TUKLI, PONIŽAVALI I SEKSUALNO IH ZLOSTAVLJALI: Na današnji dan izvršena razmjena hrvatskih logoraša iz logora Športska dvorana na Musali-Konjic
Prema izvršenoj kategorizaciji spada u jedan od jedanaest koncentracijskih logora na području Federacije BiH u proteklom Domovinskom ratu i jedan od tri koncentracijska logora na području Hercegovine (Logor IV. Osnovna škola u Mostaru i logor Muzej u Jablanici), prenosi Pogled.ba.
Status logora ovo mjesto dobilo je 10.svibnja 1992.godine kada su postrojbe muslimanskog TO-a, u dvoranu zatvorili osam srpskih civila iz Idbra koji su zarobljeni dan ranije. Športska dvorana poznata je i kao jedan od rijetkih logora u kojem su istodobno uzničke dane provodili Hrvati i Srbi s područja općine Konjic.
– Logor su osnovali najviši muslimanski politički i vojni predstavnici, a glavnu riječ vodio je nelegalni predsjednik Ratnog predsjedništva općina Konjic, Jablanica i Prozor dr. Safet Ćibo koji je sam donosio odluke o zatvaranju i puštanju zatočenika – ističe se u informaciji iz Udruge hrvatskih logoraša Domovinskog rata.
Prva skupina zarobljenih hrvatskih branitelja i civila u ovaj logor zatvorena je 15. travnja 1993. godine dok su prethodno bili zatočeni u OŠ Treći mart i Policijsku stanicu Konjic gdje su ispitivani te psihički i fizički zlostavljani. Iz logora je u prodavaonicu Borac kod Robne kuće prebačen dio zatočenika, dok su u potkrovlje zgrade SDK-a u Konjicu 20. svibnja 1993. godine prebačeni najistaknutiji članovi OO HDZ-a Konjica Dragutin Perić, Stjepan Rozić, Pero Barunčić, Ljubo Šimunović, Ilija Šagolj i Srećko Rabenstein. Svi su razmijenjeni 01. lipnja 1993.godine osim Dragutina Perića koji je vraćen u logor Športsku dvoranu gdje je bio do razmjene 19. listopada 1993.godine.
U Športskoj dvorani na Musali bio je zatvoren i zapovjednik PS Konjic Goran Blažević, kao i dopredsjednik Ureda HVO-a Konjic za gospodarstvo Mirko Gašić i druge istaknute i ugledne osobe s područja Konjica.
– Zapovjednik logora bio je Ismet Hebibović Broćeta, kojeg je 03. svibnja 1993. godine zamijenio Edhem Žilić uz pismeno imenovanje dr. Harisa Silajdžića na sastanku u Bradini. Žilić je po preuzimanju logora zatekao 108 Srba i 350 Hrvata, a taj se broj kasnije povećavao „čišćenjem“ hrvatskih sela od Hrvata.
Tijekom svibnja 1993. godine zatočenike su prvi put posjetili predstavnici MO Crvenog križa, a jednom su ih posjetili i predstavnici UN-a. Prigodom posjeta predstavnika međunarodnih organizacija logorske vlasti su pojedine zatočenike skrivali radi prikrivanja dokaza o zlostavljanju istih. Jedna skupina zatočenika odvedena je u tvornički kompleks, druga skupina u Lukomir, treća u Čelebiće i Idbar, četvrta u Bradinu, te druga mjesta po kućama, gdje su skriveni od pogleda dužnosnika međunarodnih organizacija.
Zatočenici su svakodnevno vođeni na prvu crtu bojišnice prema položajima HVO-a i Vojske RS-a, gdje su izloženi smrtnoj opasnosti kopali rovove i druge vojne objekte, te izvlačili poginule i ranjene pripadnike muslimanske Armije BiH. U živi štit su vođeni na Zlatar, Turiju, Radešine , Vrce, Budišnju Ravan….Vođeni su na prisilni rad na Bradinu i Bjelašnicu gdje su bili pod nadzorom pripadnika Handžar divizije i zlostavljani premlaćivanjem raznim predmetima, tjerani da piju vlastitu mokraću, da se međusobno tuku, gutaju križeve, krunice i dijelove molitvenika…Neke od zatočenika tukli su crijevom za vodu i prisiljavali da sjede na vatri, istodobno im paleći dijelove tijela do gubitka svijesti. U više navrata su seksualno zlostavljani i na najgrublji način seksualno ponižavani – navedeno je u informaciji Udruge hrvatskih logoraša Domovinskog rata.
https://hms.ba/Hrvatsko nebo