriju treba biti najviše 15 učenika na jednog profesora (Ljiljo Vokić?). Što treba pripremiti za to? Propise, pribor, kemikalije, instrumente, teorijski uvod, pripremiti zadatke za pisanje laboratorijskog dnevnika, osmisliti organizaciju rada u laboratoriju. I nakon svega slijedi pregled i ocjenjivanje rezultata rada i laboratorijskih dnevnika. Sve to za pola sata po satu nastave!? I u prosjeku doista nastavnik  radi s 15 učenika. Može li netko zamisliti 15 adolescenata, od kojih neki pametuju, koje moraš učiti osnovnim poslovima kao npr. paljenje šibica da bi se upalio plin na plinskom plameniku, pranje suđa…, a da nitko ne nastrada. 

Kako je to u poljodjelskim smjerovima mogu samo zamisliti gdje se radi na njivama, vrtovima, staklenicima? 

U učionici se radi s 25-30 i više učenika. No u nekim manjim školama, na otocima i selima, učitelji rade ponekad s 3 učenika. Treba li tu djecu zbog plaće učitelja odvojiti od vlastitog doma? 

I na koncu se sve evidentira, izvijesti, provjeri… 

Što u svemu tome znače ishodi? Jedna obična birokratska floskuletina o kojoj su govorili i akademici, prije svega akademik Paar sa suradnicima iz STEM-područja i akademik Ježić s jezikoslovcima, pa su bili ušutkani. Nekada su vrli prosvjetni savjetnici sastavljali kataloge znanje, a to je popis onoga što bi učenik trebao znati na kraju školske godine. Bilo je ponekad takvog sadržaja da bi studenti trebali biti zadovoljni kad bi to znali. Sve se to srušilo jer je bilo neodrživo.

Moja priča opovrgava kurikularnu reformu.

Te godine prvi ispit na državnoj maturi bila je kemija (četvrtak) i ja sam mojim učenicima rekla da ću s njima tijekom tri dana ponoviti gradivo kemije. Krenuli smo od atoma… i u tom momentu moj učenik Filip je uskliknuo: „Pa, ne moram to učiti napamet! Sve mogu isčitati iz periodnog sustava!“ „O, moj Fićo, pa tko te do sada učio da te to nije naučio?“, upitah ga u šali. 

Dakle, mi smo prošli PSE uzduž i poprijeko kroz četiri godine, ali je Filip tek na kraju školovanja shvatio neke stvari. Znači, njegov ishod u prvom razredu bio je za nedovoljan, ali to nisam ja znala, a nije ni on jer je učio napamet. Zato je jako važno da jedan profesor vodi učenike kroz obrazovanje sve godine koje ima određeni predmet…

Profesori održavaju i produžnu nastavu za one koji nisu dobro naučili, a poslije slijede i popravni ispiti. Ako su usmeni, u komisiji su prisutna tri člana.

I kad učenici odu, i kad završe državne mature, svi nastavnici ne odlaze na ‘tromjesečne’ praznike. Ostaju oni koji raspoređuju satnicu za iduću školsku godinu, ostaju razrednici ‘sređivati’ dokumentaciju, ostaju koordinatori državne mature koji moraju dočekati ispravke i ocjenjivanje ispita, poslušati učeničke žalbe i na kraju isprintati svjedodžbe državne mature, upisati ocjene u matične knjige i podijeliti svjedodžbe maturantima s njihovim razrednicima i ravnateljem. To se protegne gotovo do početka kolovoza, a već oko 20. kolovoza je sjednica za završetak školske godine i pripremu nove školske godine.

Kad sam bila mlada profesorica, dragi profesor hrvatskog jezika Posavec nam je rekao da je došao 5 dana ranije nego što mu piše u rješenju za godišnji odmor. Čudila sam se, a i ja sam to isto doživjela kad sam zadnji put došla u školu krajem kolovoza. I nisam ih imala prilike iskoristiti…

U rujnu sve počinje ponovo, ali uvijek uzbudljivo i dinamično. 

Opisah samo dio poslova koje obavljaju profesori. Kako je u osnovnim školama gdje roditelji stalno vrše pritisak zbog ocjena radi budućeg upisa u srednje škole, mogla sam vidjeti kad sam prisustvovala roditeljskim sastancima svoje djece. 

Zato nije čudno da je ovaj štrajk tako ‘uporan’. Nažalost, u njemu ima puno politiziranja, a tako je i krenuo. Ista ta sindikalistica Šprem je zajedno s ekipom prihvatila da Jovanović ukine dodatak za radni staž profesorima, a da neku mizeriju mladim profesorima da ih odobrovolji. Tako su stariji profesori i do 1 000 kn dobili manje plaće.

Ne znam sjećaju li se toga. Očito ne. Jer sindikalac, vjeroučitelj Marin Miletić je na prosvjedu rekao: „Štrajkamo jer nas svatko može anonimno prijavljivati, ne želimo anonimne prijave! Mi učitelji smo ponosni na svoj rad, ako imaš nešto protiv nas, stani imenom i prezimenom iza tih prijava. Moja kolegica radi 38 godina, 8 mjeseci i 3 dana, zadnja plaća joj je bila 6 200 kuna. O čemu pričate vi, gospodo političari? Koga vi lažete i obmanjujete? Dosta vas je više! Dosta!“

Profesorica hrvatskog jezika Tamara Šoić kaže kako je vrijeme da se čuje i glas nastavnika: „Ovaj štrajk je nadrastao svoje početne pozicije. Ja sam odmah na početku rekla da ovo nije štrajk za plaće, ovo je nešto što se u nama kuha već godinama. Mi već 20 godina upozoravamo da u obrazovanju postoji problem. Objeručke smo dočekali ovu reformu, ali kada se krenulo s njezinim frontalnim uvođenjem, ukazivali smo na to da se uvodi na prečac, da tu postoje problemi. Opet je politika umiješala prste i sve je to gurnuto u drugi plan. Niti je eksperiment uveden do kraja, ne zna se što je npr. sa strukovnim srednjim školama.“ Navela je da između ostaloga štrajka jer se cijeli sustav urušava. „Tu je i naše dostojanstvo. Izbili su nam sve alate. S jedne strane imamo prosvjetnu inspekciju, s druge strane Agenciju za odgoj i obrazovanje. Prije dva mjeseca predali smo peticiju kojom tražimo da se ukinu anonimne prijave. Do danas nam nitko nije odgovorio, iako nam je bilo obećano da će se formirati neka radna skupina. Kako možete raditi u takvom okruženju kada ste s jedne strane izloženi prijavama, a s druge strane ste potplaćeni?“

Činjenica da se Divjak ‘spetljala’ sa sindikatima, podržala štrajk, a onda poput jegulje izmigoljila jer nema pojma ni o čemu osim služiti globalistima. Krivac je ispao Andrej koji je, doista, i najodgovorniji. On, predsjednik vlade  koji oksimoronski skače na svaki mig nevladinih udruga, a kad je u pitanju napredak Hrvatske prodaje maglu. 

Pozicija ministrice Divjak je stoga je neodrživa, ali nitko ne traži njenu ostavku pa čak i  Plenković nije naredio tajnici da pripremi papire. Dapače, tvrdi da nastavljaju obrazovnu reformu.  

Profesori 16.-te gimnazije mu poručuju da ga nisu tako učili. Možda ne oni koji su napisali plakat. Ali netko od njihovih kolega doista ga je nezgodno naučio. Njegova razrednica, profesorica Galić prisjeća se: „Andrej je bio vrlo dobar učenik s prosjecima 4,3 ili 4,4 – gotovo dovoljno za peticu da je htio. Zasigurno je mogao biti odličan, ali nije mu bilo stalo da, primjerice iz fizike ‘natjera’ ocjenu.“  Zato i ima problema sa STEM područjem… ne zna fiziku…, ali je njegov maturalni rad iz 1988. imao naslov Sredstva masovne komunikacije, a netko mu je iz te škole bio mentor i član komisije… Tko zna što bi bilo s mentorom da u ona posljednja ‘Džeknina’ vremena nije prihvatio Andrejevu želju za obradom komunističke komunikacije koju on, omotan liberalnom krpom, i dalje provodi.

Možemo se  složiti da je profesorski posao bitan, da ne kažem ključan, za budućnost neke države, kao što se možemo složiti da to ne znači kako sindikat zbog toga može ucjenjivati i tražiti što mu se prohtije. Doista postoje argumenti ‘za’ i ‘protiv’ štrajka. Bilo bi  dobro izbjegavati površne i banalne ocjene. Tema je osjetljiva jer se radi o štrajku protiv vlade koja po ishodima izbora iz 2016. nije legitimna. Bar prema demokratskim standardima (ako takvi, kod globalista uopće postoje). Prepustila je tako važan resor osobi ‘niš’ koristi, koja striktno provodi Gramscievu teoriju o ljevičarskom nasilnom preuzimanju upravljanja obrazovanjem, s ambicijom velikom poput Himalaje, kojoj je Hrvatska zadnja rupa na svirali. Ljudi kojima se okružila Divjak slični su joj i iznimno su opasni zbog goleme neproporcionalnosti njenih i njihovih ambicija i kompetencija.

Malo čudi da se profesori nisu pobunili protiv njenog frontalnog udara, premda sada ima naznaka da se i o tome radi, a bilo je i negodovanja kad su Divjak i Kralj  organizirale katastrofalan seminar u Ciboni tijekom proljetnih praznika u travnju o. g. .

Zorica Vuković: Loomeni s ulice

Bilo bi dobro da ova situacija potakne doista rješavanje problema obrazovanja, ali ne frontalno, nego dio po dio. Jer nećete rušiti kuću i graditi je ponovo ako jednu sobu morate urediti. Što se tiče propuštenih dana, sve se može nadoknaditi ako se magla digne i sunce zasja nad hrvatskim školstvom. Ta nada tinja već gotovo 30 godina. I kad se pojavi plamičak, evo nekoga da ga ugasi! Zato treba vratiti dug i onima koji su dizali svoj glas i kad je to bilo opasno po život ili zatvor. 

Dvadeset i dvije godine nakon završetka II. svj. rata hrvatski intelektualci  su ustali protiv srbizacije hrvatskog jezika, objavivši 9. ožujka 1967. u Matici hrvatskoj Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika. Drug Tito je ‘pametno’ zaključio:  „Mi, drugovi, ne živimo od gramatike, od ovog ili onog dijalekta, već od onog što stvore stvaralačke ruke naših radnih ljudi. Važno je da se ljudi idejno razumiju, da imaju zajedničku ideju, koja će ih voditi naprijed. Oni su potajno radili pripremajući Deklaraciju i iznenada udarili u leđa. Tako se kod nas više ne može raditi. Čitava Jugoslavija je danas ogorčena zbog takvih postupaka, a u prvom redu hrvatski narod,“ lagao je Tito, jer hrvatski je narod bio oduševljen Deklaracijom.

Među potpisnicima bio je i Miroslav Krleža koji je Titi napisao zašto je to učinio. Napisao je i:

„Priznajem Savezu komunista pravo da poziva svoje članove na disciplinsku odgovornost po kriteriju političkog oportuniteta, ali kako danas, usred ove atmosfere uznemirenih duhova, nisam u kondiciji da objektivno obrazložim sve motive svog individualnog postupka, to Vas druže predsjedniče, molim, da budete pred CK tumačem moje molbe da me riješi članstva u CK. 

Sa drugarskim pozdravom  M. Krleža U Zagrebu, 18. IV. 1967.“

Samo nekoliko godina kasnije digla se Hrvatska u tzv. Hrvatskom proljeću, kojega su komunisti nazvali MASPOK (masovni pokret). Nositelji toga proljeća bijahu studenti s Filozofskog fakulteta u Zagrebu, a bio je to i put za nacionalno oslobođenje devedesetih. Jesu li stoga komunisti namjerno devastirali hrvatska učilišta i stvorili od njih crvenkrpe radničkih fronta i preuzeli potpunu kontrolu medija, HAZU, Matice hrvatske? 

I danas neki negoduju. Njima se pridružila Riječka nadbiskupija kritiziranjem  vjeroučitelja Marina koji radi doista dobre stvari u Rijeci: katolički skauti, bakljada na Krčkom mostu u čast branitelja, spašavanje ‘vojnika’ Matka iz kandža velikosrpske propagande, organizacija spomena na Vukovar u Rijeci, rad samoposluge za siromašne… Je l’ to nekom zasmetalo?

Oglasio se i Marin na FB: „Volim Boga cijelim svojim bićem i moje uvjerenje je da sve dobro što imamo zbog Njega. Volim i Crkvu zato jer volim Boga. Volim i sve naše ljude, a iznad svega volim svoju obitelj, ona je moj smisao. Kako bi rekao bl. Stepinac: ‘Bog ne trpi one koji miruju, a predodređeni su za borbu.’ A u borbu – s ljubavlju!“

Zaključak: Divjak je napravila veliku štetu u obrazovanju svojim nasilnim frontalnim udarima u sustav obrazovanja kojeg niti poznaje niti stvarno želi riješiti. Nasilno je uvodila tablete u školu, a tu njenu malverzaciju trebalo bi istražiti. To je znak da je treba smijeniti, a njen šef se  slaže s njenim radom. Samo da mu ne promakne predsjedavanje ‘ljigom prvaka’.

Je li ovaj štrajk samo borba za 6,11 % povećan koeficijent plaće prosvjetarima ili je to naznaka novog hrvatskog buđenja? I kako će se sve skupa odraziti na djecu…„Kako god završi ova pobuna u školama, stvari će se dodatno ogoliti, a jasno je kao dan da bez dubokih promjena državno-političkog poretka, Hrvatskoj prijete nesagledive i teško popravljive štete,“ konstatira Slaven Letica.

Zorica Vuković/Hrvatsko nebo