‘Srbin sam, ali nisam dvojio što trebam braniti, ovo je moj dom’

Iako se već krajem 1990-tih i početkom 1991. godine u Vukovaru osjetio miris rata jer je svima bilo jasno da Srbija neće lako dopustiti Hrvatskoj izlazak iz Jugoslavije, nitko zapravo nije mislio da će taj sukob doseći tako katastrofalne razmjene.

Hrvatska sela uokolo Vukovara među prvima su svjedočila gomilanje jugovojske JNA u okolne šume, šumarke, polja i vojarne, posebice vukovarsku vojarnu gdje je koncentracija naoružanja bila ogromna. Mještani tih sela već su početkom 1991. godine imali oformljene braniteljske postrojbe iako nitko od njih nije imao nikakvo drugo naoružanje, osim osobnog koje su sami kupili, i nikakve odore.

Ginuo za Vukovar, a sad je na srpskoj tjeralici

Vukovarski branitelj Zdravko Komšić i njegovi suborci među prvima su organizirali obranu Vukovara i borili se do zadnjeg dana. Zarobljen je i poslije razmijenjen. Prisjetio se početka opsade Vukovara.

Naime, kada je Hrvatska najavila svoju neovisnost i počela se odvajati, Komšiću je bilo jasno da će biti rata.

– Svaki iole osviješten Hrvat znao je da će doći do rata. Da Srbi neće dopustiti miran raspad Jugoslavije. Ali nitko od nas nije očekivao tako krvav rat. Što se tiče organiziranja obrane, mogu pričati o Mitnici i kako smo mi to odradili. Vukovar je i tada, kao i danas, bio specifičan. Svaki dio grada funkcionirao je za sebe i ono što smo mi mogli učiniti u pripremi obrane grada nije moglo učiniti, primjerice, Sajmište, jer je njega naseljavalo i srpsko stanovništvo. Sredinom 1990. nas se desetak sastalo i odlučili smo organizirati nekakvu obranu Mitnice ukoliko dođe do rata –  ispričao nam je u razgovoru prošle godine Komšić

Čudili su nam se i smijali

– Imali smo dovoljno novca i slobodnog vremena da kupimo nešto oružja, da kopamo rovove i utvrde, iako su nas drugi mještani sa čuđenjem gledali i smijali nam se, govorili nam da smo blesavi. Bilo je tada svega. U tajnosti su nas pratili. Bilo je noći kada nisam spavao kod kuće u strahu od KOS-ovaca. Za zapovjednika tog našeg nenaoružanog odreda postavili smo Branka Solina, a ja sam bio njegov zamjenik. U listopadu 1990. pozvani smo u kuću kod našeg prijatelja i suborca Pere Čikotića u centar grada da zaprimimo kalašnjikove koje je, kao pomoć, poslao Glavaš iz Osijeka. Mi smo imali informaciju da je Glavaš poslao 600 komada, ali u Vukovar je došlo svega 100. Ostalo su nam uzeli dečki iz Vinkovaca i drugih mjesta koji su nam to dovozili. Mitnici je pripalo tek 6 komada i dva smo uzeli Solin i ja, a druge smo podijelili. Taj kalašnjikov bio je moje jedino oružje do samog pada Vukovara, kada sam ga morao predati – prisjetio se  Komšić koji je, kao i ostatak njegovog nenaoružanog odreda, tada zaveden u MUP-u kao rezervni sastav policije kako bi mogli legalno koristiti oružje koje su dobili i sudjelovati u obrani.

Lažne dojave, napetost u zraku

Tada je već bio oženjen i imao dvoje male djece. Polovinom rujna poslao ih je u Mađarsku jer su događaji u Vukovaru tada već biti ratni. Bili su u Mađarskoj u privatnom smještaju dok su imali novca, a onda završili u Zagrebu kao izbjeglice.Tamo su dočekali i oca, kada je nakon zarobljeništva razmijenjen.

– Onda je došao taj 24. kolovoz. Smjenjivali smo se na barikadi. Osjećala se napetost u zraku. Stalno su stizale neke dojave da dolaze tenkovi, avioni, od Šida od Negoslavaca. Ludjeli smo od tih dojava, uglavnom lažnih. Onda su se odjednom tenkovi i pojavili. Njih 10-15 stizalo je kroz šumu kod prvih kuća na Mitnici. Vidjeli su barikade i naše mine, naših par dečki, i okrenuli su se i otišli desno prema Ovčari. Zabarikadirali se nedaleko ulaza u grad. Da su taj dan krenuli na Vukovar, sve bi palo za pola sata – kazao nam je Komšić

Vatreno krštenje

Vukovar bi, istaknuo je već tada bio završena priča. U to isto vrijeme, na borovskoj cesti jedan kamion JNA vozio je hranu vojsci i naletio na minu na barikadi. 

– Tu je jedan vojnik poginuo. Zbog toga su podignuli avione koji su imali zadatak mitraljirati neke barikade, među njima i našu, baciti par granata na grad i granatirati silos prema Nuštru. Ispalili su oni to što su htjeli, ali ih je naš branitelj Luka Andrijanić obojicu skinuo kod silosa. Nakon toga su tenkovi ispalili par granata na Mitnicu. Mi smo zvali naše topništvo Bikove i oni su iz Borova ispalili par granata na njihove tenkove. Onda je nastalo uzajamno napucavanje. Predvečer nam je Merčep poslao nešto mina koje smo mi odlučili navečer postaviti, ja i Ivica Matanović. Postavljali smo ih u kukuruze. Odjednom čujem dečke da viču da brzo bježimo jer su avioni krenuli na nas iz Sotina. Ivica i ja smo pobjegli u tu našu malu i mladu šumu gdje je drveće tek izraslo. Avion je doletio, mitraljira, raketira. Ti tražiš drvo iza kojega da se sakriješ. To grmi, tutnji svuda. I sad kad se sjetim tog svog prvog vatrenog krštenja, naježim se – prisjetio se Komšić.

– Ljudi su pobjegli sa barikade. Kada su avioni prošli, mi smo izašli, skupili se tamo nas 5-6-10, gledamo se šutke, šokirani. Tek smo onda shvatili što nas čeka – dodaje.

Ranjen i zarobljen

Tih dana stanovništvo Vukovara je u panici. Tko može, taj bježi. Tko shvaća što će biti donosi odluku – ili otići ili ostati. Komšić je ostao. Do zadnjeg dana. Ranjen je 27.9. prilikom postavljanja minobacača u jednoj od vukovarskih ulica. Zarobljen je 18. studenog kada i većina branitelja. Zarobljen je na Mitnici.

– Filip Karaula, ja i Matija Mandić pregovarali smo sa JNA i pukovnikom Nebojšom Pavkovićem o predaji Mitnice. Ima o tome video zapis. Dogovorili smo predaju. Zarobljeni smo 18-tog i naša kolona predaje je ona poznata kolona koja se vrtjela na tv postajama diljem svijeta. Nas 184 je odvezeno na Ovčaru. Tu smo proveli jednu noć. Oni su nam obećali da će nas poslati u Srbiju i da ćemo biti razmijenjeni. Poslije Ovčare smo odvezeni u Mitrovicu, netko u Aleksinac, Niš, Beograd. Uglavnom svi smo razmijenjeni. Neki su ubijeni, neki pretučeni do smrti, a neki su ostali služiti tamo kaznu – ispričao nam je Komšić čije se ime nalazi na srpskim tjeralicama.

– Ne smijem ja nikamo. U Srbiju ni ne želim ići. Ali što će se dogoditi ako krenem u Mađarsku ili Sloveniju, pa ako me klepe na temelju te srpske tjeralice. Otkako je Purda uhićen, nisam izašao nikamo van Hrvatske. I ne samo ja. Nas masa. I to nam se uopće ne sviđa tim više što Hrvatska ne čini ništa da to promjeni – dodao je Komšić koji se sve ove poslijeratne godine bavi pravima branitelja i svojih suboraca kao predsjednik Koordinacije udruga branitelja Vukovara.

‘Vukovar sam branio, moj brat ga je napadao’

Vukovarac Predrag Mišić – Peđa je imao je 24 godine kada je počeo rat u Hrvatskoj. Roditelji su mu bili Srbi koji su doselili u Vukovar početkom 60-tih, ima je još dva brata, rođen je u Vukovaru, a djetinjstvo, tijekom školskih ferija, provodio je kod rodbine u Srbiji. Unatoč tome, njegova svijest o nacionalnoj pripadnosti tada nije postojala.

Roditelji su ga odgajali u vjeri u Boga, u poštenju, u suživotu sa ljudima koji ga okružuju ma kakve nacionalnosti bili. Imao je puno prijatelja, i Hrvata i Muslimana i Srba. Kako danas kaže “tada su mi ljudi koji se zovu Ibro ili Haso bili tek ljudi sa čudnim imenima, nisam o njima razmišljao kao o Muslimanima”.

Po želji roditelja školovao se za rezervnog oficira u Bileći, ali vojska mu nikada nije bila prvi odabir. Rano se oženio i dobio dijete, iz centra preselio na Mitnicu. A tada mu se dogodio preokret u životu koji ga je zauvijek promijenio.

‘Da, Srbin sam, ali u mojoj glavi nije bilo dvojbe’

– Već poslije događaja u Borovu selu situacija se promijenila i bilo mi je jasno da se moram prijaviti u obranu Vukovara. Da, Srbin sam, ali u mojoj glavi nije bilo dvojbe koga i što ja trebam braniti. Pa tu sam rođen, tu mi je kuća, obitelj, prijatelji. Jedno dijete sam već imao, drugo bilo na putu. Od travnja sam se aktivirao u obrani i imao položaj na Mitnici. Preko dana sam radio, po noći bio na položaju. Bio sam u rezervnom sastavu ZNG, što je u to vrijeme bila dragovoljačka postrojba, nismo imali uniforme ni službeno oružje. Imali smo oružje koje smo sami nabavili ili koje ti je netko poklonio, kao meni moj kum – prisjetio se u razgovoru prošle godine Peđa svojih prvih dana rata i vatrenih krštenja.

Njemu, kao 24-godišnjaku, sve je bio kao film. Tek danas, s odmakom, shvaća koliko je bio mlad i lud. Da mu život sve dodatno oteža, dogodilo se to da je njegov stariji brat uzeo oružje i otišao na srpsku stranu. Vjerojatno su pucali jedan na drugoga, a da to niti ne znaju. Od tada, nisu se vidjeli ni čuli.

‘Poseban’ tretman u logoru

Na položaju na Mitnici bio je od prvog do zadnjeg dana. Srpski uznici u kad je odveden u zatočeništvo posebno maltretirali obzirom da je bio Srbin, oficir JNA i još k tome izdajica.  Nakon 9 mjeseci robijanja, 14.8. 1992. godine je razmijenjen u Nemetinu. Tada je prvi puta vidio svoje drugo dijete, rođeno u Slavonskom Brodu te svoju suprugu i prvo dijete koje je poslao iz Vukovara s početkom granatiranja.

Brata nije vidio više nikada, majku, koja je 18.11. otišla k sestrama u Beograd, vidio je jednom, godinama poslije u Mađarskoj. Sada je već dugo nije vidio jer je teško bolesna. Ne smije k njoj u Beograd jer je na popisima Srbije. 
– Ma tamo uopće niti ne želim ići. Sve ono što su mi učinili toliko mi je urezano u svijest da ja nemam tamo što tražiti.
Odrastao sam u Surčinu, na aerodromu, jer tamo imam bratića i sestričnu sa kojima sam provodio ljeta i sretne dane djetinjstva, ali su mi sve te lijepe uspomene uništili i nemam nikakvu želju tamo otići ikada –  iskren je bio Peđa koji se u privatnom životu okrenuo vjeri i obitelji.

Sve za Vukovar

Radi na dobrobiti Vukovara i širenju dobrih i pozitivnih priča o tom gradu heroju koji nije zaslužio da bude grad slučaj. Inicijator je izrade sedam metara visokog kipa Isusa od starog, granatiranog hrasta, koji je prošle godine završen na Adici i svečano otkriven. Slike tog vukovarskog Isusa nastalog iz ranjenog hrasta obišle su svijet.

Četnici su se cerili, postrojili su nas na strijeljanje i zapucali…

Nas 12 stajalo je postrojeno u redu nasred nekog polja. Pogledavali smo se međusobno s užasom u očima. Zar će nas doista strijeljati?! Gledali smo u četnike ispred nas. Bili su naoružani puškama, bradati, cerili se. Tad su se i oni postrojili preko puta nas. Strijeljanje počinje. Tako se Vukovarac Ivan Lukić Zolja (59), ratni zapovjednik satnije, svojedobno prisjetio najgorih trenutaka u životu nakon što su ga na Trpinjskoj cesti zarobile paravojne postrojbe srpskih agresora.

– Svezali su mi ruke. Spuštam glavu. Oni repetiraju puške. Ciljaju u nas. Čuju se pucnjevi. Otvaram oči. Ništa! Zar su me promašili? Digao sam pogled, a bradate spodobe umiru od smijeha. Mi smo stajali skamenjeni, neki i upišani od straha – opisao je Lukić osjećaj dok je stajao pred streljačkim vodom kojem nije bila namjera ubiti zarobljenike nego psihički ih izmučiti.

– Šta je, ustaše, jeste se plašili? – cerekale su nam se prljave i bradate spodobe. U nas su pucali školskim mecima – kaže.
Bori Brekalu (48) je život spasila na brzinu izmišljena laž. Srbi su ga zarobili s većinom branitelja Trpinjske ceste. Brekalo je hodao vezanih ruku u koloni iza skupine muškaraca. Vodili su ih vojnici u JNA uniformama i četnici koji su ih naguravali i udarali.
Predstavio se imenom susjeda

– Mislio sam da nas vode u neki sabirni centar pa onda u logor. Hodali smo do neke poljane. Nedaleko je bila iskopana rupa. naguravali su nas i tu postrojili. Shvatio sam da nas pripremaju za strijeljanje. Pored mene stajao je neki kapetan JNA iz Subotice. Pitao me kako se zovem. Predstavio sam mu se imenom svog susjeda, jer da sam mu rekao svoje pravo ime, odmah bi me ubili. Izdvojio me iz kolone i odveo. Ostale su strijeljali – ispričao nam je Brekalo, koji je, zajedno sa svoja dva brata, branio Trpinjsku cestu. Tuđim imenom se koristio i u vrijeme zatočeništva u logoru Stajićevo.

Foto: Calimero Sport Logor Stajićevo kraj Zrenjanina

– Rekao sam svoje pravo ime tek kad su došli iz Međunarodnog Crvenog križa, ali tad je već bilo kasno da me ubiju jer je to bio popis za razmjenu – istaknuo je Boro.

Prisjetili su se i kako su sa suborcima herojski branili Trpinjsku cestu.

– Otkako smo se organizirali, na čelu s Blagom Zadrom, ovisili smo sami o sebi. Ni danas ne znam kako smo uništili 125 tenkova i transportera…