Zorica Vuković: “Finci” 2

U hrvatskom javnom prostoru prešućena je Rezolucija Europskog parlamenta od 19. rujna 2019. o važnosti europskog sjećanja za budućnost Europe (2019/2819(RSP), koja je nastala kao podsjetnik na 30 godina od pada Berlinskog zida.

Zašto, povodom toga, šutnja u Hrvatskoj? Vjerojatno zato što se dotičnom rezolucijom izjednačuju nacistički i komunistički zločini, te zločini svih ostalih režima, a nositelji vlasti su nasljednici ili štovatelji tih režimlija i stoga Hrvatska, kao ni druge bivše komunističke zemlje, 1945. nije oslobođena, već okupirana. Rezolucija podsjeća da su „nacistički i komunistički režimi provodili masovna ubojstva, genocid, deportacije i doveli do nezapamćenih gubitaka života i slobode u 20. stoljeću u dotad neviđenim razmjerima u ljudskoj povijesti“, a također i poziva „sve države članice EU-a da provedu jasno i principijelno preispitivanje zločina i djela agresije koje su počinili totalitarni komunistički režimi i nacistički režim“.

Je li šutnja znak da se u Hrvatskoj, po tom pitanju, ništa neće dogoditi i da vladajući, ma ‘ko oni bili, neće inzistirati na tome? Sigurnost, po tom pitanju, sadašnjoj vlasti daju ministrice Ninočka i (B)laženka, koje bi mogle puno toga pokrenuti u svojim resorima. Ali neće, jer ih u tome pomaže dobro uhodana komunistička mašinerija i njihovo vlastito uvjerenje.

Kako je to bilo u Njemačkoj i koji su najveći zaostatci komunizma u Hrvatskoj priča Dagmar Sckipanski iz bivšeg DDR-a, koja je radila kao fizičarka, a u politiku je ušla uspostavom demokracije.  Bila je ministrica znanosti u pokrajinskoj vladi Tiringije, a kasnije predsjednica parlamenta te pokrajine. „Koliko mogu vidjeti, najveća je razlika u tomu što se nije dogodila smjena elita, posebno ako se pogledaju znanstveni i akademski kadrovi, uključujući društvene i humanističke znanosti. U njima je komunistički način razmišljanja najviše ostao. …Što se gospodarstva tiče, vjerujem da bi se država trebala držati podalje od njega te bi samo trebala dati pravni okvir i pustiti da tržište samo radi i to bi potaknulo natjecanje. Socijalistički ekonomski sustav ima regulativne mehanizme koji štete slobodnom i poštenom natjecanju.“

Iako vlasti sprječavaju istinu, ona ipak prodire u javnost koliko god se to nama ponekad čini sporo. Ne samo da je u Hrvatskoj bila NDH, i stalno pljuskanje njome po hrvatskom biću, bijaše tu i ‘diktatura proleterijata’ pod dobro osmišljenom velikosrpskom agendom koja se uklopila u komunistički mentalitet, kulminirajući u Domovinskom ratu spregnuta memorandumima SANU.

Kako sam studirala prirodoznanstvo, poviješću sam se slabo bavila, a i tadašnji kurikul bio je prosrpski. Tek nakon Hrvatskog proljeća, moji kolege i ja počeli smo tragati za istinom. Životne bitke ostavile su malo vremena kojega sada nalazim. Kaže mi prijatelj: „Da bi mogla razumjeti rad Stjepana Loze, moraš pročitati Ivu Pilara.“

Dr. Ivo Pilar (Zagreb, 1874.- Zagreb 1933.) je bio hrvatski pravnik, povjesničar, publicist, filozofski pisac. Od početka 20. stoljeća živio je i radio kao odvjetnik u Bosni i Hercegovini, a od 1920. do smrti u Zagrebu. Bio je član Starčevićeve Hrvatske čiste stranke prava.

Vrijedna politička ostavština dr. Ive Pilara je njegovo promišljanje o geopolitičkom položaju hrvatskog narodnog teritorija, pa ga se smatra utemeljiteljem hrvatske geopolitike.  Mislio je da hrvatski narod nije razumio prirodu i diktat tog položaja i da za to podnosi političku podređenost. Nudio je rješenja tog problema pišući razne dokumente koji su u suradnji s vrhbosanskim nadbiskupom Josipom Stadlerom bili predavani papi Benediktu XV., zatim kralju Karlu (1917.) i drugim visokopozicioniranim političarima. U njima se dr. Pilar protivio ulasku Hrvatske u Južnoslavensku zajednicu. U studenome 1917. godine u izjavi kaže: „Zahtjevamo sjedinjenje onih zemalja na koje se hrvatsko državno pravo proteže, naime: Hrvatske, Slavonije, Dalmacije, Bosne i Hercegovine, te hrvatske Istre u jedno političko i financijski autonomno sa habsburškom monarhijom kao cjelinom nerazdruživo spojeno državno tijelo.“  Izjavu je potpisao nadbiskup J. Stadler i 51 istaknuti stanovnik Sarajeva, a poduprli su je i neki katolički svećenici, Stranka prava i Radićeva Hrvatska pučka seljačka stranka.

Godine 1918. izdaje na njemačkom jeziku u Beču knjigu Južnoslavensko pitanje pod pseudonimom L. v. Südland (Južna zemlja). Pilar je knjigu završio 1917. kada su velikosrpski nasrtaji prema hrvatskim krajevima i narodu zadobivali obrise pravog lica. Knjiga je doživjela i drugo izdanje, a ponovo je izdavana 1943., 1990., 2017. i 2018.

Nakon ‘šlampavih’ krvavih ubojstva hrvatskih političara i intelektualaca Radića i drugova,  te prijatelja Milana Šufflaya s kojim je bio osuđen na montiranom političkom procesu radi ‘veleizdaje’ 1921., neuspjelog atentata na književnika Milu Budaka, dr. Ivo Pilar se ‘elegantno ustrijelio’ 3. rujna 1933. u svojoj kući na Tuškancu. Službeno izvješće govorilo je da se ustrijelio revolverom. Kraj otvorenog prozora.(?)

S obzirom da dr. Ivo Pilar nije bio neuravnotežena osoba sklona naglim i nekontroliranim postupcima, Zagrebom se brzo pronio glas da ga je dala ubiti beogradska vlada, kojoj se zamjerio svojim pisanim djelima u kojima je zastupao uspostavu hrvatske države na cjelokupnom hrvatskom teritoriju, te je raskrinkavao pogubnost velikosrpske osvajačke politike, predvođene SPC. Samo nekoliko mjeseci prije smrti, te iste 1933.  godine, izašlo novo Pilarovo djelo Immer wieder Serbien (Uvijek iznova Srbija), koje se može smatrati nastavkom Južnoslavenskog pitanja. Knjiga je odmah zabranjena u Jugoslaviji.

Antun Dubravko  Jelčić hrvatski akademik, književnik, književni povjesničar, književni kritičar i političar sumnja da je bilo samoubojstvo i piše: „O Pilarovoj smrti postoje i danas dvije verzije: jedna, da je Pilar, u mračnim danima Aleksandrove diktature, očajavajući nad sudbinom hrvatske politike, digao ruke na sebe; i ta se verzija do danas održala kao službena i vjerodostojna. Ali se, permanentno u kuloarima održala i druga, da je Pilarova smrt uslijedila kao posljedica nasilja beogradskih agenata, koji su u ovom slučaju obavili svoj krvavi posao puno profesionalnije nego u slučajevima Milana Šufflaya i Mile Budaka.“

Ivo Pilar na str. 128 djela Južnoslavensko pitanje (izdanje 2017.) o sebi kaže i ovo: „Pisac ovih redaka je katolik, i koliko mu je moguće pregledati niz svojih predaka, ne može među njima naći inovjerca. Zato je ovlašten da katolicizam nazove vjerom svojih otaca.“ Teško je naći razlog za samoubojstvo, tim prije što su prijatelji dr. Pilara tvrdili da nije imao revolver.

Njegovim imenom nazvan je Institut društvenih znanosti Ivo Pilar u Zagrebu čiji je ravnatelj  prof. dr. sc. Željko Holjevac. On ukratko obrazlaže djelovanje Instituta: „Institut svojim djelovanjem pripomaže razvojnim procesima profilirajući se u nacionalnom kontekstu, lokalnim zajednicama i međunarodnome okruženju kao središnja hrvatska znanstveno-istraživačka ustanova u području društvenih znanosti…“ 

Knjiga Južnoslavensko pitanje vrlo je opsežna. Izdanje 2017. godine MH u Vinkovcima ima 414 stranica sitno pisanog teksta, formata knjige (155 237) mm, te 94 stranice navoda literature i fusnota. Ima devet dijelova: Postanak balkanskih Slavena, Hrvati i stvaranje hrvatske države, Srbi i stvaranje srpske države, Bosna i stvaranje bosanske države, Katolicizam i pravoslavlje, U čemu je srž južnoslavenskog problema, Monarhija i južni Slaveni, Hrvatsko-srpsko nastojanje oko jedinstva i Rješenje južnoslavenskoga pitanja. Knjiga je iznimno zanimljiva upravo zbog vremena u kojem mi sada živimo jer je u svojim knjigama skoro proročanski nagovijestio  memorandume i pupavce…

U Predgovoru izdanja iz 2017. S. P. Novak kaže „…dogodilo se da Pilarova knjiga potpisana Südlandovim pseudonimom, u većim svojim dijelovima, nosi poruke, koje kao da su napisane jučer poslijepodne, usuprot  tomu što ona ove godine navršava stotu obljetnicu njezina objelodanjivanja…“

Čitajući knjigu, shvatih (donekle) neshvatljivo: čemu ova suluda srpska čežnja za hrvatskim, bilo prostorom, bilo kulturom… Naravno bolje je pročitati knjigu. Ali… pokušat ću prenijeti bar dio mojih saznanja.

Dio tih stremljenja teži iz balkansko-bizantske tradicije koja pruža svoje nomadske ambicije preko mjere, a ostvaruje ih vješto i diplomatski; lažima i ‘cmoljenjima’ kad treba, a dio iz grko-istočne tradicije, kako pravoslavlje naziva Pilar, preko svojih popova. Za primjer se može uzeti molitva koju je svim Rusima, preko metropolita Atanasija 1598. godine, uputio Boris Godunov, a koja se mora moliti u svim ruskim kućama: „Za mir duše i zdravlje tijela sluge Božjega od Najvećeg izabranog i podignutog cara, za dobro i mir domovine i Crkve, pod žezlom jedinog kršćanskog vladara svijeta, da mu se poklone svi ostali vladari i da mu služe svi robovi slaveći njegovo ime od mora do mora sve do na kraj svijeta, da Rusi navijek mole Boga za takvog vladara, čija je duša ponor mudrosti i čije je srce puno ljubavi i dobrote, da se sve zemlje potresu od ruskog mača, da se rusko carstvo sve više proširi i da potomci kuće Borisove uz blagoslov Božji vladaju neprestano dovijeka Rusijom.“

Drugo je mržnja prema katolicima. „Radije vidim na vratima hrama sv. Sofije Muratov turban, nego kardinalov šešir,“ riječi su grčkog arhonta Notarasa nekoliko godina prije nego su Turci ušli u Carigrad 1453. godine.

To je, otprilike, doktrina SPC…

I kud idu pomaže ih srpska vlada. „Poznato mi je iz vlastitog iskustva,“ piše Pilar, „da je urednik ‘Srbobrana’ Pavle Jovanović u Zagrebu nosio nadimak Dinarčić. Bijaše to aluzija na potporu u dinarima što je dobivaše od srpske vlade.“ Jovanović je sve štokavce katolike proglašavao Srbima, a Hrvatima je nijekao pravo na državu, ime i jezik, svojatajući hrvatsku kulturnu baštinu i pripisujući im, kroz svu povijest, genocidnost prema Srbima, razvijajući kult ‘ugroženoga Srbina’.

Nažalost, Jovanovića je zamijenio etno-biznismen, a ‘Srbobran’ ̶ ‘Novosti’, ali za razliku od ‘Srbobrana’, ‘Novosti’ financira Plenkovićeva, a ne (samo) srbijanska vlada.

„Pater Marun, konzervator Hrvatskog starinskog društva u Kninu, pripovijedao mi je , kako se često mora boriti da spasi hrvatske povijesne spomenike od srpskog bijesa i uništavanja. Spomenik koji se nalazi na zemljištu jednog grko-istočnjaka, obično je izgubljen. Jednoć je na posjedu nekog Srbina otkrio lijep kraljevski grob s vrijednim oružjem. On je iz groba ponio najvrjednije i pokrio ga, da slijedećeg dana opet dođe i odnese što je preostalo. Ali slijedećeg jutra bijaše čitav grob nestao,“ priča Pilar. Bilo je to krajem 19. stoljeća.

Nije to jedini primjer. Arheolog  don Frane Bulić je 28. kolovoza 1898., pronašao sarkofag i nadgrobni natpis hrvatske kraljice Jelene, razbijen u devedeset komada. Don Bulić uspio je složiti kamenje koje je dalo podatak iz davne hrvatske povijesti. Jelena, hrvatska kraljica, bila je žena kralja Mihajla Krešimira Drugoga. Omiljena je u hrvatskom narodu i poznata kao Jelena Slavna. Nakon muževljeve smrti, 969. godine, vlada kao regentkinja malodobnoga sina Stjepana Držislava do svoje smrti 976. godine.

Prema svjedočenju prof. dr. Dragutina Kniewalda, svećenika, povjesničara i liturgičara, Baščanska ploča, taj dragi kamen hrvatskog naroda, je završila pod šljunkom, kada su mještani Jurandvora čuli za ovaj arheolocid. Ploča šibana burom i posolicom dočekala je 1934. godinu, a mještani su, u povjerenju, saopćili Kniewaldu gdje je ploča kako ne bi doživjela sudbinu Jelenina sarkofaga. On je s Ivšićem organizirao prijenos ploče u Zagreb u zgradu JAZU (danas HAZU).

Bježeći iz zagrljaja Monarhije, neki su hrvatski političari srljali u zagrljaj Srba. Među njima je bio je i Frano Supilo (1870.-1917.) koji je na pitanje jednog hrvatskog političara 1909., kako Hrvati izlaze na kraj sa Srbima, odgovorio: „Oh izvrsno, tako dugo dok ih slijedimo bez protivljenja, ali  vrlo loše, kad pokušamo nešto učiniti onako kako se nama čini da je dobro.“

Za razliku od njega: „Starčević (1823. – 1896.) bijaše ispravno spoznao koliko povoljno bijaše jugoslavensko prodiranje Srba. Zato se on odrekne Jugoslavenstva (1866.) i htjede biti samo Hrvatom,“ piše Pilar.

U ovih stotinjak godina ništa se nije promijenilo. Ili zacvili ‘nejač’ ili zareže ‘antife’ ili kriknu feminističke čavke i druge ‘napredne snage’ koje su se našle u ‘istom loncu’ mržnje na Hrvate i na Katoličku crkvu, pa uvijek imaju pri ruci genocidnost Hrvata u svim varijantama.

Kako je znao i tešku hrvatsku prošlost, Ivan Pavao II. je 1999. pozvao hrvatske biskupe, pri posjetu Ad liminia,   „na čišćenje povijesnog pamćenja, podsjećajući da Crkva treba tražiti oproštenje i praštati, činiti pokoru i pozivati na pokoru zbog svojih sinova koji napose u teškim ratnim vremenima nisu svjedočili za Krista, nego su bili na sablazan svojim načinom razmišljanja i djelovanja. Praštanjem onima koji su nanijeli zlo nedužnima izdižemo se iznad počinjenog zla, ne živimo po njegovu diktatu  i zadržavamo žrtve u čistom pamćenju, promatramo ih u njihovu dostojanstvu i veličini. Na taj način vršimo ‘službu pomirenja’ (2 Kor 5,18) na koju nas poziva Apostol Pavao, evangeliziramo Jasenovac, Staru Gradišku i druga mjesta teških stradanja nedužnih ljudi, služimo istinskoj slobodi.“

I doista, već dvadesetak godina biskup Škvorčević organizira na tzv. Žalosni petak (tjedan prije Velikog petka) komemoraciju svim žrtvama totalitarnih režima; procesijama, križnim putovima u cijelom Novljanskom dekanatu i sv. misom u jasenovačkoj crkvi Majke Božje žalosne.

Ali SPC, točnije Pakračko-slavonska eparhija, obilježava Svete novomučenike jasenovačke. I ove godine su 7. 9. u Jasenovcu održali  liturgiju koju je služio episkop Inokentije iz Ruske pravoslavne crkve kojoj su prisustvovali mnogi zamjenici gradonačelnika i župana iz redova SDSS, a među njima i Đorđe Ćurčić zamjenik župana Vukovarsko-srijemske županije, koji je 18. i 19. studenog 1991. ‘brao kukuruze’ na Ovčari, te mnogi iz Srbije i tzv. Republike Srpske.

„Na humci pod kojom leže kosti žrtava, blizu spomenika Кameni cvijet, osveštani su slavski kolač i žito, a tom prilikom prisutnima se obratio episkop Metodije, govoreći o stradanjima žrtava Jasenovca,“ izvještavaju Novosti. Oni govore o 700 000 ‘novomučenika’, a o tome su hrvatska vlast i mediji mukom múčali jer i oni barataju brojkom od 80 000.

Dan ranije u Srpskoj pravoslavnoj opštoj gimnaziji u Zagrebu, održan je peti po redu ‘naučni skup Novomučenici’, u organizaciji  Porfirija, na kojem su bili diplomatski predstavnici Srbije i Izraela. E, moj Izraele!?

„Dostojanstvo skupa nije mogla narušiti ni vijest kako hrvatske vlasti nisu dozvolile ulaz 11-članoj delegaciji vojske Srbije u kojoj su bili kadeti i pitomci vojnih škola i njihove starješine,“ žalili su ‘novomučenici’.

Bio je to prvi suverenistički potez vladajućih. Je l’ to zbog nadolazećih izbora?

Da ovaj cirkus s vojskom nije nikakva novost potvrđuje i zanimanje Pakračko-slavonskog  episkopa Jovana Ćulibrka. Dotični je podoficir i rezervist 63. padobranske brigade iz Niša, koja je poznata pod nazivom Niški specijalci,  tijekom Domovinskog rata sudjelovala na ratištima Pakraca, Lipika i okolnih mjesta. „Ponekad je na ovim područjima bila koncentracija agresora između 8 i 9 tisuća, po nekim izvorima i više,“ kažu branitelji Pakraca. Koja ironija! Može li Pakrac, koji je toliko stradao u Domovinskom ratu, nešto dobro očekivati od niškog specijalca?

Biskup Škvorečević je ispred HBK zadužen za odnose sa SPC, pa je početkom ove godine organizirao u Požegi sastanak biskupa i episkopa. Tom je prigodom rekao: „…skup episkopa i biskupa je susret, jer se na njemu ostvaruje ono raspoloženje koje sv. Pavao preporuča Kološanima. Apostol ih uvjerava, kako kod onih koji vjeruju u Krista ‘više nema  Grk-Židov, obrezanje-neobrezanje, barbar-skit, rob-slobodnjak, nego sve i u svima-Krist’. Zaodjenite se dakle, kao izabranici Božji, sveti i ljubljeni u milosrdno srce, dobrostivost, poniznost, blagost, strpljivost te podnosite jedni druge praštajući ako tko ima protiv koga kakvu pritužbu! Kao što je Gospodin vama oprostio, tako i vi! A povrh svega-ljubav! To je sveza savršenstva. I mir Kristov neka upravlja srcima vašim – mir na koji ste pozvani u jednom tijelu! I zahvalni budite!“ (Kol 3, 11-15).

Vide li biskupi ono što mi svi vidimo da SPC nije Kristova nego svetosavska crkva koja u suradnji sa velikosrpskom politikom pruža pipce prema drugim narodima i teritorijima.

U intervjuu Hrvatskom tjedniku poglavar Crnogorske pravoslavne crkve, mitropolit Mihailo, među ostalim je rekao:   „Unutar pravoslavne vaseljene fenomen je, u stvari, svetosavlje. Jer sadržajno negira svih deset Božjih zapovijedi i javno eksponira brutalno negiranje činjenica… Da se više nikada tako nešto ne bi ponovilo na ovim prostorima, potrebno je djelovati preventivno i osobnim primjerima. Ako obolimo od amnezije, takvi će se zločini ponavljati, pogotovo ako počinitelji ostanu nekažnjeni. Nijedan zločin, a kamoli masovni ne smije ostati nekažnjen i zaboravljen. Zato trebamo biti oprezni ako ne želimo ponovno suočavanje s njime u nekom sličnom obliku. Potencijalnih izvršitelja na Balkanu ne nedostaje, samo je pitanje mjesta i trenutka, pa da se krvavo kolo ponovo zaigra.

…Srpska je crkva izvršila pripremu agresije na Hrvatsku i Bosnu tako što je, udružena sa SANU-om, srpski korpus ujedinila u mržnji prema islamu i katoličkom vjerskome iskazu, posljedično prema Hrvatima i Bošnjacima. Mržnju je raspirivala i s oltara i s katedre. Bila je zaslužila optuženičku klupu u Haagu, na žalost nije ju dobila.“

A i gradonačelnik Ljubljane je Srbin, rođen u Smederevu…

Pilar je o razlici Hrvata i Srba pisao: „Ta dva naroda imaju dakle sasvim suprotno lice… Lice Srba je lice pravoslavlja, a lice Hrvata je lice katoličanstva, islama i bogumilstva. Zato što se može s pravom ustvrditi da je pravoslavlje stvorilo današnje Srbe… oni su iznutra jedinstveni i u tome imaju prednost pred Hrvatima, koji su iznutra mnogo nejedinstveniji i zapravo propali, te zaostali za Srbima zbog toga… Većina onoga, čime se Srbi hvale kao svojim narodnim osobinama, pretežno je prirodni posljedak njihove narodne Crkve. Hrvati zahvaljuju katoličanstvu svoj konzervatizam, svoju slabiju nacionalnu svijest, svoje jače podlijeganje stranim kulturama, svoju višu kulturu, sposobnosti i svoje dublje etičko osjećanje.“

No, ja doista volim svoju jednu, svetu, katoličku i apostolsku crkvu koja me povezuje sa katolicima cijeloga svijeta bez obzira na boju kože, obrazovanje i naciju i pripadam svom hrvatskom narodu kojega neizmjerno volim i boli me svaka nepravda, ali i protubožji zakoni koje su donijele hrvatske vlasti. Možemo li se izvući iz gliba ako se dozvoljava ubijanje nerođenih i sva moguća nastranost… „Ili zar ne znate da nepravednici neće baštiniti kraljevstva Božjega? Ne varajte se! Ni bludnici, ni idolopoklonici, ni preljubnici, ni mekoputnici, ni muškoložnici, ni kradljivci, ni lakomci, ni pijanice, ni psovači, ni razbojnici neće baštiniti kraljevstva Božjega.“ (Kor 6, 9-10)

Kad je na blagdan sv. Lovre 1991. kardinal Kuharić služio sv. misu, u propovijedi je rekao: „Ako je moj protivnik spalio moju kuću, ja neću zapaliti njegovu! Ako je razorio moju crkvu, ja neću ni dirnuti njegovu, dapače, čuvat ću je. Ako je napustio svoj dom, ja neću ni igle uzeti iz njegova! Ako je ubio moga oca, brata, sestru, ja neću vratiti istom mjerom nego ću poštovati život njegova oca, brata, sina, sestre!“ Što je učinila ‘nejač’? Srušili su crkvu sv. Lovre 23. veljače 1992. godine.

Sjećamo se i tužne epizode dunavskom šlepa i protjeranih Baranjaca 1. 8. 1991.. Nekoliko dana nakon toga, stiže patrijarh Pavle u Dalj i izjavljuje da je ‘srpski narod svet narod, jer kud ide gradi svoje bogomolje’.

I nakon svega, lijepom našom harači agresorska stranka, za koju, na manjinskoj listi,  glasa tek 10 % Srba. Vjerojatno onih koji su dizali pobunu, a danas bacaju blato po Hrvatskoj gdje god stignu.

O Pupovčevim izjavama odvjetnik Davorin Karačić kaže: „Da takve slične stvari izjavi javno navijač, ne bih se kladio da ga ne bi priveli. On govori o Hrvatskoj, u najmanju ruku, kao da je to zemlja koja samo što neće eksplodirati od želje za zločinom i ubijanjem, a u njegovoj stranci su ljudi koji su počinili genocid…“

To Pupovcu omogućuje vladajuća hrvatsko-srpska koalicija. A ministri kulture, obrazovanja i uprave ne čine ništa da se sazna istina. Divjakuša ne organizira znanstvena istraživanja i na svaku ‘lavež antifa’ šalje priopćenje, pogotovo kad napadaju katoličke svećenike kojima onda ona drži lekcije kako se trebaju ponašati u ‘sekularnoj Hrvatskoj’. Ukida povijest srednjoškolcima strukovnjacima… Obuljenka financira protuhrvatske klevetničke uratke, ministarstvo uprave sprječava volju naroda…dok premijer naziva ‘fincima’ i ‘ekselencijama’ one koji se s njim ne slažu. Zašto ta ekipa ne da dozvolu za djelovanje Hrvatske pravoslavne crkve, koja prema popisu stanovnika iz 2011. godine, ima oko 16 700 vjernika?

Europska pravoslavna crkva (EPC) sa sjedištem u Parizu (Eglise orthodoxe d’Europe) je 2. listopada 2013. osnovala podružnicu u Hrvatskoj i nazvala ju Hrvatska pravoslavna crkva (HPC) jer je osnovana zbog Hrvata pravoslavaca. Usvojen je i stupio je na snagu statut (ustav) HPC, koji vrijedi jedino i samo na teritoriju RH. Aleksandar (Ivanov) rukopoložen je hrvatski episkop. EPC u Hrvatskoj – HPC, upisana je u registar transparentnosti Europske unije.

Na pitanje kakvi su vaši odnosi sa katoličkim poglavarima, je li bilo susreta, razgovora i pojašnjenja statusa HPC u Hrvatskoj, arhiepiskop Aleksandar je odgovorio: „U Zagrebu postoji više mogućnosti da se teolozi i svećenici druže. Poznajemo skoro sve, koji su pri vrhu katoličke crkve. Sa svim pripadnicima klera katoličke crkve imamo odličan odnos. No, vjerujemo da će komunikacija biti jednostavnija po obavljenom upisu u registar.“

Zašto hrvatska vlast to ne dozvoljava? A dozvoljava laži SPC? Hoće li se dogoditi da jednog dana slave ‘novomučenike’ Domovinskog rata kako je već počelo u Trebinju? Predsjednik trebinjske boračke organizacije Pero Mišeljić podsjetio je da je „1. oktobra 1991. godine hrvatska vojska iznenada napala područje opštine Trebinje i tada je na Ivanici poginulo 19 pripadnika Trebinjske brigade…Ne smijemo zaboraviti saborce koji su dali život za Republiku Srpsku,“ poručio je Mišeljić.

Radman iz MVP odšutio, a pitanje je koliko velikosrpskih krtica ima u  MVP, službama sigurnosti pa i u MORH-u?

Što čini HRT? Umjesto da se pozabavi Rezolucijom EU parlamenta o važnosti europskog sjećanja za budućnost Europe, oni se Petom danu 11. 10. o. g. bave mržnjom i to, naravno, ustaškom prema predlošku nagrađenog filma na ovogodišnjoj Puli.

Popriličnu zgroženost izazvao je kod leftardskih feministica dr. sc. Petar Tomev Mitrikeski, docent na  Institutu za istraživanje i razvoj održivih ekosustava–Zagreb, o definiranju spirale zla ‘na ovim prostorima’. Nakon što se, kao javna osoba i Makedonac, ispričao za ubojstvo srpskog kralja kojega je ubio Makedonac Dimitrov Kerin, naznačio je od kuda je krenula ta mržnja:  „Morao je imati neki element mržnje da ubije kralja kojeg osobno nije poznavao. …Godine 1912., kad je Aleksandar Karađorđević sa srpskom vojskom za vrijeme Balkanskih ratova došao u Skopje na Kameni most, za njega je organiziran doček s đacima. Tamo je bila  djevojčica od 6 -7 godina koju je kralj uzeo u naručje i pitao ju što je po nacionalnosti. Ona mu je rekla da je Bugarka. Kralj je, naravno, očekivao da kaže da je Srpkinja, te joj je opalio šamarčinu. Pazite, okrunjena glava koja ide udariti dijete od 6 -7 godina. To je primjer, kako je kralj izazivao mržnju kod drugih. I on je kriv za taj perpetuum mobile mržnje koji se tu događao.

Kada kasnije gledamo što je srpski režim radio …Oni su imali zakon o kolonizaciji. Po nekim dokumentima, u Makedoniju su uselili 30 tisuća srpskih obitelji. To je oko 200 tisuća ljudi. Ti nesretnici su se iselili kasnije kad je bugarska vojska ušla u Makedoniju. Oni su svjesno išli izazivati mržnju među narodom,“ ističe Petar, spomenuvši agrarnu reformu: „34 % zemlje je dano makedonskim seljacima, sve ostalo kolonistima.“

„Idimo sad na Hrvatsku… Puniša Račić, prije no što će ubiti Stjepana Radića, izašao je iz Belog dvora. To je rezidencija srpskog kralja. Da ne govorimo koliko je hrvatskih intelektualaca ubijeno samo zato što nisu prihvaćali Jugoslaviju. Mi moramo doći do pitanja, koje zvuči možda bez veze, ali koje je legitimno, tko je prvi počeo. To je možda ključ odgovora na pitanje zašto se mi sada mrzimo.  …Između dva svjetska rata srpska crkva je predvodila posrbljivanje.“

Nakon ovog, Petru leftardice iz ‘ljubavi i tolerantno’, kakve već jesu, nisu dozvolile da sastavi rečenicu  u daljem tijeku emisije, a stalno su se ‘tolerantno’ vraćale na heroinu Dianu Budisavljević koja je ‘pred nosom tog zločinačkog režima spašavala djecu’. Moram li napomenuti da je jedna od njih ekspert militantnog ateizma?

„Svu ljudsku povijest prožimlje teška borba protiv moći mraka. Ta je borba započela već od početka svijeta, a trajat će po riječi Gospodinovoj sve do posljednjeg dana. Ubačen u tu borbu, čovjek se mora neprestano boriti da prione uz dobro. I jedino uz velike napore i pomoć Božje milosti može postići svoje unutarnje jedinstvo.“

(II. vatikanski sabor, Gaudium et spes)

Zorica Vuković/Hrvatsko nebo