PROŠLE SU DVIJE GODINE General Slobodan Praljak: Čovjek koji nije pristao da ga proglase ratnim zločincem, već je izabrao Sokratovu smrt

U petak, 29. studenoga, dvije su godine od kada je general Slobodan Praljak, bivši načelnik Glavnog stožera HVO-a pravomoćno osuđen na Međunarodnom sudu za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije u Haagu, nakon čega je počinio samoubojstvo ispijanjem otrova.

“Slobodan Praljak nije ratni zločinac. S prijezirom odbacujem vašu presudu”, rekao je u sudnici toga dana prije dvije godine, nakon izricanja presude kojom je osuđen na 20 godina zatvora, od kojih je većinu odslužio s obzirom na to da je praksa da se haaški osuđenici puštaju nakon odslužene dvije trećine kazne i uskoro je mogao biti slobodan čovjek, a onda je, na zaprepaštenje svih u sudnici u sekundi popio otrov iz bočice.

Zanijemili su svi, a najviše cjelokupna hrvatska javnost, koja je uživo pratila izricanje presude, a svijet je obišla šokantna slika i generalovo je samoubojstvo postalo glavna naslovnica svih svjetskih novina.

Preminuo je nedugo potom u bolnici gdje je iz sudnice hitno prebačen helikopterom, ali, već je bilo prekasno.

Praljkovo samoubojstvo uživo, pred kamerama, u trenutku dok mu je predsjedavajući Žalbenog vijeća Haškog tribunala, sudac Carmelo Agius, čitao konačnu presudu po kojoj mu je potvrđena kazna od 20 godina zatvora, otvorio je brojna, do danas nerazjašnjena pitanja.

Sudac Agius potvrdio je tada prvostupanjske osuđujuće presude za ratne zločine počinjene nad muslimanima tijekom hrvatsko-bošnjačkog sukoba u BiH: bivšem predsjedniku Vlade Hrvatske zajednice Herceg-Bosne Jadranku Prliću 25 godina zatvora, ministru obrane Bruni Stojiću te dvojici načelnika stožera HVO-a, Praljku i Milivoju Petkoviću po 20 godina, zapovjedniku Vojne policije HVO-a Valentinu Ćoriću 16 godina, a predstojniku Odjela za zatočene Berislavu Pušiću deset godina zatvora.

Mučna scena koja se svima urezala u pamćenje

Dok je Agius čitao pravomoćnu presudu Praljku, on ga je prekinuo usred rečenice rekavši, ponosno, ali i nepokolebljivo: “General Praljak nije ratni zločinac! S prezirom odbacujem vašu presudu.”

Potom je ustima prinio bočicu koju je očito skrivao u rukavu te ispio tekućinu za koju će ubrzo biti potvrđeno da je smrtonosni otrov kalijev cijanid, odnosno, cijankalij. Nitko u tom terenutku, izuzev Praljka, nije znao što se zbiva, a sudac Agius nastavio je čitati presudu Milivoju Petkoviću. Dvadesetak sekundi kasnije Praljak je sucu rekao da je popio otrov pa je ovaj tada prekinuo suđenje i zatražio da se spuste zavjese. U tom trenutku bio je prekinut i izravan televizijski prijenos.

Hrvatska je netremice promatrala što se događa usred tmurne sudnice u Haagu.

Predsjednica Republike Kolinda Grabar-Kitarović odmah je prekinula službeni posjet Islandu, a premijer Andrej Plenković u prvom je obraćanju kazao da je Hrvatskoj neprihvatljiva presuda Haškog suda prema kojoj je rat u BiH bio međunarodni sukob, a tadašnje vodstvo Hrvatske sudjelovalo u zločinačkom planu etničkog čišćenja muslimana. Plenković je presudu nazvao “dubokom moralnom nepravdom” i zbog tih je riječi, kojima je i odgovornost za Praljkov suicid neizravno adresirao Haškom sudu, promptno kritiziran iz nekih država Europske unije. Očito pritisnut uz zid, Plenković je ublažio svoju prvu izjavu, izrečenu pod dojmom strašne scene koju smo vidjeli pa je izjavio kako ”poštuje presudu, ali da se ne slaže s nekim njenim dijelovima”.

Nizozemsko tužiteljstvo kasnije će objaviti kako istragom nije utvrđeno na koji način i u kome trenutku je Praljak dobio otrov u zatvoru, a nije utvrđeno ni počinjenje kaznenog djela. “Kalijev cijanid nije bilo moguće legalno nabaviti u zatvoru niti ga ilegalno proizvesti od supstancija dostupnih u zatvoru. Mogao je tek biti poslan kao prah ili rastopljen u vodi, a količina potrebna za smrtonosnu dozu iznosi 200 do 300 miligrama”, priopćili su haški istražitelji.

”Smiren sam, promišljen, samosvjestan”

Također, ubrzo nakon samoubojstva, UN-ovi istražitelji Praljkovoj su udovici Kaći dostavili njegova dva oproštajna pisma – jedno za nju, a drugo za cijelu obitelj. Oba je napisao 27. studenoga, dva dana prije izircanja presude. “Odluku o prestanku življenja u slučaju da budem proglašen krivim, donio sam odavno – smireno, promišljeno, samosvjesno”, napisao je u pismu obitelji. U pismu supruzi, među ostalim je napisao: “Kaća, mislim da ćeš pismo ‘Obitelji’ morati objelodaniti, kako bi spriječila beskrajna naklapanja, laži, jadna psihologija…”.

Unatoč brojnim kritikama, 11. prosinca 2017. godine, u Zagrebu je pokojnog Praljka u Zagrebu održana komemoracija na koju su došla i dvojica ministara iz Plenkovićeve vlade – ministar obrane Damir Krstičević i ministar branitelja Tomo Medved. Iako su ih organizatori očekivali i rezervirali im mjesta u dvorani Lisinski, na komemoraciju nisu došli generali Ante Gotovina, Mladen Markač i Ivan Čermak. Predsjednik Hrvatskoga generalskog zbora Pavao Miljavac rekao je tada da mu nije jasno zašto su njih trojica izostali budući da su zajedno odsluživali kazne u Haagu. “Ne znam zašto nisu došli i rekli mu posljednje zbogom. Jer Generalski zbor upravo je to želio i zato smo organizirali ovu komemoraciju. Nismo željeli nikakve političke poruke”, kazao je iskreno začuđeni Miljavac.

Mnogi su komentirali njegov čin, a možda najdomljiviji komentar dao je njegov dao je general HOS-a Ante Prkačin. On je kazao, među ostalim, “Praljkovo samoubojstvo je moralan čin. Ja sam jednom srpskom novinaru objasnio razliku između nas i njih kad sam rekao da je Ratko Mladić trebao doći na Terazije, pročitati oproštajno pismo i ubiti se, a ne da ga vade iz nekakvih rupa kao štakora. On nije imao snage biti drugi Sinđelić”.

“Tvrdim i ponavljam da Slobodan Praljak nije ratni zločinac i sada. Nije to priča nekog zajapurenog Hrvata, znam sigurno da nije zločinac. On je možda bio prijek, neotesan, mogao je biti svakakav, ali znam da nije bio zločinac”, ponovio je general svoj stav o svom ratnom suborcu.

Vrhunski intelektualac u vihoru rata i zapovijedanja izabrao je Sokratovu smrt 

Optužnicu protiv Praljka i ostale petorice čelnika Herceg-Bosne Haški je sud objavio 2004. godine, optužujući ih da su, zajedno s tadašnjim vodstvom Republike Hrvatske, sudjelovali u udruženom zločinHaačkom pothvatu s ciljem protjerivanja bošnjačkog stanovništva, stvaranja etnički čistih prostora te njihova odvajanja od BiH i priključenja Hrvatskoj u granicama Banovine Hrvatske iz 1939. godine.

General Praljak, zajedno s ostalom petoricom otpuženih dragovoljno je otišao u Haag 2006. godine, u kojemu je 29. svibnja 2013. proglašen krivim i nepravomoćno osuđen na 20 godina zatvora.

Epilog izricanja presude pratili smo u tom šokantnom događaju 29. studenoga 2017. godine.

Praljak je u Zagrebu završio tri fakulteta. Diplomirao je na Elektrotehničkom fakultetu, potom filozofiju i sociologiju na Filozofskom fakultetu, a na koncu je diplomirao i na Akademiji za kazalište, film i televiziju, sve to od 1970. do 1972. godine. Bio je kazališni i filmski redatelj, a posjedovao je niz nekretnina i bio vlasnik nekoliko tvrtki.

Bio je zapovjednik Glavnog stožera HVO-a, predstavnik MORH-a u Hrvatskoj Republici Herceg-Bosni i HVO-u i načelnik Glavnog stožera HVO-a tijekom ratne 1993. godine u Bosni i Hercegovini. Prije toga aktivno je sudjelovao u Domovinskom ratu.

Njegov je ratni put bio impresivan.

Početkom rujna 1991. godine, kao dragovoljac je otišao u Sunju, u kojoj je uskoro postao zapovjednikom obrane tog mjesta. Tijekom rata u BiH Praljku se pripisuje odgovornost za rušenje Starog mosta u Mostaru, a on je tvrdio da je most srušen aktiviranjem eksploziva postavljenog na lijevoj obali Neretve, na kojima je bila stacionirana tadašnja Armija BiH. U haškoj presudi “šestorici” navedeno je da je Stari most bio legitiman vojni cilj kojim se koristila Armija BiH. S mjesta zapovjednika HVO-a otišao je na vlastiti zahtjev.

Tjednik Globus nakon Praljkovog se samoubojstva sastao s njegovom odvjetnicom Nikom Pinter. Kako je rekla, nije očekivala da će se Praljak ubiti, iako je s njim neprekidno bila u kontaktu. “Mogla sam misliti da bi taj čin on mogao napraviti u Zagrebu, ali tamo u Haagu, pokraj svih tih kontrola – nemoguće!”.

Vjeruje da je general mogao donijeti otrov u Haag još 2013., kad je, nakon izricanja prvostupanjske presude, bio privremeno pušten kući. Teoretski je to mogao učiniti i 2004. kada je otišao u Haag, dodala je.

A Globus je tada, u tekstu autora Darka Hudelista koji je još 1998. godine razgovarao sa Slobodanom Praljkom iznio informacije po kojima je sam general, navodno, još tada, kao slobodan čovjek, rekao sljedeće:

”Ako me u Haagu osude, znajte da ni jednoga dana neću biti ratni zločinac – jer ja to nisam!”.

Sokrat (grčki Σωϰράτης, Sōkrátēs), grčki filozof (Atena, 469. pr. Kr. – Atena 399. pr. Kr.), bio je sin kipara Sofroniska; u mladosti se kao atenski vojnik isticao hrabrošću. Svoju filozofsku djelatnost u obliku svakodnevnih dijaloga na trgu započeo je u vrijeme procvata atenske demokracije, koje je izravno prethodilo Peloponeskom ratu.

Okupivši uskoro oko sebe intelektualnu elitu atenske mladeži, postaje ideolog ”duhovne aristokracije”, ali pritom dolazi u sukob s vladajućom demokracijom. Optužen je 399. pr. Kr. zbog bezbožništva i ”kvarenja mladeži”, no, odbio je pred sudom opovrgnuti svoje teze i odreći ih se.

Ali, upravo smrt na koju je bio osuđen i kojom se htio suzbiti njegov utjecaj, postala je, po svjedočenjima njegovih učenika, trijumf njegove dosljedne misaonosti i etičnosti: ljudsko je dostojanstvo temeljeno na unutrašnjim vrijednostima, neovisno o izvanjskim nagradama i poniženjima i zato nadmoćno nad smrću i sudbinom.

Koliko god da se on mora boriti protiv nepravednog zakona, iz zatvora ne smije bježati jer segment zakona koji brani zatvorenicima da bježe prema Sokratovom viđenju kvalitativno je odvojen od nepravednog zakona. Kada bi građanin Atene smatrao da on može kršiti pravedan zakon po vlastitoj procjeni, onda bi zapravo ili zakon bio nepravedan, ili građanin.

Budući da Sokrat želi biti pravedan i vjeruje da je atenski zakon u svojoj biti pravedan, on ne može bježati iz zatvora.

Unatoč tome što su mu prijatelji organizirali i omogućili bijeg, iz poštovanja prema zakonima ostao je u zatvoru i ispio otrov.

Nije ostavio ni jedno pisano djelo jer je smatrao da je knjiga mrtva i da ne može zamijeniti živi razgovor.

Smatraju ga možda najvećim grčkim filozofom, koji je ”iznjedrio” i podučavao i drugog velikog filozofa, Platona.

Gotovo svi koji su ga poznavali, tvrdili su, a i danas to govore, da, unatoč brutalnoj kazni, kao i činjenici da je ostao upamćen po tome što je naredio rušenje Staroga mosta u Mostaru, Slobodan Praljak nikada nije počinio ratne zločine, za koje ga se teretilo.

U javnosti su i danas prisutne spekulacije kako je general Praljak dugo pripremao to što je učinio, vjerojatno godinama, a moguće je i da nikada neće biti otkriveno kako je pribavio otrov i prokrijumčario ga u sudnicu pored svih strogih kontrola.

Direktno.hr/https://direktno.hr/Hrvatsko nebo