Ž. Dogan: Kako je Vukovar tri puta pao

 Kako je Vukovar tri puta pao

Prije 28 godina, 18. studenoga 1991. legendarni hrvatski grad Vukovar pao je u ruke okrutnih velikosrpskih osvajača. Snaga JNA i četnika. Prije toga u tromjesečnoj opsadi i danonoćnom bombardiranju taj lijepi europski grad na obali Dunava pretvoren je u hrpu ruševina.

Nakon pada, vukovarska bolnica, podrumi, ulice i tvorničke hale, ili ono što je ostalo od njih, pretvoreni su u mjesta monstruoznih zločina, mučenja i iživljavanja nad zarobljenim hrvatskim braniteljima i civilima (pogledajte potresne filmove o tome ‘Harrison’s Flowers’ i ‘Glavu dolje, ruke na leđa’).

Tada je Vukovar prvi put pao.

Drugi pad

Drugi put je pao na tzv. Haaškom tribunalu za bivšu Jugoslaviju. Naime, cijeli slobodoljubivi svijet, a poglavito žrtve velikosrpske agresije, s pravom su očekivali da će taj ‘međunarodni’ sud procesuirati i osuditi one koji su najviše odgovorni za planiranje i izvršenje brutalne srpske invazije na susjedne zemlje i narode s ciljem stvaranja Velike Srbije. Pri čemu će stravična sudbina Vukovara i Istočne Slavonije imati prioritet.

Ništa od toga nije se dogodilo.

Vukovarska Golgota stavljena je tek kao usputni grijeh na dušu Miloševiću u sklopu šire optužnice protiv njega. Glavna tužiteljica, notorna Carla del Ponte, jedno je vrijeme čak pokušavala hrvatski grad heroj potpuno isključiti iz procesa Haaškog tribunala i prebaciti ga u nadležnost lokalnih sudova u – Srbiji (!?) i Hrvatskoj. No, budući je bio prva velika i globalno poznata žrtva velikosrpske agresije za koju je svijet, putem TV ekrana i masovnih medija, bio svjedokom barbarskog razaranja, jezivog masakra i etničkog čišćenja počinjenog nad Hrvatima, nije ga se samo tako moglo pomesti pod haaški tepih.

Primjerice, bivša britanska premijerka lady Margaret Thatcher, koja će nam ostati u dragom sjećanju po tome što je u tim teškim vremenima za Hrvatsku odmah u početku sve to nazvala pravim imenom – velikosrpskom agresijom – i žestoko se zalagala da se ona zaustavi (‘Zaustavite te proklete Srbe. Odmah. Zauvijek.’), za Vukovar je rekla kako je bio ‘pozornica velikog zločina i grozne okrutnosti agresora, simbol nevjerojatne hrabrosti hrvatskih branitelja i simbol slabosti svijeta koji je dopustio da do jedne takve tragedije dođe’.

Tako da je, pod pritiskom međunarodne javnosti i relevantnih pravnih instancija famozna glavna tužiteljica Haaškog tribunala, koju su ‘zahvalni’ Srbi (za sve zločine što im je kroz prste progledala i zatamnila) u svojim medijima podrugljivo nazivali ‘ni baba ni deda’, poslije promijenila mišljenje.

I tko je nakon što je Vukovar ostao predmet Haaškog tribunala osuđen za njegovo uništenje? Za ‘velike zločine i grozne okrutnosti agresora’ počinjene u njemu, kako reče lady Thatcher? Od onih najodgovornijih – nitko.

Miloševićevo suđenje vuklo se duge četiri godine i sve više se pretvaralo u farsu. Umro je u haaškom pritvoru ne dočekavši presudu. Osuđen ni za što, pa tako ni za Vukovar. Iz ‘Vrhovnog štaba JNA’, na čelu sa ‘saveznim sekretarom za narodnu obranu’ Veljkom Kadijevićem, isto tako nije osuđen nitko. Iako je u tom štabu u Beogradu izrađen i iz njega se provodio plan napada i okupacije Vukovara.

Naime, kada su istražitelji Haaškog tribunala izrazili želju razgovarati s Kadijevićem u vezi sa zločinima u Vukovaru, on je jednostavno odletio u Rusiju i ondje zatražio i dobio azil i državljanstvo. Nakon čega su u Haagu potpuno izgubili interes za njega i time mu omogućili da do kraja života svoje dane mirno provodi u Moskvi.

Slično se dogodilo i s general-pukovnikom Životom Panićem, načelnikom generalštaba JNA i mnogim drugima iz vrha JNA. General Panić je osobno zapovijedao snagama na terenu koje su Vukovar sravnile sa zemljom. Umjesto da bude jedan od glavnih optuženih zbog razaranja i zločina počinjenih u tom opkoljenom i poslije okupiranom hrvatskom gradu, Carla del Ponte nije se potrudila čak ni ime mu spomenuti kao predmet interesa Haaškog suda. Iako se, tijekom suđenju Miloševiću, upravo Panićevo ime često spominjalo u vezi s kaznenim djelima protiv čovječnosti i međunarodnog prava počinjenih u Vukovaru. Tako je, zahvaljujući glavnoj tužiteljici, i njega Haaški tribunal pustio da neometano uživa na slobodi do kraja života i umre u svojoj kući.

Ostaje dakle famozna ‘vukovarska trojka’ nižerangiranih oficira JNA, Mrkšić, Šljivančanin, Radić – optuženih samo zbog ‘incidenta’ s vukovarskom bolnicom. Iz koje je nakon pada grada izvučeno 264 ranjenika i označenih civila koji su nakon toga prebačeni na farmu Ovčara i tamo zvjerskom okrutnošću pobijeni. Za taj masakr osuđen je tadašnji pukovnik JNA Mile Mrkšić i tadašnji major JNA Veselin Šljivančanin, kojem je, po svjedočenju potpukovnika KOS-a, Slobodana Lazarevića, Mrkšić izdao zapovijed da likvidira ranjenike iz vukovarske bolnice riječima ‘pobij ta govna’.

Kapetana JNA, Miroslava Radića, protiv kojeg je također bila podignuta optužnica jer je razvrstavao zarobljenike koji su trpani na kamione i u autobuse za pogubljenje na Ovčari, predsjedavajući sudac Haaškog tribunala odmah je oslobodio optužbe i pustio ga na slobodu.

Za ‘incident’ na Ovčari bio je optužen i Slavko Dokmanović, tadašnji ‘predsjednik skupštine općine Vukovar’ ali je i on izbjegao pravdi tako što se mjesec dana prije presude objesio u Haaškom pritvoru.
Za sve druge masovne i individualne zločine, mučenja, silovanja, razaranja, okupaciju i temeljitu pljačku Vukovara i Istočne Slavonije nije odgovarao gotovo nitko.

U tom smislu vrlo je interesantan blag i tolerantan odnos Haaškog tribunala prema opakim i mržnjom prema Hrvatima napumpanim ‘komandantima’ paramilitarnih postrojbi iz Srbije, Željku Ražnjatoviću Arkanu, Vojislavu Šešelju i Dragoslavu Bokanu. Iako su počinili najstrašnije zločine, etnička čišćenja i temeljitu pljačku na području Vukovara i Istočne Slavonije.

Protiv Arkana za sva zvjerstva i pljačku po Hrvatskoj, Haaški tribunal nije podigao ni jednu optužbu. To je uradio samo za Arkanove zločine u BiH, i to samo za one počinjene u rujnu 1995. godine. Budući da je potajno počeo koketirati s haaškim istražiteljima da za sebe osigura povlašteni tretman, a jako puno je znao, likvidiran je u Beogradu 2000. godine.

Najbizarniji je slučaj četničkog vojvode sumnjiva podrijetla i vođe ultranacionalističke srpske Radikalne stranke Vojislava Šešelja. Šefa bivšeg (za masakr hrvatskih civila u selu Antin nikad procesuiranog) predsjednika Srbije Nikolića, i ovog sadašnjeg, Vučića. Šešelj je bio optužen za mnoge zločine i mučenja jer su njegove paravojne horde prve počele s progonom i etničkim čišćenjem Hrvata. Po vlastitom priznanju dragovoljno je otputovao u Haag 2003 godine s ciljem ‘da rasturi lažni tribunal’. Suđenje mu je počelo tek 2007. godine i pretvorilo se u još goru farsu nego Miloševićevo.Umjesto da odgovara za monstruozne zločine i teror nad civilima u Vojvodini, Vukovaru, Istočnoj Slavoniji, po cijeloj Hrvatskoj i BiH, on je, braneći sam sebe, sudnicu Haaškog suda pretvorio u bolesni balkanski cirkus.

Nepoštivanjem tribunala, štrajkovima glađu, zastrašivanjem svjedoka i raznim drugim spletkama stalno je odgađao i odugovlačio svoj proces, a vulgarnim psovanjem, vrijeđanjem i ponižavanjem sudaca, godinama oduševljavao i zabavljao milijune TV gledatelja u Srbiji.

Zbog njegovih budalaština i sprdnje sa sudom i sudcima, ozbiljna zlodjela za koja je bio optužen gurnuta su u stranu i pretvorena u lakrdiju. Kada u Haagu više nisu znali kako izići s njime na kraj, jer za njegovo iracionalno ponašanje nisu imali lijeka, vratili su ga ‘na liječenje’ natrag u Srbiju, s dijagnozom da je tobože smrtno bolestan.

Tako se ‘Voja nacionale’ kao ‘pobednik’ nad Haaškim sudom trijumfalno vratio u Beograd prije pet godina gdje se do danas, kao najveća medijska zvijezda, ‘leči’ na način da na najgledanijim srbijanskim TV kanalima po nekoliko sati dnevno nesmetano nastavlja primitivno pljuvati po Haaškom tribunalu, Englezima, Amerikancima, Nijemcima, Hrvatima, Vatikanu, muslimanima…

Sličan zlatni tretman u srbijanskim medijima, sa sličnim ‘umjetničkim’ repertoarom, ima još jedan Šešelju sličan patološki tip, Dragoslav Bokan. Kojeg mediji u Srbiji slave kao ‘uglednog pisca, scenaristu, režisera, filmskog i pozorišnog kritičara’. Inače, za vrijeme velikosrpske agresije na Hrvatsku bio je vođa ozloglašene paramilitarne skupine ‘Beli orlovi’ koja je izvršila monstruozne pokolje nad Hrvatima u Voćinu i Vukovaru. Treba li uopće spomenuti kako za njega Haaški tribunal nije pokazao nikakav interes? Ali je zato nakon ‘uzbudljive avanture’ sa svojim ‘žestokim momcima’ u Istočnoj Slavoniji postao predmet iznimnog interesa srbijanskih medija gdje se proslavio širenjem nekrofilski bolesne antihrvatske propagande. Za što kao ‘istaknuti intelektualac’ u najgledanijim srbijanskim medijima dobiva široki prostor.

Interesantno je još spomenuti kako je Haag zatražio Šešeljev povratak u pritvor tribunala i da taj zahtjev Vučićeva vlast u Srbiji nonšalantno ignorira. Iako je Haaškom tribunalu dala jamstva prigodom njegova povratka u Srbiju. Razlog je taj što je Šešelj javno zaprijetio da bi njegovo prisilno izručenje Haagu ovaj put moglo implicirati i odgovornost njegovih pulena koji su bili (predsjednik Nikolić) ili su sada na vlasti (predsjednik Vučić). To je ujedno i razlog zašto Srbija ignorira i zahtjev da se u Haag izruče tri Šešeljeva najbliža suradnika iz Radikalne stranke, koje tribunal traži zbog zastrašivanja svjedoka i ometanja pravosuđa u njegovu slučaju.

Međutim, to što Vučić i njegova Napredna stranka na vlasti u Beogradu ne poštuju haaške odluke nikog u Haagu, Bruxellessu, Zagrebu i ‘međunarodnoj zajednici’ puno ne brine. Kakav Vukovar, kakva pravda? Njima je puno važnije da ne naljute novog srpskog vožda, jer su trenutačno jako preokupirani time kako mu ugoditi i privoljeti ga da im Srbiju – bajni ‘faktor mira i stabilnosti na Balkanu’ istrgne od ‘malignog utjecaja’ Rusije i što prije priključi EU.

Pa onda opet sve nanovo. Novi Gavrili Principi, Puniše Račići, Miloševići, Šešelji, Arkani, Bokani… Novi Vukovari, Škabrnje, Osijeci, Zadri, Dubrovnici… Novi Bljesci i Oluje….

Ako ne vjerujete, pogledajte malo srbijanske medije u kojima sve vrvi od izjava kako ‘uvaženih akademika’ tako i običnog naroda na ulici koji unisono tvrde da su Vukovar i Dubrovnik ‘drevni srpski gradovi’ a jadranska obala i zaleđe ‘od Zadra do Drača u Albaniji’ srpski krajevi . I najava da će to ‘kad-tad’ ponovo biti ‘prisajedinjeno matici Srbiji’.

Sve u svemu, rezultati procesa i osuda Haaškog tribunala za zločine u Hrvatskoj, od Vukovara do Dubrovnika, stvarno su sramotni. Još su sramotniji oni hrvatskog pravosuđa.

Treći pad

Vukovar je treći put pao kada se hrvatski narod na slobodnim i demokratskim izborima nakon Tuđmanove smrti dao izmanipulirati i odlučio vratiti natrag na vlast ‘bivše’ Jugoslavene i njihove klonirane nasljednike. Kojima je od prvog dana povratka na vlast, u zamjenu za osobne probitke i položaje, prioritet bio sprječavati hrvatski narod da u svojoj novostvorenoj državi bude uspješan i sretan. Sve što se od tada s Vukovarom i općenito Hrvatskom događa, posljedica je njihove pripreme Vukovara i Hrvatske za povratak u ‘novu’ Regiju, a ne iskorak u bolje sutra.

Vladavina (preko duboke države) ‘bivših’ Jugoslavena bila bi daleko podnošljivija kada usput ne bi solili rane časnim domoljubima koji su krvarili za hrvatsku slobodu i bolje sutra. Nametanje ćirilice Vukovaru savršeno ilustrira koliko odvojeni od patnje vlastitog naroda ‘bivši’ Jugoslaveni u Hrvatskoj mogu biti. Pritiskanjem upravo ondje gdje najviše boli i vraćanjem noćne more ljudima i mjestima koji su najviše propatili braneći Hrvatsku od velikosrpske agresije u Domovinskom ratu.

Ćirilicom soliti još svježe rane preživjelim Vukovarcima i ne procesuirati one koji su zapovjedili ili počinili onakav zvjerski masakr i mučenja nad razoružanim hrvatskim vojnicima i civilima mogu samo cinični postjugoslavenski zombiji i ljudski šljam. Bez trunke savjesti i Boga u sebi.

Željko Dogan