Vera Primorac: Muke po mirovini

Upravno vijeće Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje (HZMO) odlučilo je u ponedjeljak da stopa usklađivanja mirovina od 1. srpnja iznosi 2,44 posto.

Iz HZMO-a su priopćili da je Upravno vijeće, na temelju službenih podataka Državnog zavoda za statistiku o nominalnom indeksu bruto plaća i indeksu potrošačkih cijena – za razdoblje prve polovice prošle godine u odnosu na drugu polovicu prošle, donijelo Odluku o aktualnoj vrijednosti mirovine od 1. srpnja 2019. prema stopi usklađivanja koja iznosi 2,44 posto.

Mirovine povećane prema novoj aktualnoj vrijednosti isplaćuju se u rujnu (mirovina za kolovoz), kad će se isplatiti i razlika za srpanj.

 Eto, konačno i nama umirovljenicima, stiže dobra vijest! Nešto što će nam, bar malo, unijeti radosti u ovaj naš jadni i besperspektivni umirovljenički život. Zato idem, iz ovih stopa, nazvati Luciju!

̶  Halo, halo! Ja sam. Jesi li čula da će nam se povećati mirovine?

̶  Je lʹ ti to mene zafrkavaš?

̶  Ma, ne zafrkavam. Istina je. Spremaj se brže! Idemo pravac „Tržnica“. Kupit ćemo, na ime povećanja, nešto malo povrća, a kažu kako su i jabuke i šljive pojeftinile.

Javila mi se i Maja. I ona se sprema za kupovinu. Pa ćemo ići, njezinim autom, sve tri zajedno.

Jer, možemo, ako ništa drugo, a ono od šljiva napraviti pekmez za zimnicu, ostaviti malo za jelo i knedle, jabuke iskoristiti za sok, a od ostatka jabuka, napraviti kompot, štrudlu ili kakav kolač.

„Cijene su povoljne, bilo bi glupo to ne iskoristiti, ali nama umirovljenicima je i to puno. Što uraditi, kada ti je mirovina 1.600 kuna, kao što je ova moja? Toliko ima i moja Mare, pa dok platimo režije, hranu i lijekove, ne ostaje nam puno. Voće je za nas luksuz, te za takvo što, svaku kunu „prevrćemo“ i po dva puta.

Evo, sada idem po šljive jer nam nisu ove godine naše baš nešto rodile. Kupit ću samo tri kilograma. Da se nešto malo nađe, barem za koju teglicu džema”, kaže i moj susjed Roko, kojega smo susreli na Gradskoj tržnici.

̶  A znaš li ti, moja Monika, koliko su se nama, stvarno, mirovine uvećale?

̶  Ne, znam. A koliko?

̶  Sve mi se čini kako nije, baš tako, kao što to tvrdi Upravno vijeće HZMO-a. Jer, meni se mirovina povećala za 47 kn, a ako je ovo povećanje za srpanj i kolovoz, kako pišu, onda kuku li ga nama.

̶  Vidi ti, vidi, ovih naših muljatora! I kod mene je ista stvar. Pogledaj ovaj moj izvod za mirovinu!

Vidiš li ti igdje, za koliko je postotaka to povećanje?

Na obavijesti piše:

ISPLATA ZA 8/2019.

Mirovina: 1974, 60 kn,

Razlika mirovine: 47, 07 kn,

Neto:2021,67 kn.

A onda:

IZVOD ZA KOLOVOZ:

UPLATA I ISPLATA ZA 8/2019.

iznosi 1927, 53 kn.

Shvaćaš li ti išta sada? Meni ništa nije jasno!!! Kao daju ti povećanje, a povećanja nema. Pa tko je, onda, ovdje lud? I, kome li to oni bacaju prašinu u oči?

Za to je vrijeme naš ministar financija izjavio: “Kada bismo izbacili mirovine po posebnim propisima, i dalje smo u minusu od deset milijardi kuna “. Dotle su u Sloveniji uveli, što mi možemo samo sanjati, da svi imaju pravo, pored svoje mirovine, još i na 15 posto mirovine nakon smrti jednog od supružnika. A za radni staž od punih četrdeset godina, mirovina im iznosi 63,5 posto od plaće.

Dok je kod nas, “Kada bismo izbacili mirovine po posebnim propisima, i dalje smo u minusu od deset milijardi kuna ”

̶  Ali, koliko mene pamćenje služi, po zakonu je kod nas mirovina trebala biti (a koliko je danas ne znam), još davnih dana  73 posto od plaće.

̶  Pa, znala ti ili ne znala, isto nam se piše. Jer smo svi dobili konkretan i konačan odgovor od našeg vrlog ministra financija. A, od kuknjave nam nema nikakve koristi. Treba se organizirati; treba naći nekoga među nama, pametnog i poštenog, treba zatražiti ono što nam, za pošten i dugi umirovljenički staž, po zakonu i pripada.

Zamisli samo što bismo sve mogli postići? Nas milijun i nešto duša.

̶  A kome da se obratimo? Zar ovima iz HSU, SU i BUZ, ovim lezihljebovićima koji pušu u isti rog s Milanovićem, daju mu potporu i kažu  kako će s njim  „Hrvatska imati čestitog i poštenog predsjednika države“.

“Male su mirovine, i koja god bude vlada, morat će više dati, jer su to građani koji su sve stariji. Oni nisu samo platiše poreza i pitanje mirovina je s one strane ideologije, to je stvar preživljavanja. Svakom tko je na vlasti to je komplicirano, ali vlast je zbog tih ljudi”, izjavljuje Milanović jer se nada, uz umirovljeničku potporu, još jednom mandatu.

̶  A što je to on, u svoje vrijeme, uradio za nas umirovljenike? Upitaj bilo koga, zbog čega, po onome što je napravio za nas, Zoran Milanović može na nas opet računati? Teško bi ti, draga moja, mogao itko živ dati nekakav uvjerljiv i smislen odgovor.

̶  Sve ti je to, moja Lucija, sve mi se čini, onaj njegov stari/novi „Plan 21“. Pa su, tako, i sve ove njegove sadašnje predizborne priče i bajke, u stilu one narodne „drži vodu dok majstori odu“.

̶  A Plenković, a Vlada? Što oni poduzimaju?

̶  E, moja Monika! Nismo im bitni. Ne čuju nas. Ne haju za nas. Oni su ti, što se nas tiče, i nijemi i gluhi.

Sretnu se, tako, dva stara umirovljenika, obadvojica nagluha, sjednu na klupu u obližnjem parku, pa nakon duge stanke, počnu razgovarati.

Pita prvi umirovljenik onoga drugog:

„Je li ti se išta povećala mirovina?“

„Ma, idem napraviti koji đir“, odgovori mu ovaj.

„Ma, nema veze! A ja mislio, da ideš malo prohodati“.

Zar te ovo ne podsjeća na gluhe telefone između nas i vladajućih? Jer, na jednoj strani smo mi umirovljenici, a na drugoj Vlada i Plenković.

̶  Nešto sve mislim kako bi najbolje bilo da mi, kao svoga predstavnika, uzmemo Pupovca. I on će, za koji mjesec ići u mirovinu, jer mu stupa na snagu prestanak radnog odnosa, i slijedi odlazak s naše političke scene.

A ne bi bilo loše, priključiti mu i Furia Radina. I on je trebao otići u „zasluženu“ mirovinu, ima već četiri pune godine. Ali, naše su vlasti, dobrohotne kakve i jesu, prešle preko toga, i ostavile našeg Furia, da se još malo potkoži u Saboru i u potpredsjedničkoj saborskoj fotelji.

Mogli bi, tako oni, pošto imaju dosta iskustva, i nama malo pojasniti, kako su uspjeli ostvariti sve to što su i ostvarili. Znaš li ti, draga moja, koliko su i što su sve učinili za sve svoje istomišljenike i pajdaše?

A, znaš li ti, tko ima najviše zasluga, za sva ta uspješna ostvarenja?

̶  Pa, naravno, naš Pupi.

• I za davanje mirovina odbjeglim Srbima, iz tzv. Srpske Krajine, u Srbiju,
• I za obnovu njihovih kuća,
• I za vraćanje imovine tim istim odbjeglim Srbima…
• I za njihovo sudjelovanje u svakoj hrvatskoj vlasti,
• I za pozicije i zaštitu svih Srba, njemu odanih i bliskih, bez obzira na njihovu prošlost,
• I za mirovine vojnika agresorske vojske JNA…

A samo da znaš, to bi bio za nas veliki plus,  jer njemu više ništa ne treba. Dovoljno se nakupio kuna i kunica  pa bi, valjda, zbog toga i vodio više računa o našim interesima.

Takvi nama trebaju! A ne klimavci i sluge raznoraznih unutrašnjih i vanjskih naredbodavaca.

Pupovca, Pupovca nam dajte!

̶  Ne bulazni Monika, života ti! Ti kao da si se najela bunike. Kažeš, Pupi treba raditi za nas!? Draga moja, okani se ćorava posla!!!Taj ti za nas nikada nije ni radio, pa kao i dosad, ne bi ni prstom maknuo. Jer, on je već angažiran u svojoj otadžbini… na relaciji Zagreb  ̶  Beograd, Beograd –Zagreb. Zato se, iz interesa i po nečijoj direktivi, prilijepio kao pijavica, uz ovo naše, tj. njegovo „suho zlato“, i nigdje ne mrda. Valjda mora, jer nije završio, sav zacrtani posao.

Ali, radi što hoće, kako hoće i gdje hoće.

Voljʹte u Zagrebu, voljʹte u Beogradu.

Ili obrnuto.

I sve po zadanom planu i programu. Uz dobru nagradu i zaradu.

̶  A znaš li ti  koliko se Pupovcu prelijeva i slijeva, s naših računa na njegove račune?

̶  Ne znam. A znaš li ti?

̶  Ima ti toga, draga moja, o-ho-ho! Što ovdje, što na tajnim adresama i tajnim računima, svugdje po bijelom svijetu… Čitala sam, tako, na jednom portalu…

Ali, bolje ti je da ne znaš. Jer bi te od svega što pročitaš, moglo još i srce prekinuti.

I sjedimo, tako, Monika i ja. I šutimo. A svaka od nas dvije,  u svome je filmu.

̶  A, što si, odjedanput, zašutjela?  ̶  upitam zabrinuto Moniku.

̶  Okani me se, molim te! Nije mi više ni do čega. Nigdje ništa dobroga. Sve crno i puno crnih vijesti. A ni kod kuće mi nije ništa bolje.

̶  Ma, kako nije ništa bolje? A Vlatko?

̶  Što, a Vlatko? Taj stari prdonja. Leži, sjedi, jede… Taj ti, draga moja, zanovijeta i pecka bez prestanka. A ja sve moram sama. Dok se on ponaša kao malo dijete.

Muka mi je već od svega. Pustio se kʹo tikva niz vodu… Samo se dere  i galami… I žali se na sve. I sve mu smeta.

Smeta mu i kada nam dođu djeca. Smeta  mu i kada nam dođu unuci. Smeta mu i naš stari susjed i susjedov stari pas.

Smetaju mu i djeca iz susjedstva.

Sve, sve mu smeta!!!

̶  Natjeraj ga, moja Monika, neka izađe malo među ljude. Ima toliko toga što ga može zainteresirati.

̶  U to prosto sumnjam. On ti je sada jedno veliko staro gunđalo. Bože, ubrani! Ne mogu ga više ni prepoznati. Nije to više onaj stari Vlatko! Pitam se samo kako ću i dokle ću moći, sve to izdržati.

̶  Znaš što bi ti bilo najbolje? Ostavi ga jedno vrijeme samoga. Da se sam o sebi brine, da si sam kuha i pere, da sam ide u kupovinu… A ti lijepo otiđi sama, u onu vašu staru vikendicu. I odmori dušu.

̶  Imaš pravo! To ti je dobra ideja. Možda uradim baš tako. Možda ga to malo i prodrma.

Ali, nakon nekoliko dana, u rano jutro, još dok nisam ni oči otvorila, zazvoni mi telefon…

̶  Halo, halo!

̶  Izvolite! A tko je to!?

̶  Ma, kako tko je to!? Ti kao da si se tek probudila! Pa, ja sam. Zar me ne prepoznaješ, moja Lucija?

̶  A kako? Još ovako rano!? Nisam se pošteno ni razbudila, moja Monika. Nego, je li kod tebe sve u redu? Glas ti je nekako čudan. Promukao i drugačiji. Pa, gdje si sada? Zar nisi otišla na more?

̶  E, moja Lucija, moja Lucija! Za nešto takvo treba i ponešto kuna. A kako nam je trenutno, niti s mojom niti s Vlatkovom  mirovinom, ne ću moći izdržati ni do kraja mjeseca. Vidiš što ti je život, moja Lucija!? Stalno se nadaš nečem boljem, a ono sve gore i gore. Ili si bez dovoljno novca, ili ti zdravlje nije dobro, ili te pritisnulo i jedno i drugo.

I taman, kada sam pomislila kako ću, nakon onog prvog telefonskog poziva, nastaviti piti ostatak moga jutarnjeg kapučina, a ono opet zazvoni telefon.

̶  Halo!

̶  Halo, halo! Izvolite!

̶  Dobar dan, ja sam Mario Marinković, novinar  portala MAX.hr. Radim jednu anketu među umirovljenicima, za jednu našu TV postaju. Biste li bili ljubazni da mi odgovorite na nekoliko pitanja?

̶  Pa, može! Samo izvolite!

̶  Velika Vam hvala. Jako, jako ste ljubazni. Jer, dosad sam, vjerujte Vi meni, dobivao samo negativne odgovore. Ponekad jedan „klik“ zbog trenutačno spuštene slušalice, onda „ slušaj mali, zafrkavaj ti nekoga drugog!“, pa „hajde, okani me se!“, te „pitaj Pupovca!“

̶  A, možemo li sada započeti?

̶  Može. Može! Samo Vi pitajte!

̶  Onda, idemo! Najprije mi recite, jeste li možda čuli za uvođenje nacionalne mirovine? To Vam je bila udarna vijest u svim hrvatskim tiskovinama i na svim portalima. Naime, dijelit će se oko tisuću kuna starijim ljudima bez radnog staža. I samo nekoliko stotina kuna manje, od ljudi koji su odradili, barem, 20 godina staža.

Recite mi, što vi mislite o tome?

̶  Ma, super! Nemam ništa protiv. Neka, bar netko, nešto i dobiva. Ali, mogu li ja Vama, postaviti jedno pitanje?

̶  Može! Zašto ne?

̶  E, pa, jeste li pročitali, recite mi molim Vas, onaj tekst o uhapšenoj starici  B. N.? Evo, imam ga i sad ovdje pored sebe! I ne mogu doći k sebi.

̶  Jesam, jesam.
̶  Eto, vidite! To vam je naša pravna država. A u što se pretvorila, mogli ste se čitajući i sami uvjeriti.

…U jednom našem gradu, koncem srpnja prošle godine, dogodio se jedan nesvakidašnji slučaj, u našoj sudskoj praksi. Jedna je starija žena toga dana, pozvonila na vrata jedne obiteljske kuće, te zamolila ukućane da joj udijele koju kunu, jer je siromašna i nema od čega živjeti.

I, na njenu sreću, od dobrih ljudi dobi, onoliko koliko su joj i mogli dati…punih 10 (deset) kuna.

No, „pravna država ne spava“ niti spavaju brižni susjedi. Tako je jednom od susjeda ovih dobrih ljudi, sve to skupa bilo sumnjivo, pa je pozvao policiju. Naravno da su „institucije pravne države“ odmah žurno reagirale, a policajci su, istoga trena, izašli na teren, pronašli dotičnu ženu i oduzeli joj svih onih 10 kuna.

Ali, tu priči nije bio kraj.

Starica je prijavljena i prekršajnom sudu. Na „njenu sreću“, sudac je bio „strog, ali pravičan“. Kaznio je sirotu ženu sa 762 kune globe, 300 kuna sudskih troškova i 54 kune putnih troškova svjedoku.

I tako je, jadnoj starici, dosuđeno plaćanje svih sudskih troškova, s tim ako ih ne plati na vrijeme, naplatit će joj se sve to prisilno.

A da pravda i pravednost bude do kraja učinkovita, oduzeto joj je i onih, nezakonito stečenih, tj. poklonjenih joj 10 kuna.

Čeka li, Bože moj dragi, ovakva sudbina i sve nas zajedno???Jer, čak 1,01 milijunljudi u Hrvatskoj, živjelo je prošle godine na rubu siromaštva. U obiteljima koje teško ili vrlo teško spajaju svaki mjesec kraj s krajem, živi 1,75 milijuna ljudi ili gotovo 43 posto. U kućanstvima s malim primanjima, koji jedva preživljavaju od plaće do place, njih je 40 postoili 1,6 milijuna.

Zimi se u svojim domovima smrzava čak 314.760 ljudi jer 7,7 posto građana ne može platiti grijanje.

Samo 24.530 obitelji u Hrvatskoj, mogu bez ikakvih problema podmiriti sve svoje mjesečne obveze.

A siromaštvo, nažalost, najviše pogađa samce starije od 65 godina, samohrane roditelje, mnogočlane obitelji, te nezaposlene.

Blago, blago nama!!!

A, upravo čitam, kako je i HTV, ovih dana pokrenula najmanje stotinjak ovrha na računima i imovini građana i obrta, zbog dugova za pretplatu. Riječ je o prošlogodišnjim dugovima, a dužnici duguju u prosjeku od tri do šest mjesečnih pretplata.

POČELO JE, POČELO!!!

E, pa sad Vi, dragi moj gospodine, kao neovisan novinar, upitajte onu staricu i još neke umirovljenike, te ove ovršene što misle o mirovinama, o ovrhama i o „pravdi i pravednosti“!

A za sve ostalo, raspitajte se kod Pupovca, Plenkovića,  i u Vladi!

GLAS NARODA

 …Tužno je gledati ovakav položaj umirovljenika, iako su oni sa 1,2 milijuna glasova, najveća stranka u Hrvatskoj, i iako bi mogli, bez po’ muke, izboriti svoja prava!

Na žalost, to se neće dogoditi! A i kako bi i moglo, kada je od toga polovina onih koji su u “nezasluženoj” mirovini, te im promjena ne bi baš odgovarala!? Pa su ti i takvi birači, biračka mašinerija svake stranke na Vlasti! I, eto, to je jedan od razloga što promjena nema i što nam umirovljenici žive tako kako žive. Uglavnom “jadno”. Čak i s dvije mirovine.
Ali zato, uz svake izbore, “osvane” pet-šest novih stranaka umirovljenika i pet-šest njihovih ustoličenih predsjednika.

A, tko ih stavlja na biračke popise, nije teško pogoditi.

…Odemo u mirovinu s velikim očekivanjima, kad tamo, ćorak od mirovine.

Pa, zašto smo, onda, dali 30 ili  40  godina života, da bismo na kraju morali prebirati po kontejnerima i životariti posljednjih 15-ak godina svoga života?

…Jedan umirovljenik ništa ne može promijeniti. Ali, svi umirovljenici zajedno, jer su najbrojnija populacija s pravom glasa u Hrvatskoj (samo što im nitko neće reći  kakvu i koliku moć imaju u društvu), mogu učiniti čuda. Zato  bi bilo jako dobro, da za svoja prava, svi zajedno dadnu svoj obol, većim angažiranjem, nastupom na nekoj TV postaji, izborom najkvalitetnijih predstavnika… Nema se što izgubiti, a može se puno dobiti.

Najgore od svega bilo bi-odustati od svega.

…Smatram i sigurna sam, kako mirovine za one koji su radili puni radni vijek, mogu i moraju biti puno veće te ne bi smjele biti ispod 4000,00 kn. Sve ostalo je besramno i ponižavajuće za nekoga tko je redovito uplaćivao u mirovinski fond i pošteno odradio svoj radni vijek,

… S malo sreće, naravno ako se pokrenemo, stvorit će se i kod nas povoljna klima i prevladati će spoznaja da nas sve u budućnosti, bez činjenja,  čekaju male mirovine i teško preživljavanje.

Tko zna, možda  se uskoro izrodi i neka prava reforma.

Dok nam svima ne postane prekasno.

Hrvatsko nebo