Gube li ljudi nadu da se u Hrvatskoj više išta može promijeniti?

Korijeni egzodusa iz Hrvatske

Iseljavanje iz Hrvatske jedna je od najvažnijih činjenica koje obilježavaju hrvatsku stvarnost posljednjih 6 godina. I dok se u početnim godinama činilo kako su glavni uzroci iseljavanja ekonomske prirode čini se da danas prevladavaju uzroci koji su skopčani s nesređenim stanjem u državu koji potpuno demotiviraju, posebno mlađe ljude. Postavlja se pitanje gube li ljudi nadu da se u Hrvatskoj više išta može promijeniti?

Za Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća ovu temu komentiraju: Maja Runje, Stipe Kutleša i Zdravko Mršić.

Maja Runje: Promicati optimizam

Iseljavanje? Što je odmah moguće učiniti jest smijeniti Blaženku Divjak s mjesta ministrice znanosti i obrazovanje. Položaj se zlorabi za reklamu HNS-a. A ministrica petlja po školi i svakodnevno dobiva priliku da govori kako provodi reformu i uvodi „školu za život“, što je uvredljivo. Premijer treba tražiti sposobnu osobu, za veliki posao.

Dobra škola, i dobra završna zanimanja – sveučilišne diplome jednako kao i izučeni zanati – najvažniji su za dobre izglede mladih na tržištu rada, mnoge bi zaštitili od nužnosti iseljavanja. Statistike naime pokazuju da danas najčešće iseljavaju ljudi s neprikladnim srednjim zanimanjima i oni bez završnih profesionalnih kvalifikacija, primjerice oni koji su završili gimnaziju i nisu uspjeli na započetim studijima.

Važno je i podizanje životne kvalitete na radnom mjestu. Ljudi često žele otići i zato što im je na poslu ružno, zato što trpe zbog napetosti i sukoba kojima nitko ne upravlja i ne privodi ih kraju. A dobra školovanja bi i na tom mjestu mogla pomoći.

Naravno, Hrvatska vapi za nešto snažnijim gospodarskim rastom, za boljim općim razvitkom. Ali u međuvremenu je bolje promicati optimizam negoli spominjati da „se ništa ne da promijeniti“. Na svim se stranama svaki dan puno toga mijenja na bolje, brojni se ljudi trude, ima postignuća.

Inače, odlazak u inozemstvo je pozitivan korak ide li se zbog učenja, na kraće vrijeme. Pravo iseljavanje je gorka sudbina, čovjek gubi svoju obiteljsku i društvenu mrežu, svoj poznati kulturni ambijent. Nikome ne bih poželjela.

Stipe Kutleša: Nadu su ljudima ukrali programeri kaosa i njegovi izvršitelji

Na problem izseljavanja iz Hrvatske ne može se gledati izolirano. To je sigurno jedan od najvažnijih problema, ako ne najvažniji problem, sadašnjeg hrvatskog družtva i države. Trenutni problem odljeva stanovništva samo je rezultat višedesetljetnog nereda i kaosa u državi i družtvu. Ali izseljavanje s hrvatskih etničkih prostora je također višestoljetni problem. On je donekle razumljiv kada se zna da smo bili u sastavu drugih država i nije bilo državne i nacionalne politike koja bi vodila brigu o demografskim pitanjima. Izseljavanja su se događala kako iz političkih tako i ekonomskih razloga (tzv. starije izseljeništvo). Ako se, u doba nominalno i stvarno komunističke vladavine u Hrvatskoj, o čemu vodila briga, što se demografije tiče, onda je to bio program da se što veći broj Hrvata odseli, milom ili silom, tako da ne stvaraju probleme državi.

Oni koji nisu bili poželjni sustavu odlazili su, a oni podobni ostajali su i živjeli s neviđenim povlasticama. Dio stanovništva koji je ostao, ali nije bio posve podoban životario je u svekolikoj oskudici i bijedi i državnom teroru. Čak i tako odseljeni (bilo privremeno ili trajno) nepodobni Hrvati, često nazivani raznim pogrdnim imenima kao neprijateljska emigracija i slično, predstavljali su problem za bivšu totalitarnu i zločinačku državu tako da ni u inozemstvu nisu bili mirni i sigurni nego su ih i tu maltretirali i doslovno ubijali agenti bivše države. Svi ostali, osim podobnika i doušnika sustava, također su tretirani kao građani drugoga reda. To je obćepoznato.

Izseljavanje se, na žalost, nastavilo i u naše vrijeme odkada imamo tzv. neovisnu državu (skoro napisah nezavisnu čemu bi mnogi rado prigovorili). Kada su se objektivno stvorili uvjeti za razvoj državnosti i obćeg napredka države i družtva, Hrvatsku je, kao grom iz vedra neba, zadesila još veća demografska kriza nego ikada prije. Privremeno izseljavanje zbog Domovinskog rata za neke je postalo trajnim izseljenjem. Kada je rat završio očekivao se ne samo povratak izbjeglih i protjeranih, nego i povratak velikog broja pripadnika starije „neprijateljske emigracije“, bez koje, uzput kazano, ne bi bilo hrvatske države. Kada se nije ostvarila želja većine hrvatskoga puka da se u novoj, na papiru samostalnoj, a u stvarnosti nimalo suverenoj i samostalnoj državi, a danas briselskom protektoratu, ostvare uvjeti za najbolji mogući život najvećeg dijela državljana te države, onda se nastavio, samo mnogo jače, val izseljavanja, sada više ne zbog ratnih zbivanja nego zbog siromaštva kojemu su glavni uzročnici, ne prvenstveno sam rat, nego ratna i poslijeratna pljačka svih dosadašnjih vlada. Drugi, možda i važniji, razlog su nepravde i tolika korumpiranost i sebičnost vlastodržaca da jedan normalan i moralno zdrav čovjek ne može podnijeti da živi u tako neurednom, pokvarenom i nesigurnom družtvu.

Mladi ljude dobro vide da onima koji vladaju nije stalo do države i družtva nad kojim vladaju; njima su u prvom planu vlastiti probitci, karijere, novac, nepravedno i na kriminalan način stečeno bogatstvo i položaj u družtvu, a sve to se postiže isključivo, ako ne i jedino, pomoću raznih vrsta korupcije. U takvim državama i družtvima mladi ljudi ne vide nikakvu budućnost. S obzirom na današnje mogućnosti mobilnosti oni radije odlaze vani i osjećaju se, čak i kao stranci, sigurnije i cjenjeniji su nego u vlastitoj domovini. Što je onda domovina? Ideološki mediokritetski vlastodržci uništavaju svaki trag domoljublja, čestitosti, poštenja; za njih su poželjniji oni drugi: antisuverenisti, anacionalni tipovi, globalisti, lopovi, prevaranti, čak i kriminalci. Većinu hrvatskoga puka smatram ipak zdravom većinom. Mlađi, a pogotovo obrazovaniji i čestitiji ljudi ne žele da im ideološki mediokriteti i svaka vrsta nesposobnih, ali privilegiranih tipova kroji njihovu sudbinu. Zato masovno odlaze.

Ne zaboravimo da za izseljavanje nije najvažnija ekonomska situacija iako je i ona jedan od važnih čimbenika. Životni standard ne čini samo materijalna strana. Ljudi su izgubili nadu da se bilo što može popraviti u ovoj državi i družtvu i ne žele gubiti vrijeme. A nadu su im ukrali programeri kaosa i njegovi izvršitelji. A to je upravo cilj neokomunističkog vodstva u Hrvatskoj. Iseliti što više ljudi koji su konkurencija mediokritetima u svakom smislu, stvoriti klimu da se ništa ne može niti će se u budućnosti moći promijeniti, zadržati na položajima odane kadrove, stvoriti nove ideološki podobne pojedince iz obitelji s pedigreom (naravno, komunističkim). Upravo je to njihov cilj održavanja na vlasti i neprepuštanja vlasti nikome i nikada.

Ako se prisjetimo vremena od prije pet-šest godina onda ćemo zapaziti da problem demografije ni izseljavanja u Hrvatskoj nije ni postojao. Sve su ga vlade ignorirale bez obzira na upozorenja stručnjaka, što još na jednom primjeru pokazuje da njima do stručnjaka i stručnog rješavanja problema i nije previše stalo. Tek u zadnjih nekoliko godina, pod pritiskom svjetskih demografskih kretanja (izbjeglički i migrantski valovi prema EU, a onda i Hrvatskoj), intenzivnije se raspravlja o problemu migracija stanovništva.

Ima li rješenja za demografski problem, posebno za izseljavanje? Ima, ali ga oni koji su dosad bili na vlasti, i svi slični njima koji će ubuduće doći na vlast, neće i ne žele rješavati. Ostaje jedino skidanje s vlasti takvih koji su doveli do ovakvog bijednog stanja nacije. Za njih nema nikakvog opravdanja jer su imali prilika i prilika; sve su ih sabotirali i nisu dopustili drugima sudjelovanje u odlučivanju o Hrvatskoj. Koliko je samo hrvatskih poslovnih ljudi iz svijeta htjelo u Hrvatsku uložiti ogromni kapital, obnoviti proizvodnju, zaposliti stanovništvo i tako spriječiti izseljavanje? Sve bi to stimuliralo povratak i onima koji su hrvatskog podrijetla, a čak ni rođeni nisu u Hrvatskoj. Pokazuje se da postoji interes ljudi hrvatskih korijena u drugoj, trećoj, četvrtoj generaciji da se vrate i da ulažu u Hrvatsku. Ali im crvena mafija ne dopušta. To su pravi uzroci problema koji se ne mogu riješiti dok se ne riješimo hrvatskih crvenih kmera. Ne smetnimo s uma ni još jednu činjenicu a to je da je Hrvatska u stvarnosti, uz Sjevernu Koreju, još uvijek jedna od najčvršćih utvrda komunizma u svijetu (sjetimo se tzv. hrvatskih (anti)fašista koji ne izseljavaju iz Hrvatske, osim po dužnosti). Koja to država još slavi blagdane komunističkog zločinačkog sustava? Izdajnička Hrvatska slavi.

Još jedna činjenica, među mnogima, potvrđuje da nijedna dosadašnja hrvatska vlast nije blagonaklono gledala na povratak Hrvata iz inozemstva, posebno onih koji su rođeni vani, koji nemaju državljanstvo (domovnicu). Za njih je dobiti domovnicu veliko umijeće za koje treba puno strpljenja, a naravno i dodatnog novca koji završava u džepovima korumpirane birokratske mafije. A neki koji s Hrvatskom i hrvatstvom ama baš nikakve veze nemaju dobivali su domovnice za doslovno nekoliko sati ili dana, a „neprijateljskoj emigraciji“ treba nekoliko mjeseci do nekoliko godina da ostvare pravo na državljanstvo. Umjesto da se ljude Hrvate i hrvatskog podrijetla, koji zadovoljavaju uvjete stjecanja državljanstva, moli da apliciraju za dobivanje domovnica njih se sustavno sprječava da postanu hrvatski državljani. To je, naravno, za vladajuće mudra ali prema narodu pokvarena i zločesta praksa. Vlastodržci dobro znaju da bi, uz dodatnih milijun-dva novih domovnica i glasača, na izborima zauvijek izgubili i desna (HDZ) i lijeva (SDP) komunistička partija.

Da bi se spriječilo izseljavanje i stimuliralo povratak izseljenih Hrvata u domovinu, uz omogućavanja brzog i ne skupog dolaska do državljanstva, potrebno bi bilo osigurati elektroničko glasovanje kao jednu od mogućnosti, povratnicima jamčiti sigurnost pri ulaganjima, uspostavi novih obrta, poduzeća, osloboditi ih, ili odgoditi im, na neko vrijeme porezne obveze, ponuditi im bezplatno ili s niskom cijenom državna zemljišta za poljoprivredu, stočarstvo, voćarstvo i sl.

Neki su „domaći“ hrvatski državljani skeptični prema tome da pravo glasa mogu imati ljudi s hrvatskom domovnicom koji rade vani, tj. ne plaćaju porez Hrvatskoj. Radi dosljednosti postavljam pitanje: A što je s našom djecom kojoj ova država nije omogućila radno mjesto u vlastitoj zemlji? Ni oni ne plaćaju porez jer nemaju otkuda. Što je s bolesnima i hendikepiranima koji ne mogu raditi pa ni oni nisu porezni obveznici, što je s mladeži iznad osamnaest godina koji još studiraju pa ne mogu plaćati porez, što je i s umirovljenicima? Treba li i svima njima oduzeti pravo glasa na izborima?
Postoji množtvo mogućnosti da se stvari riješe. Sve te reforme koštaju gotovo nula kuna. Treba promijeniti paradigmu mišljenja i djelovanja. Stari način ne funkcionira niti će ubuduće funkcionirati. Ali nijedna od navedenih mogućnosti se neće i ne može ostvariti dok se ne smijene glavni kočničari i destabilizatori družtva.

Ipak ostaje jedan paradoks, a to je kako to hrvatski državljani, koji najviše osjećaju bijedu na vlastitoj koži, nisu u stanju (ili ne žele?) stanje hrvatskog družtva promijeniti? Hrvatska je jedna od zemalja u kojoj bi mnogi poželjeli živjeti s obzirom na prirodne ljepote i druge prirodne pogodnosti. Zar i mnogi ratovi, uključujući i Domovinski, nisu nastali iz želje da se ti drugi dočepaju hrvatskih prostora? Navodno su Hrvati sposobni, marljivi, pouzdani, čestiti (što pokazuju naši ljudi koji rade vani, naši sportaši, znanstvenici i dr.), ali nisu u stanju s vlasti skinuti one koji imaju sasvim suprotne karakteristike. Osim toga, statistike kažu da je u Hrvatskoj preko 90% vjernika od čeka oko 87% katolika. Kako je moguće da je Hrvatska jedna od najkorumpiranijih i najzaostalijih zemalja EU ali i šire? Nešto nije u redu s našom percepcijom samih sebe. U Hrvatskoj samo Hrvatima nije dobro.

Zdravko Mršić: Prolazna država

Prolazna soba ima bar dvoja vrata: na jedna se uđe u nju, a na druga se prođe u drugu sobu. Poslije donošenja predviđenog zakona o ukidanju ograničenja zapošljavanja tuđih radnika Hrvatska će postati prolaznom državom: u nju će se na jedna vrata ulaziti, a na druga izlaziti. Izlazna hrvatska vrata od 2013. godine vode Hrvate „u uniju“ odnosno u neke zemlje Europske unije. Na ulazna hrvatska vrata od Domovinskog rata ulazili su uglavnom Hrvati iz BiH, a ubuduće će ulaziti svi ljudi, koje u Hrvatsku pozovu hrvatski i tuđinski poslodavatelji utemeljeni u RH. (Koliko će Mađara dolaziti raditi u INU?) Spomenut ću to, da je prošli tjedan francuska vlada najavila postavljanje useljeničkih kvota za građane zemalja izvan EU.

Liberalizacija zapošljavanja nije nevolja koja pogađa samo hrvatski narod. Drugi izvorni narodi također trpe od promjene etničkog, vjerskog, kulturnog i civilizacijskog sastava pučanstva u njihovim povijesnim nacionalnim prostorima. Na muci su narodi svih razvijenih zemalja, od Japana do SAD, od Italije do Švedske. Posebno su na muci mali razvijeni narodi i narodi na gusto naseljenom prostoru. U postranim zemljama (SAD, Kina, Indija, EU) također teku unutarnje seobe naroda, jer kapital poslovne i proizvodne aktivnosti usredotočuje u odabrana područja i u njima gomila ljude, a zanemarena područja prazni od ljudi. Kapital se u novije vrijeme nije ulagao na sjeveroistok SAD, u istočna područja EU, na zapad Kine ni u krajnji sjever Indije. Razvijene narode u tu je nevolju doveo slobodan kapital – kapital koji nije vezan uz prostor i rad. Umjesto da kapital ide k radu i da se ravnomjerno širi prostorom, ljudi bježe za kapitalom, a mnogi prostori se prazne.

Migracije su posljedica i prostorno neujednačenog prirodnog prirasta pučanstva: pripadnici „razvijenih“ naroda gube volju za množenje, a izgleda da pripadnici zaostalijih naroda jedino u množenju doživljavaju ljudskost. Nastojanje kapitala da se sam množi i nespremnost pripadnika razvijenih naroda da preuzmu odgovornost za život stvorili su sadašnje demografsko stanje. U globaliziranoj vrsti Homo sapiens djeluje načelo „spojenih posuda“. Tomu lijeka nema dok narodi prepuštaju kapitalu vođenje svojih država odnosno politike ili skupnog posla naroda.

Sadašnja slika svijeta, koja pogađa i Hrvatsku slika je stvarnosti. Međutim, kakvo god bilo stanje svijeta hrvatska politika odnosno hrvatska država treba zaštititi hrvatski prostor, ljude na njemu i hrvatski nacionalni identitet. Usprkos svemu Republika Hrvatska nema postavljenu strategiju za ublažavanje i uklanjanje sadašnjeg nakaznog stanja u njoj, u Europskoj uniji i u svijetu. Druga nevolja koja pogađa Hrvatsku, svijet i Europsku uniju – do koje je sadašnjoj hrvatskoj vlasti iznimno mnogo stalo – je pogoršavanje klime, koje zemlje svijeta pogađa na različite načine: suša, poplave, orkani, naglo podizanje mora, otrovnost zraka. Hrvatska država odnosno hrvatska politika nije postavila nacionalnu strategiju za uklanjanje nijedne od spomenutih nevolja. Mislim, da se strategija i za jedno i za drugo može spojiti u jednu jedinstvenu i potpunu nacionalnu strategiju.

Za ublažavanje i oporavak klime potrebno je dosadašnju prljavu i opasnu industriju, poljoprivredu i energetiku diljem svijeta zamjenjivati zdravim i čistim gospodarstvom, koje će biti utemeljeno na novoj čistoj i zdravoj nuklearnoj, digitalnoj i biološkoj tehnologiji. Prelazak od stare opake industrije na novu dobroćudnu tražit će predvodništvo i obnovu snažne uloge nacionalnih država, koje će pritom morati rabiti prisilu, koja zakonito pripada samo državama. Sad silom nezakonito barata kapital. Državnu silu ne treba uperiti na građane, nego u kapital, koji zadovoljenje potreba ljudi podređuje svojim prohtjevima. Kapital je državama oduzeo potrebnu silu pod izlikom zaštite ljudi, iako je time zaštitio samo sebe. Sad kapital provodi silu nad ljudima i narodima, kao što pokazuju sadašnje teško pogoršavanje klime i sadašnje prisilno premještanje pučanstva, koje je primilo mjere seobe naroda. Pripadnici naše vrste ostaju diljem svijeta bez zavičaja. Pogoršana klima koju je stvorio kapital strašna je sila u rukama kapitala, kao što je i svjetska seoba naroda.

Kapital je našu vrstu nepotrebno stavio u lažnu dvojbu: ili održljivost rasta gospodarstva – uzmite kao održljivost nakupljanja kapitala! – ili pogoršavanje klime. (Sadašnje stanje zraka u New Delhiju, koji je guverner tog grada nazvao „plinskom komorom“, proizvod je kapitala. U Indiji, u kojoj je država nemoćna zaustaviti pogoršavanje klime, jedan posto bogatog pučanstva prisvaja 70% stvaranog bogatstva naroda. U isto vrijeme Kina, koja ima sposobnu nacionalnu državu, poduzela je i poduzima jake mjere za oporavak klime. U Delhiju je nedavno zatrovanost zraka bila sedam puta veća od nekadašnje zatrovanosti zraka u Pekingu.)

Ovaj raspis za priloge odnosi se na mogućnost zaustavljanja iseljavanja Hrvata iz Hrvatske. Rješenje svjetskog pitanja seobe naroda neće doći preko noći, ali valja odmah poduzimati državne, političke mjere za zaustavljanja seobe naroda prema razvijenim životnim prostorima svijeta, posebice prema SAD i EU. Hrvatska politika s politikom ostalih naroda EU treba prvenstveno tražiti povrat narodima državne suverenosti, koju su pod pritiskom kapitala i liberalističkih medija narodi prepustili EU. Članice Europske unije trebaju punu političku suverenost, kako bi zakonima i silom mogle zaštititi svoje životne prostore. Ni Hrvatsku ni Mađarsku neće zaštititi sustav postavljen u Maastrichtu, nego zidovi i policija. (Granica između Egipta i Izraela ima uvozni, američki neprobojni zid postavljen i ispod zemlje do dubine od 80 metara.) Usto, hrvatska politika i politika ostalih zakinutih članica EU moraju isposlovati zemljopisno ravnomjerno ulaganje kapitala, kako južne i istočne europske zemlje ne bi gubile izvorno pučanstvo i kako ne bi morale uzimati tuđe pučanstvo, koje u njih unosi izvaneuropske životne vrijednosti.

Spomenuto političko djelovanje neće trenutačno donijeti rješenje pitanja seobe naroda, ali će znatno pomoći spasu EU i Europe kao kontinenta, koji je politički ugrožen među ostalim kontinentima. Međutim, hrvatska nacionalna politika treba hitno stvoriti i početi zdušno provoditi strategiju očuvanja hrvatskog nacionalnog identiteta. Hrvati trebaju ostati nositeljima identiteta u hrvatskom povijesnom životnom prostoru. Useljenici se trebaju europeizirati. Hrvati trebaju postati uzorima doseljenicima, kako bi doseljenici prihvatili Hrvatsku kao zavičaj. (Hrvatski Srbi žele imati i domovinu i otadžbinu.) Za ispunjenje te zadaće Hrvati moraju baratati silnim životnim, političkim i visokim stručnim znanjem te suvereno zavladati suvremenom tehnologijom. (Stoga hrvatska politika mora dobrim plaćama predusretati štrajkove učitelja!) Povjesničari za drevne Hrvate kažu, da nisu bili narod nego složna skupina, koja je predvodila brojna mala plemena da se probiju do Sredozemlja i da na njemu opstanu.

Drugi uvjet za obavljanje zadaće integracije doseljenika u hrvatsku životnu zajednicu je snažno misijsko djelovanje među doseljenicima, da se odreknu svoje objavljena vjere i svojih zavičajnih životnih vrijednosti te da se priljube uz domaće pučanstvo i da prigrle pripadnost hrvatskom životnom prostoru. U tomu će vidnu ulogu imati mediji koji trebaju postati hrvatskima te udruge građanskog društva među koje spada i Crkva. (Hrvati i ostali sjeverni narodi, koji su se nekad doselili u također polupraznu rimsku Europu priljubili su se uz domaće ljude i prihvatili su europski prostor kao svoj upravo djelovanjem Crkve i posebice Benediktinaca.) Hrvatski nacionalni identitet mogu spasiti samo znanje Hrvata i njihova sposobnost vladanja nezaustavljivom novom tehnologijom, a za to je kao i za oporavak klime potrebno imati hrvatsku državnu i životnu strategiju.

hkv/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo