Mile Prpa: O, jadna moja domovino!

Kako lijepo, ali nažalost falsficirano glasi stih njene himne “Da bi vazda sretna bila”. Tako ne piše izvorno u tekstu Antuna Mihanovića, a politički, komunistički, a udbaški i više ne znam kako i kakovi ljudi, više neljudi izbrisaše iz himne izvorni stih “Da bi vazda česna (časna ) bila. Njima je važno da su oni sretni, a o časti i poštenju neka zbore popovi na oltaru, tko ih hoće slušati neka sluša, a tko neće nikoga ne zanima čestitost, poštenje, altruizam, ukratko u mojoj domovini (ovo pišem u jednini jednine) da ne bih zagadio časnost hrvatske himne.

Nikada se nije čulo, u prigodnim svečanostima da svi oni koji pjevaju himnu i drže ruku na srcu , da pjevaju da bi vazda časna bila. Njih to ne zanima i zato je taj stih preuređen, jer od časti i poštenju više nema govora. To je cvijeće koje više ne cvjeta u mojoj Domovini, a kamo li da još donosi plodove.

O tome je li moja domovina sretna, veliko je pitanje, jer riječ “Domovina” podrazumijeva osim teritorija, obuhvaća i svoj narod. A narod nije sretan, narod je žalostan, narod je jadan, narod je nemoćan, narod je bolestan, i od te himničke sreće nema ništa. Stoga odmah predlažem Hrvatskom “državnom” Saboru,da se u našoj himni riječ “sretna” zamijeni izvornom riječi “časna”.

Da bi bio častan, mora biti nadahnut moralom kojeg prihvaćaju humanističke filozofije i monoteističke religije. U životu se kaže “časna sestra”, a ne “sretna sestra”, kaže se “naš časni brat”, a ne kaže se “naš sretni brat.” Slijedom toga ne može se reći da nam je domovina sretna. ( sretan je onaj koji dobije na lutriji i sl.), ali kad kažemo da nam je Domovina “časna” to ima ogromnu nutarnju i vanjsku političku, duhovnu i moralnu težinu.

Kad kažemo za pojedinog čovjeka da je sretan, time ništa nismo rekli, ljudi se međusobno ne prijatelje s čovjekom koji je sretan, već s čovjekom koji je častan. I najveći kriminalac može biti sretan, ali ne može biti častan, jer za časnost treba se izboriti dušom i tijelom cijelim životom, počesto mora podnijeti i poneku, a neki i brojne žrtve. Sretnost se kupuje na tržnici, a časnost je kategorija koja nam smisao našeg života vodi prema Bogu. Naša sreća Bogu ništa ne znači, ali naša časnost otvara vrata prema punini Božje milosti.

Ta riječ “časnost” nikada se javno nije izgovorila, ni na lokalnoj, ni na županijskoj, ni na državnoj razini (što znači ni u Vladi RH, ni u Saboru, ni u Vrhovnom sudu, ni na Ustavnom sudu, da dalje ne nabrajam lokalne sudove i lokalnu politiku i sl.

O, jadna moja Domovino, već decenijama si pala u ruke nečasnih ljudi. Ljudi kojima časnost ne znači ništa, ali zato se grebu za materijalna bogatstva i to ponačešće otimanjem od ljudi koji su to državno bogatstvo stvorili znojem i suzama, a ponekad i krvlju. u Hrvatskoj nema političkog srama, to posebno potvrđuje trenutna situacije gdje se narod digao i kukom i motikom da se spasi djevojčica od onih koji u sebi nemaju nimalo časti.

Da su sudci časni ljudi, svi bi isti tren stavili svoj mandat na raspolaganje državi. To posebno vrijedi i za ministra pravosuđa. Digle se sve škole, i fakulteti, studenti i učenici u jedan dosad neviđeni prosvijed časnih ljudi i časne djece. Digli se liječnici i medicinske sestre. Narod je gladan, a još ga više muči nepravda nego glad. Naš narod je kroz 888 godina neslobode pod tuđinskom vlašću pretrpio svako zlo, a najteže je podnijeti nepravdu.

Očito je Hrvatska, u smilu modela uprave kojom se njom upravlja, potpuno promašeni projekt vladanja njome. Bez radikalne promjene u njenom Ustavu i brojnim zakonima, ništa se neće postići. Zamislite samo da je u zadnje tri ili četiri godine Hrvatsku napustio cvijet hrvatske mladosti i inteligencije, već skoro 20 % ukupne populacije. U hrvatskom nacionalnom korpusu u RH i BiH više od sedam tisuća branitelja je diglo na sebe ruku- radije umrijeti nego u takvom društvu živjeti i nikome ništa.

Slugansko-kmetski mentalitet potpuno je zavladao vrhom hrvatske politike. Mentalitet podaništva prema Brusselesu, ali nažalosti prema našm neprijateljima i brutalnim velikosrpskim nasrtajem na Hrvatsku, s ciljem da je potpuno unište.

Ostalo je na tisuće kostiju naših mučenički nestalih branitelja. I nikome ništa. Protv Hrvatske nemilosrdno se provodi srbijanski MEMORANDUM 2. I nikome ništa.

Srpska manjina dominira u vlasti, i ništa se ne može napraviti, i ne smije im se išta napraviti samo zbog toga sluganstva. Za njih ne vrijede hrvatski zakoni.Tu je netko lud. Još davno je Lenjin rekao, ako nešto ne štima u državi, ne može se narod smijeniti. Naša politika na svim razinama vlasti, dobrano ogrizla u korupciju i kriminal, to nikako ne shvaća. Ali kad shvati biti će im kasno – ostat će im samo “bežanija”

Reformu pravosuđa, treba početi s “Vrhovnim” sudom, koji nosi taj apsurdni naslov, jer mu Ustavni sud poništava ili preinačuje” vjerojatno i do 50% presuda. Preduvjet svake reforme pravosuđa je ukidanje ustavnih tužbi. Ustavni sud se nema pravo miješati u građanske i kaznene postupke. Odluke Vrhovnog suda moraju biti neoborive i konačne.

S druge strane Ustavni sud je čisti politički stranački sud. Sudce ustavnog suda ne bi smjeli birati u Saboru iz redova političkih stranaka. U ustavni sud smjeli bi ući samo nestranački ljudi, čuveni profesori ustavnog prava, poznati sudci, odvjetnici i sl.

To su dva temelja, bez rješenja toga nema reforme pravosuđa.

Ali narod, čini se da se ipak budi, dogorjelo mu je sve do kosti.   Velike reforme kucaju vlastima na vrata, ne samo one pravosudne, već i zdravstvene, školske, radne, mirovinske, i sl. Mislim da ih više nitko ne može zaustaviti.

“Uzmimo svoje bubnje i udaraljke neka bubnje, cimbale neka zveče, zapjevajmo pjesme bojovne, nek se ori glas naroda protiv tirana na vlasti koji ne žele čuti njegov glas. Krenimo prema njima nek se preplaše od buke i orljave kao vrapci i neka bježe tamo odakle su i došli”. (Codex moralis croaticum)

“Svi narodi svijeta i svi ljudi svijeta bili bi ujedinjeni u različitosti da nije razdjelnice u smislu zlih i dobrih, moralnih i nemoralnih, poštenih i nepoštenih” (Codex moralis croaticum).

Mile Prpa/Hrvatsko nebo